Životni intervju čovjeka koji je Jugoslaviju zavio u crno

Izbacili su ga iz vojske zbog nepodopština, a kasnije ga zvali iz CK-a! 'Rekao mi je: 'Ti ćeš pročitati vijest kada Tito umre'. Gušilo me, morao sam se odreći svega'


Barbara Marinović
17.09.2019.19:25
Izbacili su ga iz vojske zbog nepodopština, a kasnije ga zvali iz CK-a! 'Rekao mi je: 'Ti ćeš pročitati vijest kada Tito umre'. Gušilo me, morao sam se odreći svega'
Foto: Berislava Picek/CROPIX

sažeto

U velikom razgovoru za 100posto legenda televizije, Miroslav Lilić, otkriva nam sve o svom odrastanju, televizijskim počecima i Titovoj smrti - radi koje je apstinirao četiri mjeseca


Barbara Marinović
17.09.2019.19:25

'Znate koja me misao najčešće proganjala? 'Tko sam ja da odlučujem što će se emitirati, a što neće?', priča tijekom velikog intervjua za 100posto legenda televizije u Hrvatskoj - gospodin Miroslav Lilić. Ne zaslužuju svi ovaj 'gospodski' predznak, dapače, jako je malo ljudi koji mogu tu titulu nositi ispred imena i prezimena. No, Lilić svakako. Izvanredna Televizija Zagreb njegovo je životno djelo  i do danas veliki ponos. S druge strane, njegov boemski stav prema životu svrstava ga u urbane legende Zagreba. Radilo se, družilo se, a u tom vremenu izmijenili su se politički sustavi, predsjednici, društvena uređenja... Lilić je cijelo to vrijeme radio ono što zna i što voli. 'Televizija je zaje**na', dobacuje dok pričamo o onome što mu je obilježilo život.

'Ti ćeš pročitati vijest kada Tito umre'

'Tito je operiran 03. siječnja, a 04. siječnja mene je Puharić zvao u CK, tada je bio član Predsjedništva CK, a moj generalni direktor prije toga. Rekao mi je: 'Ti ćeš pročitati vijesti kada Tito umre'. Ja sam odgovorio: 'Ne mogu ja to, dajte to Mlakaru', prisjeća se Lilić trenutka u kojem mu je izloženo da se očekuje Brozova smrt i da će upravo on obavijestiti Hrvatsku o tome. U samoj odluci da će se vijest o Titovoj smrti, a koja će uslijediti četiri mjeseca kasnije, pročitati i na Televiziji Zagreb - bilo je kontroverze i pobune. 'Osjetio sam odmah jedno ogromno opterećenje, inače sam uvijek bio užasan tremaš. Gušilo me, imao sam užasnu tremu uvijek, sve dok se ne bih opustio pred kamerama nakon par minuta. No, on je rekao: 'Ne, to mora biti tako, to ima težinu kada takvu vijesti pročita glavni urednik. Druga stvar, donio je odluku da Televizija Zagreb to čita iako je bila odluka CK da Beograd pročita za cijelu Jugoslaviju. Puharić nije dao, rekao je da će to Televizija Zagreb odraditi samostalno, i tako je bilo. Inače sam poznat po tome da sam večeri provodio u birtiji, za***vao se s prijateljima, no od tog siječnja pa do svibnja ništa. Nema cuge, nema zezancije, ne možete ništa. Bilo mi je to ogromno opterećenje. Razmišljao sam u tom trenu koga više žalim - Tita koji umire ili sebe kojem je oduzet privatni život? Malo sam više sebe žalio (smijeh). Kada se to dogodilo, imali smo spremna crna odijela za sve voditelje, no poznata je stvar da sam ja u toj žurbi obukao krivi sako i ostao u trapericama. Kada sam pročitao tu vijest, htio sam se podignuti i otići, no ostao sam sjediti jer sam shvatio tek kasnije da imam traperice. Bila je to jedna velika stvar i odgovornost. Tri, četiri stvari vam obilježe karijeru, mislim da sve koje su je meni obilježile imam i nosim s ponosom jer sam ih obavio dobro i zadovoljavajuće. Ljudi nisu površni, ljudi vas pamte i poistovjećuju po nečemu', komentira Lilić.

Foto: Berislava Picek/CROPIX

Tako i njega poistovjećuju s viješću o odlasku Tita. S druge strane, to je tek jako važna crtica u njegovoj karijeri. Iako mu je teško palo ne izlaziti dok Tito ne premine, držao se odluke i, kaže, obavio to kako treba. I nakon Titove smrti jednako se radilo, ali u većoj tišini. 'Sve je bilo razrađeno u detalje. Točno se znalo kako i što ide, nije se moglo pogriješiti. Ja objavljujem vijest, onda ide prilog koji čita Mlakar, ništa nije bilo prepušteno slučajnosti. Angel Miladinov je režirao onaj doček, obilježilo nas je i odlično je to bilo obavljeno. '80. godine sve televizije su dale svoja reportažna kola, vi ste od Skupštine do Kuće cvijeća imali svaki centimetar pokriven televizijskim kamerama. Televizija Zagreb je bila tehnički superiorna, bila je na nivou europskih televizija'.

Želio biti glumac

A kako je sve, krenulo, kako je Miroslav Lilić završio na televiziji? 'Ja sam htio biti glumac najprije, to mi je bio san. Za vrijeme gimnazije u Šibeniku i Drnišu glumio sam u školskim dramskim sekcijama. Otac je, inače, bio protiv toga, on je smatrao da je jedini pravi fakultet - tehnički fakultet. Kada sam došao u Zagreb i upisao Filozofski fakultet, preko šibenske veze - pokojnog Panjkote i Ercega dospio sam na televiziju. Počeo sam raditi honorarno i to mi se dopalo, pa sam ostao cijelo vrijeme u novinarstvu i mislim da je to bio najbolji izbor koji sam napravio. To su bila zlatna vremena televizije, još uvijek u povojima. Bili smo u Jurišićevoj, nas 60-ak, a program se emitirao iz Šubićeve tako da se svaki dan ono što se napisalo, montiralo i stvorilo, kombijem vozilo u Šubićevu. Svaka minuta je bila dragocjena. Kasnije smo se preselili u Biankinijevu, a emitiranje je ostalo u Šubićevoj. Treba reći da je u to vrijeme televizija imala svoju novinarsku školu na kojoj su predavali vrhunski predavači koji su poznavali televiziju. Stvarala se ekipa novinara koji su, usto što su imali fakultete, dobili temelje novinarstva. Počeo se tada stvarati i ostali program - dokumentarni, igrani...'

Veliki uspon i zlatno televizijsko doba - 'Kviskoteka', 'Nedjeljno poslijepodne'...

Tri, četiri godine čekao je da se pojavi u kadru s nekim razgovorom. Vremena su se promijenila, smatra Lilić, danas mladi novinari poslije tri, četiri mjeseca završe pred kamerom. 'Mora se napraviti neka priprema. Ja sam čekao tri, četiri godine da se pojavim u kadru s nekim razgovorom. Čekao sam ljeto i praznike kada stariji odu na godišnji da se mi mladi onda možemo iskazati i raditi. To je bila bitka. Druga stvar, svaki Dnevnik, tada su se zvali - 'Jučer, danas, sutra' i išli u 17:30 i 22:15, svaki prilog se ocjenjivao i dobivao ocjene, pratilo se. Ljudi su bili angažirani, anonimni gledatelji koji su pisali svoje osvrte. Ne možete skoro ni  vjerovati da se prije toliko godina program tako radio, toliko pedantno. Vodilo se računa. Kasnije, kad smo gledali te jugoslavenske Dnevnike, subotom su se televizije mijenjale, no Televizija Zagreb je apsolutno uvijek bila na prvom mjestu. Bilo je to interesantno, 'fajtati' se s ostalim televizijama tadašnje države'.

U nekoliko godina stasao je iz mladog novinara u urednika deska dnevnog programa, a nakon četiri godine na toj funkciji, postaje 1978. godine odgovorni urednik Informativno-dokumentarnog programa. 'Dakle s te pozicije rukovodio sam cijelim programom, a do '88. sam ostao voditi Dnevnik. Obično sam to radio subotom i nedjeljom kad je bilo manje posla. Ta ekipa - Obrad Kosovac, Silvije Hum, Vladimir Fučijaš i čovjek kojeg često zaboravljamo - Lazo Rakijaš koji je isto bio urednik Dnevnika, apsolutno je bila visoko profesionalna i maksimalno angažirana ekipa. Sve se dogovaralo dan ranije, svaki prilog se dogovarao kako i što će izgledati'.

Njegovi kapaciteti prepoznati su pa je 1986. godine postao glavni urednik cijelog programa tadašnje Televizije Zagreb. Stvorio je genijalnu programsku shemu, koju bi danas valjalo upotrebljavati. Usto, svoje je suradnike smjestio na ključne sektore kako bi se podigao program koji nije informativne prirode. '1986. godine sam postao glavni urednik cijeloga programa i uzeo dio ljudi iz Informativnog programa, Huma, Nedu Ritz, Kosovca - stavio sam ih za odgovorne urednike glazbenog, igranog, dokumentarnog programa. Mislim da se taj period od '86., posebno '88., '89. napravio jedan proboj u stvaranju programske sheme gdje sam Prvi program napravio kao domaći, a Drugi kao komercijalno-zabavni program koji je praktički sam sebe financirao jer je bio ogroman marketing, tu se podigla velika gledanost. U ostatku se trebalo fajtati s ostalim televizijama. U to vrijeme je stvoreno izvrsno 'Nedjeljno poslijepodne' Saše Zalepugina, stvorena je 'Kviskoteka', stvoreno je 'Tri, dva, jedan - kreni', stvoren je na Drugom programu 'Crno-bijeli svijet'. Z3 je stvoren i kasnije pretvoren u Treći program', prisjeća se Lilić i odmahuje rukom na spomen bilo kakve cenzure.

Foto: Boris Beribak

'Anđo, ja hoću bakalar'

'Dakle, teorija da je bilo sve zatupljeno u to doba socijalizma apsolutno je idiotska i glupa. Apsolutno se stvaralo, uostalom, najskuplje, najvrjednije i najteže je raditi televizijske serije. Sve serije Televizije Zagreb koje su nastale u to vrijeme socijalizma, sve se danas po deseti put repriziraju. To je dokaz kvalitete. U tim serijama, koje su se temeljile na hrvatskoj literaturi, a ne jugoslavenskoj ili svjetskoj, izvanredno su snimane. Kao izraz jedne demokracije može se navesti i primjer crkve. U socijalizmu se kao nije smjela spominjati crkva. Ne postoji niti jedna jedina serija u kojoj nema crkve, fratra, zvonara, molitve. Fratar je pametan, funkcioneri su glupi. U našoj povijesnoj seriji 'Naše malo misto' Dvornik kao sekretar partije viče: 'Anđo, ja hoću bakalar', zvona zvone... Koja cenzura? 'Velo misto', 'Naše malo misto', to su serije koje su bile izuzetno kritične prema sistemu', govori Lilić.

Period osamdesetih pamti Lilić kao vrijeme kada se naša televizija mogla mjeriti s bilo kojom europskom. 'Naši ljudi su išli vani školovati se u Švedsku, Njemačku, i novinari i inženjeri. Već tada se vodilo računa da se toj televiziji stvore temelji profesionalnih, svjetskih televizija. Danas, nikog ne zanima učenje, nikog ne zanima analiza, nikog ne zanima da dođe sa strane, nikog ne zanimaju usporedbe prema vani. U zadnjih 25 godina, jedino u vrijeme kada je Galić bio generalni ravnatelj, a Marija Nemčić ravnateljica koja je rukovodila programom televizija je postigla status da je zbog svoje gledanosti bila prva u Europi od javnih televizija. To je fenomenalan kompliment, a to se sve zaboravlja'.

Huškanje iz Beograda jedva je tolerirao pa na kraju iniciriao izlazak iz JRT-a!

Osamdesete su se polako približavale kraju, Lilićeva karijera išla je sjajno, a Jugoslavija je sve nestabilnija. Raspiruje se kroz program beogradske televizije mržnja i netrpeljivost, situacija je sve teža. Prije negoli je i Ivica Račan napustio kongres SKJ, ekipa Televizije Zagreb napustila je jugoslavenske Dnevnike, a kasnije i sve ostale političke emisije JRT-a. 'Izašao je moj intervju u tadašnjem Studiju gdje ja napadam Televiziju Beograd jer su dolijevali ulje na vatru. Najprije smo izašli iz Dnevnika, oni su tada gledali da drže predavanje svima, a posebno nama iz Zagreba. Mi smo rekli da idemo van iz toga. U to vrijeme je to bilo hrabro. Radman nam je kao direktor dao podršku i izašli smo vani. Dokumentarne emisije koje su prikazivali raspirivale su mržnju, trovale krv između Srba i Hrvata. Bili smo na Televiziji oko toga jedinstveni, mi smo smatrali da tako treba i to smo napravili, nismo nikog u CK pitali. Potez je bio ispravan jer je uslijedilo ono što je uslijedilo. Pripremljeno su pumpali odnose i napumpavali atmosferu', komentira Lilić.

Foto: Berislava Picek / CROPIX

Ratno vrijeme u kojem su svi davali sve od sebe

Ubrzo je krenuo Domovinski rat, a Lilić s Marijom Nemčić osmišljava program 'Za slobodu'. 'Puno sam projekata radio, a po mom mišljenju je program 'Za slobodu' bio najteži i najveći. Ideja je nastala oko tri sata ujutro, na zagrebačkom Hipodromu. Stavio sam naslov 'Rat za slobodu', no nakon četiri dana sam se odlučio izbaciti rat iz naslova jer bi to značilo da mi ratujemo, a mi smo se branili. Okupio sam jednu ekipu s kojom sam uvijek radio, angažirali smo velika svjetska imena tada, poput Samprasa i  Martina Sheena koji su apelirali da se zaustavi rat u Hrvatskoj, bili su na našoj strani. Druga stvar koja je tada sjajno napravila, a ne bi da nije bilo HTV-a i urednika Lilića, a to su - spotovi'. Prvi put u povijesti televizije spotovi su postali sastavni dio morala, bili su u funkciji podstriga hrabrosti i moralu. 'Prvi je bio Tomica Ivčić, inače smo bili dobri prijatelji, njega sam zamolio u birtiji da napravi nešto. Za 24 sata je napravio 'Stop the War in Croatia'. Fenomenalno. Onda je došao neponovljivi Zrinko Tutić i s njim Rajko Dujmić. Rekli su mi da bi radili 'Moju domovinu'. Dao sam im ekipu, a oni su krenuli raditi. To je himna nove Hrvatske. Okupila je sve pjevače, pjesma nas je potaknula. Rat je učinio da novinari, režiseri kreiraju i stvaraju. Teška situacija za državu natjera novinare da od sebe daju najbolje kako bi pomogli'. Unatoč svemu što se događalo u ratu, niti jedne sekunde nije se dogodilo da televizija nema sliku. Ekipa koja je tada radila bila je sjajna. Ljudi su, kaže Lilić, uvijek najveći kapital. 'Kako god se televizija zvala, ako nema dobru ekipu, ništa joj ne vrijedi. Ljudi su sve. Ljudi stvaraju program, ljudi uništavaju program, ljudi rade dobro, ljudi rade loše'.

Devet je godina, potom, bio u Croatia Recordsu, godinu dana u Jadran filmu, a proveo je neko vrijeme i na Novoj TV kao glavni urednik. Bili su to začeci, a priprema je bila jaka. 'Kada sam bio glavni urednik na Novoj TV, kupili smo prestižne serije, pripremili smo se. Svi su htjeli ratovati, ali ja sam rekao - Ne! Tražite mi najslabije termine, gdje je HTV najslabiji. Nisam htio ratovati s jakom serijom. Kada sam radio shemu na HRT - ako je na Prvom igrano, na Drugom je govorno, a na Trećem glazbeno. Nikada isti žanr ne može ići. Mi imamo film pod film, seriju pod seriju. Shemu gledatelji moraju znati napamet u konačnici. To mora biti stvar navike i tradicije, a toga danas više nema'. Period u Jadran filmu i Croatia Recordsu bio mu je ispušni ventil, kaže, lijep period života u kojem je napravio pauzu od televizije.

Foto: Jurica Galoić/CROPIX

Urednički posao: 'Ako ne analizirate sebe, onda ne vrijedite!'

Njegovo gledanje na urednički posao prilično je jednostavno, lako je shvatljivo svima, a opet - današnje televizije dokaz su da je to iznimno težak posao kojeg treba znati raditi. 'Znate li koje je najveće umijeće na televiziji? Treba znati napraviti shemu, treba znati gdje što staviti'. Usto, treba razmišljati iz perspektive gledatelja. Kada je Lilić odlučio Dnevnike 'omekšati', napraviti životnijima, naišao je na svojevrsni otpor, no znao ga je iznijeti. 'Normalno da je bilo otpora, ali imao sam sreću što kad sam radio i kad smo se dogovorili da Informativni program malo otvorimo i opustimo, tad mi je direktor Puharić dao apsolutnu podršku. Kada sam bio urednik svojim sam novinarima i urednicima Dnevnika dao podršku. Bilo je otpora, ali shvatili smo da životne teme trebaju postojati. Ukinuli smo protokol, sjednice CK. Za vrijeme socijalizma sam napravio tri Nove godine - humorističke Dnevnike. Otpori su postojali, ali u bitkama za gledanost važno je da netko tko je na vlasti shvati jednu stvar - govorim sada iz pozicije vlasti - meni je stalo da se naši stavovi vide i čuju, da gledatelji to shvate. Oni će biti daleko bolje shvaćeni i prihvaćeni u gledanom Dnevniku, prema tome pusti malo u tom Dnevniku kritike i toga, da bi bio gledan. To treba izvoditi pametno. Nisu rukovodioci bili glupi pa da to nisu shvatili'. Usto, treba televiziju stalno živjeti, promišljati, proučavati. 'Informativni program bi velikim dijelom kao takav i danas mogao opstati, barem 60, 70 posto njega. Naši Dnevnici su bili gledani, otvoreni, bavili su se životnim temama koje su pogađale sve ljude i to je bio razlog visoke gledanosti. Bez imalo prepotencije mogu reći da su moji Dnevnici uvijek imali teme koje su polemizirale s lošim društvenim pojavama, koje su bile na strani običnog čovjeka i problema koji su se pojavljivali'.

Kao primjer prekaljenog profesionalca daje genijalnog Ivana Hetricha, jedno od najvećih televizijskih imena. 'Redatelj 'Kapelskih kresova' i kultne serije 'Kuda idu divlje svinje', napravio je 312 emisija 'Srdačno', vodio emisiju 'Tri, dva, jedan - kreni', vodio kviz, spikirao u Dnevniku. I on je, s onom svojom nogom, godinu i pol dana hodao svaku subotu po Trgu republike i radio svoju rubriku 'Što kažete o'. On je išao anketu po ulici raditi. Pazite vi kakav je to profesionalac. Da bi Dnevnik bolji, on je bio reporter koji ide na ulicu raditi anketu. Eto, to vam je dokaz kvalitete i profesionalnosti'.

Mučila ga je kao urednika situacija u kojoj možda zakida ljude za neku informaciju. Nije bilo lako odabrati ono što će se gledati. 'Dakle, dnevno imate 500 minuta vijesti koje stižu. Zašto sam ja odabrao baš tih 25 minuta? Da li je moj kriterij ispravan kriterij? Da li je to u funkciji politike ili u funkciji gledatelja? Da li je ona vijest koja je ostala važnija od ove koju sam odlučio emitirati? To je najteže. Ako ne mislite tako i ne analizirate sebe, onda ne vrijedite. Uvijek me to proganjalo. Primjerice, donesu vam prijedloge emisija - zašto sam nešto odbio, a nešto prihvatio. Uvijek sam pazio da ne idem po svom ukusu, već sam razmišljao što je to što će osvojiti prosječnog gledatelja. Forsirao sam domaći program, ne mogu ljudi gledati titlove cijelo vrijeme', ocjenjuje Lilić.

Foto: Arhiva/CROPIX

Privatni život obilježile mu dvije žene, mladenački nestašluci i ljubav prema 'birtiji'

Privatni život ovog slavnog urednika evocira sjećanja na Beograd i Drniš. U Beogradu mu je otac neko vrijeme bio na ministarskoj funkciji, no obitelj se kasnije doselila u Drniš. Pamti iz perioda rane mladosti prve ljubavi, druženja, uznemiravanje makedonskog zastavnika u čiju kćer je bio zaljubljen. 'Pamtim ta druženja, svoje prve ljubavi. Bila je jedna mala Makedonka kojoj je otac bio zastavnik, pa smo joj pjevali serenade. Otac je bio ograničeni zastavnik. Dok smo joj pjevali, otac joj je u pidžami s pištoljem izašao, a prijatelj Škarica i ostali krenuli svirati 'Hej Slaveni' pa je otac u pidžami, s pištoljem u ruci, salutirao na stavu mirno dok je svirala himna! Bilo je to lijepo vrijeme gdje se zabavljalo sjajno'.

Pas je razotkrio ljubavnu priču!

Nestašni mladić tada odlazi u vojsku iz koje su ga izbacili. 'Iz vojske su me izbacili jer sam radio pi**arije pa sam po kazni otišao na Vis, a poslije Visa sam došao u Zagreb i upisao fakultet', sjeća se. Kako stiže na televiziju, tako je upoznao svoju prvu suprugu Dinu, s kojom je proveo deset godina u braku, sve dok se nije zaljubio u suprugu Elu, koju od milja zove Pupa. 'Prvu suprugu sam upoznao na televiziji, radila je kao montažerka, a kasnije je radila kao slikarica. Druga žena mi je prvo vrijeme bila ljubavnica, družili smo se i nekad zajedno šetali mog psa. I jedne večeri ja sa ženom i psom prošetam do birtije, a tamo je sjedila ona (Ela,op.a.) sa svojim dečkom. Naš pas je vidi i ode do nje, počne mahati repom. Moja prva žena to vidi i pita me: 'Što naš pas radi kod ove?'. Ja kažem: 'Nemam pojma!'. Ma, pas vas može jako zaje**ti!' (smijeh). Bila su to drugačija vremena, kaže, bilo je normalno biti nekada takav. U konačnici se razveo od prve supruge, i dvije godine kasnije uplovio u brak sa sadašnjom suprugom. Obje su ga u poslu i napornom tempu podržavale.

'Stoji ta činjenica da su žene zaslužne za karijeru muškarca, to apsolutno stoji! Žrtvovao sam privatni život, imao sam sreću da su mi i prva i druga supruga imale razumijevanja za ono što radim. Posao cijeli dan, noć u birtiji, a i žena je znala ići sa mnom. No, ne kaže vam se bez veze da je žena zaslužna za uspjeh.  Nešto morate žrtvovati, a onda uvijek nekako to ide na privatni život', kaže Lilić. Sa suprugom je dobio svoju kćer jedinicu - Mateu, koja mu je pravi ponos. Kako on kaže - prava je fajterica!

Foto: Berislava Picek/CROPIX

Lumpovanje - Svaku večer, trideset godina

Uz posao i obitelj, veliki mu je dio života uvijek bila kafana, lumpovanje. 'Beograd sam jako volio jer sam tamo užasno puno lumpovao po kafanama, podijelio sam tamo love i love, a u Novom Sadu zavolio tamburu. Trideset godina sam sa svojim prijateljem Mićom Carićem, vlasnikom Tiffanyja, lumpovao svaku, svaku večer. Nismo se napijali, no družili smo se, stvaralački tulumarili. Znao sam tulumariti do tri, četiri, pet ujutro. No, svaki dan sam u 9 ujutro bio na poslu i sve do 22 sata navečer. Nikada nisam izašao dok nisam pregledao apsolutno sve, svaku najavu, prilog, sve za večernji Dnevnik. Moram znati sve što ide u program'.

Rezanje kravate

Ostao je legendaran po činjenici da je na tim tulumima rezao i kravate. Sve je počelo s prof. dr. Gjurašinom, nekadašnjim direktorom KBC-a Rebro. 'Dukati su svirali, a ja sam ga uhvatio za gušu i za kravatu sam ga potezao! Kaže on meni: 'Nemoj mi tu kravatu, to sam kupio u Japanu francusku kravatu! Ja sam mu na to rekao: 'Koji idiot kupuje francusku kravatu u Japanu!?', uzeo nož i prerezao je. Tako se to kasnije uhvatilo, rezalo se. To je opet ta atmosfera druženja, kasnije su ljudi nosili kravate da im se režu', smije se Miroslav.

S popularnošću, ističe, nikada nije imao problema. 'Treba znati nositi popularnost, ja sam svoju bez problema nosio. Ništa mi nije značilo što me netko prepoznaje. Stalno sam bio vani i bio u kontaktu s narodom. Treba taj posao shvaćati kao posao svake druge vrste. Moja generacija je bila jako dobra u tome'.

Foto: Berislava Picek/CROPIX

Televizija danas

Lilić ocjenjuje kako televizija u Hrvata izgleda danas i na tron stavlja informativni program RTL-a. 'RTL ima Damiru Gregoret koja se odlično 'fajta'. Tu je i Ivana Ivanda Rožić, tu su Mojmira Pastorčić i naravno - Zoran Šprajc. RTL je uspio izgraditi dobar RTL Danas i posebno RTL Direkt zahvaljujući Zoranu Šprajcu. On to radi na poseban način, unio je svu svoju osobnost u to, ima posebne komentare, najave'.

U tom smislu imidž je velika stvar, a Šprajc je pomoću svog uspio izgraditi prepoznatljiv proizvod. 'Imidž je sve na televiziji. Svi čekaju RTL Direkt radi Šprajca. Sjajno se pokazala s njim i Mojmira. Kad bi se napravila dobra analiza, najbolji informativni program više nema Nova TV, nego RTL. RTL Danas, Potraga i onda taj Šprajc kojeg ljudi čekaju. To je važno, imidž. Objektivni su i informativni'.

'Šteta je što N1 nema gledanost u cijeloj Hrvatskoj, imaju najbolji informativni program, bez konkurencije. Odlične razgovore, odlične analize', ističe Lilić kratko i osvrće se potom na Novu TV. Hvali iznimne voditeljske sposobnosti Marije Miholjek. 'Posebno mi je draga Marija Miholjek, odlična je spikerica, podsjeća na Gordanu Bonetti. Dobar je i Petar Pereža. Previše je, s druge strane, stranih licenci, shvaćam da komercijalne televizije moraju biti komercijalne, ali mislim da Nova i RTL cijeli program temelje na stranim licencama.

HRT, smatra Lilić, griješi u puno toga. 'HRT previše drži voditelje u kadru i tog je ljudima pun kufer. Neke sjajne emisije, poput 'Dobro jutro Hrvatska' su pomakli u politiku, što je glupo. Ona je zamišljena potpuno drugačije. Druga stvar, štancanje novinara, krušku pod njušku, to je ono što ubija. HTV ima najviše novinara i programa. Ja kada gledam na RTL-u i Novoj TV koje su mlade televizije u odnosu na HTV, imaju desetak novinara koji su, nažalost, puno bolji od nekih na HTV-u. HTV je posljednjih godina izgubio sjajne kadrove - Šprajca, na Novu je otišao jedan dio. Svoje novinare morate znati sačuvati, stimulirati, platiti. Dokumentarni program, osim Burića koji radi maestralne dokumentarne serije koje su sve prodane vani, možda imamo još pokoji dokumentarni film. Nekad je ta televizija bila poznata po dokumentarcima. Zabavni program? Osim 'A strane' Marije Nemčić i Voicea koji je licenca, nemate neki glazbeni show... Nedostaje nam glazbe na televiziji, ta kritika ide svima, svim televizijama. Okrenuti smo stranim licencama, nije moguće da se prije 40, 50 godina radio znatno kvalitetniji dokumentarni i zabavni program!'

Oliver Mlakar

miroslav lilić

televizija zagreb

ela lilić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter