Velika ispovijest Tatjane Jurić

'Kad god se trebalo za projekt laktariti, ja sam samo napravila odmak!' Voditeljica progovara o poslu i ljubavi


Barbara Marinović
28.11.2019.20:00
'Kad god se trebalo za projekt laktariti, ja sam samo napravila odmak!' Voditeljica progovara o poslu i ljubavi
Foto: Darko Tomas / CROPIX

sažeto

U velikom intervjuu za 100posto Tatjana Jurić otkriva kako je donijela neke poslovne i privatne odluke, kako se nosila s teškim životnim trenucima i kada je shvatila da je odrasla


Barbara Marinović
28.11.2019.20:00

'Ne dam'. Više je puta ponovila tijekom velikog intervjua tu rečenicu Tatjana Jurić. A što to Tatjana ne da? Ne da na sebe, ne dopušta da je se trpa u ladice lijepe žene koja čita s blesimetra, ne da sebi da bude nesretna onamo gdje više potencijala za bolje nema, ne da agresivnom frajeru da je manipulira, ne da društvu da joj govori što bi ili ne bi trebala raditi.

'Šefe, ja odo'!'

Postoji to neko 'prokletstvo' žena čija je vanjština baš besprijekorna. Tatjana je jedna od takvih. Trebalo je proći vrijeme da svijetu pokaže kakva je frajerica, fajterica, žena sa stavom. Dogodio joj se život, a ona je nehotimice svijetu dokazala tko je. Obrazovana, snažna, žena sa stavom. Žena koja se ne da ni lošim situacijama ni ljudima. Živi po vlastitim pravilima i jedino takav put smatra ispravnim. Prvi put je javnost mogla percipirati Tatjanin stav onda kada je odlučila napustiti RTL. Kada je svom uredniku rekla: 'Šefe, ja odo'!'. Odlučila se na odlazak onamo gdje će je ljudi slušati prije negoli će je vidjeti. Baš je to ono što je željela, dekoltirane haljine više joj nisu padale napamet. Malo su joj i dozlogrdile.

'Imaš emisiju sa svojim imenom, gdje ćeš ti s velike televizije?'

'2012. godina mi je bila prijelomna. Nisam bila u tom trenutku diplomirala, a imala sam dojam da na RTL-u ne ostvarujem napredak u profesionalnom smislu, da je to sad jedna značajna stagnacija i onda sam nekako morala vagati kako održati kontinuitet u poslu, smanjiti tempo, a posvetiti se faksu. Samo po sebi je došlo do odluke. Prvotna misao je bila da ću se privremeno zadržati na radiju, a onda se vratiti na televiziju, ali eto - smjer je otišao što mojim odlukama, što samo po sebi, više na radio i nove kanale komuniciranja. Mislim da sam na pravom putu, ne znam to, na kraju ćemo zbrajati i oduzimati, ali sjećam se tada, 2011. kad sam svom uredniku na RTL-u rekla: 'Šefe, ja odoh!', pogleda on mene i kaže: 'Imaš emisiju sa svojim imenom, gdje ćeš ti s velike televizije?'. Ja sam mu rekla da idem na radio, a on meni potom rekao da nitko s televizije ne ide na radio. Rekla sam mu: 'Šefe, ja idem, to će biti moj korak naprijed'. Ne mogu danas tvrditi da je to bila smislena odluka, no jednostavno sam znala da želim novi profesionalni izazov. Meni vidjeti samu sebe na ekranu, vidjeti svoj lik na ekranu bez napredovanja - nikad mi to nije bilo najvažnije, nema to smisla', priča Tatjana o svom tadašnjem podvigu.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

'Znaju mi reći da sam sklona rezovima. Nisam sklona rezovima, nego jasno znam što ne želim'

