Dok se čeka prva polovica 2024. godine kad će na visinu od 500 kilometara biti lansiran prvi hrvatski satelit, otkrili smo da visinski rekord u lansiranju iz Hrvatske drži jedna - salama. Nju je tim Ante Medića, osnivača i direktora Pulsar Labsa vinuo, putem sonde s balonom i padobranom, nešto iznad 39 kilometara u područje stratosfere.
To je iznad visine na kojoj lete zrakoplovi i gdje Zemlju štiti Ozonski omotač, a niže nego dopiru meteori ili se stvara Aurora Borealis. Na otprilike istoj visini Austrijanac Felix Baumgartner je prije 11 godina izveo Red Bull Stratos, najviši skydiving skok na planeti u sklopu Red Bull Stratos eventa, sigurno ateriravši na Zemlju s te visine u roku od desetak minuta.
Medić tumači da “pravi”, svemirski uvjeti počinju na visini od 100 do 120 kilometara visine, ali fotografije koje nam je pokazao iz ove misije jasno pokazuju da i na 30 do 40 kilometara već sve izgleda kao da ste u svemiru.
Premijerne snimke
- Kroz Pulsar Labs smo odradili nekoliko misija slanja tereta u visoku stratosferu do 40 kilometara iznad planete, a snimke iz ove misije zbog nekog razloga se nisu nikad koristile - kaže Medić.
Navodi da je moguće, da su u današnje vrijeme Photoshopa i AI-ja, jednostavno izgledale previše umjetno. U timu je imao instruktora i kapetana na velikim avionima, instruktora letanja, pilota i astronoma koji ima i licencu za radio-amatera, osobu koja je ovlaštena za rad sa zapaljivim plinovima poput vodika, kojim se puni balon sonde.
- Ova misija je išla iznad 39 kilometara, ali inače postignute visine na misijama variraju od 25 do 35 kilometara u vis, ovisno o raznim čimbenicima, kvaliteti opreme, plinu za uzgon koji se koristi i još mnogo faktora - kaže Medić.
Pojašnjava da misije moraju biti vrlo precizno isplanirane s obzirom na to da se sonda na Zemlju mora vratiti kontrolirano.
Ključna preciznost
Za to koriste softver koji prema zadanim parametrima računa putanju balona i pad, a moraju biti i jako precizni radi pronalaska sonde i prava kretanja kroz zračni prostor. Primjerice, pojedini dijelovi zračnog prostora su koridori za domaće i međunarodne linijske letove aviona pa se ne mogu koristiti.
- U sondi imamo tri redundantna sistema praćenja: satelitski, radio sustav i GSM sustav.Kamere su komercijalne GoPro i sposobne su izdržati te visine, nizak tlak te temperaturne ekstreme. Pri pucanju balona teret pada pomoću padobrana i mi ga preko GPS nalazimo. U cijelu operaciju je uključeno još ljudi za terenski rad u dva auta terenca te dronovi - kaže Medić.
Kaže da pripreme za ovakve letove traju u pravilu desetak dana. To uključuje dizajn, konstrukciju i izgradnju sonde, ugradnju kamera, test opreme test sustava za praćenje i pronalazak.
Iako je Medić rodom iz Dalmacije naglašava da je za ovakve letove prema svemiru ciljana lokacija Slavonija.
Višestruka sonda
- Let traje oko dva sata od lansiranja do slijetanja, a uglavnom se cilja na lansiranja gdje vjetar vuče prema istoku dakle od Zagreba prema Slavoniji i kasnije u stratosferskom dijelu leta vuče vjetar nazad - pojašnjava.
Navodi da su neke sonde od mjesta polijetanja do mjesta slijetanja prevalile udaljenost veću od 500 kilometara, dok je najveća zabilježena brzina u odnosu na tlo dosegnula 150 kilometara na sat.
Cilj koji Medićev tim ima identičan je onom koji si je postavio i SpaceX, a to je da se oprema mora vratiti tako da se može koristiti opet. Uz sigurnost, koja je osnovni uvjet, tu je i financijska isplativost takvog pristupa.
- Sonda, uglavnom radi načina izrade, ostaje čitava i može se upotrijebiti opet jer pada pomoću malog padobrana nazad na Zemlju - kaže Medić.
Navodi da se u stratosferu danas šalje sve i svašta.
- To je okolina bliska okolini svemira, skoro vakuum, gdje vladaju temperaturni ekstremi i pojačano zračenje iz svemira pa se ponekad to radi zbog znanstvenih eksperimenata, a ponekad, kao u slučaju salame iz Hrvatske, i zbog reklame - kaže Medić.
NASA i Crocube
Pojašnjava da trenutačno pripremaju nekoliko misija u suradnji s partnerima u sklopu kojih će dizati opremu i elektroniku kao test pred raketno lansiranje tog tereta u svemir.
Za misije slanja u stratosferu kaže da se od velikih svemirskih misija razlikuju u više stvari. Najočitija je postignuta visina i to je već posao u kojem je jedan od igrača NASA.
- Dok maksimalno ovakve naše misije dosežu 35 do 40 kilometara, specijalni baloni NASA-e idu i preko 50 kilometara, no svemir kao svemir službeno počinje tek iznad 100 do 120 kilometara. Tako da ovo je sve niti polovica puta do svemira, iako je količina atmosfere na visinama od 40 do 100 kilometara skoro pa zanemariva - kaže Medić.
Njegova tvrtka radi i na pripremi lansiranja prvog hrvatskog satelita CroCuba.
- Pravi put u svemir na raketi je ipak puno složeniji, od visine do sila koje djeluju na teret i opremu pri lansiranju. Ovo je “light” svemirska misija naspram onih “pravih” - skromno zaključuje Medić.
