Milošević je 'izmislio' turbofolk?

Kako su i kada zavladale cajke? 'Slike raskomadanih tijela izmjenjivale su se sa slikama vrlo živih, veselih i pohotnih figura'


Barbara Marinović
07.04.2019.17:20
Kako su i kada zavladale cajke? 'Slike raskomadanih tijela izmjenjivale su se sa slikama vrlo živih, veselih i pohotnih figura'
Cropix/arhiva

sažeto

Kako je nastao turbofolk? Tema je to koju je prije nekoliko godina tematizirao i B92, odnosno dokumentarac 'Sav taj folk'


Barbara Marinović
07.04.2019.17:20

Turbofolk je najveći srpski izvozni proizvod. Poput kuge proširio se regijom, ali ne samo njome. Zahvaljujući migraciji koja se već desetljećima događa, turbofolk svita nastupa po cijeloj Europi i šire. Na turbofolk ruti prate se putevi sretnijih migranata koji nakon bauštele u tuđem svijetu vole posjetiti klubove, mahom u vlasništvu snalažljivijih gastarbajtera. Granice nema, šibaj narodno s primjesama modernog.

Otkud cajke kao vodeći glazbeni žanr?

I ne. Nije ovo još jedno besmisleno oplakivanje boljih, alternativnijih vremena, niti je ovo još jedan nostalgični tekst o danima rock and rolla i cajki u gradskim periferijama i na magistralama. Odlučili smo činjenično, sociološki, politički i fenomenološki provjeriti otkud turbofolk. Gdje je nastao, kada je nastao? Što to nove generacije mladih ljudi slušaju, što to donosi novac i puni klubove? Što to, nažalost, u osjetljivijim, lošije obrazovanima glavama stvara životne vrijednosti - često promašene?

Za sve je kriv rat, a turbofolk izravni je rezultat stravične politike Slobodana Miloševića koji se u svojoj zemlji devedesetih svim silama trudio da uništi poznatu i veliku urbanu scenu Beograda. Tvrdnja je to izvrsnog dokumentarca, kojeg je prije nekoliko godina hrvatska publika mogla vidjeti u kinu Europa. Uzgred budi rečeno, šuška se da će urbano zagrebačko mjesto postati narodnjački klub, što bi u kontekstu ovog teksta i svih ostalih društvenih konteksta bila tuga i žalost.

Pogotovo ako se ide slijedom tvrdnji Radovana Kupresa, autora serijala. U produkciji televizije B92 urađen je prije nekoliko godina ovaj dokumentarac, podijeljen u osam tematskih cjelina koje kronološki prate razvoj turbofolka od kraja osamdesetih. U dokumentarcu su okupljeni političari, sociolozi, glazbenici koji pripadaju i oni koji ne pripadaju spomenutom žanru pa je relevantnost dokumentarca tim još veća.

Treba strogo razlučiti narodnu glazbu Jugoslavije od turbofolka nastalog pod blagoslovom nacionalizma

Stigle su na Kupresov uradak i brojne reakcije, kritike koje tvrde da se turbofolk ne može vezati uz Miloševićevu strahovladu, već govore i da je turbofolk svoje početke imao u Jugoslaviji, puno prije ratnih strahota. Može se govoriti i o tome, no treba razlučiti nekoliko stvari - koje nije dopustivo miješati.

Primjerice, tadašnja imena narodne glazbe nose Miroslava Ilića, Šabana Šaulića, Sinana Sakića. Treba strogo razlučiti takav zvuk, tekstove pjesama i melodije od onoga što nazivamo turbofolkom. Spomenuti trojac, koji navodimo ilustracije radi, donio je nešto umjetnički vrijedno. Tekstovi, nevjerojatno jake vokalne izvedbe, orkestracija koja je pratila njihove veće live nastupe. Kompozicije su to vrijedne pažnje i priznanja, čak i ako vam taj glazbeni žanr nije mio i blizak. 'Sve što je autentično, svima je u redu, i danas. Nisam spadao u grupu narodnjaka koji su u drugim žanrovima bili nedobrodošli ili bezveze', rekao je Miroslav Ilić u dokumentarcu objašnjavajući time kako stvari stoje i kako su stajale. Glazbeni kritičar Petar Janjatović navodi, između ostalog, pokojnu Silvanu Armenulić i govori kako su, dok su slušali narodnu glazbu sedamdesetih i osamdesetih shvatili godinama kasnije - to je fenomenalno. Danas o toj glazbi Janjatović misli sve najbolje, pogotovo iz perspektive onoga što se dogodilo devedesetih.

'Novokomponirana narodna glazba zaustavljala se na predgrađu'

S druge strane, devedesete su donijele nešto novo. Nabrijano, drugačije, turbo. Preteča svega bila je Lepa Brena, žena slavna koliko svojevremeno i Tito - ostvarila je nevjerojatnu popularnost i utrla put svemu onome što će se dogoditi kasnije u glazbenom smislu. Bila je, u neku ruku, utjelovljenje jugoslavenstva, a njena najveća popularnost završava ratom, no nikad ne prestaje, Brena je legenda. No, imala je opoziciju osamdesetih - jaku alternativnu scenu, a intelektualna, urbana elita ignorirala je ono što je upitnije umjetničke vrijednosti. Neporecivo, publika je i tada voljela slušati narodno. No, do devedesetih je folk bio margina, barem u gradovima, a kulturna strategija je, koliko toliko, postojala. 'Novokomponirana narodna glazba zaustavljala se na predgrađu', govori Janjatović u dokumentarcu.

Crni dani kulture Srbi bilježe dolaskom Miloševića na vlast. Je li idejni začetnik ratnih stradanja, rušenja i devastacije u isto vrijeme idejni začetnik onoga na što danas uvelike 'odvaljuje' i hrvatska mladost?

'Slike raskomadanih tijela izmjenjivale su se sa slikama vrlo živih, veselih i pohotnih figura', brutalno opisuje autor ratna vremena, devedesete u svojoj zemlji i televizijski program koji je tada ljudima bivao ponuđen. U tom siromašnom i teškom periodu, posla preko glave ima samo - tadašnja estrada. 'Za kriminal važi isto, ako se i to računa kao privreda'. Folkoteke, dizelaši i sponzoruše. 'Uvjeren sam da do toga nije došlo spontano, uvjeren sam da je to bio plan. Da je režim odlučio promijeniti kulturni identitet sredine i da na tome sagradi svoju buduću konstrukciju', tvrdi redatelj Goran Marković. Slaže se i skladatelj Zoran Hristić, navodeći neobrazovanje naroda kao dodatnu pogodnost za širenje šunda.

Selo je došlo u grad i sjelo u fotelje

'Definitivno je tada selo došlo u grad, no ne što je došlo u grad, došlo je u fotelje tako da su oni kreirali kulturnu politiku po onome što oni vole', dodaje Janjatović. Jedna od najpoznatijih autorica pjesama na ovim prostorima, Marina Tucaković, opravdava na neki način svoje nove angažmane s turbofolk zvijezdama i činjenicom da se tržište zatvorilo. Prije rata surađivala je puno s velikim hrvatskim zvijezdama, no te suradnje ratom su nestale. 'Morala sam raditi za ljude ovdje', pričala je Tucaković. Kruha i igara - bila je politika kojom su se Miloševićevi suradnici vodili.

Ne treba ni spominjati nabujali, monstruozni nacionalizam, veličanje srpstva. Kičom se prikrivao nacionalizam - neki su glazbenici to radili nesvjesno, drugi itekako svjesno, treći izvođači radili su to zbog zarade. 'To je kultura koja je rasla i razvijala se samo na bazi destrukcije', ocjenjuje sociologinja Zorica Tomić. Devedesete donose tako narodnjačke zvijezde, golišave djevojke i žestoke momke. Nova estetika šokirala je sve one koji se u poremećenim vrijednostima nisu snašli. Nove vrijednosti više nisu bile obrazovanje ili kultura. Postale su to dobra udaja, novac, jeftina, maliciozna snalažljivost.

Državna televizija negirala postojanje drugačijih sadržaja

Mediji su tada dobrano pomogli, davajući najveći prostor dotad zatrtom smjeru. 'Ako govorimo o kulturnoj Miloševićevoj politici možemo govoriti što ona nije željela vidjeti. RTS je u potpunosti ukinuo postojanje bilo kakve druge kulture', sjeća se povjesničar umjetnosti Branko Dimitrijević. Turbofolk je nepovratno postao mainstream, a gladni narod slušao je estradnjake koji su okretali nevjerojatne svote. Kultura se gledala kao društveni neprijatelj - jer stvara slobodno misleće, urbano društvo.

Ubrzo se turbofolk toliko često pojavljuje u svim tamošnjim medijima da ga je nemoguće izbjeći. Srpski stručnjaci i kulturni djelatnici u dokumentarcu ocjenjuju singl 'Ne može nam nitko ništa' lajtmotivom Miloševićeve politike u kojoj se glad, agresija i militarizam naočigled poistovjećuju s junaštvom i nacionalnom identifikacijom. 'Činjenica je da je turbofolk politički upotrebljen za sprovođenje nacionalističke politike', komentira Dimitrijević. Sve je potaknuto dodatno i televizijskim kanalima na kojima se, pa čak i danas, rijetko može gledati informativni sadržaj.

Ne treba plakati nad turbofolkom i njegovom popularnošću - svaka roba ima kupca, no...

Miloševićev 'kulturni' ostatak, što turbofolk barem ako je prema tumačenju dokumentarca jest, sluša se danas svugdje na našim prostorima. Ne treba osuđivati glazbenike, ljude koji su jednostavno na svemu tome odlučili zaraditi novac. Ako je do morala - morala sam, reklo bi se. I ne treba bojkotirati narodnjačke klubove niti negirati postojanje takvih zvijezda, radija, publike. Svatko je bar jednom završio na cajkama, to nam je realnost i od nje ne treba bježati. Dapače, vodeće domaće zvijezde nemaju danas ništa drugačiji glazbeni izričaj. I to je sloboda. Izbora i načina izražavanja - publike i izvođača. No, da bi bilo poželjno u srednjim školama klincima ponuditi predmet koji će obrađivati medijsku i popularnu kulturu druge polovice dvadesetog stoljeća - svakako. Lako je slušati cajke, teško je ne znati ni za što drugo.

Ceca

turbofolk

folk

sav taj folk

milošević

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter