Još sam tu, tražim tvoje znakove, najljepšu plažu za nas i pokušavam raditi lijepe i korisne stvari za dobre ljude. Plivam dalje, za tebe i sebe i cijeli svijet. Beskonačno fališ, Mališa, voli te zauvijek tvoj tata - napisao je Domagoj Jakopović Ribafish (52), poznati novinar i bloger koji je posljednjeg dana veljače dirljivim statusom na društvenim mrežama obilježio pet godina otkako nema njegovog sina Roka. S tatom zaigranog i znatiželjnog dječaka koji više nije među nama razgovarali smo dan kasnije.
Nazvali smo ga baš u trenutku dok je u jednoj zagrebačkoj pekari čekao u redu za vrući burek. Pa smo se onda ponovo čuli za dvadesetak minuta, jer burek se mora pojesti dok je vruć, objasnio nam je uz puno smijeha Ribafish, koji je život otkako zna za sebe gledao s vedre, optimistične i vesele strane. Posljednjih godina, međutim, naučio se živjeti i s tugom, no nije dopustio da mu ona skine osmijeh s lica.
- Idem dalje, borim se. Trudim se da razveselim ljude, ono, ako su oni veseli, sretan sam i ja - ističe čovjek koji već pet godina nije čuo kako ga netko zove ‘tata‘.
Rok bi danas imao sedamnaest i pol godina. Što misliš, kakav bi bio?
- Ne znam, meni će uvijek ostati onakav s našeg zadnjeg zajedničkog izleta, bistar, inteligentan i nasmijan. Vjerojatno bi me odavno prerastao, ali stvarno mi je teško misliti u tom smjeru...
U utorak si obilježio pet godina tuge. Kako si se zapravo osjećao kada si doznao da više nema Roka?
- Samo sam htio da nešto pokupi i mene i zauvijek odnese s ovog svijeta. Košmar, užas i milijuni pitanja zašto i zbog čega, na koja nikada nećemo saznati odgovor. U jednom trenutku želiš uništiti čovječanstvo, bogove, sebe, u drugom urlaš na nebo, jeziv osjećaj s kojim se budiš, radiš i liježeš. Ne vjerujem da postoji nešto teže u životu, kao da te netko polako potapa u proključalu vodu...
Znam da misliš o njemu svakog dana, ali koje te svakodnevne životne sitnice najviše podsjećaju na njega?
- Stan, stubište, park, ulice, grad, put na more, more, dan, noć, sve... Imali smo USB s pjesmama u autu, bilo je tu svega, od Dječaka, preko Idola, do Mašinka i Miki Solusa. U svakom trenutku me nešto sjeti, ali mora se živjeti dalje...
Kako reagiraš u tim trenucima?
- Resetiram se, sjetim ga se, nekad zastanem, nekad zasuzim, i nastavim gdje sam stao.
Koliko ti pomaže to što je uz tebe tvoja partnerica Kasandra, žena koja te razumije i voli?
- Moram priznati da joj se iskreno divim što uspije trpjeti te moje tuge i praznine i vjerojatno dosadne priče o nekim prošlim vremenima. Hvala joj u svakom slučaju. Nekad ti trebaju ljudi, nekad je bolje kad si sam, nekad trebaš i šumu i psa da se popraviš, a nekad ti ne pomaže ni tisuće ljudi koji ti žele dobro.
Petu godišnjicu Rokove smrti obilježio si fotografijom snimljenom na plaži na Zanzibaru, nad kojom je bio oblak koji si ti doživio kao znak od Roka. Kakav?
- Pa kao i što sam napisao, tada sam si htio oduzeti život, nije mi ništa imalo smisla, htio sam ga samo opet vidjeti i zagrliti, ali tada ništa nije imalo smisla. U tom trenu, u par minuta od sunca se stvorila neka mrcina od oblaka, kao nekakav štit koji mi ne da da odem odavde, koji kao da mi je rekao: ‘Ostani tu i probaj napraviti nešto dobro za drugu djecu i ljude‘. Ne znam, u takvoj kaši od mozga ne znate ni što radite, a kamoli što mislite i vodite se nekim signalima koji ne moraju značiti ama baš ništa, ali ste toliko očajni da si interpretirate stvari na neki svoj način.
Kako je danas? Liječi li vrijeme doista sve rane?
- Ne liječi. Ne znam tko je to rekao, ali znam da je takvo što mogao reći samo netko tko nije doživio takav gubitak, ili nije istinski volio nekoga tko nije više fizički na ovome svijetu. Nema lijeka, ali natjeramo se naučiti živjeti bez najdražih.
Na koji si način zapravo smogao snage da nastaviš dalje?
- Ne znam ni sam. Samo sam počeo pisati neke naše zajedničke pustolovine, potragu za najljepšom plažom i shvatio da bi bilo puno lakše otići za njim nego probati napraviti nešto pozitivno. Najteže je bilo zaspati i shvatiti koliko ima zlih i podlih ljudi koji jedva dočekaju tuđu nesreću da pametuju. Koliko god sam predivnih ljudi upoznao nakon tragedije, pričao s njima, samo ih zagrlio i isplakao se, toliko ih se našlo onih koji pametuju i znaju što treba napraviti. Hvala ovim dobrim ljudima što su bili tu kad je trebalo - i ja sam tu za vas. Zauvijek.
U spomen na Roka pokrenuo si projekt RokOtok u sklopu kojega si plivajući povezao pedeset naseljenih hrvatskih otoka i na svakom otoku razgovarao s djecom koja tamo žive. O čemu ste pričali?
- Plivao bih s otoka na otok, tamo bi me dočekali, pa bih im pričao o sportu, istraživanju, prirodi, opasnostima od zagađenja, o tome koliko je bitan balans, odnosno da se igraju na ekranima, ali i da budu u prirodi i da sve što ih muči i veseli podijele sa svojim roditeljima. A onda bismo išli čistiti plažu, tražiti skriveno blago i onda u potragu za Geocachevima. U biti, bilo je to par sati u prirodi s milijun pitanja i jako dobre zabave.
Plan je inače bio da s Rokom obiđeš sve naše otoke. Koliko otoka ste vas dvojica uspjeli obići skupa?
- Uspjeli smo posjetiti osam otoka.
Koliko si ti ukupno kilometara proplivao u sklopu projekta RokOtok?
- U tri godine nešto preko dvjesto kilometara.
Što je bilo najteže?
- Međuljudski odnosi i ljudi koji te ostave na cjedilu... Od prirode znaš što možeš očekivati...
Je li bilo i ozljeda?
- Desno rame je nakon svega na 20 posto funkcije, kičma ukliješti jednom godišnje, operirao sam bruh, a kada smo konačno sve isplivali, pao sam loveći psa na trajektu zbog stepenica koje nisu po JUS-u (smijeh). Uglavnom, sad liječim operiranu tetivu bicepsa, hvala liječničkom timu Traume!
Što je najvažnije što si naučio u sklopu ove priče?
- To da djeca i mladi danas imaju milijun problema i da ih njihovi roditelji imaju još i više. Umjesto da civilizacija gura društvo naprijed, cijeli svijet ide u nekom čudnom smjeru i smatram da ljudima treba puno više druženja, smijanja i kvalitetnije provedenog slobodnog vremena. RokOtok je nastao iz očaja, htio sam podijeliti svoju tragediju sa svijetom da možda netko kroz razgovor otkrije probleme u nastajanju ili ih nekako potpuno negira. Ako je barem 10 posto od tih 6000 klinaca na otocima i njih 1000 na predavanjima širom Hrvatske shvatilo da bi trebalo u slobodno vrijeme s prijateljima otići u prirodu i raditi nešto društveno korisno kroz prizmu zezancije i pritom biti iskren i otvoren s roditeljima, mislim da sam napravio, odnosno da radim korisnu stvar.
Što dalje, nakon završetka akcije RokOtok?
- Završena je otočka faza. Doplivali smo do svih hrvatskih otoka. Uz pedesetak predavanja na otocima, gostovali smo i u tridesetak škola, knjižnica, festivala. Uskoro ćemo organizirati plivački miting, sudjelujemo i pokrećemo akcije čišćenja, a ako vrijeme i financije dozvole, dogodine ćemo početi plivati oko Istre.
Vratimo se još malo na Roka. Kako te on zvao, osim tata, i odakle ti zapravo nadimak Ribafish?
- Zvao me tata i TBBDKIV, ali što to znači ostat će naša tajna. Nadimak Riba dobio sam po lančiću s ribicom, Ribafish jer je već bilo zauzeto Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., pa mi je ovo sljedeće palo na pamet (smijeh).
Misliš li da bi Rok danas bio ponosan na svog ‘starog‘?
- Ja se samo nadam da zna da sam ga volio, volim i voljet ću ga najviše na svijetu. I da mi beskonačno fali. Mališa, voli te tata.