Previsoke cijene i nikakva kvaliteta!

Novo dno hrvatskog turizma: 'Kava na Bolu je 25 kuna, gdje ti je još i parking? Taksi za osam kilometara nevjerojatnih 150 kuna! Molila sam Boga da bus ne plane!'


100posto
22.08.2019.17:00
Novo dno hrvatskog turizma: 'Kava na Bolu je 25 kuna, gdje ti je još i parking? Taksi za osam kilometara nevjerojatnih 150 kuna! Molila sam Boga da bus ne plane!'
Instagram

sažeto

Nakon predivnog ljetovanja, Paola Valić Bekić našla se na dugom putovanju prema Zagrebu i usput analizirala mane našeg turizma


100posto
22.08.2019.17:00

Opet je sve nestalo, u trenu. Ljeto se gasi. Sunce već puno ranije zaranja u more, dani su kraći, vrućine i nisu nešto popustile, osjećam miris rujna…

Na izdisaju su i posljednji dani mog godišnjeg odmora, samo se još treba dočepati kuće, a taj pothvat nam i nije bio baš jednostavan. Upijam zadnje zrake sunca ćakulajući s domaćim ljudima koji se žale na besramno previsoke cijene svega od reda.

"A, lipa moja, mi ćemo sami sebe uništiti: kava na Bolu je 25 kuna, gdje ti je tu još i parking, pa bez 200 kuna nemaš se što približiti Bolu! Ovdje nije ljubav Bol, nego je bol u novčaniku. Voda je isto 25 kuna, mi smo nenormalan narod...", žali se prodavač kokica.

Zbilja, kako si jedna prosječna četveročlana obitelj to može priuštiti? Nikako! No, po običaju, to nije sve. Na osobnom primjeru sam se uvjerila u nemilosrdno deranje kože turistima. Ukoliko trebate, na primjer, prijevoz od Sutivana do luke u Supetru, to će taxi naplatiti nevjerojatnih 150 kn. Zašto nevjerojatnih? Jer je udaljenost od Sutivana do Supetra niti 8 kilometara. Ne bi li bilo rentabilnije naplatiti razumniju cijenu pa stalno voziti?

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Aug 20, 2019 at 6:47am PDT

"Kako je to moguće?", pitam simpatičnog gospodina umornog lica.

"Zato što im se može, mila moja! Samo zato! To si još dobila super cijenu, strance nekad oderu i za 300, 400 kuna, ako vide da imaju para!"

Pomislila sam, pa nije loše ići ni gradskom autobusnom linijom.

No, kako obično život promiješa karte, upoznali smo krasne ljude, naš sin je stekao novog prijatelja, pa su nas oni odbacili do Supetra. I još smo na neprocjenjiv dar dobili novo prijateljstvo.

To prelijepo malo dalmatinsko mjesto s dušom ima odnedavno savršeno uređen hotel koji je to mjesto digao na jednu sasvim višu razinu. Vlasnici su stranci i utukli su golem novac kako bi sve i dalje zadržalo svu onu autentičnost malog mjesta uz sređenu šetnjicu. Nije me baš lako impresionirati, ali ovo je nešto posebno. Tako se radi posao.

Kažu da su i zaposlenici zadovoljni, dobro plaćeni. Bilo bi lijepo kad bismo učili nešto iz toga te i mi plaćali radnu snagu pravičnije, nagrađivali njihovu vrijednost i trud. Ovdje leži mnogo istine zašto hotelski radnici bježe u inozemstvo raditi upravo te iste poslove koje ovdje ne žele raditi.

Ukrcali smo se po zvizdanu u trajekt za Split; i kad stigneš u luku, tamo je metež, ljudi k'o mrava, gotovo uvijek potpuno ludilo. Volim Split i stvarno mi je oduvijek imao posebno mjesto u srcu, ali ovog ljeta je posebno nervozan, živčan, nabrijan… Da ne govorim o zastojima na ulazu u grad koji su postali dio svakodnevice. Ne poznajem cestovnu infrastrukturu grada Splita, ali se nameće pitanje samo po sebi: nije li se mogla napraviti neka brza linija, zasebna cesta samo do luke, da se spriječe ove nesnosne gužve?

Baš je neugodan taj konstantan krkljanac koji se odvija svaki dan, cijelog ljeta, opet i opet i opet…. Nije čudo što ljudi planu poput šibice. Živci su tanki na plus 35 u hladu, pa su nervoze sastavni dio turističke ponude.

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Aug 16, 2019 at 12:02pm PDT

Svi bi rado uzeli lovu turistima, ali za uzvrat ne nudimo kvalitetu, već samo masne račune. Krećem za Zagreb busom i pomislim: valjda neće planuti po putu. Nije. Ali, naravno, mora uvijek biti nešto. Sitnica. Kasnio je u dolasku 20 minuta, naravno da se nitko nije ni ispričao. Toga nema. Negdje drugdje, gdje je uređen autoprijevoz, dobili biste do kraja godine besplatne vožnje, jer je kasnio autobus, a vama je nastala zbog toga neka neugodnost ili promjena plana.

Kad sam se već počela topiti do krajnjih granica i kad mi je vrućina natenane udarala u mozak, otišla sam do šaltera raspitati se za taj famozni autobus - kad dolazi, zašto kasni?

Liku na šalteru uopće nije bilo do priče, razumljivo. Ne zna niti on. Nitko mu nije rekao, javio, nitko nikog o tome ne obavještava. Jedva sam izvukla neku polu informaciju. Traži nešto, gleda; vidim, da me pogledom ubija polako jer ga gnjavim, jer nemam ništa od toga budem li doznala zašto kasni. Kasni jer kasni. Bude stigao. Jednom.

"Čekamo ga, dolazi iz Makarske, sad će doć, na peron 1...", jedva je promrmljao, ali jedva…

No, na peronu 1 već stoje neki drugi busevi. l super je da nemamo samo jedan peron 1, nego dva perona jedan. To me baš nasmijalo. Nisam to prije uočila. Kao i dva perona dva, dva perona tri, dva perona četiri…. Itd… Odlasci - dolasci. Zgodno. Ali nigdje mog busa na vidiku. Bude on. Bude. Polako. Nikud nam se ne žuri. Tko žuri nigdje ne stigne.

Tješim samu sebe raznim umirujućim pučkim parolama i strpljivo čekam, rashlađujem se novinama, dijete je popilo već dvije litre vode, lagano smo svi nervozni i razdražljivi, ali si to ne želimo priznati. Ne želimo si pokvariti slike s ljetovanja.

Imala sam dovoljno vremena proučiti dobro autobusni kolodvor u Splitu. Takav nesuvisli, zastarjeli i nepraktični kolodvor, nije dostojan prelijepog Splita. Pa je li moguće da grad drevne Dioklecijanove kulture ima takav kolodvor? Splićani moraju tražiti od gradskih vlasti uređeniju i funkcionalniju luku i kolodvor. Ovo je ispod svake razine. Grad lijepih stasitih ljudi s kulturom koja vas obara s nogu, koju žele osjetiti turisti iz cijelog svijeta - zaslužuje kolodvor 21. stoljeća.

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Aug 14, 2019 at 11:46am PDT

Strancima ništa jasno, blijedo gledaju i samo promatraju, nije niti čudo da nas u svojim ocjenama turističkih karakteristika vide kao preskupu zemlju, koja vapi za čistim javnim površinama, uređenim plažama bez smeća i opušaka, barem s dovoljno kanti za smeće i velikih pepeljara za plaže... Bude, dogodine...

Nada posljednja umire i doista, kad sam se već pomirila s time da ću doći u Zagreb prije 2 ujutro, evo ti autobusa… Vozač nervozan, vrlo ljut, izvan sebe…. Ajme, samo da sretno stignemo u Zagreb. I naravno - opet problem.

Naime, prije kretanja busa: prodano je više karata nego što ima mjesta, a rezervacije su izdane za isto mjesto na nekoliko ljudi. Kako, kako to, kako to? Zar može jedno te isto mjesto rezervirati više putnika dva, tri, pet? Kako to, kako to? Pitam se u sebi, neću naglas i time dolijevat ulje na vatru. Samo želim da krenemo za Zagreb, barem danas.

"Alo, bacit ću van svima kufere koji ste ih stavili ovdi livo, svima!" odlučno će nervozni vozač!

"Stavili smo ih tamo gdje nam je rekao vaš kolega", pravdaju se putnici.

Ljudi izlaze iz buseva, pitomo i pomalo uplašeno premještaju svoju prtljagu, a ja sjedim sretna na svom mjestu koje nije nitko rezervirao osim mene i zaključujem kako još dobro i funkcioniramo s obzirom na sve probleme koje imamo. Ovo je tek mala beznačajna crtica s putovanja, o ozbiljnim stvarima bolje ne raspravljati. Krenuli smo. Zahvaljujem Bogu i poželim samo da sretno stignemo doma.

Pothvat je sad izaći iz Splita, to je trajalo i trajalo i trajalo…

Vozač nije ispuštao mobitel iz ruku, vozio je i zaobilazio kolone, ali nije posustajao u razgovoru... Uf, samo da stignemo sretno… Opet mi prođe kroz glavu!

Srećom, putovanje je prošlo odlično, kasnili smo samo 30 minuta, nitko nam se nije ispričao, a i čemu? No, dobro je, barem smo svi na broju, to je već puno.

Kasnimo nažalost desetljeća u mnogim drugim stvarima… A znam kako bi mnogo toga moglo biti savršeno. Mogli bismo živjeti u sasvim uređenoj zemlji i uživati, svi ljudi.

Zaključujem na povratku: nakon izvrsnog aerodroma, luka u našem prelijepom Splitu treba hitnu modernu rekonstrukciju zajedno s autobusnim kolodvorom i popratnim sadržajima.

Već i vrapci znaju odavno kako za unosan turizam nikog više ne zadovoljava tek more i sunce, treba imati infrastrukturu i uložiti u izgradnju javnih objekata koji su nezaobilazna putnička čvorišta, dajmo visoku razinu ljubazne usluge, ne treba zaboraviti i ono što ništa ne košta: osmijeh i ljubaznu riječ. Finoća i pristojno ponašanje te poštivanje gosta treba graditi novi turizam 21. stoljeća.

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Aug 21, 2019 at 10:06am PDT

Nije na odmet ugledati se na susjedne zemlje i razmotriti njihove turističke politike i strategije. Za početak, da se mene pita, poslala bih sve pokretače turizma u obaveznu dodatnu školicu poslovanja i inovacija u inozemstvo, da vide kako prodati raj na zemlji, a ne nepostojeće vile koje žive samo na internetu. Sve treba predvidjeti, pa i ideje mogućih varalica koji naplaćuju - nepostojeća ljetovališta na Jadranu.

Croatia full of life je ono što nudi najljepše malo mjesto s početka priče. Mislim da nam je jedina prilika za izlazak iz nedovoljno dobrih turističkih poslovnih rezultata i krahova - turizam s manje pohlepe, razumne cijene, pristojna ponuda, uzorna čistoća javnih površina, osmijeh - i onda logično slijedi, Croatia full of strangers...

ljetovanje

Paola Valić Bekić

hrvatski turizam

newsletter

Prijavite se na Newsletter