U pripravi osobne ispovijesti o tome kako mi protječe život u izolaciji, ilegali zapravo, gotovo i progonstvu zbog koronavirusa, dogodio se i potres u Zagrebu. Baš u nedjelju. Četvrtu sredoposnu nedjelju koja označava polovicu korizmenog puta čišćenja i prosvjetljenja! Nesklon žurbi, ostavio sam si dovoljno prostora do uredničkog cajtnota kako bih u sebi složio sve ono bitno što valja reći i pri tome ostati racionalan, ne paničariti, pomoći drugima osobnim pristupom, potaknuti ih da situaciju dožive kao jednu od životnih etapa koja nam se, nažalost, događa, ali koja - zaista iskreno vjerujem - neće biti vječna. I koju ćemo prebroditi, krenuti dalje. Kao i brojne do sada. Znate onu - mi kročimo smjelo! I što sad? Korona ili potres? Oboje, naravno. Ima neka tajna veza …
Simbol otpora
Dakle, u tom slaganju kockica u vlastitoj, respektabilno velikoj glavi, nesmiljenom žestinom prirodnih sila pada (uz sve ostalo) vrh zagrebačke katedrale, možda kao simbol otpora te iste prirode prema svim silovanjima koje joj, u nebrojenim prilikama i trajanjima, uredno činimo? A, bojim se, činit ćemo to i ubuduće. Nadam se u manjoj mjeri negoli do sada.
Može li priroda reagirati virusom i potresom? Za sve, naravno, postoje i vrlo racionalna znanstvena objašnjenja, ali dopustite i malu slobodu u interpretaciji pojava. Ta bolesna trka za profitom izvan svakog razuma i posljedice koje je ona u sve većoj mjeri počela proizvoditi nesmiljeno mi sliče na (ne)sretnika koji je na lotu dobio pet milijuna eura i kojega je, na povratku iz banke, pregazio tramvaj. Prirodnu smo ravnotežu potpuno izbacili iz ravnoteže! Zbog love! Zaboravili smo cijeniti najobičnije ljudske vrijednosti kao što su poštenje, radišnost, iskrenost, entuzijazam, ljubav. Mnogi, da bi ih protumačili, moraju zaviriti u rječnik stranih/nepoznatih riječi. Ali da se vratim koroni i izolaciji.
Upute za život
Dopuštam si slobodu da kao novinar koji se latio stare pisaće mašine Olympia još pradavne 1969. godine zaključim kako imamo sreću da nas u toj virusom izazvanoj pandemiji vodi zaista sjajan tim stručnjaka i ljudi. Naše je samo da ih pažljivo saslušamo i još pažljivije poslušamo. Sve nam je, u smislu uputa za život u opsadnom stanju, dato na pijatu. Pravi je problem što te njihove, s novinarskog stajališta, zaista vrlo profesionalno i krajnje razumljivo realizirane presice - zapravo znalačka brifiranja o situaciji - bojim se, ne sluša dovoljan broj ljudi. Ili, ako sluša, ne posluša! Posljedica je toga da - koliko god mali - prevelik broj onih koji izlaze na ulice ne nosi maske, ne drži potreban razmak i balkanski se junači. Pa i ne prijavljuje kontakte s mogućim izvorištima, što bi trebalo kazneno goniti! Urazumite se svi!
Primorci imaju sjajnu izreku - niki nan niš ne more pa si moramo sami! U tom smo se smislu supruga Vera i ja, kao dvojac bez kormilara već 44 godine, apsolutno prepustili u ruke struke. Inače smo natprosječno prali ruke (ne pilatovski!) i pažljivo održavali osobnu te higijenu prostora, a sada je to umnogostručeno. Ne drži nas panika i ne gomilamo stvari potrebne za preživljavanje, ali su nam ovih dana zalihe ipak nešto veće od uobičajenih. Neshvatljivo mi je da ljudi kupuju tone toalet-papira! Pa ako je toliki strah od nestašice, prije svega će nedostajati hrane, a onda im je toalet-papir ionako propala investicija!
Dnevni đir
Naravno da nije dobro živjeti dan za danom jer se naprosto moraš prilagoditi objektivnoj situaciji, ali u svemu treba imati mjeru. Ne valja se, zato, praviti kao da se ništa ne događa, ne možeš pobjeći od silne konkurencije kupaca svega i svačega i zabiti glavu u pijesak! Pa dupe ti ionako uvijek ostaje vani! Znači, nešto pojačana opskrba najosnovnijim potrepštinama i zbog toga da se ne izlazi i tako prekomjerno izlaže mogućoj zarazi.
Imamo sreću što živimo na Pećinama, po meni najljepšem dijelu Rijeke na istočnom izlazu iz grada, uz more. To je prilika za dnevni đir, oboružani maskama, a, htjeli to ili ne, na to nas obvezuje sada naša, a do odlaska sina s obitelji u Philadelphiju njihova, ljubimica Kira, kratkodlaki njemački ptičar. To su i jedine naše sportske aktivnosi, a instalirao sam i brojač koraka na smartphoneu pa ispada da dnevno napravimo sedam kilometara pristojnog hoda. To je oko 200 kilometara mjesečno! Ljudi je u toj šetnji, u kojoj smo dvaput na dan, zaista malo, no prečesto su bez maski, što je neshvatljivo.
Ono što mi nedostaje apsolutno je druženje, ćakula i piće s kompićima. Ne mora biti kava, može i pivo, ha-ha-ha! Ja sam se cijeli život družio, žena i ja imamo i svoju poveću ekipu koja nam fali. Grozno je da ne možeš s njima negdje sjesti, podružiti se, pojesti, popiti, nasmijati se. Nama više od pola druženja prođe u smijehu, kako god loša situacija bila. A sada toga nema, i to nam nedostaje. Ali, što je, tu je! Treba potrpjeti, biti pametan i onda to obilato nadoknaditi kada dođu bolja vremena, a doći će!!!
Odgoda putovanja
Žena i ja za ovo doba nismo planirali putovanja, ali jedno jesmo htjeli ponoviti - kada malo zatopli - odlazak u Philadelphiju kod unuke Mile (3) koja je još tamo sa sestrom Petrom (5 i pol), mamom Sanjom i tatom Marinom, našim sinom.
Prošla su gotovo četiri mjeseca od presađivanja matičnih stanica (a ukupno godinu dana od dolaska u Philly) i Mila je dobro, obavlja redovite kontrole koje pokazuju kako za sada teče sve prema planu. Vjerujemo da će tako i ostati. Taj proces kontrole je dug i željeli smo ponovno odletjeti k njima, ali ćemo, nažalost, to morati odgoditi na nepoznati rok.
Naravno da se silno brinemo, sada i dvostruko, ali još više vjerujemo u dobar ukupni ishod cijele ove priče. Brigu dijelimo sa svojom kćeri Barbarom i zetom Vladimirom te unukama Martom (9) i Sofijom (4 i pol). I s njima se, nažalost, sada vidimo samo preko ekrana. Čuvaju nas jer smo, navodno, rizična skupina! Pojma nemam što to znači, uopće se ne osjećam tako. Spominju neke godine, je l’ to to? Ha-ha-ha…