NIKAD ISPRIČANA ŽIVOTNA PRIČA TVORCA TV AUKCIJE

Zoran Krivić: 'Pokušavali su me zgaziti, slali prijave protiv mene, ali svi su propali. Države su propale, državnici završili u zatvoru, a ja sam ostao'


Tomislav Kukec
23.07.2018.21:00
Zoran Krivić: 'Pokušavali su me zgaziti, slali prijave protiv mene, ali svi su propali. Države su propale, državnici završili u zatvoru, a ja sam ostao'
Foto: Jakov Prkić / CROPIX

sažeto

Krivić je poznat svakome tko je devedesetih šaltao skromnim izborom TV kanala, a prije desetak godina povukao se iz javnosti nakon optužbi za falsificiranje umjetnina


Tomislav Kukec
23.07.2018.21:00

„Bio sam Malnar prije Željka Malnara, uveo koncept zafrkancije na televiziju. Doveo sam umjetnost u svaku hrvatsku kuću, u svako, pa i najmanje selo. Pokušavali su me zgaziti, uništiti, slali prijave protiv mene, ali svi su propali. Države su propale, državnici završili u zatvoru, a Zoran Krivić je ostao. I dalje radim svoje aukcije, samo sam sada puno pametniji“.

'Igrao sam se po Vatikanskim muzejima'

Tim riječima počeo je jedan od najzanimljivijih intervjua koje sam vodio u dugogodišnjoj novinarskoj karijeri. Preko puta mene, u foajeu splitskog Hotela Atrium, sjedio je Zoran Krivić, lice poznato baš svakome tko je devedesetih u noćnim satima, šaltajući skromnim izborom TV kanala, neizbježno morao naletjeti na TV Aukciju, jednu od najbizarnijih televizijskih emisija tog doba. Krivić bi, udobno zavaljen u stolicu OTV-ovog studija u zagrebačkoj Gajevoj ulici, za stotinjak ili nekoliko stotina tadašnjih maraka na telefonskoj TV dražbi prodavao slike velikana hrvatske umjetničke scene, Vlahe Bukovca, Ede Murtića, Mirsada Berbera… Znalačkim glasom hvalio je kolorit, objašnjavao jedinstvenost poteza kistom, raskošno opisivao svaki detalj izložene umjetnine. Telefoni su zvonili kao ludi, a slike se prodavale brzinom munje.

Teško je uopće opisati Zorana Krivića. Njegovi neprijatelji znali su govoriti da je falsifikator, prevarant koji je u domove u Hrvatskoj znao podvaliti čak i isječke iz kalendara ili poleđine bombonijera, prodajući ih kao originale. Poklonici njegova lika i djela reći će da se radi o osobi koja je možda najzaslužnija za to da se u svakom domu danas zna za velikane hrvatske umjetnosti. Kolekcionar, bonvivan, šarmantni plejboj i vlasnik više desetaka kaznenih prijava, od kojih je baš svaka odbačena. Purger i Dalmatinac, televizijski voditelj i galerist. Sve je to Zoran Krivić, ali i mnogo više.

Bilo kako bilo, TV aukcija i danas je jedan od kultnih simbola televizije devedesetih, a njezin kontroverzni autor Zoran Krivić, nakon više od desetljeća medijske šutnje pristao mi je ispričati svoju životnu priču, koja počinje ranih šezdesetih u Zagrebu, gdje je rođen u umjetničkoj obitelji.
Otac Nenad bio je slikar i kipar, a majka slikarica, pa je Krivić od malih nogu bio okružen umjetnošću.

„Rođen sam na Britanskom trgu u Zagrebu, na adresi Pantovčak 5. Otac Nenad bio je kipar koji je studirao u klasi profesora Augustinčića, a diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Krsni kum bio mi je naš najpoznatiji crtač stripova Andrija Maurović. Kada je doselio u Zagreb, moj otac neko je vrijeme živio u Maurovićevom ateljeu, i ja sam tamo rođen. U osnovnu sam školu išao na Pantovčak, bio sam pravo dijete iz centra. Otac je, sa svojim velikom prijateljem Dušanom Džamonjom, kao državni kipar podizao spomenike palim borcima diljem bivše Jugoslavije. Bili su plejboji onog vremena, vozili skupe automobile, odlazili na putovanja po svijetu, održavali spektakularne izložbe, a ja sam od malih nogu bio neizostavan dio tog svijeta“, počinje Krivić svoju životnu priču za koju kaže da bi joj trebala knjiga koja bi 'obuhvatila trideset nevjerojatnih godina na tri kontinenta“.

Putovanja i svijet visoke umjetnosti bili su dio njegova djetinjstva.

„Tada dadilje nisu bile u modi kao danas, već sam svuda išao okolo sa svojim roditeljima. Do trinaeste godine proputovao sam cijelu Italiju. Kao klinac slijedio sam oca po elitnim restoranima, u barovima, bio na svim pijankama vrhunskih jugoslavenskih slikara i kipara. Pola obitelji po mami mi je bilo u Italiji. Ljeta sam provodio u Rimu, Firenci, Trstu, a najviše sam se volio igrati u Vatikanskim muzejima. Obožavao sam Michelangelovu Pietu. Stalno sam bio u krugu umjetnika, slikara, kipara, okružen njihovim djelima, i to me izgradilo i obilježilo kao dijete“, prisjeća se Krivić.
U 6. razredu osnovne škole Zoranova obitelj odlučila je preseliti u Dalmaciju.

'Živio sam u Hotelu Esplanada'

Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Naime, manje je poznato da je Zoran Krivić rodbinski povezan s legendarnim splitskim novinarom i publicistom Miljenkom Smojom. Očeva majka, a Zoranova baka Zorka bila je Smojina rođena sestra. Veze s Dalmacijom bile su velike, pa je Zoranova majka popustila nagovaranju supruga da se presele u Trogir. Podigli su kuću na Čiovu, u Okrugu Gornjem su izgradili pravu dalmatinsku hacijendu s likovnim ateljeom. Nedugo nakon toga roditelji su se rastali, a Zoran je s majkom ostao živjeti na moru. Gledajući svog brata, profesionalnog violinista, zavolio je i svijet glazbe pa je 12 godina išao u glazbenu školu, a nakon završene osnovne upisao je srednju školu za primijenjenu likovnu umjetnost. Kada mu je to dojadilo, otišao je u JNA i vratio se u Trogir pun ambicija. Imao je tek dvadeset godina kada je, 1982., osnovao u Trogiru Galeriju Leut.

„Samo dvije godine nakon osnutka, galerija je ponosno predstavljala svoju kolekciju u dubrovačkom Hotelu Excelsior, uz svirku Dubrovačkih trubadura. Već godinu dana kasnije izveo sam pravi spektakl na nivou bivše države. U tada jedinom de luxe hotelu u Jugoslaviji, zagrebačkoj Esplanadi, priredio sam 1985. izložbu kolekcije Leut, nekoliko stotina slika najvećih umjetnika bivše države. Postoji dokumentacija, arhiva, katalozi, fotografije… Bio je to prvorazredan društveni događaj, atrakcija u Zagrebu. Kao kustos izložbe četiri sam mjeseca živio u Esplanadi, a dolazili su nam uglednici, državnici, visoki svijet umjetnosti, politike, estrade…

Zbog svog oca i mog djetinjstva bila su mi otvorena sva vrata. Slikari su se natjecali tko će mi prije dostaviti sliku da je izložim, i tako je nastala ta impresivna kolekcija, u kojoj je bilo Bukovca, Stančića… Imao sam i vrhunskih skulptura, Meštrovića, Augustinčića. Ma takoreći sam igrao nogomet s onim Džamonjinim kuglama (smijeh). Radili smo i popratne revije, koncerte, cijeli diplomatski zbor smo okupili u Esplanadi. Ivo Vrdoljak, Antin brat, režirao je otvorenje te izložbe! Režirao! To je bilo nezabilježeno do tada. Glumac Zlatko Vitez na otvorenju je recitirao poeziju. Sve u svemu, spektakl kakav tada u svijetu kulture nije viđen“, prisjeća se Krivić.

'Mali iz Trogira'

Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Spektakularni događaj u Esplanadi Krivića je strelovito lansirao u svijet aukcionarstva, a on se nikada nije zadovoljavao običnim. Sve je u tom svijetu moralo biti glamurozno, grandiozno i dotad nikad napravljeno, jer samo tako Krivić može funkcionirati. Pa je 1986.godine bio duh pokretač aukcije umjetnina iznad Atlantika, u zrakoplovu između Zagreba i New Yorka te Zagreba i Los Angelesa, te Zagreb-Toront.
„Skupili bi se tako bogataši, obrtnici i privrednici iz čitave bivše države, a oni bi uplatili dvotjedni izlet u sklopu kojeg je bila i aukcija slika. U zrakoplovu bi u prvom redu stajali predstavnici kartičarskih kuća i prodavali slike iz kolekcije. Jednu od aukcija otvorila mi je Helga Vlahović, drugu Oliver Mlakar koji mi je i prije vodio mnogo aukcija. Bio je to jedan od najvažnijih događaja za povijest aukcija u Hrvatskoj. Tako sam već sredinom osamdesetih ja, mali iz Trogira, koordinirao događanja i drmao svjetskom scenom“.

Krajem osamdesetih Krivić je ponovno napravio spektakl u Zagrebu, održavši nekoliko aukcija u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Bio je u to vrijeme, kaže, impresario zagrebačkog Komornog orkestra, pa je povezao klasičnu glazbu s aukcijama slika i ostvario velik uspjeh.
U to je vrijeme Krivić bio predsjednik lokalnog trogirskog KUD-a da bi 1991., dolaskom ratnih vremena, osnovao privatno poduzeće Galerija Leut na svojoj trogirskoj adresi. Biznis sa slikama cvao je i svakog dana sve više rastao, no rat je sve više uzimao danak. 1990.godine otac Nenad je preminuo i u nasljedstvo mu, kaže, ostavio oko dvije tisuće umjetnina. 

„Shvatio sam da je gotovo sa šetanjem po Jugoslaviji. Bombe su padale na sve strane, pucalo se, naprosto više nije bilo sigurno“, kaže.
Tada se rodila ideja da se aukcije održavaju u zatvorenim, sigurnim prostorima, a Krivić je osmislio nevjerojatan koncept. Nekadašnji glavni urednik OTV-a Vinko Grubišić izjavio je jednom prigodom kako je, čuvši Krivićevu ideju, shvatio da se radi o najnadrealnijem konceptu kojeg je ikad čuo, zbog čega mu se i svidio. Zoran je, naime, slike naumio prodavati putem – radijskih aukcija. Prve su bile emitirane na tri radijske postaje – Radio Čakovcu, Radio Braču te kasnije na Glasu Ljubljane. Prodavati slike, dakle vizualnu umjetnost, putem radija zvuči sasvim apsurdno, no Krivić je imao vrlo dobro objašnjenje za to.
„Radijsku aukciju nije nitko nikada napravio u svijetu, to je za Guinnessovu knjigu rekorda. Jako su mi se čudili tada. Ali to je isto kao da mi netko sada kaže - zašto čitaš knjige, a ne gledaš filmove, jer u knjizi moraš zamisliti radnju. Zašto si lud, pišeš knjige, a ne radiš film? A knjigu čitaš i zamišljaš radnju. Tako možeš i sliku zamisliti i kupiti je, nema nikakve razlike. Samo, tu je bitna naracija. Moraš lijepo opisati sliku, isto kao da opisuješ mjesto događaja u radnji neke knjige. U knjizi nekada možeš nešto bolje opisati nego prikazati na filmu. Tako i ja mogu bolje opisati sliku nego da ju kupac gleda. Više će od mene shvatiti kako slika izgleda nego da sam u nju gleda. Samo moraš biti dobar u tome, izvježban. Drago Bahun me učio glumi, 12 godina sam išao u glazbenu školu, tu sam naučio ritam – kada da počnem, kada da stanem, tako da sam točno znao što radim“, kazuje Krivić.

Emisije plaćao 2.000 maraka

Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Nevjerojatna ideja ostvarila je golem uspjeh, pa su nakon prve tri postaje, radijske aukcije uskoro počele emitirati brojne radijske stanice. Krivićeve slike prodavale su se na radijima od Slovenije do Makedonije, a slušanost je bila odlična. Bilo je vrijeme za novi korak, onaj koji će obilježiti sljedećih deset godina Krivićevog života. Nakon nekoliko televizijskih emisija na TV Jadran, počela je suradnja s OTV-om i nastala je legendarna – TV aukcija.
„Vinka Grubišića, s kojim sam se i prije družio, pitao sam koliko bi me to koštalo. Rekao mi je dvije tisuće maraka. Izvadio sam lovu i kazao da nema problema. Tako sam plaćao po dvije tisuće maraka po emisiji, ali to mi nije bio nikakav problem, jer novca je u tom trenutku bilo sasvim dovoljno. Selio sam se od mjesta do mjesta, živio po luksuznim hotelima i unajmljenim stanovima, imao sam sve što sam htio. Emisija je ostvarila nevjerojatne rezultate. Sjećam se da je nakon prve emisije straža morala održavati red pred studijom. Kupci su stajali u kolonama da se domognu neke moje slike. Tada su i na selu svi seljaci znali što je to aukcija slika i tko je Zoran Krivić. Pune tri godine vladala je potpuna histerija, kupaca je bilo kao nikada i gotovo da nema uglednika koji od mene nije kupio neku sliku. Zlatna vremena.

Pričalo se na OTV-u da dolaze i Franjo Tuđman, Gojko Sušak, nema liječnika na Rebru u Zagrebu, uglednog odvjetnika ili političara koji me nije kontaktirao. Mjesečno smo okretali 150.000 njemačkih maraka prometa na slikama. Bio je to živi šou. Po danu sam trčao po radijima, navečer na televizije. Vukli su me okolo i pokazivali kao medvjeda u zabavnom parku, nije bilo televizije na kojoj nisam gostovao sa svojom aukcijom. To je bilo prije Željka Malnara i Noćne more, a oni su imali sličan TV koncept koji su još i nadogradili i napravili uspješnu emisiju, pa sam i kod njega stalno gostovao“, prisjeća se doba svoje najveće uspješnosti. Ističe kako je svaka njegova emisija performans, malo umjetničko djelo, a predlaže i da se koncept zaštiti kao hrvatsko kulturno dobro.
Kaže da je jednom krenuo brojati koliko je slika dosad prodao. Nije, naravno, mogao doći do točne brojke, no vjeruje da se u barem dvadeset tisuća kuća u Hrvatskoj nalazi barem jedna slika koju je on prodao ili posredovao u prodaji. Baš taj termin, posrednik, Krivić najviše voli.

„Zato što ja nikada nisam dobivao novac. Mene su slikari i izdavači plaćali u slikama. Dali bi mi sliku, a ja bih je onda za svoj džep prodao, to mi je bila plaća što sam popularizirao njihov rad. Pa ja sam doveo umjetnost u hrvatske kuće, to je tada nešto značilo“, kaže.

'Izazvao sam epidemiju galerista'

Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Tvrdi da su ga u to vrijeme mnogi pokušali kopirati, vidjevši kako mu dobro ide, pa u tome vidi i srž kasnijih problema. Svaka tajnica koju je imao, priča Krivić, krala mu je brojeve kupaca kako bi ih pokušala pridobiti na svoju stranu. Svaka tajnica, opet kaže, na kraju je otvorila svoju galeriju, baš kao i vozači koji su ga vozili.
„Bila je to prava epidemija galerija i galerista. Svi su htjeli raditi kao ja, ali nitko to nije mogao. Jednom sam tajnici koja mi je htjela ukrasti knjižicu s brojevima rekao da se ne muči. Neka samo uzme imenik grada Zagreba i krene redom. To su moji kupci“.

Uslijedile su teške optužbe, a Krivić kaže kako iza svih njih stoji isključivo ljubomora konkurencije.

„Ja sam to radio iz zafrkancije, a oni su nanjušili ogroman biznis i htjeli me maknuti. Počeli su slati inspekcije, razne prijave. Više puta se cijeli forenzički centar MUP-a digao na noge kako bi dokazao da ja prodajem krivotvorine. A ja sam angažirao nezavisne vještake i dokazao da su sve optužbe lažne. Bilo je smiješnih situacija. Slikari i njihovi članovi obitelji morali su dolaziti u policiju govoriti da je istina, da su mi dali tu sliku da je prodam i da je njihova. Čak su mi zaplijenili i sliku koju je moja majka napravila, pod optužbom da je krivotvorina! Ma to je bilo ludo vrijeme“, prisjeća se Krivić.

Naime, sve se glasnije počelo govoriti kako Krivić na TV aukcijama ne prodaje originale. On kaže kako iza svega toga stoji veliki nesporazum.
„Ja sam prodavao originalna ulja na platnu, ali prodavao sam i grafike. Na žalost, kupci u to vrijeme u Hrvatskoj nisu znali što je grafika, da ona u ediciji može imati pedeset ili čak 100 istovjetnih slika. Naravno da ne možeš dobiti ulje na platnu za 150 eura. Ali takvi su kupci. On misli da je pametan i da će nasamariti prodavača koji je budala, pa će mu za siću dati pravo Berberovo ulje. E pa, neće. Dobit će grafiku, ali i grafike vrijede“, objašnjava Krivić.

U to se vrijeme tvrdilo da iza sebe ima vojsku falsifikatora koji po originalnim predlošcima rade reprodukcije.

„Ma to su čiste gluposti! Pa ja nisam imao vremena za to. Imao sam agente koji su trčali okolo, dogovarali prodaje, ugovarali emisije, nema govora da bi se mi stigli baviti proizvodnjom“.

'Nije mi dokazana ni jedna krivotvorina'

Dobro, onda, da razjasnimo jednom i za sva vremena, je li Zoran Krivić prodavao originalna ulja na platnu, ili grafike i kopije?
„Oboje! Nekad sam u ponudi imao grafiku, nekad ulje, nekad originalnu skulpturu. Ali nikada mi nije dokazana ni jedna krivotvorina. Nisam ja kriv ako kupac ne zna što je grafika, pa poslije kaže Krivić me prevario“, kaže kolekcionar.

Iskreno priznaje kako televizija, koliko god da mu je pomogla i brzopotezno ga lansirala u zvijezde, toliko mu je donijela i štete. Kad je shvatio da slike može prodavati i sakupljati kao privatni kolekcionar, 2002. ugasio je tvrtku (tvrdi da nije istina da je propala, kao što se tada pisalo, već je sam tako odlučio), a zbog nebrojenih napada povukao se s nekih platformi. No, nije stao. U Srbiji se protiv njega vodio proces koji je danas najvjerojatnije u zastari, no to je jedina zemlja u koju Krivić više ne želi nogom stupiti. Po svim drugim normalno radi i prodaje svoje slike.
„Aktivan sam u BiH, Sloveniji, po radijima i lokalnim televizijama diljem Hrvatske, Makedonije, Grčke, Bugarske… Upravo pripremam veliku turneju po tim zemljama, u fazi smo dogovora. Ma čak sam iz inata i u Srbiju poslao par CD-ova s emisijama, da dokažem da i tamo mogu prodavati bez obzira na njihove podvale“, tvrdi Krivić.

Kaže kako ni u vrijeme najveće hajke na njega, kupci nisu izgubili povjerenje u njega. Kada su galeristi odaslali javni apel protiv Krivića, vozač mu je donio novine u kojima je to pisalo. Upravo se spremao za još jednu aukciju.
„Došao sam tamo, a muž doveo ženu, smije se i govori mi, što je Kriviću, opet neka prevara u điru? Ajde, ženo, biraj sliku koju hoćeš i kupuj. Ma ne možeš ti prevariti narod. To je kao kada novinari pišu protiv Thompsona. A narod ga i dalje voli. Tako su i mene voljeli, bez obzira na to što se o meni pisalo. I danas, kada me sretnu na ulici, svima sam simpatičan i žele selfie sa mnom“, otkriva kolekcionar i autor TV aukcije.
Pisalo se kako u svojoj kolekciji ima više od tri tisuće umjetnina, no on kaže kako se ta brojka danas popela na više od deset tisuća. Gdje drži toliko umjetničko blago. Kroz smijeh kaže da to ni CIA ne bi uspjela dokučiti.

'Trošio sam lovu, ništa nisam uštedio'

Foto: Jakov Prkić / CROPIX

„Imam slike i skulpture u dvadeset gradova u deset zemalja svijeta. Neke su u Hrvatskoj, neke u susjedstvu. Imam dio kolekcije u SAD-u, u Miamiju kod mog prijatelja. Neke su mi slike i u Australiji (između ostalog, na televiziji sam intervjuirao i Charlesa Bilicha). Slike iz moje kolekcije su po cijelom svijetu, a ni sam ne znam koliko ih je.“

Iako je kroz njegove ruke prošla golema količina novca, kaže kako ga nikada nije spremao niti štedio.

„Ništa nisam uštedio, dapače, nemam ni otvoren račun u banci. Trošio sam. I to na dobar život, bio sam pravi bonvivan. Nisam ulagao u nekretnine, nisam spremao buntove gotovine. Putovao sam, fino jeo, živio u hotelima, nije me ni za što bilo briga, a dosta novca sam i podijelio. Zapravo nikada ni nisam prodavao ultra skupe umjetnine. Najviše do četiri-pet tisuća eura po komadu. Znao sam opremiti hotele, naruče 160 slika za svoj interijer, a plate mi tako da dva mjeseca budem u hotelu, jedem, pijem, uživam. Novac mi nikada nije bio bitan“, kaže.

Dodaje da je danas mnogo pametniji, pa mu se nikad ne bi moglo dogoditi da se ponovno protiv njega pokrenu napadi.

„Sada više nemam tih problema, jer sam postao edukator kupaca. Radim kao kolekcionar kroz udrugu građana Društvo umjetnosti Hrvatske. U posljednjih deset godina nisam pustio ni jednog kupca da ode dok mu nisam jasno utuvio u glavu što je kupio. Uvijek im dam i svoj broj telefona i kažem da me mogu nazvati u bilo koje doba. Mogu me zvati i ako žele zamijeniti sliku jer im se ne sviđa. Riješio sam se neukih. Nekada sam se znao i svađati s kupcima, a sad svakog tko je dao 100 eura tretiram kao da je dao deset tisuća. Imam 1800 brojeva u imeniku, svojih prijatelja, kupaca koji nikada nisu dovodili moje ime u pitanje. Ono što je prije bilo tada me jako pogodilo, ali sada sam sve zaboravio. Postalo je nebitno, više nikog ne zanima. Iako, moram priznati da danas više ne bih imao živaca proći sve to“.

Iako je smanjio intenzitet svog djelovanja, Krivić nikada ne namjerava odustati od života posvećenog prodaji slika, bile one grafike ili originalna ulja.
„Zadnjih pet, šest godina mogao bih dobro živjetisamo od poklona koje mi daju slikari, galeristi, uokvirari… Slikar Mladen Žunjić prije tri dana mi je poklonio ulje na platnu koje vrijedi dvije tisuće eura. Mjesečno dobivam na dar dvadesetak slika, od toga pokrivam sve svoje troškove. Živim posvuda. Najviše na relaciji Split-Zagreb-Istra. Malo sam u Puli i Poreču, pa sam deset dana u Splitu. Svake godine obiđem cijeli Jadran. Sad planiram jednu europsku turneju – Makedonija, Grčka, Turska, Malta i dio Rusije. Već se dogovaram s organizatorima tih aukcija, planiramo raspored naveliko. Zabavljam se i dalje, nisu me uspjeli zaustaviti. Mislim da su se svi moji neprijatelji povukli, ili sam ih pobijedio!“, zaključuje legendarni tvorac TV aukcije.

umjetnost

televizija

životna priča

TV aukcija

Zoran Krivić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter