Životna priča najveće

Šivala 'na ruke' tijekom faksa, a ni poslije nije išlo glatko! 'Nismo imali ni kune u džepu, ne znam kako smo platili stan, 'Linđo' nas je spasio! Doživjela sam dvije velike tragedije, jedva sam se iščupala'


Barbara Marinović
24.07.2019.21:00
Šivala 'na ruke' tijekom faksa, a ni poslije nije išlo glatko! 'Nismo imali ni kune u džepu, ne znam kako smo platili stan, 'Linđo' nas je spasio! Doživjela sam dvije velike tragedije, jedva sam se iščupala'
Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

sažeto

Hrvatska dizajnerica Matija Vuica u životnoj ispovijesti za 100posto otkriva sve o karijeri koju je iz nule izgradila, ljubavi, gubicima...


Barbara Marinović
24.07.2019.21:00

'Crno i sivo, pepita uzorka, cijele hlače i sako - sve sam to lijepo na ruke sašila. Bila sam tad na prvoj godini fakulteta u Zagrebu, a nisam još tada uspjela kupiti šivaću mašinu. Sve sam lijepo, stoga, sašila na ruke. Znate što, to neimanje je meni pomoglo da ispečem zanat sama, samouka sam krojačica, od srednje škole šivam, prekrajam, radim', prisjeća se u velikoj životnoj ispovijesti za 100posto Matija Vuica. Nismo izostavili niti detalja u  priči ove dame.

Teško je i povjerovati kroz što je sve u životu i na putu do uspjeha prošla najveća hrvatska dizajnerica današnjice. Još teže je povjerovati u to dok sjedimo u njezinom ateljeu u centru Zagreba. Atelje svjedoči o trudu, radu, ljubavi koju Vuica i danas ulaže u svaku svoju haljinu, svaki komad koji radi. Posao je i danas jednako uzbuđuje i kada tako ne bude - povući će se. Karizmatična Metkovka žena je nevjerojatne energije, sa sobom nosi ponosno i svoje uspjehe i svoje boli, a stalna vodilja joj je ljubav. Prema poslu, stvaranju, umjetnosti, svom životnom partneru Juri.

Ne treba, s druge strane, ni zanemariti njezin glazbeni rad, obol koji je dala tijekom osamdesetih i devedesetih u tom smislu zaista je veliki. Nije on u mainstreamu, no i danas zvuči svjetski, puno naprednije negoli mnoge stvari koje možemo čuti u sadašnjosti. O 'Trotakt projektu', 'Graciji', svom dizajnu, odrastanju u Metkoviću i bolnim gubicima - sve to Matija Vuica prelazi tijekom našeg razgovora. I pravi je užitak pričati s njom, radi se o ženi koja je sve svoje uspjehe postigla i gradila postepeno, pažljivo, polako, s ljubavlju.

Foto: Biljana Gaurina / CROPIX

Na ruke sašila odijelo

Sjeća se traperica, svog prvog doticaja sa šivaćom mašinom koja joj je obilježila gimnazijske dane. 'U vrijeme moje srednje škole nije bilo baš lako nabaviti traperice. Mi prijateljice smo imale jedne traperice koje su išle u krug, kao iz onog filma ('Čarobne hlače', op.a.). Moje prijateljice, njih tri, četiri, iako smo bile različite građe, ja sam bila malo punija pa smo se nekako izjednačile, mijenjale smo se. Svaka je imala po jedne pa smo ih mijenjale u krug. Kada bi netko došao s broda, tako su tada donosili traperice, prvo sam naučila kako ih suziti, skratiti i promijeniti cif. To je nešto najgore na svijetu - mijenjanje cifa na pravim trapericama. U Metkoviću tada nije bilo ništa specijalno za kupiti, a nismo baš niti imali novaca, pa sam se ja bacila na prepravljanje haljina koje je moja majka imala u ormaru. Počevši od njezine vjenčanice, od haljina koje sam zatekla u ormaru. Na njima sam vježbala šivati, i već u gimnaziji sam tako ispekla taj zanat za barem osnovne stvari. Prve haljine koje sam si šivala bile su jednostavno, ali što sad, i neke Pradine su jako jednostavne. Znala sam da trebam početi od pravokutnika kojeg kad naberem dobijem suknju... Razmišljala sam o konstrukcijama da bi na kraju na prvoj godini fakulteta sašila cijelo odijelo na ruke. Sve na ruke, tada još nisam uspjela kupiti mašinu. Trajalo je, bilo je pepita uzorka - crno i sivo, cijele hlače i sako, sve lijepo na ruke sašiveno. To neimanje je meni pomoglo da ispečem zanat sama, samouka sam krojačica, mogu to reći, da polažem te ispite - položila bi ih. Nisam nikad šivala po krojevima nego sam razmišljanjem nastojala saznati kako doći do te kragne, hlača, do svega toga sam dolazila razmišljanjem i tako sam naučila osnove konstrukcije. Nemogućnost kupovine mi je pomogla da svladam sve i da poslije sve to razvijem. Danas svima mogu reći kako nešto treba napraviti, a to je vrlo bitno', priča Vuica.

Šivala da bi se dohranila u studentskom domu

Tijekom studija stigla je i prva revija, 1981. godine u 'Kulušiću' je predstavila svoje prve komade odjeće, sve u sklopu nastupa 'Trotakt projekta'. 'Prvu reviju sam imala 1981. godine u Kulušiću, bio je to multimedijalni projekt, nastup moje grupe 'Trotakt projekt', bila je modna revija, slajdovi na tematiku pjesama i stripovi na tematiku pjesama. Zato smo se i zvali projekt. Sve skupa je te godine bilo jako rano da bi ljudi sve to konzumirali, ali ipak me usmjerilo u određenom pravcu. Prvu reviju sam kompletno sama sašila i zapravo sam zahvalna svojoj staroj šivaćoj mašini koja je u Metkoviću bila od mog rođenja, pa sam naučila šivati. Farbala sam svile i šivala. Period 80-ih je period koji smo zvali 'zagrebačka alternativna modna scena', bilo je tu dosta zagrebačkih dizajnera. Sjećam se uzbuđenja vezanog uz 'Trotakt projekt', proglašeni smo tada za yu-rock nadu, bilo je to takvo vrijeme, bili smo pobjednici Yu-rock momenta, bilo je to sve u jednom divnom paketu i ozračju, slovili smo kao velike nove nade, imali smo već tada osmišljen imidž. Gledala sam svoj stari spot prekjučer, i s pravom mogu reći da sam već tada bila influencerica, ne trendseterica! Za svaku svoju reviju imam specijalno uzbuđenje, kao da je prvi put. Dokle god to tako bude, ja ću je raditi. Zato i radim ovaj posao. Za svaku svoju haljinu imam jednako novu tremu i uzbuđenje, zato mi se čini da sam predodređena za taj posao. Nisam otpočetka znala da će to biti moj životni put, ali sam otpočetka za šivaćom mašinom, od gimnazijskih dana, pa onda u Zagrebu, kupila sam malu mašinu preko oglasa. Šivala sam u studentskom domu da bih se dohranila, šivala sam i prijateljicama, sve malo po malo. Nisam si tada zacrtavala neki veliki plan, ali sam duboko vjerovala uvijek da u sebi krijem neku emociju i iskru, nerv za taj posao. Uvijek mi je stvarao uzbuđenje. Kada mi postane svejedno - prestat ću ovo raditi', sjeća se Matija tih osamdesetih. 

Revije u pothodniku, Sloboštini...

Scenu je tada podržavala ugledna modna novinarka, danas nažalost pokojna Ana Lendvaj. 'Silno nas je podržavala pokojna Ana Lendvaj. Baš se bavila mladim dizajnerima, otkrivala nas je, ona je mene otkrila, ušla je u moj ormar i rekla: 'Van s tim iz ormara, na cestu!'. Tada su se revije događale po pothodnicima, u neizgrađenoj Sloboštini smo imali reviju, po trgovima... Tako su se odvijale modne revije i tako sam ja i krenula. Tako su bile te osamdesete, igrala sam se s modom i radila što sam htjela. Nisam, jasno, kupovala tkanine nego sam pohodila Hrelić i tamo kupovala haljine pa bi ih raskrajala i radila od njih neke svoje stvari. Išla sam i u München, Beč stopom na buvljak i tako skupljala meni zanimljive tkanine, zbog njih sam kupovala te haljine. Dukati, svile, lijepe čipke - otpočetka me to privlačilo. Nije me poslije uzela ni viskoza, ni pamuk ni plastika. Tog kod mene nema, u to nikad nisam ušla', dodaje.

Devedesete nakon rata dobiva poznate klijentice i bori se za opstanak

U poslovnom smislu, osamdesetih je bila pripadnica alternativne - modne i glazbene scene. Devedesete su donijele tragične ratne godine tijekom kojih Matija radi pauzu, zatišje, živi u Metkoviću i radi kao radijska novinarka i urednica ratnih godina. Jure je bio na ratištu, a ona radila i čekala da završi Domovinski rat. Stigle su devedesete, profunkcionirao je HRT, domaća scena počela je primati prve obrise - Danijela Trbović vodi 'Hit depo', Missice su redom imena poput Branke Bebić, Anice Martinović, a tu je i Dora, razni festivali. Označava taj društveni procvat kod Matije pravu modnu priliku. I danas je silno zahvalna Danijeli što je za posebne prilike odijevala njezine haljine. Naravno, ne samo Danijela... No bila je iznimno eksponirana, a Matija je radila punom parom. Ipak, novca nije bilo, a materijale je trebalo nabaviti. 'A kako sam dolazila do materijala pak za te haljine, sama ne znam. Znam da je bio jedan divan čovjek koji se zove Dinko Palac, tada je imao restoran 'Monet' u Maksimiru. Na neku foru smo se mi sprijateljili i ovako je on meni rekao, kako sam uvijek krpila nešto s Hrelića, on je meni tada dao 1500 maraka i rekao mi: 'Idi u Austriju i kupi tkanine'. I to mu nikada neću zaboraviti. Kupila sam tako prve nove tkanine i onda se to počelo krojiti, od malih komadića slagati, malo pomalo je išlo. Nikad nisam megalomanski išla. Danas svi žele brzi uspjeh. Meni je taj put išao zaista polako, ali nikad nisam išla nazad, to je jako bitno. Uvijek je išlo naprijed, nikada nisam propala. Devedesetih sam otvorila svoju firmu, iako je bio veliki rizik. Nisam tada zapošljavala, ali imala sam. Otvorila sam prvi dućan u Radićevoj. To je nešto išlo i nije išlo. Nije bio moj prostor, no sve je išlo polako. Najsigurnije je bilo dok sam šivala kod sebe u stanu, dok su haljine bile iznad glave Juri i meni. U svakom slučaju, polako sam dobivala mušterije, ljudi su me polako pronalazili. Nekako sam se snalazila, malo po malo', priča nam Vuica o putu prema uspjehu. Nikada ne bi htjela, kaže, reći da se patila - jer nije, uživala je u takvom životnom periodu jednako kao i u ovom danas. 'Zapravo sam, ne tako davno, otvorila nešto svoje, čime ja upravljam. Dotad sam bila u prostoru URIHO-vom u Gajevoj. Tu sam bila 10 godina. I tada sam imala hrabrosti. Stalno sam dotad radila u kući i mislila sam se: 'Kako ovi neki imaju prostore, kako da ja dođem do svog prostora?'. I jednog dana šećem se Gajevom i vidim jedan prostor, onako zapušten, ništa u njemu... Mislim se, ulazim unutra. Imala sam neku snagu. Pitala sam ljude tko je voditelj prostora i rekla da imam super haljine. Oni unutra nisu imali ništa, a ja sam imala haljine. Tražila sam razgovor s nekim tko vodi prostor, i sutradan sam pričala s voditeljicom prostora, divnom gospođom. Otišla sam potom i kod direktora URIHO-a i napravila s njima ugovor. Ostala sam tamo 10 godina, a sve jer sam bila hrabra ući i pitati. Nakon tih 10 godina otvorila se mogućnost, došao mi Jure s idejom da postoji jedan prostor na Trgu. Nije bio siguran hoće li me zanimati, no kada sam ja tu ušla, to sam bila ja. Starina, visoki stropovi, dvorište, cvijeće... To je bila moja duša i tu sam sada već 10 godina', priča o svom današnjem ateljeu.

Suradnja je ubrzo procvala i s brojnim imenima s estrade, s mnogima surađuje i danas. Ističu se tu imena poput Severine, Zrinke Cvitešić, Senke Bulić, Jelene Veljače, Vanne, Renate Sopek, Mile Horvat, Nine Badrić... Radila je nekad i s Ivanom Bandić, Mineom, Indirom Levak... 'U jednom periodu sam svima sve radila, to je bio ogroman pritisak. Dobro je da su se s vremenom pojavili novi dizajneri. Danas ljudi znaju kod koga za koju prigodu ići. Tada je to već bila jedna velika količina posla za mene, jedne godine je bilo baš ono, okupacija! Ne možeš to sve ni stići, no sada se nekako sve iskristaliziralo. Zrinka je meni uvijek vjerna, sada spremamo i za najnoviji njezin projekt, za London. Tako je zasada, hoće li se nešto mijenjati ne znam, ali postoje ljudi koji su uvijek tu', kroz smijeh komentira Vuica.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

Danas ima atelje i u Australiji

I ne samo to. Potražnja za njezinim radom tolika je da je prije par dana otvoren i atelje u Australiji. U Sydneyu se odnedavno mogu kupiti njezine haljine. Potražnja za njom velika je i u Hollywoodu. 'To što se događalo u zadnje vrijeme u Hollywoodu, nekako je izazvalo efekt u ostalim dijelovima svijeta. Najveće postignuće jest pojavljivanje haljina na holivudskom red carpetu za vrijeme Oscara i to je bio stvarno jedan veliki boom nakon kojeg su me kontaktirale osobe iz raznih krajeva svijeta, između ostalog i Alenka Bonić, Hrvatica našeg porijekla koja cijeli život živi u Australiji. Željela je suradnju, a ono što me oduševilo jest to što je nakon par mailova sjela na avion i doletjela u Hrvatsku da me upozna, provela je tu tjedan dana i nakon toga sam zaključila da je to zanimljiva priča. Ona je bliska suradnica Charlesa Bilića, poznatog hrvatsko-australskog kipara i slikara, i ta njezina ideja da to bude spoj njegove umjetnosti i mojih haljina strašno me privukla. Sve se brzo odvijalo, i atelje je već otvoren. Ima još uvijek otvorenih projekata koji će možda saživjeti uskoro, ali ovo me veseli jer nikad ne bih pomislila da će Australija biti baš prvo i tako daleko mjesto. S druge strane - veseli me i to što se događa u Hollywoodu. I dalje radimo na toj suradnji, ove godine me čeka put u Los Angeles, najprije Sydney, a onda L.A., zato što je očito to jedna velika odskočna daska. U ovom trenutku mi to predstavlja potvrdu svega onoga što ja radim. Cijeli život radim večernje haljine i svaki put ih radim s istim žarom, ljubavlju i pažnjom... Ulažem sve do kraja, svaki atom i naprosto se u određenom trenutku to prepoznalo. Do te suradnje koja je jako bitna došlo je tako što je u jednom trenutku moja prijateljica Zvončica Vucković, naša najdugovječnija manekenka, kad se vratila definitivno živjeti u Zagreb, nosila moju reviju i rekla da te haljine moraju ići vani. Jednog dana je došla do mene u atelje, obavila par telefonskih poziva i tako smo došle do agenta u Los Angelesu kojem smo poslale linkove da haljine pogleda, on je to napravio i javio - 'samo šalji'. To je bilo to, to je sad već druga godina naše suradnje, ove godine ide treća tura haljina i to je to. Sve što se tamo događa jest potvrda onog što sam skoro 40 godina ulagala u ovaj svoj posao', ponosna je dizajnerica.

Nikad hiperprodukcija!

Vlada veliki interes za njezin rad, no ono što nikada nećemo vidjeti, kaže, nisu njezini masovni proizvodi posvuda. 'Nikada se to neće pretvoriti u štanceraj niti hiperprodukciju. Svima naglašavam da radim unikatne haljine kakve ja želim. Divna je to suradnja na obje strane. Radim isključivo ono što ja želim, ne radim na zahtjev. Cure ponekad pošalju neke slike i pitaju mogu li im ja to sašiti. Odgovorim da šivamo samo naše haljine, po našem dizajnu. Naravno, to može biti neka haljina iz prošlih kolekcija, kombinacije mojih haljina, ali nikako prema tuđoj slici i viziji. To mora biti moj dizajn, da ja dam svoj atom snage unutra. Nikada nisam razmišljala o masovnijim vodama i projektima. Postojale su ponude i nagovaranja za pret-a-porter kolekciju, no meni je to jednostavno dosadno, nije mi zanimljivo. U ovoj fazi mog života i godina mi čak nije ni potrebno. Ako to nisam dosada radila, i ako to nisam radila u periodu kada mi je trebalo novca, kada sam teško preživljavala, onda zašto bih to sada radila, kada imam neki svoj status? Ostat ću vjerna nekom svom putu na kojem jesam. Naravno, znaju se dogoditi iskoraci, primjerice haljine za hostese na turniru u Umagu, ali da ću raditi komercijalne kolekcije - ne. To bi trebala biti stvarno nemoralna ponuda'.

Danas, modnu scenu u Hrvata ocjenjuje procvalom, no i pomalo suhoparnom. Počelo se stagnirati, a to nije dobro. 'Dogodio nam se jedan divan boom zbog kojeg je hrvatska moda došla u modu, konačno su ljudi počeli kupovati domaće dizajnere. No, počelo se to pomalo urušavati. Ogromna je količina dizajnerske ponude. Druga je stvar ta što u Hrvatskoj ne postoji tekstilna industrija. Možda to mislimo, ali ne postoji i teško je dizajneru koji starta i misli da je uspio jer je napravio dobru reviju, a zapravo nije uspio, daleko je od toga. Da bi se uspjelo treba imati pogon, šnajderice, mašine, prodajni prostor, strašno puno segmenata. Osim toga, brend se gradi godinama. Neću ni pričati o tome da je zapravo najvažnija kvaliteta. Svi koji misle da mogu sfušati, otaljati posao, varaju se. To se može napraviti samo jednom. Kod nas su najbolji ostali, ostalo je desetak sjajnih dizajnera. Mislim da sam, ipak, jedna od posljednjih Mohikanaca koji je najviše ostao na ručnoj proizvodnji, malom manufakturnom radu, neštancanju...', ponosno će Matija.

Profimedia

Ljubav prema kostimografiji postoji oduvijek

Možda i u tome leži dio tajne njezinih sjajnih kostimografskih suradnji. Radila je za kazališne predstave, opere... 'Tu moraš poštovati priču i biti u određenom kalupu, poštivati ulogu glumca. To se nekako slaže s ulogom mladenke kada radim vjenčanice. Možeš tada imati slobodu, naravno, ali ne kao kada stvaram sama. Radila sam i Mozartovu operu, igrala sam se i tijekom rada na 'Kosi'. Imala sam zapravo sreću što su mi svi ti divni ljudi dali priliku da se igram. Valjda su me zato i angažirali, da se ja igram. Zapravo su me angažirali gledajući što ja radim. Damir Zlatar me zvao nakon što je vidio neke fotografije i intervju u Gloriji, primjerice. Bile su to divne suradnje, ali i jako naporne. Kazališta su bez novaca pa ne možeš dobiti sve što ti treba za proizvodnju. Dugo i traje, no veselilo me. Nisam sigurna da bih to sve ponovila, no tada me je to jako veselilo. Danas bi to morao biti jako zanimljiv projekt da bih pristala. Moram napomenuti i da sam u Sloveniji divno surađivala. Tu sam pak dobila sve što mi treba i onda je to puno lakše. Iako nekad se iz ničega može napraviti čudo'. Svjedoči o tome njezin dizajnerski rad, no nije to sve ono u čemu je Matija ostavila svog pečata.

Osnivanje 'Trotakt projekta'

Obilježila je period osamdesetih, a kasnije i devedesetih u glazbenom smislu. Kroz vezu s Juricom Popovićem svijet glazbe uvijek joj je bio drag i blizak, a 'Linđo' ih je zapravo spasio u zadnji čas. Božje proviđenje, smatra Matija, jer nisu imali 'ni baje u džepu'. Glazbom se nikada nije bavila da bi nešto zaradila, a ono što je s partnerom i dečkima iz benda stvarala nikada nije bilo dovoljno komercijalno za objavu ploče. 'Tih osamdesetih godina sam ja živjela u Zagrebu, a Jure je studirao u Splitu. Uvijek je svirao gitaru i kad god bi išla u posjetu, on bi mi nešto sviruckao. Krajem tih sedamdesetih, prije same 1980. godine, skupio je neke pjesme i počeo nama to svirati. Došao je na ideju da oformi bend. Našao je bubnjara Anrija Leontenka, basista Jašara Murtezanija, i onda je bilo logično da ja kao njegova djevojka budem pjevačica. Sve je to bilo spontano i bez proračunatosti, zato je imalo svoju snagu. Bilo je potpuno čisto. Naprosto smo se ljeti nalazili u Metkoviću svi zajedno i u polju, prostoriji među grožđem smo vježbali. Palo nam je napamet kada smo pročitali da će biti YuRock moment, to je bila ta 1980. godina, da mi pošaljemo četiri, pet naših pjesama. To je doslovno snimano tako da smo stari kazetofon stavili na sredinu prostorije, mi smo prangijali, ja sam nešto pjevala, bilo je to sve što smo mi od sebe tada mogli dati. Poslali smo to u Zagreb, ja sam se vratila u svoj studentski dom i nakon vrlo kratkog vremena stvorila je potražnja za nama'. Sjeća se da su se ljudi počeli pitati tko je ta ekipa, tko je ta Matija... Našli su je u studentskom domu i zvali da dođe u kultni list Polet na razgovor. Poletu su, naime, poslali svoju demo snimku za natjecanje.

'Taj osjećaj koji sam tada imala kad sam ušla u Polet, osjećala sam se kao Madonna. Njima je to bilo kao da su ugledali ne znam koga, a i meni je to bilo čudesno. Bila sam klinka, a oko mene se vrtjela ta silna pozitivna emocija. Boro Kokan, tadašnji urednik i Mladen Vukmir, cijela ta ekipa je to primila s velikim oduševljenjem. Pozvani smo tada da sudjelujemo na YuRock momentu, tada smo pobijedili i Jure se nedugo nakon tog doselio u Zagreb. Stigao je poslije i Jašar, iduće godine smo se ponovno kao gosti pojavili na toj manifestaciji i bili smo najbolji. Ostali smo vječite nade (smijeh).'

Foto: Ivan Mijic / CROPIX

Prealternativni za Jugoton, vojni rok u JNA ih zeznuo

'Bili smo alternativni rock bend, a u to doba nije bilo prostora da bismo snimili ploču pa da bi nas diskografska kuća uzela pod svoje i objavila nam album. Bilo je tu puno muke, no bilo je super to što smo svuda nastupali. Kset, Saloon, Kulušić, Lapidarij... Non stop smo svirali, putovalo se Ferijalnim savezom vlakom, love nije bilo odnekud, no nije ni bilo važno. Nikome nije padalo napamet da bi mi od toga trebali nešto zaraditi. Svirali smo da bi svirali. Dogodila se onda '83. godina, nakon pregovora s Jugotonom objavili su nam dva singla, puno nas se uvažavalo, no nismo se mogli dokopati LP-ja. To su bili apsolutni hitovi, bili smo prvi na svim top ljestvicama, no LP nikako. Nismo bili dovoljno komercijalni za tadašnji Jugoton. Poslije u našem albumu i videu 'R.I.P' (Repriza izgubljene priče) gdje su naši suvremenici dali izjave o tim vremenima, čak i sam Siniša Škarica kaže: 'Bit će vam nisam objavio album, ali ne sjećam se zašto'(smijeh). Nije nas to omelo, mi smo svirali i svirali, a onda je došla JNA. Dečki su se počeli razilaziti zbog vojnog roka, različita godišta su bili i priča se počela razvodnjavati'.

Borba da se album snimi potrajala je i stigle su devedesete, a s njima i mogućnost osnivanja svog posla. Odmah su Matija i Jure iskoristili tu šansu i osnovali su diskografsku kuću Magic Music, pod kojom su objavili i album. 'Mi smo pod vlastitom etiketom objavili taj naš prvi LP, ali smo tada već promijenili ime u 'Gracija'. Napravili smo to jer se bend dotad već osuo, ostali smo samo Jure, Jašar i ja, a osim toga su ljudi teško mogli razumjeti što znači 'Trotakt projekt' i stalno su nas pitali za objašnjenja. To nam je dosadilo pa smo po bokokotorskom svecu Graciju nazvali bend. Objavio se album i taman kad se sve počelo divno događati, rasla nam je popularnost, dvije pjesme s albuma su se našle na prvom mjestu sarajevske televizije... Sjećam se kao danas, bilo je ljeto, bili smo u Metkoviću, a počelo se zahuktavati oko rata, svi smo bili dolje i zvali su nas iz Sarajeva kad ćemo doći. Govorili su nam da možemo napuniti što hoćemo. Rekli smo im da zbog barikada trenutno iz Metkovića ne možemo nigdje. Oni nisu bili ni svjesni što će se tek poslije i njima dogoditi. Drugi uspon koji nam se dogodio s albumom 'Gracija' na kraju se nije dogodio jer naprosto nismo mogli nigdje otići, bili smo u Metkoviću. Jure se prijavio u dragovoljce, kao i Blaško, naš gitarist. Bio je to kraj priče, a ja sam otišla na Radio Metković i tu sam radila, ispekla jedan drugi zanat', otkriva nam Vuica informaciju koju je rijetko tko znao.

Ratne godine provela u Metkoviću kao novinarka

Tijekom ratnih devedesetih bila je s obitelji u Metkoviću, no nije sjedila prekriženih ruku. Bila je urednica programa Radio Metkovića. Trajalo je to skoro dvije godine, uređivala je svoje emisije i išla na tajne terene. 'Još uvijek čuvam iskaznicu. Kao urednica sam radila, nosili smo i kolače vojnicima po terenu, radili tajne intervjue... Jure je za to vrijeme bio dragovoljac na minobacačima cijelo vrijeme, sve do prestanka. Blaško naš koji je oborio dva aviona nad Bistricom. Bio je to jedan drugačiji period, svi smo bili u Metkoviću, nitko tada nije mislio o pjesmi ni o Zagrebu. Bili smo svi dolje i čekali tko će se vratiti. Znam reći da je, koliko god taj period bio tužan i tragičan, u nekom smislu bio i sretan jer smo se toliko divno družili cijelo vrijeme... U prizemlju moje kuće je bio krizni štab, svi su kod nas dolazili, uvijek smo moja majka i ja okupljale ljude! Kod mene u prizemlje su svi s terena dolazili, kuhalo se, spremalo i družilo se. Metković je cijelo vrijeme bilo u mraku, nije se smjelo vidjeti da vojska prolazi. Hodalo se po totalnom mraku. To je bio taj jedan period. Nismo se bojali, nevjerojatno. Nitko ništa. To je jedna neobična emocija, kad bi se Jure vratio s terena, on bi se vratio toliko sretan, on nikad nije pričao o problemima. Uvijek je pričao o nekim zgodnim stvarima tamo, dok se jedno jutro nije pojavio neobično ranije nego što je trebao. Dogodilo se to da su ostali u okruženju i on je tada prošao 30 kilometara pješice, svanuo je u neko gluho doba doma... Ima tu raznih priča. Odživjeli smo to, snimili spot u to doba, ratni spot. Uspjeli smo napraviti pjesmu pod uniformom, i to je za ponos. Jedino što mi je žao što nismo sudjelovali u pjesmi 'Moja domovina' jer nas nije bilo u Zagrebu. To mi je žao, žao mi je što nisam bila u tome', govori ova osebujna žena.

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Ulaskom u Saloon - doživljava pravi šok!

Povratak u Zagreb ju je šokirao. Kada je, kaže, ušla u Saloon, ostala je pod šokom neko vrijeme, sve zbog svijetla i glazbe. 'U Zagreb smo se vratili 1993. godine. Kad smo se vratili, kada sam ušla u Saloon, doživjela sam šok. Svijetlo, pjesma... Totalno druga priča. Nakon tog ratnog povratka startali smo opet ispočetka. Taj start ispočetka je vrlo bitan, to je '93. godina. Bili smo bez 'baje' u džepu. Kad kažem 'bez baje', onda stvarno mislim bez kune u džepu. Na ne znam koju foru smo uspjeli zadržati podstanarski stan, kako smo skucali da platimo - ne znam, pojma nemam. U svakom slučaju, tada Jure dobiva proviđenje s neba da napravi 'Linđo'. Kad je to počeo raditi, kad je '94. godine taj 'Linđo' izašao, on je nas zapravo spasio! On nam je omogućio da možemo početi gažirati. Bio je to kraj rata, otvorile su se diskoteke posvuda, pa i po dijaspori, i svi su bili željni hrvatskog izvođača, a ne kao danas, svi su bili željni hrvatske glazbe, a ne kao danas', naglašava Matija. 'Svega i svačega svugdje je bilo. To je period kojeg se sjećam s radošću, dušom punom ljepote, jer ti nastupi koje smo imali po dijaspori, ti nastupi su bili nešto posebno, posebna emocija koju nam je publika dijelila i davala. Tada smo nastupali stvarno jako puno, a kako smo imali malo pjesama - doskočili smo na jedan drugi način - modom! Vodili smo na nastupe uvijek četiri cure pa smo imali red glazbe, red revije i tako smo radili naše programe vani po diskotekama. Pucalo nas je tada i domoljublje, oslonac na etno motive, nastalo je tu jako puno pjesama, čak i album. Nastao je cijeli dance pravac, nastale su velike turneje koje je vodio Vladimir Mihaljek. Devedesetih se puno radilo svugdje, a 'Linđo' nam je tada puno pomogao da krenemo ispočetka, a danas mnogima pomaže da održe fešte kako treba', smije se na sve to Matija danas.

Preživljavao se teško i poslije rata

Preživljavati nije bilo toliko lako, no i to je, kaže, bilo zabavno. Nitko joj ne može, kaže, reći da novac garantira sreću. Dok je imala manje, imala je svoje najmilije kraj sebe i to nema cijenu, priča pomalo sjetno. 'Eh, kad bi se ja mogla sjetiti kako smo mi preživljavali, to je bila toliko mizerna lova... Vratili bismo se s gaže, a ostalo bi nam možda 50 - 100 maraka nakon gaže i to je bilo to. Bile su male cijene svega, tada nisu gaže koštale kao što danas koštaju. Onda sam ja malo šijuckala, već tada su mi bili štenderi nad glavom, naš stan je uvijek bio i dućan. Već je tu bila mašina i tako smo se nadopunjavali. Preživljavali smo, ali bilo nam je lijepo. Nikad se u životu nisam žalila da mi je bilo loše, smatram da je svaki period života nosio nešto svoje. Neki je bio većeg, neki manjeg blagostanja, ali eto. Kada je bilo manje blagostanja, bilo je možda više ljubavi, bili su mi roditelji živi, brat mi je bio živ, para mi nije trebalo, niti me novac zanimao. Imala sam sve drugo što mi je davalo puno veću kompenzaciju. Nisam mislila na materijalistički način, a vjerojatno je to i kozmos prepoznao pa mi vratio ovaj uspjeh danas'.

Foto: Damjan Tadić/CROPIX

Neretvansko naslijeđe u njezinom je radu i karakteru...

Iako je u Zagreb stigla kao studentica Vanjske trgovine, ni dana u struci nije provela, iako je bila odlična studentica koja ispite nije ostavljala čak ni za famozni jesenski rok. Nije joj žao što ju je život odveo na drugu stranu. 'Htjela sam doći u Zagreb i on je moj ljubljeni grad. On je mene zadužio, a bogme sam i ja njega. Međusobno smo se nadopunjavali i rasli, ali ja sam u Zagreb došla kao Metkovka, Neretvanka. I ti geni, taj temperament i tu dušu koju sam ponijela, ja još uvijek imam. Zato nekada jesam pomalo osorna i drska, pa sam onda pitoma... Sve je to kao Metković, koji ima i brda i doline. Eto, to sam sve ja. To je gusarski moment u meni, koji sam ovdje donijela. U tom smislu se uopće nisam promijenila, a da ne kažem da govor nikada nisam promijenila. Tu sam praktički cijeli život, ali to je u meni toliko jako da nije bilo potrebe mijenjati. Sve što je dobro - ne mijenjaš. I zašto mijenjati?', pita se Vuica na moje pitanje o Neretvi i tom neprocjenjivom naslijeđu koje je baštinila iz tog kraja. Obožava, dodaje, otići u svoj kraj, iako joj je danas bolno zbog tragičnih gubitaka doći kući. 'Preko zime ne idem jer me tuga lovi, kada je kiša i u kući sam, sve mi najtužnije dolazi u pamet, a to ne želim. Ali, pomoć Metkoviću i učiniti sve što treba, uvijek! Mi nikad, čak ni kada je možda bilo dobro tajiti otkud si da bi napredovao, a mi smo ga baš uvijek forsirali, promovirali kraj iz kojeg jesmo. Ma taman da si iz kojeg grada ili malog mjesta, svoje treba promovirati. To je veličina svakoga, kada se ne stidiš, već dapače - gradiš svoj kraj zajedno sa sobom. Dolje je moja kuća, moj vrt, volim ići dolje. Imamo na što biti ponosni, dali smo puno uspješnih liječnika, umjetnika, odvjetnika, sportaša... Možemo jedan mali geto u Zagrebu napraviti'.

Foto: Denis Jerkovic / CROPIX

Tako je bilo i nedavno, kada su se viđeni Metkovčani okupili da bi podržali humanitarnu akciju 'Veliko srce za djecu Neretve'. 'Cijeli život mi je bio vezan za tjeskobu oko eventualne potrebe za bolničkim kolima i hitnoj pomoći jer mi je brat cijeli život bio bolestan, majka mi je već u zrelijim godinama bila bolesna, s puno operacija, i cijeli život mi je bila frka što će se dogoditi ako je nešto hitno. Još kao klinki mi je to bila tjeskoba. Kada se meni dogodio napadaj slijepog crijeva, što tada nismo znali, je sva sreća da je to doktorica prepoznala i imala sam dostupna liječnička kola jer je to bilo pred pucanje. Mi smo stvarno jurili za Split i operirana sam po hitnom postupku. To su situacije, da je bio u tom trenu još netko tko je hitan slučaj, i trebalo bi odlučiti tko je hitniji od hitnijeg. Skloni smo kritizirati i optuživati zašto nešto nije napravljeno, propusta ima u svakom poslu, pa i medicini, ali ne možemo biti zadnje sudije, ne možemo uvijek izrijekom nekog optužiti jer stvarno ima situacija kada je teško procijeniti. Tako je trebalo svojedobno procijeniti i za Jurinog brata, koji je danas pokojan, on je isto došao, doveo ga je Jure na hitnu, jako mu je pozlilo, a liječnica je smatrala da mu nije toliko loše i da mu ne može dati ta jedna jedina kola jer što ako dođe netko s prijelomom, s ovim, onim... E sad, što se događa? Naravno da je i ona u pravu, ali i mi smo jer ne znamo što će biti s njim. Pristala je u konačnici, liječen je nešto, vratio se kući i nakon mjesec dana preminuo. Dakle, nije bilo bezazleno. Sreća što ga je poslala i dala kola, jer da nije, krivnja bi možda spala na nju. Metković je u velikom problemu jer su nam i Dubrovnik i Split strašno daleko, a pogotovo za ove ključne stvari, kao kada je primjerice srce u pitanju. Drago mi je što smo po prvi put radili akciju za Metković. Jure i ja smo odradili nebrojeno humanitarki, ponosna sam na to jako, uvijek sudjelujem i kažem da je blagoslov biti dio humanitarne akcije. Ovo je bila prva za Metković, jako mi je drago, podržavam ih i pomoći ću na sve moguće načine. Doduše, jedan auto neće spasiti cijelu situaciju, trebalo bi cijelu bolnicu preorijentirati, jer to je jedna velika cjelina koja obuhvaća oko 50 tisuća ljudi, kada ubrajamo i okolicu'.

Gubitak majke i brata potpuno ju je shrvao

Svaki put kada dizajnerica spomene svog voljenog brata Luku, osjeća se bol u glasu, tuga u očima. Ta 2003. godina bila je najteža u njezinom životu - izgubila je u njoj voljenu majku, a potom i brata. Otišli su jedno za drugim, a Matiji je dugo trebalo da se iščupa iz te tuge. 'Jako teško sam se s time nosila, to je bio najteži period u mom životu. 2002. i 2003. godine, to se zove kalvarija, ako postoji, to je bila. Cijeli život je bio osoba s posebnim potrebama, a onda je na sve to došao i rak debelog crijeva. Takva jedna kombinacija, to će razumjeti samo ljudi koji imaju možda takve slučajeve u obitelji gdje ti teško i liječiš te ljude inače, pa još i ovo. Uza sve to, majka je ušla u skoro 85. godinu, i to se sve skupilo onako... Jedina sreća u cijelom tom užasu jest ta što je moja majka preminula prije brata, u istoj godini, ali prije njega. To je valjda sreća za svakog roditelja, kad umre prije svoje djece. Umrla je na Sveta tri kralja, a nakon njezinog odlaska Jure i ja nismo znali što bi jer ne možeš ostaviti posao i otići. Onda smo se ipak preselili u Metković na par mjeseci. Ubrzo smo shvatili da ne možemo tako, treba raditi. Doveli smo potom mog Luku u Zagreb. Da bi ga smjestili negdje, obišli smo sve postojeće ustanove u Zagrebu i okolini, a ja nisam bila zadovoljna ni s čime. I dan danas tvrdim da je to na jako lošem nivou. To sve što sam ja vidjela je bilo koma. Na kraju sam ga uspjela ipak smjestiti u jednu ustanovu. U tom periodu sam radila kostimografiju za 'Kosu', gdje je trebalo 100 kostima osmisliti. U isto vrijeme sam odlazila kod brata svakog dana, dva puta na dan u posjetu i nosila mu domaću hranu. Sve ono što su mu oni davali da jede i pije meni je bilo očajno pa sam mu ja nosila, kuhala... Užasan jedan period. Međutim, nakon što sam ga odvela na pregled jednog dana, liječnik mi je rekao da je sve metastaziralo. Tada sam nazvala bolnička kola, moje prijatelje iz Metkovića, došli su po nas i odvela sam ga kući. Dolje sam s njim provela ostatak njegovog života, neka tri mjeseca. Ako postoji neki grozan život, onda je to taj. Sve imam, ali kad gubiš obitelj, onda su to strašne stvari. A u jednoj godini dvoje, to je za mene bilo jako teško, velika tragedija. Iz toga sam se izvlačila zaista jako dugo. Posao me spasio, nema što drugo', prisjeća se paklenog perioda. Dodaje da je prvi period provela zatvorena u svojoj kući.

'Moram objasniti, bila sam jako vezana za brata i majku. Moj otac je umro dosta prije, u starosti, normalnom smrću. Nije bilo tragedije, čovjek živi, živi i umre. To nam je životni put i nisam to doživjela kao tragediju, već tugu. A oko svoje majke doživjela sam to kao tragediju jer sam je smatrala mučenicom kroz cijeli život, vodila je brigu o bratu, Jure i ja smo masu puta usred noći i mećava odlazili autom dolje spašavati situaciju. Bila je baš heroj, apsolutni. To mi je bila najveća tragedija, kad sam je izgubila bio mi je to smak svijeta. A onda brat, kada se to dogodilo, bio je to drugi smak svijeta. Stvarno moje dvije velike životne tragedije. Znaš što, pomiriš se sa svime time, nema druge. Izvukao me posao, kada sam počela raditi. Posao je spas, kad god mi je nešto bilo teško, uvijek sam mogla doći i raditi. U jednom periodu svog života sam otišla i kod velečasnog Zlatka Suca na duhovnu obnovu, to mi je isto puno značilo, ti dugi razgovori koje sam s njim vodila. Uzmeš ono što ti treba, koliko te nahrani i koliko ti godi duši. Svatko može odabrati što hoće i što mu odgovara. Ja imam svoju vjeru, svoj način vjerovanja, molitve i to je samo moje i ničije. Netko drugi ima neku svoju. Odgojena sam u vjeri, vjeronauk, crkva, nedjeljna misa. Tako su me odgajali', komentira Matija i dodaje da svoje kućne molitve ima i danas.

'Vlak za Vrliku' posvećen njenom Luki

Gubitke koje je proživjela pretočila je u veliko razumijevanje i sklonost prema humanitarnom radu. 'Ali ono što je meni ostalo jest osjetljivost na sve te teme. Napravila sam veliku humanitarnu akciju 2005. godine, 'Vlak za Vrliku', to je nešto najljepše što sam ikada napravila, i svi koji su bili u tom vlaku dali su sve od sebe da bude najljepše. Nije stvar toga što sam poklonila haljine i cijele te priče, nego te djece koja su nas dočekala u Vrlici i cijele te atmosfere, bilo je to predivno. Takav način i sistem pomaganja, tih konkretnih priča... To uvijek, to je hrana za dušu, to je vjera'.   

S Jurom je 40 godina - nikada se nisu ni posvađali kako spada

U svemu joj je, kroz sve uspone i padove, najveća životna podrška njezin partner Jure Popović. Zajedno su 40 godina, no nikada nisu postali bračni par. Nema za tim potrebe, priča Matija, on je njezina duša, a za dušu se ne možeš vjenčati. 'Jure je duša moja, kako ćeš se vjenčati za dušu? Nju imaš, nosiš je u sebi, ja ne znam da se netko može vjenčati za dušu? S dušom jesi, ona je u tebi, ti si u njoj. Mi smo nerazdvojni, povezani, iz te jedne čistoće sve drugo nam nikada nije padalo napamet. Zajedno smo 40 godina. Nismo nikad imali ozbiljni razlaz, trzavicu, niti ozbiljnu svađu, imali smo nesuglasica sitnih, ali nismo se nikada razdvajali u smislu da je netko otišao s koferima pa se vraćao. Jure se čak ne zna posvađati, ja nekad i bi, ali nemam s kim. On ne želi da se diže glas, prihvatila sam da nema svađanja. Toliko smo vezani jedno s drugim... Nadopunjujemo se, podrška smo si, on radi pjesme, pušta mi kod kuće što je odradio, pita me kako je bilo na poslu, sudjeluje u nekim mojim problemima. Apsolutna smo si podrška, ne vidim uopće potrebu da se 'ženimo'! Kao da bi ta riječ stala između nas, toliko smo spojeni da za to nema mjesta', objašnjava Vuica.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Iako je odradila niz vjenčanica, na svadbe je išla jako rijetko, niti nekim dobrim prijateljima nije bila na svadbenom slavlju jer joj to, kaže, nije nešto 'napeto'. 'Radim tolike vjenčanice, a jako sam malo svadbi u životu odradila, čak i nekim dobrim prijateljima nisam išla, no oni znaju za taj moj problem, da nisam neka ljubiteljica kola i vlakića. Međutim, shvatila sam kroz ovaj posao da ljudi u tome uživaju i da im to jako znači pa se s te strane involviram kao da jesam na svadbi. Shvatila sam da se to treba ispoštovati na pravi način i ja to radim'. Tradiciju, ipak, smatra važnim segmentom svog života, nečim što svatko od nas nosi sa sobom. 'Mislim da je tradicija u svakom segmentu mog života, ne samo u životu, nego uvijek nekako smatram da je kod svakog čovjeka tradicija nešto najvažnije što nosi sa sobom, ja sam to ponijela iz svoje kuće. To je moj zaštitni znak u svakom segmentu. Kad pričamo o tradiciji, ja samo smatram da je treba prenositi, poštivati i razvijati - sve kako joj se nikad ne bi zatro put. Važna je zbog društva kao cjeline, za sve generacije koje dolaze. Ako to izgubimo, onda smo sve izgubili. Gdje god se može iskazati ta pripadnost - da, treba'.

Matija je, uza sve što je prošla, unatoč napornom radnom tempu, u sjajnoj formi. Pazi što jede, kaže, i to je sastavni dio njezinog života. Ne mjeri svaku kaloriju, nego ima zdrave navike i kuha svakog dana, poslu unatoč. 'Ne mjerkam, nego jedem povrće, ribu, žitarice, kruh domaći radim, kuham svaki dan doma, bez iznimke. Vrlo je važno što unosimo u sebe, to je osnova svega. I to sam donijela iz svoje kuće, imali smo tu jednostavnu dalmatinsku kuhinju i to je to. Jure je alternativac u svakom segmentu pa i tom, on mi servira zdjelicu s vitaminima svaku večer kad dođem kući. Nažalost, ne gimnasticiram, što nije dobro i žao mi je radi toga, trebala bih. Pozdravljam svaku ženu koja to radi. Što se lica tiče, na laserskim sam tretmanima koji pobuđuju stanice da ponovno rade. Nisam nikada imala nikakve intervencije na licu i tijelu. Podržavam sve žene koje žele izgledati ljepše s malim estetskim zahvatima. Žena kada je zadovoljna svojim izgledom bolje zrači, radi i bolja je u društvu. Moraš biti zadovoljan sa sobom da bi bio zadovoljan s drugima. Ima i pretjerivanja, treba raditi s pažnjom, ali podržavam, neka žene rade ono što ih zadovoljava, ako će zbog toga biti uspješnije i sretnije', zaključila je ova velika dizajnerica.

Matija Vuica

jurica popović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter