VODITELJICA O SUOČAVANJU S PROŠLOSTI

Jednom davno imala sam problema, bila je to borba oči u oči, ali izašla sam iz labirinta ovisnosti. I dalje me pljuju i udaraju, čekaju priliku da me ponize


100posto
01.08.2019.16:55
Jednom davno imala sam problema, bila je to borba oči u oči, ali izašla sam iz labirinta ovisnosti. I dalje me pljuju i udaraju, čekaju priliku da me ponize
Instagram

sažeto

Paola Valić Bekić ovog tjedna odlučila nam se - predstaviti! Intimno i potpuno otvoreno ispričala nam je svoju priču


100posto
01.08.2019.16:55

Dobar dan,

Ja sam Paola Valić Bekić; za one koje zanima: magistra novinarske struke, udata, majka.

Ili neformalnije:

Bok, ja sam Paola - a ti si onaj Netko; kojemu ne znam ime, ali koji će svakako imati negativnu primjedbu na dnu teksta. "Netko", koji ne želi prihvatiti mišljenje iz kolumne jer mu se iz nekog razloga ono ne sviđa. Jer se ne slaže s iznesenim apsurdima o kojima pišem, pa me u svom bijesu može nazvati čak i jugonostalgičarkom.

Ako me već ne počasti takvom etiketicom, onda ću zasigurno u komentaru biti pljunuta kao "ona bivša pjevačica koja je davno zapela u ovisnost". Ako ne i zbog tih razloga, koje stalno osvježava, onda jer me jednostavno - organski ne podnosi.

Bok, ja sam Paola - mlada žena koja je jednom davno u mladosti imala problema, suočila se s njima, a koliko mi je poznato, među rijetkima koja ih je javno i priznala. I to baš kako bi pomogla mnogim mladima koji ne znaju kako izaći iz labirinta ovisnosti. Borba je bila "oči u oči". Ali uspjela sam! I danas sam sretna i ponosna na sebe. Bilo je teško, ali vrijedilo je.

 
 
 
View this post on Instagram

U slobodno vrijeme pomičem planine😆. _____________________________________ Mnogo sam ih pomaknula i sretna sam zbog tog, jedna velika je preda mnom, ali ne bojim se, ne bojim se... Svaka planina je tu s razlogom i ja ću je pomaknuti ne zvala se Paola! Pomičite i vi, možete, morate samo dovoljno htjeti, vjerovati i ljubiti. Očistiti srce od sveg što vam smeta da pomičete svoje prepreke. Jedino čisto srce može učiniti velike stvari. Ako si zatrovan, ne ide nikako, ni lijevo ni desno. Only OPEN your heart. ♥️🐠🔝 __________________________________ #nature #love #peace #happy #family #mylifemyrules #velaluka #sea #sun #vacay #paolavalic #otokkrk #baska #mountains #natureholic #perfectplace #sky #instaphoto

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Jul 26, 2019 at 5:39am PDT

A kako je danas? Kako izgleda danas moj rad i stvaranje? Premda sam diplomirala na sveučilištu, udala se i imam obitelj, dijete; "Netko" i dalje, posredstvom svog anonimnog utočišta, barem kroz tobožnji privid demokratske rasprave, stalno osvježava moju prošlost kroz komentare i dijeli niske udarce. Ne štedi me. Batina tupim predmetima. Briga ga boli li i koliko.

Udara bespoštedno: psovkama, najvulgarnijim rječnikom ulice, zlostavlja porukama koje hladno i mirno ispiše i bez da trepne stisne enter. To mogu samo oni s ozbiljnim socijalnim zastranjenjem. A pljuju zato što ih živciram, jer sam - ovdje. Jer sam - prisutna. Živa i zdrava, jer radim i volim svoj posao u novinarstvu i medijima. "Netko" ne miruje - on je stalno u osami svoje tipkovnice i čeka...

Stalker vreba priliku kako bi prosuo otrov i ponizio nečiji život, rad, postojanje. "Netko" brižno i redovito iz tjedna u tjedan, prati moju medijsku prisutnost i objavu. Uopće ga ne zanima sadržaj kolumne, Stalker je tu da na osobnoj razini ispovrati toksine i otpad. Zbog takvih bude dana, poput ovog, kad se previše bavim razmišljanjem zašto na svijetu ima paralizirajuće otrovno okrutnih ljudi, pa me ulovi onaj poznati ljudski trenutak kad poželim dignuti sidro i otići zauvijek daleko među druge ljude i kulture, najbrže što me noge nose!

Primjećujem već godinama kako je neka zajednička karakteristika mnogih naših ljudi otpor tuđem uspjehu. U bilo čemu. U mojem slučaju, uvjerila sam se na iskustvu vlastite kože, na mnogo primjera do sada, kako nekim ljudima koji me okružuju ili običnim promatračima, naprosto smeta što se može uspjeti, pobijediti svoje slabosti, što se može ići dalje i imati cilj, težnje, posao, karijeru, planove, što se može nakon padova - ponovo vratiti i radovati životu.

Taj "Netko" ne podnosi pobjede, osobito one kad ste u stanju priznati svoje slabosti, mane, kad pobijedite sami sebe, pa onda Netkovići cinično i bahato analiziraju, vrijeđaju, podbadaju, provociraju. Zanimljivo, oni o meni uglavnom najbolje sve znaju, iako nisu sa mnom u životu prozborili niti riječi! Da sam nekim slučajem mrtva, u nekoj ustanovi ili pak bolesna, da nisam uspjela, taj "Netko" bi me već vrlo brižno žalio i govorio kako je baš šteta, jer sam bila talentirana, dobra i poštena osoba….

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Jul 29, 2019 at 3:53am PDT

Provjerite sami ako mi ne vjerujete: nigdje na svijetu nema toliko prostota, zla, uvreda, mržnje - koliko ih možete pročitati u javnim anonimnim komentarima u nas. Često putujem i čitam portale i novine u zemljama u kojima provodim vrijeme. Takve zloće koja se relaksira pljuckanjem po drugima - nema nigdje kao na brdovitom Balkanu.

Bok, ja sam Paola - radila sam nekoliko godina na radiju, dizala se ranom zorom u 5.30 kako bih radila posao kojemu sam iskreno posvećena i koji je moja egzistencija. To su radio, a potom i televizija koju obožavam. Radim koliko god mogu, nerijetko i po cijele dane. Imam dobru svekrvu koja mi pomaže u trenucima kad je posao nadmašio moje limite. Uvijek uskače kad od umora ne bih znala kako mi je ime.

Bila sam dio velikih projekta poput onog Tvoje lice zvuči poznato. I tada sam, da taj vrebajući "Netko" bude informiran - pjevala upravo ja, glavom i bradom, a ne netko drugi umjesto mene. Taj moj "Stalker Netko" uvijek voli insinuirati kako umjesto mene netko drugi stoji iza mojih uspjeha. Ne, dragi "Netko".

Koliko god te živciralo moje postojanje - diplomirala sam na Sveučilištu u Zagrebu i mediji su moj kruh. Planiram taj posao raditi do mirovine. I dragi "Netko", vidim da pratiš moj rad na Novoj TV; gdje u rubrici "Mamine drame" In magazina razgovaram s prekrasnim hrvatskim mamama o njihovim najljepšim životnim poduhvatima - onim majčinskim, planiram to i dalje i imam još mnoštvo novih ideja. A znaš li gdje je tajna? Volim svoj posao, obožavam kreativno stvaranje i tako ću do mirovine, to je to.

Nadam se da si me možda sada malko bolje upoznao. Za tebe, dragi "Netko" i za sve one koji se pitaju tko sam ja da pišem o pojavama u društvu ili intervjuiram ljude, evo ti još par info.
Naime, vidiš, nema ti tu neke mistike, imam pravo na to dragi moj "Netko", ponovit ću, jer sam diplomirala baš u toj struci i jer mi je to zanimanje. Od toga živim.

Osim toga, vidiš, ovdje radim s mladom ekipom na portalu 100posto i svi imamo potrebu biti korektiv društva i svega onog lošeg što smo uočili, mladi smo i imamo ideala pa nas ponese potreba za pozitivnom kritikom kako bismo bili zdravije i bolje društvo. Svoje komentare i stavove potpisujemo. I ne skrivamo se iza lažnih imena i profila. I znaš, i dalje ću otvoreno pisati i govoriti (po potrebi i otpjevati) dok god budem imala glas!

Bok, ja sam Paola i govorim ono što misli većina, ali nema baš neku mogućnost to javno artikulirati u medijima. Iako mi se srce često stisne kad vidim koliko nesnosne mržnje je u javnom prostoru dostupno na čitanje kroz komentare ispod mojih članaka, NEĆU odustati. Nikada, dragi "Netko". Ne možeš ti toliko hrabrih anonimnih uvreda ispljunuti ispod teksta koliko ću ja još kolumni napisati.

Bok, ja sam Paola - i od drugog osnovne sam pjevala u djevojačkom zboru Zvjezdice. Glazba mi je onako malenoj bila u fokusu, odlučila sam prerano kako ću se posvetiti toj umjetnosti. Bila sam dio prve Story Super Nove u kojoj je pobijedio Marin Tironi, (sjetit će ga se neki koji su tada pratili taj prvi domaći televizijski glazbeni spektakl).

Martina Popovčić/Cropix

Tada sam shvatila koliko je moćno sredstvo: televizija. Jer onog trenutka, prije dva desetljeća, svi smo od javnih osoba postali društveno dostupno javno dobro na koje svatko ima pravo. Pa i pljuvati i omalovažavati do mile volje. Anonimno, dakako, jer tada je "Netko" najhrabriji i autentičan. Svatko od nas mladih u to je vrijeme bio svojevrsna javna igračka, golema vreća za boks u koju udaraju oni najjači ispred svojih tipkovnica, oni pritajeni i frustrirani.

Ne znajući da sam ja amortizirajuća vreća za boks navikla na udarce, koja trpi i čita bljuvotine sa smiješkom. I nisam izgubila nadu kako ću osim lažnjaka i profila sklepanog za pljuvanje pročitati i poruku pokojeg dobrog čovjeka koji je imao vremena napisati komentar vrijedan pažnje jer je autentičan, životan, napisan od čovjeka koji se ne skriva, prodavača, liječnika, učitelja, profesora, medicinske sestre, vatrogasca…

Ali u zemlji u kojoj može vatrogasac dobiti kaznu za nepropisno parkiranje u trenutku kad je spašavao goruće selo, prava je nebitna sitnica dobiti najružnije glupave ljudske izljeve mržnje nekog anonimca ispod teksta na portalu. Internet je zbilja prava stvar jer nas spaja kao nikad ni jedan fenomen u našoj civilizaciji. Istovremeno, taj nas internet udaljava i čini vrstom koja je osim nesrećama, nasiljem i ratovima uspjela domisliti i novo sredstvo masovnog javnog zlostavljanja: onog putem anonimnih komentara gdje se može napisati o nekome misao iz zone sumraka. Osjetila sam to mnogo puta na iskustvu vlastite kože.

U blizini drevnog Šibenika, oko kojeg je gorjelo zbog bolesne opsesije vatrom od ruke neke donedavno anonimne piromanke, nalazi se predivan grad Zadar koji fascinira svojim razvojem. Taj drevni hrvatski grad može se ponosno hvalisati svojom očuvanom drevnom kulturom. No, usred sezone i potrebe za razonodom mladih, nažalost, ta se turistička meka ne može pohvaliti bogatstvom noćnih klubova. Imaju danas stotine lokala, kafića, ali ne i noćni klub poput, nekad davno, kluba Gotham.

Mladi žele razonodu, žele i noćni provod ljeti, što god mi mislili o tome. Kažu mi, na primjer, ukoliko poželite otići u zadarsko kino, tamo vas čeka iznenađenje. Ne možete se pouzdati u blagodati klimatizacije, a nerijetko nema i toalet papira: ali zato prečesto ima neljubaznih faca, čije namrgođene fizionomije podsjećaju na maske za horor film. To nije dostojno prelijepog Zadra.

 
 
 
View this post on Instagram

A post shared by Paola Valić Bekić (@paola_valic_bekic) on Jun 26, 2019 at 4:55am PDT

A vidimo svakodnevno, batina koja je nekima i dalje izašla iz raja, ostaje slabićima sredstvo odgajanja. Često ih dobiju djeca, žene, a ni životinje ne prolaze bolje.

Evo, siroti vučjak Rex koji se dresira za psa spasioca, neki je dan prebijen tupim predmetom po glavi. Kakav monstrum od čovjeka moraš biti da iz čista mira uzmeš pajser i natučeš psa? I to baš onog koji će spašavati ljude! Odavno su u ljudima odlike samih životinja, a životinje pokazuju sve više srca i ljubavi za nas. Govorila je moja nona kako i kamen ima više emocija nego ljudi.

Bok, ja sam Paola i beskrajno sam žalosna što nema vidljivog napretka i promjena u društvu na bolje, nakon svih tranzicija i novih mogućnosti. Pa ni fondove EU ne povlačimo koliko bismo mogli.

Bok, ja sam Paola i prije nego pljuneš na mene i ovaj tekst - razmisli radiš li to jer ti samo idem na živce, jer misliš kako je meni bolje nego tebi ili zato što te smeta moje mišljenje?

Dragi "Netko", ja nisam ono što mi se davno dogodilo, a ti nisi onaj za kojeg se predstavljaš. Koliko god ti bilo mrsko, nećeš me izbrisati a tvoja me mržnja koju prosipaš samo učvršćuje u odluci koliko je još potrebno napisati ovakvih tekstova, tolerancije, projekata i ideja za društveni napredak i razvoj, koliko još napornog rada i ljubavi kako bismo doista postali civilizirana zajednica.

Moj štit je bio i bit će - ljubav! To je ono što ti, dragi "Netko", nikad nisi imao.

A sad - juriš za tipkovnicu.

Pusa i bok,

Paola

Paola Valić Bekić

kolumna

newsletter

Prijavite se na Newsletter