Iskrena ispovijest slavnog Splićanina

Otac mu je bio vojni časnik, a on klinac duge kose, s gitarom u ruci! Skoro se povukao na samom početku karijere, no ne žali ničeg osim politike u koju je nakratko ušao: 'Zgadilo mi se! Danas? Ma kakvi, nema šanse, ni u ludilu'


Barbara Marinović
30.10.2019.20:00
Otac mu je bio vojni časnik, a on klinac duge kose, s gitarom u ruci! Skoro se povukao na samom početku karijere, no ne žali ničeg osim politike u koju je nakratko ušao: 'Zgadilo mi se! Danas? Ma kakvi, nema šanse, ni u ludilu'
Foto: Vojko Basic / CROPIX

sažeto

Giuliano Đanić u velikom intervjuu za 100posto otkriva kako su izgledali počeci njegove karijere, kako je izgledao početak ljubavi s njegovom Kristinom, kako vidi sebe jednog dana


Barbara Marinović
30.10.2019.20:00

'O moru dosta pjevam, more me jako fascinira, ne znam što bih bez njega. Volim biti uz more, nikad ne znaš što ti život nosi, ali ako mogu birati, nikada dalje od mora ne bih mogao živjeti', objašnjava Giuliano Đanić u velikom intervjuu za 100posto.

Karijeru je počeo kao klinac u garažama, svirao je s prijateljima iz kvarta, ulazio u amaterske bendove, uživao u svirkama... Život mu je kasnije donio estradni uspjeh, i to baš onda kada je promišljao o nastavku svog puta. Dobivao je tijekom devedesetih nevjerojatan broj pisama obožavateljica, no nikada mu slava nije bila smisao niti svrha. Nije ga fascinirala, sve gleda, kaže, na normalan način. Lijep je to dio posla, no treba stajati s nogama čvrsto na zemlji. Jedini je to način, kaže, da se život održi normalnim. A Giuliano baš voli takav svoj način života.

Tijekom razgovora u jednom zagrebačkom kafiću otkriva nam kakvi su mu bili počeci, kako živi danas, kako zamišlja mirovinu jednog dana... Dotaknuo se i svoje ljubavi sa suprugom Kristinom, kratkog izleta u politiku, ljubavi prema nogometu, mjuziklima, knjigama...

U Boogaloou krajem studenog

Tipično je dijete Splita, grad je to koji ga je odredio, s kojim postoji nekakva neraskidiva spona. U njemu je odrastao, stasao, definirao se kao čovjek i kao glazbenik. Krajem studenog nastupa u zagrebačkom klubu Boogaloo, pripremio je za posjetitelje pravu poslasticu sa svojim Diktatorima, bendom s kojim nastupa već godinu i pol dana. 'Bit će to 29. studenog, dolazim sa svojim bendom - Diktatorima, napravit ćemo jedan presjek karijere - od starih do novih pjesama. Bit će super koncert, napravili smo 'odokativnu' set listu i ima puno pjesama, super su. Sviramo non stop pa nemamo neke pripreme, dođemo i sviramo, ne moramo probe raditi jer puno radimo'.

Foto: Arhiva/CROPIX

Sretan je sa svime što mu se u karijeri dogodilo i što mu se događa, a počeci su, sjeća se, bili puno zahtjevniji negoli su danas. Teže je bilo doći do medija, interneta nije bilo. 'Danas je puno lakše doći u novine, na radio, televiziju nego onda. Tada su rijetki imali privilegiju. Bila je emisija 'Sedma noć', tamo kad si došao za glavnog gosta, znao si da si uspio. Trebao si se puno truditi, raditi na pjesmama, mislim da je devedesetih bilo puno kvalitetnijih stvari nego danas. Kad gledaš samo hitove, prije je bilo hitova, a danas ih nema. Drugačije se sve radilo, radilo se da traje, a danas imam osjećaj da se sve radi za dva, tri mjeseca pa... Uopće ne znam u čemu je baza. Sve je užurbanije, internet, YouTube, ljudima je sve dostupno odmah i sada', komentira glazbenik. Prije su se, dodaje, albumi mjesecima najavljivali, iščekivali, a danas je to drugačije.

'Daj ne pi**i, probaj solo'! Probaj sam'

Fenomen povratka glazbe devedesetih Giuliano jednostavno objašnjava. 'Uvijek postoje faze kada se nešto vraća, jako je teško izmisliti nešto novo jer je više - manje sve sažvakano, sve se reciklira, miješa se jedno s drugim. Devedesete su, što se glazbe tiče, bile jako lijepe i plodne godine pa me ne čudi što se vraćaju. Ima dosta kvalitetne glazbe, i domaće i strane'.

Svoje početke veže, pak, uz kraj osamdesetih i vrijeme sviranja po garažama. Roditelji se, kaže, nisu bojali njegovih svirki jer se radilo o klincima iz ulice, tinejdžerima koji su sklepali neku garažu. 'Ma nismo ni prave instrumente imali! Prvi bend zvao se 'Kleopatra', bili smo u garaži non stop, bio je to period prvog razreda srednje škole. Mijenjali su se bendovi - 'Apokalipsa' 'Zippo'... Bile su to lijepe godine, puno smo svirali, mladi bendovi krajem osamdesetih imali su se gdje pokazati - bilo je gitarijada, koncerata za demo scenu...  Imali smo za što raditi i vježbati, imali smo se gdje pokazati, imali smo gdje svirati. Danas je teško negdje doći, pogledati koncert s mladim bendovima...', sjeća se Đanić.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Solo karijera stigla je kasnije, nakon srednje škole, kada je već mislio odustati od glazbe. 'Kad sam završio s bendovima, mislio sam da se više neću baviti glazbom. Završila je srednja škola, nisam znao što bih sam sa sobom, bi li upisao faks - ne, čime bi se htio bavit - ne, a onda je došao moj kum Vedran i rekao: 'Daj ne pi**i, probaj solo'! Probaj sam', priča Giuliano i kroz smijeh se ispričava na izrazu. 'Govorim ja njemu, ajde, idemo probat dvije, tri pjesme, pa što bude - i bude', dodaje. Pjesma 'Tama' stigla je u pravo vrijeme i vinula ga u sam estradni vrh. 'Kad sam ušao u solo karijeru, već sam imao šest, sedam godina sviranja po rupama, garažama, ispred malo ljudi, na velikim gitarijadama gdje je bilo više ljudi, tako da nisam baš nespreman ušao u sve to. Neke stvari sam kužio kako idu, ne puno, ali nešto jesam. Kad sam ušao u solo karijeru, prva pjesma je bila zagrijavanje, a druga je bila 'Tama', odmah je upalila, na moju veliku radost. Dobro sam to, barem mislim, dočekao. S obje noge čvrsto na zemlji, imao sam dobru ekipu oko sebe'.

Mjuzikli su ljubav, Webera obožava, a ulogu Isusa nikad neće zaboraviti

Nakon par godina estradne karijere stigao mu je poziv iz Komedije. Bio je oduševljen, naime, Giuliano obožava mjuzikle. 'Obožavam kazalište, obožavam rock opere i mjuzikle. Predivna forma gdje ima super svirke, a imaš što i gledati. To je kompletna glazbena forma s pokretom, i oduševljen sam. Veliki sam obožavatelj lika i djela Andrewa Lyoyda Webera, koji je napravio puno opera, mjuzikala. Kad su me zvali iz Komedije i pitali bi li pjevao Isusa u 'Jesus Christ Superstar', to je bilo moje neopisivo oduševljenje, već sam unaprijed sve znao. Dan danas - 'The Phantom of the Opera', 'Jesus Christ Superstar'... Mislim da znam sve uloge napamet'.

Nije mu, dodaje, bilo naporno ništa oko mjuzikla. Dapače, uživao je, dao sve od sebe da nauči pokrete i glumu koliko god može. 'Hvala puno ekipi iz Komedije na strpljenju i živcima, ali mislim da je upalilo i bilo dobro. Mislim da smo četrdesetak puta radili Lisinski i svaki je bio rasprodan', govori glazbenik. Svaku svoju suradnju pamti po lijepome, a ona s Marijanom Banom donijela mu je i Porina. Nastala je vrlo jednostavno i brzo, a donijela im je priznanja i oduševljenje publike. 'Svaka je suradnja posebna, sve su to moji prijatelji s kojima sam privatno dobar. Sve te pjesme nastaju kroz zezanciju, druženje, jer si dobar s tim ljudima. Svaka ima nešto pozitivno i lijepo u sebi. Ne bih nijedan duet izdvajao od drugih, svaki ima svoju priču. Suradnja s Banom dogodila se kada nam je Tomo Mrduljaš rekao da ima pjesmu koju sam nas dvojica možemo otpjevati. Ušli smo u studio i pokojni Remi Kazinoti nas je snimao. Snimi smo brzo, ispalio nas je iz studija i rekao da mu smetamo. Zapravo je više snimao naše zagrijavanje... Došao i rekao da je to dobro, da ima atmosferu i poslao nas na kavu', kroz smijeh će Đanić.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Povukao se na par godina, no uspio se vratiti efikasno i uspješno

Priznanja je, dodaje, lijepo dobiti. 'No, najveća su ti priznanja, barem meni, kad ti ljudi vole  pjesme pa ih pjevaju s tobom na koncertima. Ovo meni nije posao, već nešto više od hobija', dodaje. Gušta u svom poslu, ne živi ekscesno i oko sebe okuplja, smatra, normalne ljude. 'Svatko se bavi svojim poslom, volimo se družiti i uživati, tako pristupamo cijelom poslu'. Nakon nekog vremena priznanja, festivala, albuma, koncerata, Đanić se odlučio na pauzu. Nije se bojao, no palo mu je napamet da bi povratak mogao biti težak. 'Ja jesam napravio pauzu par godina, da se odmorim malo. Bilo je to iza svih tih nagrada. Da odmorim i sebe i ljude od mene. Palo mi je napamet da se teško vratiti kad te ljudi zaborave, međutim, imao sam sreću da to nije bilo tako u mom slučaju. Nisam imao toliko sreće koliko drugi nisu uskočili u tu rupu', priča Giuliano.

Da kojim slučajem nije postao glazbenik, Đanić ni sam ne zna što bi radio. 'Ne znam, ali ništa me ne bi bilo sram raditi. Imao sam fazu u životu kada sam svirao, školovao se i radio kao konobar u isto vrijeme. Ujutro - škola, popodne - posao, navečer - svirka, stvarno mi nije problem ništa raditi. Što bih bio da nisam oko muzike, bilo što, nešto što me ispunjava, u svakom slučaju', dobacuje Đanić dok polako prelazimo na privatniji dio intervjua.

Majka i otac dali su mu neobično ime, ono za koje i danas mnogi smatraju da je nadimak. 'Non stop me ljudi pitaju koje mi je pravo ime. To mi je pravo ime. Mislim da ima veze s Giulianom Gemmom, bio je jako popularan glumac nekad pa možda ima veze s njime', otkriva glazbenik. U obitelji njegovog oca, vojnog časnika, nije bilo vojničke stege. 'Čovjek je radio svoj posao, i dan danas sretnem ljude koji su bili kod njega u vojsci, svi ga puno pozdravljaju. To je sve od čovjeka do čovjeka. Ako si ti normalan, i drugi će biti prema tebi. Nisam imao nikakav osjećaj vojske. S braćom i sestrama odrastao sam normalno, bile su to godine kad smo stalno 'vanka žlundrali', nije nas se ni puškom moglo utjerati u kuću. Jako lijepo'.  

Foto: Livio Andrijic / CROPIX

Hanka Paldum pjevala mu za rođendan, glazbu ne treba - dijeliti tvrdi Đanić

Trenirao je u Hajduku, a od nogometa odustao onda kada se počeo baviti glazbom. Nije mu, kaže, žao. 'Dan danas ga igram kad mogu, ako mogu bar dvaput tjedno, ali nije mi žao. Prestao sam negdje s 14 godina, trenirao sam kroz osnovnu - osam, devet godina. Navijač Hajduka jesam, a sad, što znači strastveni navijač... ne znam? Volim pogledati utakmicu', priča. Gitaru je, dodaje, naučio svirati radi ekipe iz razreda. 'To su bili počeci moje ljubavi prema glazbi. Jednostavno, išli smo na školsko putovanje, netko je preko ljeta trebao naučiti svirati gitaru, ja sam izvukao najkraću slamku i to je tako krenulo. U antikvarijatu sam našao knjigu s akordima i onda sam gledao, vježbao, učio svirati. Samouk sam', dodao je Đanić. Uzori su bili sjajni - bendovi poput Led Zeppelina, Iron Maidena i Whitesnakea. Danas? 'Isto. Nemam ograničenja, volim poslušati dobru pjesmu. Kad mi se pjesma svidi... Može biti od heavy metala do sevdaha.... Kad mi je pjesma dobra, slušam. Ograničavanje je jako površno. Ograničavanje glazbe je nešto najgore što možeš napraviti. Pjesma je ili dobra ili nije. Nemam problema s time, dapače. Guštam poslušati sve... Kad mi je za rođendan prije par godina Hanka Paldum pjevala... Slučajno smo se našli u društvu, zapjevala mi je na uho, sad se ježim', sjeća se Đanić.

A kada je svoju rokersku, dugu kosu, morao ošišati zbog vojske, nije mu teško palo. 'Otkad znam za sebe, imao sam dulju kosu, ali nije mi teško palo šišanje. Došao sam u fazu kad mi je dosadilo. Odjednom sam dobio dnevno sat i po više za druge stvari. Vojsku sam otišao, odradio, nisam dramatizirao', komentira Giuliano i dodaje da bi vojni rok danas vratio - no sveo bi ga na tri mjeseca i ne bi tjerao mladost da se šiša, ne bi ga držao toliko rigoroznim.

Sa suprugom Kristinom upoznao se davnih dana, no nije mogao vjerovati da će poznanstvo završiti brakom

Žene su ga zbog prodornog pogleda i tamne kose - obožavale. 'Svjestan sam bio da me žene vole, anegdota ima koliko hoćeš, ali ne volim ih prepričavati. To su bila takva vremena, i danas klinci imaju curice koje trče za njima. To su normalne stvari u ovom poslu. Tada su, doduše, morale doći na koncert, pisati fan klubu gdje je na tjednoj bazi stizalo gomilu pisama. Svašta su pisale. Dosta sam toga i čitao kad bih došao s puta. Nije to nikad udarilo u glavu, ma kakvi. Čak sam pokušavao na neka najbolja pisma i uzvratiti, s nekim ljudima sam se i upoznao, do danas smo dobri. To je lijepo kad to zdravo shvatiš i kad se tako odnosiš prema tome. Ma, kakav si ti, takvo je sve...'.

Uvijek je pazio na društvo u kojem se kreće, nikada u obzir nisu dolazile droge, a nije sklon ni piću. Ističe ipak, da nije svetac. 'Volim i ja društvo, popiti, pojesti, podružiti se, ali sve mora imati granice.  Droge nikada nisam tolerirao, nultu toleranciju prema tome sam imao oduvijek, i danas je stav isti. Nema nitko u mom društvu tko nešto uzima, svi su to oko mene znali, i nikad nisam dolazio u situacije da mi netko nešto nudi. Ali da je bilo toga, bilo je, i pretpostavljam da još ima, ali meni ne prilaze'.

Sa suprugom Kristinom Đanić već godinama živi sretnim obiteljskim životom, nikada mu nije palo napamet, doduše, da će njihovo poznanstvo završiti ovako kako jest. 'Upoznali smo se puno prije, ali nikad mi ne bi palo napamet da će to tako završiti. Upoznali smo se kroz televizijske emisije, kroz posao, vidjeli bi se na TV-u, uvijek se lijepo javili.... Dogodilo se slučajno. U vezi smo bili malo prije svadbe, nije nam dugo trebalo. Dogodilo se, i dan danas to funkcionira, razumijemo se, uživamo, sve razgovorom rješavamo', otkriva Giuliano. Kada su postali roditelji, sreća je postala potpuna, a roditeljstvo ih je oplemenilo i pomaknulo sve nabolje.

Foto: Duje Klaric / CROPIX

Politika mu se brzo zgadila

Ne žali ništa u karijeri niti privatnom životu jer sve je lijepo i na svome mjestu. Ono što nikada ne bi ponovio je, kaže, ulazak u političke vode. Ušao je u jednu stranku jer je želio iz prve ruke vidjeti kako izgleda taj sustav. S ovom pameću, kaže, to nikad ne bi ponovio. 'Puno sam o tome slušao i htio sam vidjeti iz prve ruke što je to i kako je to. Došao sam, vidio mjesec dana, maknuo se. Ni najmanje me nije... Zgadilo mi se. Danas? Ma kakvi, nema šanse, ni u ludilu', otkriva i dodaje svoje motive: 'To utječe na živote sviju nas, htio sam vidjeti kako taj svijet funkcionira, ta politika... Vidio sam i zgadilo mi se. Ne bih to danas ponovio, ne. To me dosta naučilo u životu, ali da mogu birati, ne bih opet, neke je stvari bolje ne znati', jasan je Đanić.

Eventualne nastupe u predizbornim kampanjama smatra poslom, a ne izražavanjem bilo kakvog osobnog stava. 'Pokušavam uopće ne gledati situaciju kod nas, nekako mi se čini da smo se kao cijelo društvoj jako srozali', jasan je i kratak pjevač. Radije funkcionira u svom svijetu. U njemu dijeli lijepa prijateljstva s kolegama na estradi i izvan nje, trenira, tu i tamo zaigra mali nogomet, nekad zatulumari i živi sretno.

Jednog dana, kada završi s karijerom, želi s Kristinom živjeti u 'teškoj penziji'. 'Teška penzija, kuhinja, kaić, laganini... Mislim da se neću maknuti iz Splita, to je u meni. To je u meni, znaš? Ne možeš to izbaciti...'.

Scena intervju

Giuliano

giuliano đanić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter