Intervju s hrvatskim Whamom

'Danas smo trash, a nekad smo punili dvorane u cijeloj bivšoj državi. Obožavateljice su zvale moju mamu da bi došle do mene, a i sad nam bacaju grudnjake'


Ines Madunić
30.09.2019.19:30
'Danas smo trash, a nekad smo punili dvorane u cijeloj bivšoj državi. Obožavateljice su zvale moju mamu da bi došle do mene, a i sad nam bacaju grudnjake'
Damjan Tadić/Cropix

sažeto

Đimi i Šomi ispričali su nam kako je nastao bend Neki to vole vruće i što misle o tome da ih nazivaju trashom


Ines Madunić
30.09.2019.19:30

Poderane traperice, kožnjak i bujna duga kosa; duo koji svira pop rock i rastura na top listama u osamdesetima, a djevojke vrište u prvim redovima. Ne, nije riječ o Whamu, nego o Neki to vole vruće, jednim od najpopularnijih domaćih bendova u drugoj polovici osamdesetih. 

Osnovani su u Zagrebu 1985. godine, a nikad nisu bili kopija Whama ni nikoga drugoga. Silvestar Dragoje Šomi i Miroslav Stanić Đimi sami su radili svoju glazbu, autorske stvari koje su postale apsolutni hitovi, a to su i danas, kao što su stvorili svoj prepoznatljivi imidž koji su mnogi kasnije htjeli "posuditi".

Svoju su slavu uspjeli prenijeti i na devedesete. I još nisu gotovi. Posljednjih nekoliko godina pune klubove u cijeloj Hrvatskoj, voli ih ekipa koja se nije ni rodila kad su oni bili na vrhuncu slave, a njih dvojica uživaju u svakom nastupu.

U zagrebačkom Boogaloou nastupit će 25. listopada, a Šomi i Đimi prisjećaju se kako su baš u tom prostoru 1985. imali svoj prvi nastup u Zagrebu.

"Kasnili smo s početkom koncerta sat i pol vremena jer je bilo toliko ljudi da je rulja slučajno iskopčala kabel iz struje pa smo čekali da se to popravi. Bio je super koncert na kraju, a sad ćemo tu ludnicu i ponoviti", kažu momci.

Ranko Šuvar/Cropix

Njih se dvojica poznaju od drugog razreda osnovne škole, odrasli su u istom kvartu i obojica su se pomalo bavili glazbom.

"Često smo se viđali pa smo u tim pričama skužili da obojica imamo neke pjesme koje smo napisali i odlučili smo to spojiti i vidjeti što možemo. Ideja je bila samo da napravimo dobre pjesme, nismo imali nikakvu posebnu ideju, nismo mistificirali cijeli taj proces. Snimili smo demo, to je bila 'California'. Kako smo skoro svaki dan bili u Saloonu i poznavali smo DJ-e, donijeli smo tu svoju pjesmu da ju tamo puste, čisto da čujemo kako to zvuči. Prišao nam je jedan od vlasnika kluba, Albert Papo, i pitao kako se zovemo. Mi smo odgovorili: 'Đimi i Šomi', jer nismo imali ime benda", smiju se.

Papo je malo razmislio, zapalio cigaretu, tražio da mu puste "Californiju" još par puta i onda došao s idejom.

"On je jedno vrijeme živio u Americi pa nam je rekao da je 'Neki to vole vruće' super ime za bend. Mi smo to prihvatili, ali nas je zajebao! Taj film je bio jako popularan pa je trebalo puno vremena da se ljudi naviknu da je to ime benda. Bilo je čudno, ali uspjeli smo. Nakon nekoliko godina smo skužili da prva aluzija na ‘Neki to vole vruće’ više nije Marilyn Monroe, nego mi. Eto, pobijedili smo Marilyn u našem sokaku barem", kažu kroz smijeh.

Demo se svidio Siniši Škarici u tadašnjem Jugotonu i dobili su termin za snimanje albuma. Tad je to trajalo tri mjeseca. Na prvom albumu bili su hitovi "Reci da", "Medu moj i šećeru", "California", "Tamara"... Postali su goleme zvijezde u cijeloj bivšoj državi, a drugi album, "Jeans generacija", objavljen iduće godine, samo je učvrstio njihovu poziciju na estradi. Ukupno su objavili šest studijskih albuma i osamdesetih su bili jedan od najpopularnijih bendova. 

"Izlazili smo u Zvečku, kao i svi ostali tada. Bili su tamo svi ovi bendovi koje ste mogli vidjeti u seriji 'Crno-bijeli svijet' - samo nas nema tamo", kaže kroz smijeh Đimi, a na pitanje tko je najbolje tulumario osamdesetih spremno odgovara: "Pa mi!"

S dvojcem smo se i našli te ih fotografirali u kafiću u Vlaškoj u kojem su tih godina organizirali svoje partije, legendarnom Safariju.

Damjan Tadić/Cropix

"Nama je to kvartovski kafić i tu smo često bili pa smo počeli pozivati kolege da dođu na tulume. Uf, bilo je tu svega, svi su dolazili, od Dine Dvornika, Tonyja Cetinskog, Akija Rahimovskog sve do Gopca. Družili smo se, svirali, pjevali do jutra. Cugali smo kao i svi ostali, ali nikad previše. Droge nas nisu zanimale", kažu obojica. Nastupe su imali posvuda, a obožavateljice su ih opsjedale na svakom koraku.

"To je bilo nestvarno! Doma nam je znalo doći stotinu pisama svaki tjedan, nismo to stizali ni otvoriti. Ja bih ponekad zamolio sestru da odgovori. Bilo je tu svega, i bračnih ponuda... Cure su znale zvati moju mamu, govorile da smo napravili djecu po cijelom svijetu maltene. Izrezivale su iz novina naše fotografije i slagale to u bilježnice, radile svoje albume koji su imali 50 i više stranica i onda nam to slale. Svega je bilo, stvarno. Javile su nam se dvije-tri cure iz Španskog koje su htjele voditi naš fan klub pa smo sve preusmjerili njima. One su odgovarale fanovima i slale autogram karte koje smo mi prethodno potpisali. Kad je to sve lagano prestalo devedesetih, cure su nam u stan donijele vreće s tisućama pisama, a neke još imam kod kuće", kaže Šomi.

Grudnjaci koji lete na pozornicu njima su bila svakodnevica, ali ne može se baš reći da je to stvar prošlosti.

"Bacaju ih i sad, ali mislim više iz zajebancije. Valjda odu na Hrelić pa kupe samo da mogu baciti, hahaha! Iako, kad smo zadnji put svirali u Vintageu, jedna je djevojka bacila svoj grudnjak, a onda je nakon koncerta došla u backstage i tražila da ga vratimo", smije se Đimi.

Od toliko koncerata pamte uglavnom da je uvijek bila izvrsna atmosfera i da ih je publika oduševila gdje god su došli.

"Sjećam se da smo skoro srušili binu u Osijeku jer organizatori nisu očekivali toliko ljudi. Već se nešto počelo urušavati, mi smo u posljednji trenutak pobjegli s pozornice, inače bi se sve srušilo. U Splitu na Gripama netko je poslije tonske probe sve pomiješao na miks pultu pa je ton majstor tijekom koncerta morao prilagođavati zvuk. Od novijih koncerata pamtimo onaj u klubu Metropolis u Zagrebu, koji smo rasprodali. Unutra je bilo oko tisuću ljudi, a vani je još ostalo njih 200-300 koji nisu uspjeli kupiti kartu. Bilo je čudesno, strašno puno ljudi, izvrstan koncert. Naravno da nam je to godilo, nakon toliko godina", kaže Šomi.

Osim po glazbi i, kako mnogi često naglašavaju, vrhunskoj glazbenoj produkciji za koju je bio zaslužan Duško Mandić na svim njihovim albumima, dečke iz Neki to vole vruće pamtimo i po imidžu koji je u to vrijeme bio totalno trendi - bili su pravi predstavnici jeans generacije.

"Mi smo tad bili klinci i nismo imali para pa nam je s odjećom pomagao prijatelj koji je imao tad poznati butik, zvao se Mr. X. Inspirirali smo se Whamom, Spandau Balletom, Duran Duranom, oni su tad bili popularni, ali nismo ih htjeli kopirati, nego smo gledali kako to rade popularni pop rock bendovi. Prijatelj nam je sugerirao što bismo mogli obući, ali nije nam to bilo preveliko opterećenje. Duga kosa, fudbalerke, poderane traperice, sve je to tad bilo popularno", pričaju.

Slava im, kažu, nikad nije udarila u glavu jer se nikad zapravo nisu smatrali slavnima.

"Naravno da ti je drago kad te netko prepozna na ulici, ali nama je to bila normalna posljedica toga da smo na televiziji. Razmišljali smo kako je to dobro za posao jer ćemo imati više nastupa. Ali, pričati o nekoj slavi u Hrvatskoj i nije nešto. Možeš eventualno biti poznatiji većem broju ljudi, ali nema tu nikakvog umišljanja", objašnjava Šomi.

Pa, nakon skoro 35 godina karijere, kako uopće doživljavaju činjenicu da ih se svrstava u trash?

"Devedesetih smo objavili četiri svoja hita u dance verziji; 'California', 'Reci da', 'Medu moj i šećeru' i 'Kakva noć'. Dance je bio toliko popularan da se ništa drugo nije moglo probiti, a i bilo je to ratno vrijeme pa mnogi klubovi nisu imali dovoljno opreme i bilo je najjednostavnije nastupati uz matricu. Mi smo uvijek nastupali s bendom i uvijek smo bili okruženi vrhunskim glazbenicima. Što se tiče trasha, isprva mi je to smetalo, ali sad više ne. Shvatio sam da to zapravo nema negativan prizvuk, da mladi ne smatraju da je to smeće jer inače ne bi dolazili. Možda na prvu ružno zvuči, ali apsolutno ne mislim da je loše", kaže Đimi.

Oduševljeni su što su im u prvim redovima mladi koji sve tekstove znaju napamet.

"Čak i neke pjesme koje nisu bile hitovi! Drago mi je da dolaze jer to znači da smo stvorili bezvremenske pjesme. Imamo 7-8- evergreena koji će se pjevati vjerojatno i kad nas više ne bude. To je pravi uspjeh za svakog glazbenika. Drago mi je i da imamo publiku koja stari i ćelavi s nama, ali i mlade koji su za nas čuli preko svojih roditelja ili preko medija", priča Đimi.

Prije nekoliko godina ponovno su ih počeli zvati da nastupaju, prvenstveno u zagrebačkim klubovima pa tako 25. listopada sviraju u Boogaloou, ali već je najavljen i njihov nastup na Antivalentinovu 14. veljače u Boćarskom domu.

Ističu kako su sretni jer i danas sviraju s velikim bendom u kojem su redom vrsni glazbenici koji godinama sviraju s najvećim zvijezdama hrvatske glazbe - Gordan Dorvak na bubnjevima, Martin Mandić na gitari, Marko Petrović na klavijaturama, Martin Petračić na basu i Ivica Premelč na saksofonu. 

"Iskreno, ne znam zašto su nas počeli zvati, mi se i ne trudimo previše oko dogovaranja nastupa, ali očito pjesme rade za nas. Ljudi ih slušaju, vesele se i organizatori su to skužili. Naš menadžer su naše pjesme i to je super", kažu.

Damjan Tadić/Cropix

Novu glazbu i ne prate previše, iako Šomi kaže da je nešto više upućen u sve to jer je njegova kćer Domenica Gabrijela krenula u glazbene vode. Kantautorica je koja gradi karijeru, upravo je objavila drugi spot i Šomi je ponosan. Obojica kažu, doduše, da je novim izvođačima danas teže probiti se nego njima, što zbog hiperprodukcije, što zbog formatiranih radijskih postaja na kojima više nema glazbenih urednika kao nekad.

"Sve novo što izađe je nečiji projekt na kojem se radi dvije-tri godine, a onda se ide na novi. Mi nismo bili ničiji projekt, sami smo sebe izgradili i uspjeli smo", kažu.

Scena intervju

osamdesete

Neki to vole vruće

pop rock

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter