Fizičari u poljoprivredi, kao vlasnici OPG-a, nisu baš česta pojava na našim poljima, voćnjacima, pašnjacima..., ali ovaj 23-godišnjak iz Vukovara baš je odlučio svima pokazati kako je to moguće, štoviše poželjno. Nakon što se od malih nogu uz didu Petra Šutića i baku Martu motao po obiteljskom gazdinstvu koje čine nasadi lješnjaka, ali i polja kukuruza, kamilice..., Bruno Vučković prije tri godine preuzeo je brigu o OPG-u i tako nastavio ono za što su dida i baka postavili temelje po povratku kući nakon mirne reintegracije. No, u Bruninu slučaju ova priča ima i dodanu vrijednost s obzirom na to da je riječ o redovnom i odličnom studentu treće godine Odjela za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Ovaj mladić, dakle, paralelno fura dvije ozbiljne priče i bez problema se nosi sa svakodnevnim obvezama i izazovima.
- Mlad sam, imam volju i energiju. Na zemlji mi ništa nije teško, jer sam od malih nogu bio uz didu i učio od njega, a kako sam u duši prirodoslovac i obožavam biti na otvorenom, meni je ovo više zadovoljstvo nego posao. Na fakultetu također nemam problema, jer sam redovit na predavanjima i puno toga mi ostaje u glavi, tako da kod kuće samo ponovim i vježbam zadatke - govori nam mladić kojeg smo zatekli u povratku s njive, gdje je s mamom Almom i tatom Robertom netom prije vadio luk, koji su ove godine prvi put posijali na pola hektara. Ustali su u 5.30 da bi stigli sve napraviti prije nego što sunce pregrije slavonsku ravnicu. Unatoč ozbiljnom poslu na oko osam hektara zemlje, Bruni je fakultet ipak prioritet.
Studij na prvom mjestu
- Studij je na prvom mjestu, a poljoprivreda je ljubav koja me čini sretnim i zadovoljnim. Već treću godinu sam nositelj OPG-a, pa ispada da paralelno gradim i studentsku i poljoprivrednu karijeru - smije se ovaj mladić dok obilazimo plantažu lješnjaka s kojom je sve i krenulo kada su se njegovi vratili u Vukovar. On je, pak, u Zagrebu završio Klasičnu gimnaziju, ali je jedva čekao vratiti se kući. Danas, osim lješnjaka, imaju i nešto oraha i šljiva. Najviše je zemlje pod kukuruzom, oko tri hektara, a uzgajaju i kamilicu, ječam te, od ove godine, luk.
- Dida i baka već su u godinama, pa su jedva dočekali da netko to preuzme, a s obzirom na moju ljubav prema zemlji i činjenicu da sam najstariji od nas petero braće i sestara (Tea, Šimun, Lovro i Klara su mu sestre i braća), bilo je logično da ja nastavim posao. Ne znam, možda sam didi išao i na živce sa svojom idejama (smijeh). On je to vodio na svoj način, po starinski, nije imao želju unapređivati proizvodnju, pa je radio sa samohodnom kosilicom i leđnim atomizerom, a onda je trebalo po nekoliko dana da se sve sredi. Meni je to bilo teško gledati i stalno sam predlagao neke nove ideje - priča nam Bruno, koji se prvo bacio na poslove orezivanja lješnjaka kako bi otvorio krošnje. Nakon prve godine kupio je rabljeni traktor.
- Nema smisla hodati za kosilicom, a pogotovo što sam, stavivši sve na papir, uvidio da ima previše rada i truda, koje zarada nije pratila. Morali smo se modernizirati i danas ono što je dida radio tri-četiri dana ja odradim za tri sata - kaže naš mladi sugovornik. Priča nam kako od godišnjeg uroda od oko 1500 kg lješnjaka sve prodaju u Vukovaru i okolici, na kućnom pragu. Za kukuruz i kamilicu imaju ugovoren otkup... No, potrebna je stalna nadogradnja. Zato su sada počeli s lukom. U planu je i kupovina novog traktora i sijačice preko fondova EU. Za fiziku i poljoprivredu ovaj će 23-godišnjak reći kako su srodne discipline.
- Fizika se može primijeniti u bilo kojem poslu, bilo kojem dijelu života. Jedan drag profesor je rekao matematičarima, a to je dosta blizu fizičarima: "Ako ne budete radili u svojoj struci, bit ćete najbolji prodavač paprika na tržnici." To je jedan od rijetkih fakulteta gdje te više uče razmišljati nego što traže bubanje nepotrebnih činjenica. Kada čovjek nauči razmišljati, onda taj slijed rješavanja problema može primijeniti na bilo koju životnu situaciju - objašnjava Bruno, kojemu često nije jednostavno sve to koordinirati.
- Dođem s fakulteta u četiri-pet popodne; dok ručam, zimi je već mrak, pa onda u polje do ponoći, oranje, tanjuranje, sijanje... No, fakultet ne smije trpjeti, na predavanja se mora ići, a ovo je užitak. Nije jednostavno, no kada čovjek radi ono što voli, sve je puno lakše - kaže Bruno, koji svoju budućnost vidi u Vukovaru i Hrvatskoj, ali i povezivanju poljoprivrede i fizike iz inženjerske perspektive.
Unapređuje proizvodnju
- Ne volim teoriju, nego rješavanje konkretnih problema. Volio bih dati doprinos u razvoju mehanizacije, umjetne inteligencije... Banalan primjer je okopavanje trave, što Amerikanci jako razvijaju. Kada se posiju kukuruz ili suncokret, računalo ili nekakvu bazu podataka se da naučiti da prepoznaje razliku između kukuruza i ostalih biljaka te program jednostavno zna što je kukuruz, a što nije i što treba počupati, a što ostaviti, što stroj treba zaobići - objašnjava naš sugovornik, koji već ima gotov i računalni program kojim bi se točno odredila količina zaštitnih sredstava potrebna za određenu površinu, kolikom brzinom se traktor treba kretati kako bi prskanje bilo ravnomjerno...
- No, neki moj cilj je doći do metode kojom bi se prskanje izbacilo, jer je ono preskupo, a da ne govorimo o tome koliko bi to bilo fantastično za zemlju. Tu su i neki autonomni strojevi koji bi radili na sunčevu energiju... Imam ideja i nastojat ću ih primijeniti - ističe Bruno, kojemu je natječaj za najboljeg mladog poljoprivrednika dodatni poticaj.
- U svemu što radim nastojim se maksimalno dati, jer smatram da posao koji radiš treba raditi kako treba ili nikako. Meni je ovo ekstremno veliki poticaj, nije mi stalo do nagrade, nego do toga da netko prepozna moj trud, što se s ovim natječajem već dogodilo, i to me potiče da budem još bolji. Inače, naš logo je magarac kao simbol požrtvovnosti, ustrajnosti, tvrdoglavosti, a ja sam upravo takav - zaključio je ovaj inspirativni mladić.
