Naš proslavljeni redatelj Ognjen Sviličić svoj je autorski potpis stavio na čak dvije serije koje se trenutačno snimaju, "Minus i plus" i "Mrkomir Prvi", a koje će se na programu naći u jesenskoj shemi. Iako su im različite priče i više od tisuću godina vremenskog odmaka, serijama je zajednički humor, ali i vječna opterećenost Hrvata istim temama. Uz to, Sviličić je vrijeme pandemije iskoristio za razvijanje vlastitog filma, a napisao je i nekoliko scenarija za redatelje diljem Europe.
Kako se potrefilo da su dva vaša scenarija krenula u realizaciju u gotovo isto vrijeme?
- Te dvije serije smislio sam prije čak četiri, pet godina, no radio sam puno stvari u međuvremenu. Prišao mi je producent Damir Terešak i pitao me imam li nešto za HTV, a istovremeno sam se našao s Ivanom Maločom, producentom 'Trpimira Prvog', koji je također rekao da bi radio nešto. Palo mi je na pamet da sam nešto davno zapisao i da bi to moglo biti dobro. Obje stvari su iz moje ladice gdje ostavim priče, pa mi padne na pamet da to što sam napisao prije pet godina možda i nije toliko loše. Tako su nastale te dvije serije. Puno scenarista i autora serija ima isti princip. Nešto stavite sa strane i to čeka pa u jednom trenutku dođe vrijeme da se izvadi.
Serije su posve druge tematike i iz potpuno različitih razdoblja. Koja im je dodirna točka?
- Obje su serije prilično smiješne. Prve epizode nisam pisao pod nikakvim pritiskom ni deadlineovima i kad tako pišete, taj humor ispadne opušten. Palo mi je na pamet da u tu formu sitcom, tih 26 minuta koje sada gledamo, možete svašta staviti i igrom slučaja se dogodilo da su obje obiteljske serije, samo se jedna događa u srednjem vijeku, a druga danas. Ako imamo neku poveznicu, uvijek su to šale unutar obitelji i to je najbolje tkivo za sitcome. A zašto je smiješno? Većina ljudi kaže da je zbog toga jer je istinito. Kad se piše humoristična serija, ne treba pisati humor, nego samo istinu, ali bez dlake na jeziku i kočnica.
'Mrkomir Prvi' se odvija u ranom srednjem vijeku, no ima puno poveznica s aktualnom situacijom. Jeste li likove gradili na likovima iz stvarnog života, današnjice?
- Iskreno, primjer stvarnog života mi je HDZ, ja to ne skrivam. Ne volim u što se Hrvatska pretvorila u posljednjih 30 godina, ali umjesto da plačem, radije ću se smijati. Tako knez koji je maltene nepismen želi postati kralj i ima velike komplekse u Europi zato što ga nitko ne doživljava ozbiljno. Uz to, cijela se stvar vrti oko javne nabave i funkcija koje su na dvoru svima bitne isključivo zato da stave dinar u svoj džep pa vam je jasno o čemu je tu riječ. Ideja serije je da se od srednjeg vijeka dosad ništa nije promijenilo.
Koliko ste uključeni u snimanje serija?
- Nisam bio uključen u prvu epizodu 'Mrkomira', ali ono kako je Snježana Tribuson to napravila, meni je super. U 'Minus i plus' sam uključen više jer sam nastavio pisati kao autor serije. No, obje su serije napravljene sa strašću, s obzirom da su kod nas budžeti jako mali, a publika očekuje da dobije nešto što je u rangu onoga što gleda na Netflixu ili Amazonu. Ove dvije serije to sigurno jesu. Nije to lako napraviti u Hrvatskoj, jer ipak to radimo za publiku koja je izbirljiva. Najvažnije je razdoblje kad krenu, u rujnu, da se ljudima uvuku pod kožu i da kvaliteta bude dovoljno dobra da ih zadrži uz male ekrane.
U obje se serije poigravate vječnim domaćim temama, srazom zagrebačkog i splitskog mentaliteta, isticanjem nacionalnog naboja, korupcijom...?
- Ako se radi serija za domaću publiku, onda se treba raditi nešto što domaća publika ne može vidjeti u stranim serijama. Odlike Hrvatske su prevelika opterećenost poviješću i neka vrsta diletantizma u svemu što se radi. Na primjeru 'Mrkomira Prvog' vidite da je to jedna grupa diletanata koji žele voditi državu, a ne zna kako. Možda vas podsjeća na nešto. A 'Minus i plus' je obiteljska serija u kojoj ljudi pokušavaju održati patrijarhalnu, staru verziju obitelji u vremenima koja su se sasvim izmijenila i u kojima je to nemoguće. Istovremeno, to je i serija o tome da je Hrvatska raznolika zemlja i da postoje velike razlike između Mediterana i unutrašnjosti.
Biste li i vi, poput mnogih, Mrkomira usporedili s Crnom Gujom?
- Meni je Mrkomir povezan s hrvatskom poviješću, jer to je jedino vrijeme kad su Hrvati imali narodne vladare. Palo mi je napamet da rekonstrukcija tog razdoblja nije samo humoristički zanimljiva, a s time će se složiti i Snježana Tribuson i drugi koji su radili na seriji, i da je za razliku od Crne Guje, na neki način povijesno utemeljenija. Trudio sam se neke događaje iz hrvatske povijesti staviti u seriju. Recimo, u sljedećim epizodama jedan od likova je fratar benediktinac koji dolazi na dvor Mrkomira koji je zapravo Trpimir. Povjesničari će vrlo brzo uočiti sličnosti. Taj benediktinac je napisan također po došljaku na hrvatski dvor u to vrijeme. Pazio sam na povijesne događaje isto koliko je produkcija pazila na kostime, kako su ljudi u to vrijeme jeli, kakvo je bilo oružje i ostale sitnice.
Je li to onda priča o tome kako je sve počelo?
- Upravo tako. Jer kako je počelo, nastavilo se od danas. 'Mrkomir' je humoristična serija, ali postoji jedan jako tužni aspekt toga svega - da se ništa nije promijenilo.
Na kojim još projektima radite?
- Radim na svom projektu 'Glavu gore'. To je film o čovjeku kojeg pogode dvije katastrofe. Jedna je epidemija, druga potres, no on na kraju ipak uspje pronaći nadu. Zato se i zove 'Glavu gore'. Recimo da je to film o ljudima koji su suočeni s prirodnim katastrofama, ali pokušavaju se izvući. Snimat će se u Sisku, najdepresivnijem gradu u Europi, ali je film pozitivan jer ljudima sad treba dati malo zadovoljstva.