Ispovijest Ksenije Marinković

Riješila je veliko životno pitanje, ima briljantnu karijeru, no nije uvijek bilo lako: 'Treba neko vrijeme da se osoviš na noge'


Barbara Marinović
24.11.2019.20:00
Riješila je veliko životno pitanje, ima briljantnu karijeru, no nije uvijek bilo lako: 'Treba neko vrijeme da se osoviš na noge'
Neja Markičević/Cropix

sažeto

Najveća glumica hrvatskog umjetničkog svijeta danas - govori za 100posto o projektima, usponu i konstanti koju drži na sceni te privatnom životu - za kojeg kaže da ga jedva i ima


Barbara Marinović
24.11.2019.20:00

Izvanredna. U tu jednu riječ stane opis Ksenije Marinković, njezine pojavnosti na sceni, talenta koji je nesebično dala u svaki projekt kojeg se uhvatila. A tu je i privatna strana te velike hrvatske glumice. Žena tople, dobre energije, veselog duha, brižna majka i zaljubljenica u svoj posao. S lakoćom priča o poslu - kao da je najlakša stvar na svijetu biti u vrhu umjetničkog svijeta već desetljećima. Radi to nepretenciozno, no s ljubavlju.

Smjestile smo se u jedan zagrebački kvartovski kafić, a Ksenija Marinković dobacuje mi na početku razgovora koliko voli svoj kvart i dodaje da je presretna - konačno je otplatila kredit za stan. Sada će se malo, kaže, odmoriti. Iako, ono što je u Ksenijinim gabaritima odmor - drugima je normalan radni tempo. Vidjet ćete kasnije zašto. Iskreno i otvoreno ova diva progovara o glumi, Akademiji, projektima, društvenim pitanjima, roditeljstvu, razvodu, planovima...

Foto: Sandra Simunovic / CROPIX

Velika ili mala uloga - nije važno

'Ono što sam ja naučila u životu jest to da je prva stvar koju moram napraviti prije uloge je ta da moram smjestiti lik u pravi kontekst, da moram znati o čemu se radi u tekstu i filmu, znati koji je tip uloge preda mnom. Bitno je znati dobro se pozicionirati, a je li uloga velika ili mala - to nije uopće važno. Bitno je točno shvatiti koje je tvoje mjesto i koji je tvoj manevarski prostor kao glumca unutar zadanog okvira. Otprilike je to tako', odgovara nam na prvo pitanje. Ono o ulasku u likove koje glumi. Nekako se uvijek daje stopostotno. Ona tvrdi da sve stvar učenja.

Psihološka distanca - uranjanje i izranjanje iz lika iznimno je važno

Likove studira, analizira, uranja i izranja iz njih. Psihološka je to disciplina koja se, priča Ksenija, uči i glumci je jednostavno moraju znati. 'Psihološka distanca od uloge je nešto što se uči. Glumci uče uranjati i izranjati iz uloge. Da bi napravio  napravio dobru analizu lika, moraš uroniti, a da bi ga dobro pokazala zapravo moraš izroniti iz njega i analizirati ga te potom prikazati. Tako to nekako ide', objašnjava Ksenija svoj način rada. Postoje, dodaje, uloge koje znaju biti teške za riješiti. Takve su ujedno i ozbiljan izazov i najveća nagrada za glumca. 'Kada dobijete dosta otvoren scenarij u kojem zapravo vi možete odlučiti kako bi nešto trebalo izgledati, sve u suradnji s redateljem, onda je to zapravo najzahtjevnije jer si ujedno i autor te uloge. Ne radiš samo po uputama nego si sukreator toga. To su uloge s najviše rizika, ali to je i najveća nagrada ako se uspije iznijeti. Takvi ozbiljni izazovi su zapravo najdraži glumcima', priča Marinković.

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Ljubav prema glumi otkrila s osam godina

Na moju opasku da je prava diva domaćeg glumišta, ona odmahuje rukom. Ne vidi sebe takvom, no svjesna je svojih kvaliteta. 'Recimo da se smatram osobom koja dobro radi svoj posao i ja svoj posao volim. Kada ljudi kažu tako nešto, za mene je to nagrada jer to znači da radim onako kako treba', komentira glumica.

Odmalena je zainteresirana za sve što je okružuje. Tako je i gluma vrlo rano pokucala na vrata pa je u rodnoj Virovitici u dobi od osam godina Ksenija s prijateljicom upisala dramsku skupinu. 'Svašta sam željela biti u djetinjstvu. Pravnica, pedagoginja, sociologinja, psihologinja... Išla sam na glumu jer sam i to voljela. Prošla sam na Akademiji i postala glumica. Kazalištem sam se bavila odmalena, s osam godina sam išla na dramsku i nekako mi je to bilo prirodno. Došla sam u kazalište jedno jutro, prijateljica i ja, i rekla sam: 'Dobar dan, mi bi se upisale u kazalište'. Upisale smo se i tako je to počelo', sjeća se Marinković. Deset godina kasnije stigla je u Zagreb koji ju je potpuno i na prvu osvojio. Osjećala se kao doma. Grad ju je tako i primio, a upala je otprve i na Akademiju. Nosila je haljinu koju joj je teta kupila u Njemačkoj, baš za tu priliku. Nikad to neće zaboraviti.

Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

Osamdesete, Zagreb, Akademija: 'Imala sam osjećaj kao da sam došla kući'

'Upala sam otprve. Kada sam došla u Zagreb, tada sam se momentalno zaljubila u njega, a osim toga - bile su te osamdesete predivne godine. Kazališta su bila prepuna, svi su strašno voljeli kazalište, išli smo na sve predstave, gledali i filmove, po cijele dane smo bili na Akademiji, poslije išli gledati predstave, filmove, a onda bi ih iza analizirali. Bilo je to 24 sata dnevno, samo to. Živjela sam to, i tako je maltene ostalo do dan danas', priča i dodaje da je nostalgija nije mučila. 'Imala sam osjećaj kada sam došla u Zagreb kao da sam došla kući. Osjetila sam to i u New Yorku, imala sam osjećaj da sam otamo. Puno ljudi mi je to reklo, da su imali isti osjećaj, gledali smo puno tih filmova i kada dođeš tamo onda valjda misliš da si odatle, da je to tvoj grad', kroz osmijeh dobacuje.

Provela je 26 godina u ZKM-u

Nakon Akademije brzo je pronašla svoje mjesto pod suncem. Provela je 26 godina u ZKM-u, a nedavno je otišla kako bi postala dijelom HNK. Nije joj bilo teško otići jer je, kaže, shvatila da je vrijeme da nešto promijeni i da je tu priču završila. 'Pomislila sam i da bi bilo dobro da pustimo mlade, kad se već zove Zagrebačko kazalište mladih. Pružila mi se prilika da odem u HNK u kojem imam manje predstava nego prije. Znala sam imati po 20 predstava mjesečno, sad imam manje predstava i mogu više snimati, raditi okolo na projektima koji me zanimaju. Polako sam se bila umorila od igranja predstava, da baš nikad nemam nikakav život, a ovako imam bar neke večeri slobodne. To je lijepo'.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Prvi film - 'Mjesec u djevici'

Kada je diplomirala stigao je i prvi film, prva uloga. Bila je to ona u filmu 'Mjesec u djevici' 1988. godine. 'Prva uloga, kad si tako mlad misliš da ćeš sve dati i sve napraviti u toj ulozi i kada se to završi, pitaš se zašto nitko to ne vidi, zašto nitko ništa ne govori za taj film! Pogotovo kad si mladi glumac, na dnevnoj bazi te peru hormoni od apsolutne euforije do apsolutnog očaja i onda trebaju godine da se to smiri, da naučiš sam sa sobom to živjeti i podnositi', kroz smijeh se sjeća Ksenija tih prvih emocija nakon snimljenog prvog filma.

'Svakih par godina bi mi došla misao: 'Evo, sad sam potpuno propala'

U karijeri je krenulo, uspjeh je bio neminovan i kada pogledate filmografiju Ksenije Marinković čini vam se da je radila i više nego što je moguće. No, njezin je osjećaj nekada znao biti drugačiji. 'Moj osjećaj je bio da ne snimam i ne radim dovoljno, ali ja sam valjda tako baždarena da volim i mogu stalno raditi, to mi nikad nije teško, zanimljivo je. Svakih par godina bi mi došla misao: 'Evo, sad sam potpuno propala', pa bi išla na neke tečajeve, išla bih kao provjeravati što sa mnom nije u redu, kako da napredujem, da se popravim. Glumački život prolazi u tome da stalno propitkuješ jesi li ok, jesi li u formi', kroz smijeh dobacuje Ksenija dok priča o toj slatkoj glumačkoj agoniji. Nekako je to, dodaje, u opisu posla, ne samo glumačkog. 'Ništa ne treba shvatiti kao gotovo nego uvijek treba raditi na sebi'.

Svoje 'generacijske' redatelje voli jer ih poznaje dugi niz godina, prošli su skupa studiranje i s njima je, kaže odrasla. No, to ne znači da ne voli surađivati i s novim generacijama koje će tek doći. Kada redatelja ne poznaje, potrudi se s njim naći zajednički jezik. 'Probala sam se uvježbati da uvijek probam prepoznati što redatelj hoće i da sa svakim nađem mjesto na kojem bi se sreli, počeli razgovor i radili zajedno što bolje i kvalitetnije. U tom smislu i redatelj i glumac daju svoje da nađu zajednički jezik. Trudim se da u svakom momentu sa svakim redateljem kliknem, pa nađemo način i radimo dalje'.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Film napreduje, serije su sve bolje

Dobra je za film i kazalište, umjetnost općenito, ta smjena generacija. Kad se jedna umori, druga dobacuje nešto novo. Domaćem filmu, kaže, vidi svjetlu budućnost i smatra da se stvari popravljaju. 'Osnovao se HAVC, a otad se čini da je film dobio dobar proboj. Razvijaju se i serije koje su jako gledane, sve više produkcijskih kuća kreće raditi serije. Ono što je nekad bilo s filmom, sad će biti i sa serijama, da budu kvalitetnije i bolje napravljene, da se odnose prema svijetu oko sebe, da nisu samo zabavica za narod nego da imaju unutra ozbiljnih kvaliteta kojih neki dramski program treba imati. Film je jako napredovao, trebalo bi ga plasirati da ide dalje. Dovođenjem koprodukcija događa se jako dobra priča. Kad se skupe razne države, ljudi se upoznaju, zajedno rade i stvaraju se nove energije. To se događa i po planu filma i serija. Sedamdesetih i osamdesetih smo imali fenomenalne serije, a sad, zašto se odustalo od ideje da se rade takve vrste serija, to mi nikad neće biti jasno. No, već Matanićeve 'Novine' su nešto, 'Bitange i princeze' kao humoristična serija je ozbiljan projekt, 'Odmori se, zaslužio si' jest također ozbiljno napravljena humoristična serija. 'Novine' se pripremaju nove, vraćamo se tome da se rade kvalitetnije serije', smatra Ksenija i dodaje da imamo pisaca, djela, kapaciteta - samo se treba dogovoriti, naći sredstva i raditi.

Kazalište ima vjernu publiku, a nekada izlazi i iz okvira

I kazalište svoju publiku ima, raduje Kseniju što vjerna publika zagrebačkih kazališta postoji i posjećuje. Pitam je što mora imati predstava da bi podigla širu publiku na noge i put kazališta. Imao je to 'Ciganin, ali najljepši' redatelja Ivice Buljana, a predstava je to u kojoj Ksenija igra ulogu frizerke Fanike starije. 'Mora postojati nešto u pristupu priči, da bude intrigantan, zanimljiv i da dovede ljude. U 'Ciganinu' su, primjerice, predivni Nina Violić i Filip Vidović, drugo što je cijela priča zapravo tužna i tragična, govori o ljudima kakvi sve mogu biti. Mislim da su ljudi osjetili tu ljudsku toplinu, ali i ljudsku nesreću. U biti je to tragična ljubavna priča', ocjenjuje Marinković.

Foto: Ante Baranic / CROPIX

Angažirana i osjetljiva - Ksenija čvrsto drži do svojih stavova

Dobacujemo tako do teme društvene osjetljivosti i angažiranosti. Ksenija Marinković čvrsto stoji pri svojim stavovima, pritom je socijalno osjetljiva pa voli igrati uloge koje propitkuju stavove ljudi i otvaraju neka nova pitanja, pomiču nove granice. 'Apsolutno sam osjetljiva, inače takve stvari ne bih ni radila. Treba sve senzibilizirati da smo svi mi zapravo samo ljudi na ovom svijetu u jednom malom društvu. Kako ćemo živjeti u tom malom društvu zapravo odlučujemo svi mi. Nije teško riješiti s 4 milijuna ljudi, ne bi trebalo biti teško - da svi mogu živjeti životom dostojnim čovjeka. Umjetnost može pomoći osvještavanju, senzibiliziranju, nema tu velike moći. Pojam političkog, angažiranog kazališta je dobar, pokazuje na neke društvene anomalije i slabije skupine, već je to nešto', priča o ulozi umjetnosti u društvu. Upija, kaže, koliko može i koliko dopušta svijetu izvana. Kada ima previše posla, onda je zatvorena u svom balonu projekta i rada. 'Kada iz tog balona izađem i počnem gledati svijet oko sebe, uhvati me nekako ozbiljan strah'. Radit ćemo u HNK predstavu 'Zbogom Berlinu'. Knjiga Christophera Isherwooda po kojoj je nastao film 'Cabaret' govori o početku fašizma u Berlinu. Veliki je pokret neofašista svugdje po svijetu, posebno u Europi pa ćemo govoriti o tome kakvi su počeci te netrpeljivosti prema onome drugome i što točno osim novca, moći i vlasti točno čini ljude takvima da postanu neosjetljivi na druge. To ćemo raditi, premijera je u ožujku iduće godine. Ivor Martinić radi dramatizaciju, Dalibor Matanić radi predstavu, velika je glumačka podjela, pa dođite pogledati', zove Ksenija u HNK.

Podrška prosvjetarima i mladima

Dotičemo se teme migracije mladih, napuštanja doma i aktualnog štrajka prosvjetnih radnika. Podržava Ksenija i jedne i druge, svatko, kaže, ima pravo potražiti život koji zaslužuje i koji zamišlja. 'Mislim da je to najzdravije što mladi ljudi mogu napraviti. Da se ne daju maltretirati nego odu tamo gdje im je bolje. Može im biti teško jer odlaze iz svoje zemlje, ali mladi su i žele svoje život. Ako ga ne mogu ostvariti onakvim kakvim žele ovdje, zašto ne? Neka idu tamo gdje ga mogu naći i gdje će im biti bolje. Ne vidim problem, zašto bi se frustrirali i borili za nešto što vide da je nečija tuđa igra?', priča i dodaje da su je stavovi nekada koštali.

Zapravo, kaže, kada bolje pogleda, nije to ni koštanje. 'Ako znaš da će te to koštati nečega, odlučiš se onda da li ti je lakše živjeti bez tog nečeg ili ti je lakše prešutjeti svoj stav. Ako ti je lakše šutjeti, onda ga ne izneseš. Ako shvatiš da se ne bi mogao osjećati dobro sa sobom da ga ne izneseš - onda kažeš i gotovo. Što košta da košta. Nemam problem s time', priča Marinković koja je podržala niz građanskih inicijativa, a podršku je veliku dala i kolegici Nini Violić onda kada se suočavala čak i s prijetnjama smrću. Danas glumica podržava i profesore u njihovom štrajku. 'Ova priča koja se razvija, ne znam kako će konkretno ispasti, ali sam shvatila da dovodi do onog esencijalnog pitanja: 'Što se točno u društvu hoće napraviti, čemu služe učitelji i profesori, kakav je to rad koji bi bio dostojanstven , da se poštuje struka prije svega. Hoće li uspjeti ili ne - ne znam, ali svakako ih podržavam. Kod nas se sve zna pretvoriti u trgovinu i matematiku i to je šteta. Imam osjećaj da iskreno govore o tome da su uvjeti rada... da su potplaćeni, da ih nitko ništa ne pita za njihov posao nego im se naređuje što da rade. Kao da struka više nema nikakve veze, kao da se ne uvažava struka uopće', smatranja je glumica. Davno se je, dodaje, trebala situacija na sveučilištima prilagoditi onima u privredi.

Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Privatno - Ksenija je majka dvoje djece, osoba koja nikada ne kuka i ne žali se

Privatno, Ksenija Marinković majka je dvoje djece - danas studenata koji su pri kraju sa školovanjem i na putu su prema osamostaljivanju. Dobila ih je u braku s glumcem Kristijanom Ugrinom, od kojeg se davnih dana razvela. Pitam je kako privatni život, a ona mi odgovara pitanjem: 'A što je to privatni život? To je odgovor!'. Kroz smijeh priča da je niz godina posvetila karijeri i djeci, kao i da nikada nije bila osoba od samosažaljenja i kukanja. Kada se razvela, nije kukala ni prijateljicama ni obitelji - već je potražila stručnu pomoć za sebe i djecu. Brzo je to, kaže, tako riješila.

Nakon razvoda išla na terapiju i vrlo brzo riješila probleme koji su je mučili: 'Morala sam sebe staviti na noge opet'

'Ništa, odlučila sam da pothitno moram sebe staviti na noge opet, da moram nastaviti živjeti i raditi. Zapravo sam relativno brzo to riješila. Odmah sam uključila na terapiju i sebe i djecu, tako da naprosto budem funkcionalna i da imam nekog trećeg tko će mi reći što i kako da se održavam, da ostanem prisebna, da idem dalje. Nisam sklona očajavanju i samosažaljenju, nisam sklona takvim stvarima tako da - recimo da sam relativno brzo otišla dalje', priča o tom periodu života Ksenija. Dala si je vremena. 'Išla sam na terapiju koliko god je trebalo. Shvatila sam da neću moći sama, a to da nazivam frendice okolo pa govorim: 'ovako mi je i onako mi je', to mi je bilo bez veze. Mislila sam si: Postoje ljudi koji su školovani za to, pa zašto ne? Pomoglo mi je, mislim da posloži to čovjeka'.

Svi su u konačnici krenuli dalje, s Ugrinom je čak i surađivala nakon razvoda. 'Kad sami sa sobom riješite to sve, onda više nije problem. Dođeš, odradiš, ideš dalje i to je to. Nije bilo najugodnije, ali s vremenom je i to više gotovo, izblijedilo je, puno je godina prošlo'.

'Kada ostaneš tako sam, osjetiš se jako sam i treba onda neko vrijeme da se osoviš na noge. Ako odlučiš ne biti žrtva, onda će se stvari tako odvijati'

U ulozi samohrane majke sjajno se snašla i smatra se sretnom zbog toga. Ženama koje prolaze kroz to savjetuje da se ne samosažalijevaju već da probaju što prije krenuti dalje, koliko god teško bilo. Njoj nije bilo dramatično niti teško, imala je pomoć sa strane i odlučila je ne biti žrtva. 'Teško je ženama koje su same postaviti se nekako. Kada ostaneš tako sam, osjetiš se jako sam i treba onda neko vrijeme da se osoviš na noge. Tu najviše ulogu igra koliko ti sam odlučiš ili ne odlučiš biti žrtva. Ako odlučiš ne biti žrtva, onda će se stvari tako odvijati. Meni su pomagali s djecom i baka servis, sestra, bivši muž je isto pomagao kada bi ja negdje morala otputovati ili otići, nisam imala nikakvu izuzetno dramatično situaciju oko toga. Recimo da je to relativno dobro prošlo i da sam ja takozvana sretna samohrana majka', priča Ksenija s osmijehom.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Kćer i sama želi biti glumica

Njezina Korana odlučila je i sama ući u glumačke vode, a majka ju je u početku odgovarala od te ideje. 'Rekla sam joj da će biti teško, da je konkurencija velika: 'Pogledaj, 50 glumaca godišnje izlazi, puno djevojaka, jesi li sigurna da ćeš to moći izdržati?'. Ona je rekla da će riskirati i onda sam je na to odlučila podržati'. Ne bi htjela, kaže, da njezinu kćer uspoređuju s njom, no Korani to nje problem. Odlučila je ići i utabati vlastiti put. Sin, s druge strane, studira programiranje i jako je sretan, ponosno će glumica.

Nije dosad stigla razmišljati o novom braku, i više o njemu niti ne misli. 'Sada kad su oni odrasli, počela sam razmišljati. Ne o braku, nego o tome da li ostariti sada u babinjaku, sama ili s nekim. Počela sam polako misliti o tome dok oni odrastaju i odlaze'.

U fokusu su joj odmor, a potom rad na predstavi s Matanićem

Trenutno joj je u fokusu samo malo odmora, a onda ponovno akcija. Uživa u stvarima koje brojne čine sretnima, no danas običava kupovati više svojoj kćeri nego sebi. Prema novcu je odgovorna, kroz smijeh dobacuje, samo onoliko koliko mora biti. 'Materijalno dođe i prođe, služi kao nužno zlo, a može biti i divno tješenje da potrošiš na odjeću, cipele i kozmetiku neki novac kad si baš tužan. Može to biti dobra terapija - smijeh. Nisam luda za novcem, ali volim ga imati. Više ni na što nisam slaba, ali prije sam bila na cipele, dobre kapute... Dobre komade nakita i odjeće, to sam si znala priuštiti. Sada gledam češće za kćer i onda njoj kupim', otkriva Ksenija i dodaje da će napraviti malu pauzu do Nove godine. Odmorit će se malo od jakog radnog tempa nakon kojeg slijedi rad na spomenutoj predstavi s Matanićem.

Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

Potpuna gerila ili velike produkcije - njoj je sasvim svejedno

Planove ni privatno ni profesionalno ne radi, no želja uvijek ima pa se ona, kaže, ostvare usput. Marinković ima samo jednu želju u poslovnom smislu - da radi dobre i zanimljive projekte. Da je scenarij 'rajca', da je povuče želja. 'Radila sam zadnje vrijeme dva divna projekta. Jedan je s mladim redateljem Dušanom Zorićem i Matijom Glušćevićem  priča se zove 'Metamorfoze', snimamo već tri godine. Na ljeto ćemo opet snimati, to su kratki filmovi o jednoj ženi koja se zove Draginja. Zapravo je priča o identitetu. To je stvar koju smo zajednički stvarali. Oni napišu scenarij pa se nađemo i dogovaramo. Naravno, 'no budget movie', čista gerila. Malo pomalo smo složiti dvije priče, sad će biti još i ispast će od kraćih filmova dugometražni film o ženi mojih godina, a koja je u krizi identiteta'.

Drugi sjajni scenarij koji je radila bio je onaj u filmu 'Nebesa' Srđana Dragojevića. 'Divna priča o čudima. To ćete vidjeti u kinima. Velika koprodukcija, film i velika priča. Bilo mi je divno, a Dragojevića volim od prvog filma koji sam gledala'.

'Nahranjena sam, realizirana, nemam više onaj osjećaj da moram nešto dobiti i snimiti'

Obožava gledati televiziju u slobodno vrijeme, a posljednjih je mjeseci zaredala i nekoliko hitova. Odgledala je hit seriju 'Černobil', a potom su uslijedili i 'Jocker' te 'Bilo jednom u Hollywoodu'. 'Odličan Jocker, bilo mi je u početku malo nelagodno, izazivao je taj osjećaj, ali sam onda shvatila da je izvrstan film, jako pametan i govori koliko čovjek može biti frustriran, nebitan, traumatiziran... Jako dobar film'. Uz Tarantina je, pak, plakala od smijeha. Uloga Leonarda DiCaprija koji gubi slavu i ima paranoju od mladih glumaca, ma plakala sam od smijeha u kinu', zadovoljna je Ksenija. Pitam je boji li se ona novih generacija, a ona dobacuje da je to njezina kćer i da se ne boji nikoga. 'Više sam im kao mama svima. Nahranjena sam, realizirana, nemam više onaj osjećaj da moram nešto dobiti i snimiti. Kao mlada sam užasno puno radila na tome da ne budem ljubomorna, da nemam tu potrebu nešto imati. Moraš shvatiti da svatko ima svoj put', smatra Ksenija. Dapače, s mladim ljudima voli raditi i pomagati im, podržavati ih.

Zahvaljujem joj se potom na intervjuu i vremenu, pogotovo s obzirom na to što se ne eksponira često. 'Ne volim, nisam ljubiteljica. Najveći gušt mi je raditi, ako ljudi to vole i gledaju - to mi je, recimo, prostor eksponiranja', zaključila je žena čije ime je među najvećima u hrvatskoj kulturi.

Ksenija Marinković

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter