RETROVIZOR: životna priča Kiće Slabinca

Jovanka je zasuzila kad sam pjevao 'Crnu ženu', Tito mi je rekao da pazim što pričam, a nikad nisam toliko puno radio za tako male novce kao danas


100posto
22.09.2019.08:00
Jovanka je zasuzila kad sam pjevao 'Crnu ženu', Tito mi je rekao da pazim što pričam, a nikad nisam toliko puno radio za tako male novce kao danas
Tom Dubravec/Cropix

sažeto

'Molio sam tatu da mi kupi gitaru i dobio sam ju, onu šuplju, i vježbao sam godinu dana, malo sam se žurio jer sam što prije htio svirati pred ljudima, kaže Kićo


100posto
22.09.2019.08:00

U našoj rubrici Retrovizor svakog tjedna podsjećat ćemo vas na naše najčitanije tekstove, reportaže, intervjue i priče koje je redakcija 100posto napravila u proteklom razdoblju. Jedan od njih je i intervju s legndom hrvatske  glazbene scene Kićom Slabincem.

Tom Jones jednom je prilikom rekao da je mislio da treba samo dobro pjevati da bi bio pjevač, ali je kasnije shvatio da bez ekipe koja je radila marketing i produkciju nikad ne bi bio to što je danas. Sad shvaćam što je time mislio", govori mi Krunoslav Kićo Slabinac. 

Željela bih reći da ćete u ovom tekstu saznati sve o tih bogatih 60 godina na estradi, sve najzanimljivije anegdote, sve najljepše i najteže trenutke. Ali, ni tri sata iskrenog razgovora nisu bila dovoljna da mi Kićo ispriča baš sve što je doživio - no, sasvim dovoljno da saznamo crtice koje će vam pokazati koliko je on obilježio hrvatsku glazbenu scenu. I više nego dovoljno da se sjetite koliko Kićinih pjesama zapravo volite.

Pa, krenimo onda od početka, od djetinjstva u Osijeku u glazbenoj obitelji.

"Od tate sam naslijedio snažan glas, a od mame senzibilitet. Nitko se nije profesionalno bavio glazbom, ali svi su bili muzikalni. Prvi smo u ulici imali radio, a mama me prije osnovne škole upisala na balet i ritmiku, da steknem koordinaciju. Bavio sam se i glumom, iz dječjeg kazalištam gdje sam i propjevao, su predložili da krenem u obrazovanje za opernog pjevača nakon što mutiram, ali tata je bio protiv toga. Znali smo da prvak opere preko tjedna radi kao brijač da bi preživio", kaže Kićo.

Rock je otkrio kod susjeda diskofila koji mu je prvi put pustio pjesmu "Whoo Hoo" benda The Rock-A-Teens.

U našoj rubrici Retrovizor svakog tjedna podsjećat ćemo vas na naše najčitanije tekstove, reportaže, intervjue i priče koje je redakcija 100posto napravila u proteklom razdoblju. Jedna od njih je i priča o ljudima koji rade možda i najteži pTo je bio kraj osnovne škole i početak srednje. Počeo sam svirati s prijateljem Vladom Balenom i onda smo krenuli po plesnjacima u Osijeku. Tad je svaki kvart imao svoj plesnjak, a mi smo ih sve obilazili i molili da nas puste da odsviramo u pauzi koji rock'n'roll. Polako su nam se pridružili bubnjar i kontrabasist i ljudi su bili sve oduševljeniji. Svirao sam rock'n'roll koji se dotada zvao 'music with a beat'. Nikome nije bilo jasno što mi to radimo, bili su zbunjeni, gledali su nekog malog kako trči po pozornici, baca se na koljena i vrišti u mikrofon. Valjda su mislili da nisam normalan", smije se danas Kićo.

Bili su jedni od prvih na našim prostorima koji su počeli svirati taj rock - zato se Kiću danas naziva "hrvatskim Elvisom", iako, napominje on, niti je Elvis bio prvi niti je on pokušavao njega imitirati u bilo kojem smislu.

"Meni je jedan čovjek rekao da je u mojoj karijeri jedini moj problem taj što sam u glazbi uvijek barem bio 20 do 30 godina ispred svih. Dok su oni svi shvatili što je rock'n'roll, ja sam već bio u drugome, prešao sam preko toga. Ja sam prvi svirao etno, a nisam ni znao da se to tako zove. Kad smo šezdesetih svirali rock po plesnjacima u Osijeku, jedan me čovjek pitao znam li otpjevati nešto na našem jeziku. Onda smo se mi malo zezali na probi i u rock ritmu odsvirali narodnu pjesmu 'Na kraj sela čađava mehana'. Raja je poludjela kad smo to odsvirali! A zar nisu Slavonci prvi reperi bili, još prije sto godina? Pa, ja sam repao još u 'Svatovcu', poslušajte si malo", kaže Kićo.

Pa, poslušajte.

Prvih deset godina karijere proveo je, dakle, u bendovima Tornado, kasnije Kon Tiki, a onda i Dinamiti. Nakon odsluženja vojnog roka počinje solo karijeru i prebacuje se na zabavnu glazbu. Svoj debi imao je 1969. godine na Splitskom festivalu. Već iduće godine pobjeđuje s "Cvijetom čežnje".

Tvrdi da je Oliveru Dragojeviću dva puta utjecao na karijeru i praktički mu pomogao da postane ono što jest.

"Moj je producent odbio da na festivalu u Splitu nastupim sa 'Skalinadom' pa ju je onda uzeo Oliver i pobijedio 1976. godine. A kasnijih godina su ga htjeli izbaciti s festivala jer je pjesmu javno izveo prije nastupa na festivalu. Ja sam predložio da u tom slučaju svi izvođači Jugotona bojkotiraju festival i oni su ga onda vratili u konkurenciju", kaže Kićo.

On je početkom sedamdesetih otišao u Ameriku, i to su bile, kako nam je rekao, najplodnije godine. Nije slučajno da ih je proveo s Mirjanom Antonović, ženom od koje je s pjesmom 'Zbog jedne divne crne žene' "napravio prvu damu Jugoslavije", ali ne prije nego što mu je crna žena slomila srce.

"Ona je tada bila u braku koji je bio pred raspadom i, kako je napisala u svojoj knjizi, mi smo se našli i uklopili jedno drugome u život. Nismo o tome smjeli ni govoriti. Prepreka je bila što je ona navikla na život na njujorškom asfaltu i dolazak u Osijek ili Zagreb nije dolazio u obzir, a ja se nisam vidio tamo. Ona je to naprasno prekinula, kako to već žene znaju; našla je nekog drugog i prevarila me da bih ja nju ostavio. Jako smo se ružno rastali, ružno za mene, ali o tome neću govoriti. Bilo je to 1974. godine. Nismo se više čuli nakon toga, ali zajedničke prijateljice rekle su mi da se isplakala kad je saznala da sam se oženio. Pjesmu sam napisao njoj, iako je ona tinjala u meni i prije, samo je bilo dovoljno da upoznam nekoga kome ću posvetiti tekst", ispričao nam je Kićo.

On se, dakle, oženio, Mirjana je završila s Miroslavom Ilićem, a nakon 46 godina javila mu se i poželjela da se vide kad je došla u Zagreb.

"Inzistirala je da budemo prijatelji, barem u ovim godinama, da ne umremo kao neprijatelji. Ipak smo si nešto u životu značili. Ona je meni pružila ono što mi je tada trebalo, i ja njoj. Ispunila je moj život, ali očekivanja nije. Pristao sam da se vidimo i sad smo u dobrim odnosima. Poznaničkim", kaže.

On se rastao 1989. godine i poznat je njegov stav da bi pjevači i glumci trebali biti u celibatu.

"Bilo bi manje štete", govori. Zamolim ga da mi to pojasni, na što potpuno mirno objašnjava kako nije ni čudno da se rastao uz način života koji je vodio, stavljajući karijeru na prvo mjesto.

"Nekome je pjevanje usput, neće se time baviti profesionalno, odnosno neće od toga živjeti. To su ljudi koje u našoj profesiji nazivamo štetočinama. Naziva se pjevačem, ali meni, koji od toga živim, uzima mjesto. Kad se cijeli daš u to, a to je jedini način da se tim poslom baviš, sve drugo trpi. Ja sam 13 godina zaredom provodio tri mjeseca na turnejama po Sovjetskom savezu. Onda bih se vratio pa išao u Kanadu, Ameriku i Australiju, kad bi došlo ljeto, turneje po Jadranu. Trebalo je to podnijeti i izdržati. To bi moglo funkcionirati da su oboje u istom poslu pa imaju razumijevanja. Ali, onda opet štetu trpe djeca. Ako se ženiš jer želiš zadovoljiti neku formu, reda radi, bolje da to ne radiš. Isto je i s karijerom. Radije nemoj", zaključuje.

Pitam ga i za onu izjavu da je spavao s više žena nego Mick Jagger.

"Pa naravno, imao sam manje koncerata nego on pa sam imao više vremena", kaže Kićo i smije se.

Nastavlja priču o jednom nastupu u Beogradu.

"Ispred moje hotelske sobe čekaju četiri djevojke, ispred lifta još dvije. I što ću, ne mogu jednu odbiti, a druge ne, pa napravit ću im traume za cijeli život! I ništa, pozvao sam ih sve četiri. Kartali smo do jutra", kaže. To je sve što ćemo saznati o tome, dakle. Džentlmen ne dijeli više detalja.

Zato o svojoj aferi s politikom priča vrlo otvoreno.

"Uvijek sam slobodno dijelio svoja mišljenja i stavove o politici i društvu. Nikad se nisam libio reći da sam Hrvat, ali nikad nisam bio nacionalist u negativnom smislu koji mrzi sve drugo. Nema tog čovjeka na svijetu koji mi ne može postati prijatelj, s kojim ne mogu surađivati, pružiti mu ruku. Zato su me uvijek i cijenili gdje god bih došao, ali i podvaljivali mi. Kad bih došao u Ameriku, rekli su da sam Titov agent, a kad bih se vratio iz Amerike pisali su da sam zabavljač ustaške emigracije. Nikad se nisam sramio reći što mislim, pa ni kad me Tito pitao", govori onako, kao usput.

Pitam ga kad je upoznao Tita i o čemu su to uopće pričali.

"Ja sam njemu četiri puta pjevao. Kad bi dolazio u svoju vilu u Baranji zvao nas je da mu dođemo svirati u dnevnom boravku. Nismo puno pričali, ali jednom me pitao što sam to pričao u štampi. A ja sam u jednom intervjuu rekao da mi je teško živjeti kao Hrvat pod hipotekom Jasenovca i teze da su Hrvati genocidni narod. Ja to nisam i smatram da se ne možemo svi stavljati pod istu kapu, to je apsurdno. Kao što ne možemo ni danas stavljati osam milijuna Srba pod istu kapu s onima koji su htjeli rat devedesetih. Tito me pitao što sam to pričao u novinama, ja sam mu odgovorio: 'Sigurno su vam ovi vaši već rekli', na što je on rekao: 'Pa bogamu, zato ih i imam!' Kad me protokol primijetio blizu njega, dotrčali su i rekli da moramo početi svirati, a Tito je rekao: 'Pa vodite ga onda, ne držim ga ja.' U tom trenutku nisam više znao gdje me vode - na svirku ili na Goli otok", smije se Kićo.

Kad je prvi put izvodio pred Titom, Milka Planinc uporno je Maršalu govorila kako je to Kićo Slabinac, ali on je već znao tko pjeva.

"Jovanka je voljela 'Zbog jedne divne crne žene' i cijela se rascvala kad sam to pjevao, valjda je mislila da pjevam o njoj pa je malo i zasuzila. U Titovom društvu uvijek je bilo ugodno, nismo puno pričali, ali stalno je imao neke provale i fore.  Najveći problem bio mu je umiriti svoje pse koji su lajali i skakali kad bih ja počeo pjevati neke malo življe pjesme i kad bih se razbacao po dnevnom boravku. Kakav god da je bio, meni je bilo veliko priznanje da te jedna tako svjetska figura zove da mu pjevaš četiri puta", kaže Kićo.

Volio ga je i Tuđman, kojeg je upoznao davno prije 1990. godine, i to potpuno slučajno.

"Vraćao sam se iz Splita za Zagreb, išao sam sa svog prvog festivala 1969. Sjeo sam u kupe i upoznao se s gospodinom koji se predstavio kao Franjo. Rekao je da me slušao na radiju i da zna tko sam. Pričali smo cijelu noć do Zagreba o svemu, od ustaša i partizana, Jugoslavije, komunizma, politike, ma sve sam mu rekao. U Zagrebu smo se rukovali, a on mi je rekao da sam inteligentan, ali ne baš razborit te da pazim kome što pričam. I tako je došla 1990., pozvali su me da pjevam, on još tad nije bio izabrani predsjednik. Dolazi taj Franjo Tuđman na pozornici, a ja tek tada shvaćam da znam tog čovjeka - to je moj Franjo iz vlaka! Bilo mi je jako neugodno, a on me pozdravio sa smiješkom. Cijenio je što nisam mijenjao svoj stav kao neki, uvijek sam imao svoje mišljenje", priča Kićo.

Zbog toga je imao i problema. Primjerice, kad je snimio legendarni božićni album. Napravio je to na zamolbu Hrvatske bratske zajednice iz SAD-a. Album tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama snimili su tamo, a onda shvatili da to neće smjeti samo tako objaviti u Jugoslaviji. "Christmas With Kićo" dobio je posebnu dozvolu Komiteta nakon što ih je direktor Jugotona uvjerio da će njime zaraditi, a proizvodnja ploča stajala je tri mjeseca jer nisu mogli kupiti materijale.

Davor Pongračić/Cropix

"Božićne, duhovne pjesme pjevale su se tad u crkvama i u kulturno-umjetničkim društvima, ali da netko od zabavnih pjevača to napravi, toga nije bilo, to se nitko nije usudio. No, oni su pristali, između ostalog i zbog novca, ali i zbog održavanja dobrih odnosa s Hrvatskom bratskom zajednicom i dozvolili su izdavanje 5000 komada, reda radi. Na kraju se prodalo 50.000, a do danas blizu pola milijuna. Ljude su u početku odvodili na informativne razgovore jer su puštali moj album u javnosti, ali bi ih brzo puštali jer čak ni policija nije znala da je to odobreno s vrha. Mislio sam da je to kraj moje karijere. Najavio sam onda koncert u Lisinskom i srušio rekord - rasprodao sam 22 koncerta u Lisinskom zaredom", ispričao nam je Kićo.

Nakon toga slijedio je božićni koncert u Ciboni. I za to je trebalo malo lukavosti, iako se već radilo o 1989. godini.

"Prodaja ulaznica išla je tek tjedan dana prije, postavili smo jedan plakat na Savskoj na kojem je samo pisalo: 'Svim na zemlji mir veselje', a u to vrijeme se održavao Svjetski kongres za mir pa su ljudi to automatski povezali s time. Ja sam znao da ćemo rasprodati. Oni koji su možda trebali reagirati nisu stigli pa smo uspjeli", kaže.

Za vrijeme rata htio je na prvu liniju, ali su ga uputili da ide po svijetu i skuplja novac za obranu Hrvatske. A kad je Tuđman shvatio da ga ljudi obožavaju, htio ga je u Saboru.

"Pjevao sam u Vinkovcima, iza mene na pozornici sjedili su Tuđman i Šušak, a 20.000 ljudi skandiralo je moje ime. Htio sam propasti u zemlju od srama! I tad je Tuđman rekao da me želi u Saboru. Mene to nije zanimalo pa sam odbio. Odbio sam ga dva puta, treći put nisam mogao. Časno sam odradio svoj posao, čak su i oni najkritičniji novinari rekli da sam jedan od rijetkih koji uzdignute glave izlazi iz Sabora. Ne možeš tamo sve ni reći što želiš jer ne možeš pucati na svoj gol, a sve se dogovara na klubu zastupnika. Ja sam se tamo osjećao kao ptica u kavezu, riba u akvariju. Nisam nikad htio graditi karijeru u politici i znam da se moja publika podijelila oko toga", kaže. Danas slabo prati politiku i smatra kako je to sve "krvava borba", umjesto tolerancije i parlamentarizma.

Razgovor stalno razbija vicevima i dosjetkama, čak i kad pričamo o nečem ozbiljnom. Jednostavno je takav tip - onaj tip koji na pozornici otpjeva najsočniji bećarac, a onda ispriča i urnebesni vic koji uopće ne zvuči kao vic nego kao životna anegdota.

Vlado Kos/Cropix

Na njegovom koncertu nisam bila, odnosno, možda i jesam jer sam Slavonka pa sam ga teško mogla izbjeći, no nikada svjesno, kao odrasla osoba. Zato su bili moji roditelji koji su potvrdili tezu - Kićo je vrhunski zabavljač. Nema više takvih puno. Uglavnom dođu na pozornicu, ne kažu ni bok ni ćao, otpjevaju svoje, traže da dignete ruke i onda idete kući.

"Gdje Kićo prođe, tu trava ne raste, ali to je i moje prokletstvo. Moji se koncerti zovu od rocka do bećarca jer ja sve mogu otpjevati. Rock, zabavno, narodno, slavonski, domaći i svjetski repertoar... U jednom otočkom mjestu nakon mog koncerta rekli su da se odsad vrijeme broji 'prije i poslije Kiće', eto, takvi su moji nastupi. Mene su strpali u taj fah pjevača slavonskih narodnih pjesama, a ja mogu izvesti sve. Ali, što mi vrijedi da mi kažu da mi nitko nije do koljena kad me nakon toga više nikad ne zovu", kaže glazbenik.

Na pjevačkom natjecanju u Seulu prije 40-ak godina, na kojem je bio s Alfijem Kabiljom, oduševio je menadžera Toma Jonesa. Prišao je Kabilju i pitao ga tko je taj čovjek, a onda zaključio da bi bio sretan da je Kićo njegov pjevač jer bi onda imao novog Toma Jonesa.

No, vratimo se u Hrvatsku. Prije nekoliko godina, kad je na Trgu bana Jelačića bio humanitarni koncert na kojem su se prikupljali novci za poplavljenu Slavoniju, Kiće nije bilo.

"Mom su menadžeru rekli da ja slobodno mogu pjevati po staračkim domovima jer oni imaju svoje adute koji će nastupiti. Na kraju je 'Inati se, Slavonijo', moju pjesmu i himnu Slavonaca, pjevala Indira. Nije ona tu ni kriva ni dužna, ali zar to nije apsurdno?", pita se Kićo. Zvuči pomalo razočarano. Htio bi, kaže, nastupati više, to je ono što najbolje radi i zna da ga ljudi žele čuti, ali prilika je sve manje jer smatra da ga "oni glavni ne žele".

"Mislio sam nekad davno, ako budem kvalitetno radio, trudio se, dao cijeloga sebe u ovaj posao, da pod stare dane neću morati toliko puno raditi, ljudi će me cijeniti. A stanje je takvo da nikad u životu nisam toliko puno radio za toliko malo novca. U ovoj se profesiji stalno moraš dokazivati, stalno je borba. Nije meni to zbog ega, ali mi je žao što mi ne daju priliku da educiram one koji tek trebaju početi. Ja to mogu i znam. Danas su uzori mediokriteti, polu talenti koji se stavljaju pod isti nazivnik kao ja. Ništa više nema svoje vrijednosti i kao da je zavladao nihilizam. Kad vidim na koncertu da ljudi pjevaju sve pjesme od riječi do riječi, a pjevač ne mora ni otvarati usta, to ne mora značiti da je dobar pjevač. Publika dobrog pjevača pozorno sluša i divi mu se jer znaju da ne mogu ono što može on. Tako je u svakoj umjetnosti, tako je i u sportu", kaže Kićo.

Pomalo rezignirano kaže kako se "kafana preselila na televiziju, a mi koji smo tu televiziju stvorili moramo pjevati po kafanama da bismo preživjeli".

Kad smo već kod televizije, Kićo mi priznaje da je stalno na sudu s HRT-om jer im ne želi plaćati pristojbu.

"Ne zato što ne mogu jer nemam novca, nego zato što neću, iz principa. Radio sam 50 godina tamo za mizerne honorarčiće i snimao vrhunske emisije koje su otkupljivale i stran televizije, što je bila rijetkost. Tone materijala stoje im u skladištu, ne samo moje, nego i drugih kolega. Ne žele to puštati sad jer bi se valjda vidjelo kako su im danas emisije puno lošije u usporedbi s tim starima. Mislim da sam barem zaslužio toliko da ne moram plaćati pristojbu, iz zahvalnosti", kaže Kićo.

Željko Hajdinjak/Cropix

Svojih 50 godina solo karijere želi ove godine posebno obilježiti koncertom u Splitu, na festivalu, gdje je sve i krenulo pa se nada da će u tome i uspjeti, a u međuvremenu gaže ne odbija. Ide gdje god ga pozovu i sve odradi, kako kažu, vrhunski.

Za kraj, kako smo i najavili, nismo uspjeli pokriti svaki detalj iz njegove bogate karijere, ali smo zato zamolili Kiću da nam otpjeva jedan bećarac, da sve polako sumiramo.

"Da sam znao da bi ovako proš'o, jebo sebe ako bi vam doš'o", ispalio je Kićo.

Kićo Slabinac

newsletter

Prijavite se na Newsletter