Iz tadašnje perspektive, mnogima je napamet pala ista opaska koju je imao i njezin urednik. No, imala je plan. Ubrzo je ovoj novinarki i voditeljici stigla ponuda s HRT-a, no u konačnici se i s tog projekta povukla. 'Kada je došla ponuda s HRT-a, uopće se nisam vidjela u tom smjeru, ali opet - novi sustav i izazov za upoznati. Prihvatila sam, a onda vrlo brzo vidiš da nema izazova, nema napretka, da si dobio mačka u vreći. Možeš ostati u tome i biti nezadovoljan, i govoriti si - 'nema veze, bitno da je lova super', ali ja ne znam raditi samo za lovu. Ja bih svoj posao i dan danas radila zabadava, stvarno. Činjenica da sam povlaštena tako da ostvarujem svoju egzistenciju radeći posao koji volim i dan danas ujutro kad se probudim nemam dojam da idem na posao - ma to ti je bogatstvo za cijeli život. Bez toga nema ništa, nikakva lova svijeta. Nula bodova'. Mislila je, dodaje, da će projekt biti razvojan, interaktivan, dinamičan, uživo. Takva je, uostalom, bila i ponuda koju je prihvatila. 'Projekt koji sam na kraju dobila nije bio ono na što sam ja pristala. Nema tu nikakvih problema, ali jednostavno mislim da sam taj format odradila. Odrasla sam u svijetu medija, počela sam raditi u 20. godini i odradila sam sve faze tog posla - i terenski, i program uživo i najavljivanje, i uvjetno govoreći ono - dođi i pročitaj. Ako u svom poslu ne mogu rasti, onda idem. Znaju mi reći da sam sklona rezovima. Nisam sklona rezovima, nego jasno znam što ne želim. A kad jasno znaš što ne želiš, onda znaš što si u datom trenutku odradio. Na HRT-u sam znala da radim nešto što sam na RTL-u već deset godina ranije odradila. To nije bio rast niti napredak, prema tome - hvala, doviđenja', sjeća se Jurić rezonirajući svoje odluke.

Foto: PR

Sretna je na radiju. 'Radio mi se učinio privlačnim i izazovnim, osjećala sam i tu obavezu da dovršim faks - bila bi velika šteta da sam to propustila. Eto, sedam godina nakon sam svaki dan na radiju, zanimljivo mi je gledati s te pozicije - već sam skupila 17 godina utakmica u nogama, zanimljivo mi je gledati kao televizijskom djetetu koliko su se mediji promijenili. Način na koji konzumiramo medije se uvelike promijenio. Ta famozna konvergencija medija, sjećam se na faksu profesor je spominjao konvergenciju, i ona je danas ovdje. Televizija je lider još uvijek, ali nema više jasne podjele radija, televizije, YouTubea, tiska, društvenih mreža, čak i Instagrama gdje se otvaraju novi kanali rada... Iz neke prijašnje pozicije to je možda i smiješno, ali budućnost medija je tu'. Program uživo do danas je najviše veseli, tako je bilo otpočetka i ne zna kako drugačije raditi doli pod tim specifičnim adrenalinom.

'Javni posao - javne pogreške, no ne znam drugačije nego ići uživo'

'Da l' mi je stresno? Ne znam drugačije nego ići uživo, otkad sam počela raditi imala sam tu sreću, a možda i nespretnost da sam se svom javnom poslu učila u 'prime time' terminu pred očima svih i onda javni posao - javne pogreške. Ali, nitko nije došao prvi dan najpametniji posao, vrijeme učenja mora se dogoditi. Nikad mi s te strane pogreške nije bio bed. Naučila sam uživo, najsretnija sam u tom programu uživo. Najsretnija sam kad idem uživo, sjetim se uvijek svog kamermana Dade - kad bih nešto i pogriješila, on mi je govorio - Gotovo, otišlo u eter. To je čar programa uživo, ne znam drugačije. Nije stresno, jako guštam. Ne znam se ničim baviti bez gušta. Stalno se vraćam na to - 'Ja odoh'. Izgubila sam gušt, hoću raditi, samo da na kraju dana imam zadovoljstvo odrađenim poslom', jasna je Tatjana.

U medije se zaljubila kao djevojčica, kada su je roditelji odveli na Z3 televiziju u kojoj je gostovala uživo u programu za djecu. Zaljubila se. 'Ne sad u to da ja budem teta na televiziji, već taj magičan svijet iznutra. Gledala sam u režisera, kamermana, njihovu komunikaciju na 3, 2, 1 do programa... Mama je već tada govorila: 'Ma ona će sigurno biti neka spikerica na radiju ili televiziji'. I uvijek sam bila znatiželjna. I dan danas, na pragu 40., znatiželja me i dalje pokreće. Ne možemo se baviti uvijek istim stvarima, život nosi svoje, moraš ići naprijed'. Svjesna je, dodaje, da nije nezamjenjiva niti Bogom dana.

Foto: CROPIX

Bez laktarenja i kalkulacija

Posao joj je veliki i važni dio života, no nije i jedini. Nikada nije bila ovisna o vlastitoj pojavnosti na ekranu. 'Posao čini veliki dio mog života, pogotovo time što je javni posao, ljudi ti onda često imaju potrebu prići, izmijeniti koju riječ... Ne brinem se, čak i da sad posao stane u potpunosti, našla bih neko drugo zadovoljstvo. Ali biti ovisan o sebi na ekranu, nema u tome sreće, uvijek ćeš u tom slučaju htjeti više i biti željan tog ekrana. Ne znam. Nisam mjerodavna. Kad god se trebalo za projekt laktariti, ja sam samo odmahnula i napravila odmak, dva koraka natrag. Zbog toga sam izgubila puno projekata, zbog toga sam možda u nekim trenucima morala ići tri koraka natrag, ali je uvijek sve došlo na svoje. Kad se trebalo laktariti, ja sam se odmakla i rekla:' Hvala, doviđenja'. Ne treba mi, ne da mi se. Niti ne gledam s kim ću se družiti, kome ću reći lijepu riječ da bih onda nešto dobila. Ne da mi se, ne treba mi, nije vrijedno'.

Palmica na glavi i dječji nastup na televiziji Z3 odredili su joj put

Oduvijek je znala što želi, u djetinjstvu ju je medij osvojio i VHS snimku svog gostovanja na televiziji kada je bila tek djevojčica - još uvijek čuva. 'Imala sam palmicu na glavi, mama i tata su me odveli. Kada su voditelji pitali grupu nas djece volimo li se igrati - svi su rekli da, samo sam ja rekla ne. Morala sam kontru lupati. Ja sam voditelju tada rekla da ja volim gledati Dnevnik. U mojoj familiji je Dnevnik uvijek imao kultni status. Tu je nekako krenulo. Otkad sam to osvijestila, znala sam da sve u životu moram uložiti do toga da me put dovede do mog posla iz snova. Uložila sam i obrazovanje i trud, čak i tu modnu produkciju kojom sam se kratko bavila... Imala sam i tu generacijsku sreću da sam faks upisala i počela raditi onog časa kad se tržište otvorilo, 2000-ih. Odjedanput sve dolazi, hrpa je audicija, i eto. Jedna, druga, treća - tu sam gdje jesam'.

Pitam je kako je odrastala, a ona odmah spominje svog starijeg brata, profesionalnog košarkaša. Do danas su iznimno povezani. 'U mojoj obitelji je sport uvijek imao bitno mjesto. Gledajući njega koji je svaki dan sve u životu podređivao uspjehu u sportu, kroz njegov primjer sam shvatila da te jedino rad i trud mogu dovesti do toga gdje jesi. Tipično građansko odrastanje koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih. Bilo je lijepo djetinjstvo. I nemam dojam da je već toliko godina od njega prošlo. Gledajući svoje nećakinje kako rastu, bliske su mi njihove priče. I mislim da treba zadržati tu mladu energiju u sebi'.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

'Joj gle, ona je lijepa'

Obiteljski stol nedjeljom je uvijek bio na par tema - prva je Dinamo, a druga društvena događanja. Otud datira i Tatjanina odluka da upiše politologiju. 'Nedjeljom na obiteljskim ručcima se uvijek pričalo o nekoliko tema - jedna je kako je Dinamo igrao, a druga su bile društveno-političke teme. To mi stoga nije bilo strano pa sam upisala politologiju, a kasnije radila specijalizaciju iz međunarodne politike, diplomacije, odnosa s javnošću i novinarstva. Sve sam pokrila. U ovoliko godina rada ne sjećam se da me itko pitao za moju specijalizaciju. Kad počneš mlad raditi u medijima dogodi se taj moment - 'joj gle, ona je lijepa', pa se tu dovode u pitanje sposobnosti. To mi je uvijek bio pokretač više. E, nećete! Znali su me često pitati - koliko mi je ljepota otvorila vrata? Isuse bože. Neće te ljepota nigdje zadržati ako ne radiš i ne ulažeš u sebe', jasna je ova diplomirana politologinja.

Radila u Pradi i brzo shvatila da je modeling ne zanima

Radila je tijekom studija, čak je kratko bila zaposlena i u Italiji - u Pradinom showroomu. 'Bio je to studentski posao, taj u Pradi. U Hrvatskoj sam snimala tu i tamo reklame. S modelingom sam se susrela preko Midikena i Hameda Bangoure, snimala sam reklame, otvorila se šansa rada u Italiji. Vidjela sam ja brzo da to nije ono što želim, da gubim vrijeme, ali u fazi studiranja mi je to došlo super da financijski rasteretim roditelje, da imam za kavu, da steknem radne navike. Tu negdje 2000-ih je modna produkcija bila isprepletena s medijskom i nekolicina nas je iz tog svijeta završilo na televiziji, u medijima', sjeća se Jurić.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Posao, studij i 22 ispita

Tada je krenuo dinamičan život isprepleten radom, javnim djelovanjem, studiranjem. Tempo je bio nevjerojatno težak. 'Našla sam se u situaciji da sam morala birati, nisam mogla oboje, radila sam i nije bilo ni petka ni svetka. Osam godina - ako bih imala slobodan dan, onda je trebalo opet nešto snimati. Svaki dan smo išli uživo u dnevnoj produkciji. Dogodila mi se situacija da nisam imala kad otići na faks. I onda je bila varijanta - ok, što da sad radim? Studiram da bih radila posao koji želim, posao već imam, znači moram stopirati sa studiranjem. Četiri godine sam napravila rupu od studiranja i odlučila se baviti time kasnije. Sve je išlo svojim tijekom do 2012. kad mi se upalila lampica da gubim vrijeme. Htjela sam dovršiti svoje formalno obrazovanje, upalila se lampica i to je to. Završila sam. Brzo sam shvatila u medijima da smo svi zamjenjivi. Kad sam se vratila na faks, a tada bila i na radiju i na televiziji i na faksu. I vraćam se ja, vidim imam 22 ispita. Gledam taj indeks, gledam sebe i mislim se: 'Kako?'. Došla sam do tri zadnja i onda se zabila u kuću, rekla svima da ne postojim, odradit ću što moram i na kraju eto, uspjela sam nekako'.

Pitam je s obzirom na svijet manekenstva i izgled, koliko joj je toga ljepota oduzela? Neka vrata joj je otvorila, no uvijek je to mač s dvije oštrice. 'Nekad imam dojam da mi je odmogla, da. Možda bi mogla odmah stasati s ozbiljnijom tematikom u komercijalnim medijima, a ne možeš stasati s njom jer si premlad i ne znaš ni sam u kom smjeru to može otići, ali... Ne znam ni sama odgovoriti na to pitanje, voljela bih se vidjeti tuđim očima jer meni to nikad nije bila stavka. Nebitno mi je. Da sam pristala ili željela biti u šabloni, ostala bih ispred te kamere, a otišla sam u skroz drugačijem smjeru. Mislim da će uvijek biti dio javnosti do kojeg neću moć doprijeti'. I to dopiranje nije joj važno. Zrela je i osjeća se sigurnom u sebe. 'Zrelost ženi, svakoj od nas koja želi ulagati u sebe, donese dozu sigurnosti. Ono što jedna uvjetno lijepa djevojčica ne može imati u dvadesetima jer će je netko karakterizirati kao umišljenu, ovakvu, onakvu. Danas nemam problem s tim kako će me netko okarakterizirati. To sam što jesam, ne dam. Jesam lijepa? Ok, tebi jesam. Ti možda ne vidiš to nešto drugo, ali ja to nemam više potrebu dokazivati nikome osim poslovnom okruženju i svojim slušateljima. Postoji ta supkultura hejtera koji me više ne opterećuju, već me zabavljaju'.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

'Život daje lekcije, dogodio mi se život i sazrijevanje'

Kada se sve zbroji i oduzme, nakon svega što je prošla, dogodilo se ogromno sazrijevanje. 'Mislim da je neminovno da će ti život kad tad donijeti par lekcija. Svi smo mi u dvadesetima nepobjedivi, najpametniji na svijetu. Misliš da si sve odradio, da ti ništa ne treba. To tako funkcionira negdje do 30. koja je meni možda bila prijelomna i onda se dogodi život gdje roditelji ne postaju mlađi, gdje je neminovno da će se događati rastanci, bolesti, i slično. Ne govorim s patetične prizme, nego život jednostavno daje lekcije. Što dulje te lekcije odbijaš, bit će ti teže'. Bolest njezine majke bila je teška lekcija iz života i sazrijevanja. Dok pričamo o toj teškoj temi, Tatjana mi više puta ukazuje na to da ne želi ljudima pametovati, ljudi se, kaže mi, suočavaju s težim stvarima. I nije im lako. 'Sve ovo što sam s mamom prošla, bilo je to golemo sazrijevanje za mene. Ne bih mijenjala to iskustvo ni na koji način. Ne moram pametovati ljudima, svatko od nas ima neki ,uvjetno rečeno, križ, premda u mom slučaju je to bio barem taj neki prirodni tijek. Postoje gore tragedije i to uvijek volim naglasiti. Dogodio se život. Trebaš osvijestiti to malo života, tako malo...'.

U najtežim danima majčine bolesti, uz nju je bilo njeno staro društvo

U najtežim trenucima uz nju je bilo njezino društvo, ono koje je stekla u djetinjstvu. Iznimno je sretna što i dalje ima te ljude kraj sebe, oni su znali sve otpočetka, onda kada javnost nije imala pojma što se događa Tatjani onda kada nije vesela i pozitivna ispred mikrofona. 'Isti ljudi koji su cijeli život uz mene, bili su i u toj fazi. Naravno da svojim nadređenima, ljudima s kojima operativno radiš, moraš reći i uputiti ih, ali nisam vidjela to... Bilo tko tko će ovo čitati isto tako to ima. Meni je bilo teško? Da, ali ništa teže nego što je samohranoj majci ili nekome tko nije dobio plaću ili nekome tko se sada nosi s bolešću roditelja ili ne daj Bože djeteta... Možda je mrvicu drugačije kad je posao javan pa nemaš luksuz biti loše volje. Ja kad dignem mikrofon, moram dati pozitivu. Ja kad stanem ispred kamere i kad sam napirlitana, ljudi ne očekuju da ću biti turobna. Posao mi uvijek uspije popraviti dan, toliko sam u tome da ne mislim ni o čemu. Odradim, a onda razmišljam o čemu trebam razmišljati. Mislim da svatko od nas tako funkcionira', dodaje Jurić.

'Pazi za kakve nedjelje radiš'

Govorim joj da je snažna, da je trebalo snage podnijeti taj period života. No, ona mi kaže da to nije snaga, već situacije koje se ne mogu drugačije dogoditi. 'Ne vidim da je to neka snaga. Briga o članu obitelji kad su situacije stani - pani, ne postoji alternativa nego da zbiješ redove i ideš dan po dan. Ne postoji druga opcija. Strani su mi ljudi koji će okrenuti glavu i reći to se mene ne tiče. Nadam se da ću svojim životom okupiti ljude koji će jednog dana, ne daj Bože, meni biti tu kad će trebati. A bili su. U tim kriznim situacijama su oni uz mene bili. Na stranu posao, ono... Pisala sam nedavno jedan tekst za kolumnu pa sam napisala: 'Pazi za kakve nedjelje radiš'. Znaš ono kad sve utihne? Mi svi možemo prividno imati taj osjećaj uspjeha, gungule, pa te stalno netko zove, svi brzo živimo, sve nešto treba... I onda dođu nedjelje, blagdani, praznici... Trenuci gdje se pokazuje koliko si uspješan. Nedjelje su mjerilo uspjeha u životu. Kad je frka, panika, kad vidiš tko je oko tebe - to je uspjeh u životu. Pazi za kakve nedjelje radiš, to ti je to', jasna je Tatjana.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Obnova djedovine u Dalmaciji uz brata i oca

Sa svojom obitelji kupila je ruševnu kuću u Dalmaciji, nakon svega odlučili su se zajedno obnoviti kućicu koja se naslanja na djedovinu njezinog oca. 'Cijeli taj projekt, mi smo ga obiteljski kupili, to je kuća koja se naslanja na rodnu kuću moga tate. Sad imamo tatinu i maminu kuću. Svi su mediji prenijeli da sam kupila ruševnu kuću u Dalmaciji, a nisam ja nego moja obitelj, i da sam kupila grobno mjesto. Svi su to prenijeli, a nitko me nije pitao. Prošle godine sam imala smrtni slučaj i obiteljski smo kupili grobno mjesto. Trebalo nam je, ne kupuješ ga ne znam zašto, jer evo, baš ti se kupuje. Ruševina je spontano došla. Ta djedovina se uzima zdravo za gotovo, a onda osvijestiš da je to u srcu nacionalnog parka, da je to bogatstvo i da to treba oplemeniti. Krenuli smo tada uređivati tatinu kuću misleći da će mami u nekoj fazi bolesti taj odmak dobro doći. Nažalost, mama tu kuću nikad nije vidjela, a onda kroz naša druženja kako je tatina kuća postala centralno mjesto naših druženja, vidjeli smo da ima mala ruševina koju treba obnoviti pa smo se dogovorili da je kupimo i da to bude mamina kuća. Spontano se događaju te situacije, ta znatiželja što ta ruševina treba biti. Koliko nam treba da zaradimo, koliko možemo odraditi, ušparati pa uložiti? Imamo pokretač više'.

Jednog dana će, šali se s bratom, to biti njihova mirovina. 'Ulaganje je to u budućnost, apsolutno. S obzirom na mirovinski sustav, mirovinu moja generacija neće dočekati pa se brat i ja zafrkavamo da nam je to penzija, te kućice.

 
 
 
View this post on Instagram

Nedjelja. Ćaća, Jack i ja kako nas moja @irena.kolic vidi. ❤️ A VIDI nas! 🙌🏻 13/10/19 “Cijeli jedan život u fotografiji”

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric) on Oct 20, 2019 at 2:50am PDT

'Shvatim da su godine samo broj. Daj Bože samo zdravlja'

Starenja se ne boji, kaže, otkako je s mamom svakog dana više od godinu dana boravila u Domu za starije. Ubrzo je stvorila pravu malu ekipu ljudi koji su je oduševili, čiji se duh itekako mlad, a opet prepun iskustva koja žele podijeliti. 'Otkriješ onda nogometnog delegata koji je bio veliki frajer, koji priča 4 strana jezika. Otkriješ gospođu koja je radila Baltazara u Jadran filmu, otkriješ gospođu koja je užasno ponosna na sina arhitekta. Otkriješ ljude koji su samo tijelom stari, a duhom su strašno mladi. Nakon par tjedana sam shvatila da se veselim ići podružiti s njima, da je to golemo bogatstvo. Shvatim da su godine samo broj. Daj Bože samo zdravlja. Za Alzheimer govore da će biti epidemija novog doba, već sad jest. Prije ovog s mamom mislila sam da je to nekakva bolest starijih ljudi, ali nije. Alzheimer je slika i prilika onog što nam moderan život čini. Loše se hranimo, kvaliteta života nam pada... To je sad jedna druga filozofija. Mislim da se starenja kao procesa ne treba bojati, ali mislim da bi sad trebali nekako neke stvari u životu prerezati jer tijelo i organizam pamte pa sve dođe na naplati'.

Životni rizik joj se isplatio i donio joj poslovnu sreću

Odnosi se to, dodaje, i da ono da napuštaš poslove i odnose koji ti ne čine dobro. Svjesna je Tatjana da ljudi nekada zbog obitelji i kredita jednostavno nemaju privilegiju donositi odluke koje ih čine sretnima, no nekada treba, kaže, riskirati. I sama je riskirala kada je dala otkaz na RTL-u - opterećena kreditom. 'Lakše je donositi odluke kad si odgovoran samo za sebe, svjesna sam toga. Davala sam otkaz na RTL-u s kreditnim davanjima koja su bila značajna. To je možda malo i mladost - ludost. Okej, sve je srećom ispalo u redu, ali mislim da nekad zaista sreća prati hrabre. Nekad moraš donijeti odluku, a jedino na temelju čega je možeš donijeti jest taj filing u želucu. Nekad moraš zakoračiti i vjerovati da će sve biti dobro'.

Dolazimo i do onog dijela intervjua koji je intimniji. Privatnost? 'Jako čuvam privatnost. Mnogi mi kažu da sam kontradiktorna jer sam jako otvorena, nemam potrebu ništa skrivati, ali s druge strane mislim da neke stvari trebaju biti privatne. Nema potrebe neke stvari oglašavati na sva zvona'. S druge strane, sve njezine veze koje je imala - znale su se javno. Nijednu nije uspjela od medija sakriti.

 
 
 
View this post on Instagram

Samo jedno imam za reć’: Tko me treba, nek’ me traži iza 26.8. Prije toga, ne-zanima-me. ✌🏻 FalaPusaBok

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric) on Aug 2, 2019 at 12:07pm PDT

'Zaljubila sam se u tebe, vjerovala u nas i zajedničku budućnost. To se nije dogodilo - ne vidim zašto bi mi bili prijatelji?'

Nema tajne ni u tome da sa svojim bivšima ne ostaje u prijateljskim odnosima. Nema to smisla, objašnjava. 'Ne ostajem ni u kakvim odnosima nakon prekida sa svojim bivšima. Prijateljstva nakon ljubavi ne razumijem. Da sam htjela s tobom ostati prijatelj, onda bih bila prijatelj. Zaljubila sam se u tebe, vjerovala u nas i zajedničku budućnost. To se nije dogodilo - ne vidim zašto bi mi bili prijatelji? Nismo prijatelji, bili smo nešto drugo. Možda me život demantira, ali nemam potrebu za time. Ako nešto završi, završilo je. A ako ne završi, onda će se dogoditi opet, i to je to. U međuvremenu nema potrebe mrcvariti odnos. Poprilično sam rezolutna oko svega, čak i prijateljstva. Ako jesmo - onda smo sto posto, ako nismo - nismo uopće', komentira Tatjana.

'Bilo bi pretenciozno i nekorektno da govorim da sam bila žrtva nasilja jer nisam. Istupila sam zbog posla'

Tijekom jednog kratkog perioda simpatije i druženja, dogodila se i nasilna epizoda. Jurić odmah napominje da je svoj poznati Facebook status o epizodi s nasilnikom podijelila za potrebe posla - teme koju je obrađivala na radiju. Status je podijelila kako bi potakla i pokrenula javno raspravu. 'Nisu mediji prenijeli da sam to napisala u sklopu radijske emisije, već su prenijeli isključivo da je Tatjana žrtva nasilja. Uvijek imam potrebu napomenuti: Bilo bi pretenciozno i nekorektno da govorim da sam bila žrtva nasilja jer nisam. Imala sam manju epizodu gdje je jedna muška osoba krenula prema meni nasilno. Srećom, ja sam se tu brzo zbrojila i to je bio njegov prvi i zadnji pokušaj. Stari, pali', naglašava.

'Sve u životu ću sama, ali trebam partnera. U životu i ljubavi trebaš partnera'

Trenutno, kaže nam, ne ljubi. No, uvijek pada na iskrenost i ljubav kao takvu. Smatra da muškarac treba biti partner za ljubav i život. 'Kad podvučeš crtu medijske strane i  moje partnere svatko će donijeti neki svoj zaključak, ali ako ja na kraju dana nemam taj osjećaj sreće što si ti pored mene na kauču, uzalud ti sve drugo. Sve u životu ću sama, ali trebam partnera. U životu i ljubavi trebaš partnera. Ako se u datom trenutku taj frajer ne pokaže partnerom, ma i da je sve drugo super, gotovo je. Samo partnerski odnos, uvažavanje i poštovanje'.

'Žene bi, često čujemo i dan danas, trebale znati gdje im je mjesto. Ne. Ja ću reći gdje mi je mjesto'

Živimo i dalje u svijetu muškaraca i muških vrijednost, a Tatjana voli te barijere razbijati. Ne bi žene, kaže, trebale znati gdje im je mjesto, već bi mjesto trebale birati i izboriti same. 'Žene bi kao i dan danas trebale znati gdje im je mjesto. Ne. Ja ću reći gdje mi je mjesto. Pa ispadneš feminist, s tobom je teško... Nije sa mnom ništa teško, imam pravo na to. Roditelji su me odgajali da promišljam o okolini, da promišljam i izražavam svoj stav. Ako to nekom smeta... živimo u demokraciji, dok ne zadirem u tvoju slobodu, imam pravo raditi što hoću. Hvala doviđenja'.

Majka joj je davnih dana zaželjela samo jedno - bezbrižnost

Što bi je nakon svega moglo činiti sretnom? Majka joj je davnih dana zaželjela samo jedno. Bezbrižnost. 'Nikad mi nije bilo jasno što joj to znači. I onda osvijestiš. Znaš ono kad se voziš u autu i razmišljaš što sve moraš napraviti, misliš hoće li ti sjesti plaća, honorar kada treba sjesti, pa ne daj Bože ti životni trenuci kad treba organizirati nečiji ispraćaj... Onda osvijestiš: 'Aha, na to je moja mama mislila kad je rekla 'bezbrižnost'. Kad sjedneš u auto i kad shvatiš da sve ove ludnice, kratki rokovi, moraš ići, biti na dva mjesta u isto vrijeme... To je ništa, bezbrižnost koju imaš kad su svi zdravi, svi su dobro, kad ćeš sve stići i kad ništa nije pitanje života i smrti. Stvarno to mislim. Shvatiš da je to bezbrižnost. Kad nakon cijelog dana možeš doći doma, upaliti omiljenu seriju i znati da su svi dobro, svi su namireni, sigurni... To je bezbrižnost'.

Sreću se stvara, sreću se bira

Sreća je za nju, kaže, stvar izbora i osobnog stvaranja. 'Mislim da sreću treba stvarati svaki dan. Mislim da je u nekom malom trenutku sreća i pitanje izbora. Mislim da je sve u životu u datom trenutku pitanje izbora. Sreću ne treba naganjati, mislim da ti za sreću zapravo tako malo treba... To je ta bezbrižnost... Ne znam hoće li ljudi povjerovati u ovo što pričam, ali ja u to stvarno vjerujem, pogotovo nakon nekih iskustava. Tuga nije nesreća, to su dva različita pojma. Sve je dobro i vjerujemo da će biti bolje. Ako ne bude, kamo sreće da tu bude ljudi koji će nam pomoći da to prebrodimo. Opet ti se onda taj krug zatvori', zaključila je karizmatična Jurić.

RTL

Tatjana Jurić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter