Hrvatko na jedan dan

Uvijek sam mislio da sam pravi Hrvat, sve dok nisam tako živio jedan dan. Sad znam da bi me trebalo izgnati iz zemlje


Robin Mikulić
15.10.2018.14:00
Uvijek sam mislio da sam pravi Hrvat, sve dok nisam tako živio jedan dan. Sad znam da bi me trebalo izgnati iz zemlje
Dragan Matic / CROPIX

sažeto

Sat vremena sam listao po vijestima koje se bave papom, svecima i domovinom. To sam jutro o Domovinskom ratu saznao više nego za čitava svog formalnog obrazovanja


Robin Mikulić
15.10.2018.14:00

Kad sam se upuštao u ovaj zadatak mislio sam, da se sad ne lažemo, kako ću se kroz isti provući lako, kroz zaje*anciju. Onako kako to obično i inače radim, reći će zli jezici. Dobro, možda se to izvana nekad tako i čini, nije da se opravdavam, ali zaista se tom putu ne priklanjam zato što sam toliki zaljubljenik u prečace, upravo suprotno, nego zbog činjenice što mislim da se stvarima može pristupati i drugačije. Naša je stvarnost dovoljno tužna i bez toga da ju ja komentiram bez duha i humora.

Osim toga, užasnut time koliko sam puta u komentarima pročitao kolika sam sramota za sve druge vlasnike hrvatske domovnice, čime se donedavna nisam ni najmanje slagao – kažem donedavna, naivno sam odlučio kako ću postati pravi pravcati Hrvat na jedan dan. A da budem potpuno iskren, sve je krenulo time da probudim Srbina u sebi. Slovenci su, naime, organizirali radionicu u kojoj su kroz pušenje Drine bez filtera i ispijanje rakije do iznemoglosti istraživali trenutak u kojem će polaznicima iz podsvijesti isplivati respektabilni četnik. To, iz očitih razloga, nije prošlo pa sam zaključio da je potraga za Hrvatom u meni prva najbliža stvar.

Dragan Matic / CROPIX

Kako definirati pravog Hrvata?

I tako sam ja u potragu za svojim malim privatnim, ali nimalo manje mitskim Hrvatskim proljećem krenuo još neki dan, zaigrao sam se ozbiljnog gonzo novinara koji stvari ne odlaže do zadnjeg trenutka. I da, sintagma je paradoksalna koliko i zvuči. Što to definira nacionalno biće jednog knjiškog primjerka ponosnog Hrvata? Trenirka, šilterica, pederuša, navijački dres, ljubav prema pekari nadjačana jedino ljubavlju prema kladionici. Crkva. Stereotip na stereotip, kao što vidite.

No, kako se moje hrvatsko klupko počelo odmotavati, tako sam ja shvatio da zapravo nemam ništa zajedničko s prosječnim mi sunarodnjakom. Prvo, i najočitije, peder sam. To uvelike determinira moju nemogućnost identifikacije sa statistički najzastupljenijim primjerkom domaćeg mužjaka. Zatim je tu i sitnica što nisam odrastao u obitelji čiji bi se svjetonazori mogli nazvati tradicionalno hrvatskima, a nemojmo zapostaviti niti moment izbora visokoškolskih ustanova koje sam pohađao.

Dragan Matic / CROPIX

Razvoj dijaloga kroz kritički duh Frankfurtske škole poslužio je, naime, kao kamen temeljac mog akademskog puta. To, ukratko, znači da sam se načitao mora ljevičarskih teoretičara koji raspredaju o tome zašto je svijet s Hitlerom na čelu otišao u rodno mjesto. Nota bene, svoje stečeno znanje baštinim još uvijek s krajnjim ponosom te, na temelju naučenoga, s užasom promatram aktualne društvene trendove koji neodoljivo podsjećaju na obrasce koji su doveli do kulminacije najvećih strahota u ljudskoj povijesti. Samo kažem, ne dociram.

Svijet kreće od vijesti

Sad kad smo se upoznali, po sto pedeset i osmi put – na čemu se, ponovno, ispričavam, kucnuo je časak da čujete što sam to sve kao pravi Hrvat na jedan dan doživio. I, upozoravam vas, sadržaj je krajnje uznemiravajući.
Moje je jutro krenulo isto kao i svako drugo. Mog psa, naime, nitko nije obavijestio da se i od njega očekuje sasvim novi pristup životu. Krenuo mi je lizati tabane, zna zlo da ne postoji gadniji način da me se probudi, s nadom da će odmah dobiti svoju jutarnju porciju hrane. Iako se to nikad ne dogodi. Ja, naravno, prije toga, kao svaki drugi ozbiljni i novostima opsjednuti kolege, moram pročitati sve živo i neživo kako bi znao koliko je svijet, preko noći, postao sje*aniji. I tu je uslijedio moj prvi šok.

Ne mogu, kao što to činim uvijek, skrolati po istim ljevičarskim portalima iz kojih se, gle čuda, obično napajam. Otvorio sam, umjesto toga, sve one koje obično izbjegavam u širokom luku, portale koji među svojim istaknutim kategorijama imaju sveca dana. Iako, moram priznati, životni mi je san pisati hagiografije za iste. Nemalo sam se iznenadio sadržajem. Čak je i izbor tema koje se obrađuju uvelike drugačiji od mejnstrimovskih medija. Za moj ukus previše teorija zavjere, premalo zdravog razuma, ali, bože moj, nakon tog iskustva shvatio sam nerazumijevanje na koje nailazim kad čitam komentare ispod svojih tekstova. Mi, dragi ljudi, konzumiramo potpuno drugačije vijesti i, obećajem vam, ubuduće ću se potruditi više kako bih u obzir uzeo tu temeljnu razliku ne bih li tako pokazao da mi je stvarno stalo do vas. Neka je barem tome služio ovaj socijalni eksperiment!

Dragan Matic / CROPIX

Koliko mi je god bilo mučno, nisam se predao. Sat vremena sam listao po vijestima koje se bave papom, svecima i domovinom. To sam jutro o Domovinskom ratu saznao više nego za čitava svog formalnog obrazovanja, što mislim da je prilično poražavajuće. Možda bi netko trebao reći našoj ministrici obrazovanja da u tom povijesnom grmu čuči zec koji razvlači ideološki jaz koji iz dana u dan sve više kola naše društvo, prije nego dozauvijek povijest izgna iz učionica strukovnih škola.

Nemam čak niti džezvu u kući

Kava. Obično pijem fejk nesicu, s mlijekom i šećerom. Svi pravi Hrvati koje znam, a ogledni mi je primjerak prilično ograničen i uključuje poglavito moje djedove i bake – dobro, i tu jednu bivšu cimericu koja se kune da joj čirevi na želucu ne rastu od te kiseline koju svakodnevno u sebe ulijeva u hektolitrima, za dobro jutro piju golu tursku kavu. Nemam džezvu. Svoj sam prvi galon kave skuhao u najmanjem loncu koji sam pronašao. Žgaravica je nadošla, oprostit ćete, prije prvog posjeta mjestu gdje su i carevi samo obični ljudi. Da, mislim na zahod. Ondje sam, samo usput, nastavio čitati desne portale. Jer, to je također nešto što inače ne radim, ali znam da mnogi Hrvati uživaju u svom lakom štivu za vrijeme vršenja jutarnje nužde. To mi iskustvo, izvješćujem s krajnjom tugom, nije promijenilo svijet koliko sam se inicijalno nadao da hoće. Na kakanje, nažalost, i dalje gledam kao na aktivnost čije bi trajanje trebalo iznositi tek onaj nužni minimum. Ili moja fekalija samo više smrdi o prosječne hrvatske, to nikad nećemo saznati.

Dragan Matic / CROPIX

Dragan Matic / CROPIX

Došlo je vrijeme za pokret, što obući. Ljudi koji me znaju ostali bi zgroženi mojom odjevnom kombinacijom. Iz dubine ormara izvukao sam trenirku. Iskreno nisam ni znao da ju imam jer čak i psa obično šećem ili u pidžami – priznajem, jedan sam od tih lijenih čudaka, ili u trapericama. Zapravo, ta trenirka nije čak niti u mom vlasništvu, ostavio ju je valjda kod mene bivši kad se selio. Zatim sam, u nedostatku Šukerovog dresa iz ’98. koji sam zaboravio doma i čiji je pronalazak ujedno i bio ključan za pisanje ovog teksta, obukao majicu svog lokalnog DVD-a u kojem sam kao dijete gasio imaginarne požare. Sjetio sam se i šilterice koju je netko ostavio u mom stanu nakon nekog aftera i time kompletirao look. Ako znaš tko si, javi se da ti ju vratim. Siguran sam da mi više neće trebati. Prekasno sam se, je*i ga, sjetio da ne posjedujem nikakvu pederušu. Najdublje se ispričavam i priznajem da sam se čitav dan zbog toga osjećao prilično neugodno. Svi drugi Hrvati koje sam sreo na cesti taj dan, a izgledali su poput mene, na taj modni dodatak nisu zaboravili. Čak niti u crkvi.

O, da. Otišao sam i u crkvu i to prvi put nakon 15. godina. Možda i više. Planirao sam odmah ujutro, ali ako sam Hrvat, nisam penzionerka. Zaspao sam, očekivano. No, o tome nešto više malo kasnije. Ipak još nismo došli niti do doručka.

Kako preživjeti dan

Doručak sam, dakle, pojeo u pekari. Odnosno ispred nje. Ljudi koji su prolazili bili su ljubomorni kad su vidjeli moj vremenski luksuz koji mi je dopustio konzumaciju najnezdravijih pekarskih proizvoda u svemiru natandrčen na prvi zid kojeg sam se domogao. Malo je reći da su slučajni prolaznici motivirani ljubomorom očajavali nad zatečenim prizorom. I, ne. Jogurt koji sam popio uz kiflu nije olakšao protok kamenja koje sam taj dan unio u svoj sustav. Da mi je netko rekao da će masni ćevapi s još masnijom lepinjom te lukom i zagrebački s tartarom i pomfrijem, jer tako ja zamišljam dnevni meni svakog pravog Hrvata, sjesti na želudac kao što je premali broj potpisa za raspisivanje referenduma sjeo na opće raspoloženje građanskih udruga koje su te iste referendume inicirale, odmah bih se povukao iz priče. Evo, još i danas osjećam to kamenje. Umjesto sendviča jutros sam za doručak pojeo jabuku.

Kava. Duuuuuuga kava, barem trosatna. Rečeno mi je da je to ključan element pri procesu ekstrakcije Hrvata iz usnulog mi nacionalnog bića. Jer, s obzirom na našu multikulturalnu nacionalnu povijest, navodno, uvijek postoji realni rizik da se prilikom tog pipkavog zahvata probudi krivi Jugoslaven, a importirana kava pomaže dok nije ona sa socom. Zamislite samo da sam se iduće jutro probudio kao Slovenac! Prvi put sam u životu pročitao, od korica do korica – molit ću lijepo, Sportske novosti. Morao sam ih kupiti na kiosku jer, na beskrajnu sramotu kvartovskog birca koji sam izabrao, taj primarni izbor novinske literature za dobar dio Hrvata nije bio na lageru. Osam kuna za 24 stranice. Reći ću samo toliko. Progutao sam, dakako, i Jutarnji. Jednako temeljito.

Dragan Matic / CROPIX

Bilo mi je prvi put

No, sve to moje ekstenzivno iščitavanje bilo je nužno da se odvažim u još jednu avanturu koju sam dotad u životu uspješno izbjegavao. Izlet u kladionicu. Djed mi je bio ovisnik o kocki pa sam iz razumljivih razloga pokušavao ne navući se na istu drogu. Krov na kući može se zakartati samo toliko puta prije nego se sve skupa ne pretvori u klišej iz nekog lošeg američkog filma. I moram reći da teta u kladi nije bila niti najmanje susretljiva. Kad sam joj rekao da sam tamo prvi put i da će mi trebati pomoć samo me hladno uputila na dnevnu ponudu. Dnevnu ponudu! Zid s informacijama koje bi komotno mogle biti prepisane iz nekog programskog koda. Tada i ondje sam otkrio neizmjerno poštovanje prema ljudima koji od toga žive. Očito se kombinatorika koju smo učili na nastavi matematike nekome ipak isplatila. Ja, recimo, nisam shvatio što radim, ali nadam se da će Hrvatska danas pobijediti Englesku. Othrvao sam se, naime, imanentnom mi nagonu da idem protiv svojih iz ničega više doli inata.

Od tog šoka sam se oporavljao ispijanjem najkomercijalnijeg hrvatskog piva ispred dućana. Obično od njega bježim. Kao pravi hipster ja za svoje craft pivo izdvajam i duplo. Iznenadio sam se kad sam shvatio da je Žuja, zapravo, lijek za kamenje koje sam pojeo. Nikad više neću ispod oka gledati na ljude koji su vjerni tom najhrvatskijem od svih hrvatskih piva. Ima neka tajna veza u toj kombinaciji nezdrave hrane i komercijalnog piva. Moram primijeti i kako me nitko nije čudno gledao dok sam ispred dućana pio to svoje pivo. Čak niti čovjek koji je to isto radio samo dva koraka dalje od mene. Osim toga, porođajne muke mi je olakšao prodavač koji me pitao jesam li punoljetan.

Dragan Matic / CROPIX

Dragan Matic / CROPIX

Iduća postaja: banka. Čekao sam sat vremena u redu sa zaključkom da bivanje rasnim Hrvatom iziskuje baš puno vremena. Plaćao sam ovrhu, u tom sam segmentu, naime, jednak kao i svi drugi Hrvati koji krpaju kraj s krajem. Ili su toliko neodgovorni da svoje račune kupčaju za neko bolje vrijeme, valjda je to hrvatski oblik hibernacije. Gomilaj do maksimuma, zlu ne trebalo, tuga, barem u ovom zakutku Apsurdistana, ipak dolazi kasnije.

Premoren od siline novih iskustava koja su me zapljuskivala do krajnjih granica premorenosti, otišao sam kući. Naumio sam gledati neke reprize na televiziji ili se makar posvađati s nekim gostom u nekoj političkoj emisiji, ali nemam televizor. Plaćam, doduše, HRT-u pristojbu, ali nemam televizor. Lažem, imam ga, ne radi pa sam ga, hobi kreativac kakav jesam, pretvorio u umjetničku instalaciju na koju zapisujem najnebuloznije izjave pijanih mi gostiju. Umjesto toga bio sam primoran na Netflixu gledati Prijatelje. Zaključio sam kako je to najbliže ponudi koja je svakodnevno dostupna konzumentima u Lijepoj našoj. Moje je veselje bilo beskrajno jednom kad sam shvatio da se veseloj ekipi od 90-ih naovamo nije ništa promijenilo. Utješno je što u svemiru postoje makar neke konstante.

Otišao sam čak i u crkvu

Onda je kucnuo trenutak za segment od kojeg sam najviše strepio, iz niza razloga. Odlazak u crkvu. Em što nisam vjernik, em što se doista zgražam nad većinom sadržaja koji dolaze s propovjedaonice. Preodjenuo sam se, misleći da trenirci nije mjesto u crkvi. Kakav amater, ekipa na boga brije s trenirkom i bez nje. Jer, kako Biblija kaže, bog ne diskriminira.

Dragan Matic / CROPIX

Šalu na stranu. To me iskustvo zateklo najviše od svih. Stigao sam 15-ak minuta ranije, molio sam krunicu. Iznenadio sam se kako su mi te riječi samo nadolazile. Čovjek neke stvari očito nikad ne zaboravi. Vjerovali ili ne, kad sam bio mali htio sam postati pop. Baka je bila neizmjerno ponosna na mene kad sam s popom uglas govorio čitavu misu.
Svećenik je bio krajnje simpatičan. Držao se liturgije, govorio je nadahnuto. Zbog onoga što je govorio čak se niti ja nisam osjećao isključeno. Da je takvih više, možda bih i češće sjedio za crkvenom klupom. Jer, načelno, ne vidim ništa loše u Kristovoj poruci ljubavi. Postoje i gore životne filozofije od te.

Iznenađujuće puna duha – u jednom su mi trenutku, ali bez zaje*ancije na oči čak navrle suze, bio sam spreman za posljednju dionicu svog postanka Hrvatom. Dnevna doza sporta u kvartovskoj birtiji. Nadao sam se nogometu, završio sam na košarci u jedinom bircu za koji ja znam, a da u njemu non stop ide sport. CSK protiv Barcelone. Sve mi je to skupa izgledalo kao da roj mušica koji sumanuto oblijeće gnjilu krušku, a bilo je nekako i više bijelaca nego sam si ja to zamišljao.

Uglavnom, mislim da sam dosta duljio. Tekst je prepun mog iznenađenja redovito popraćenog podrazumijevanjem. Nije to nimalo slučajno. Možda je, doduše, iritantno, ali slučajno nije. Kad se jednom moji dojmovi ogule od sarkazma i ironije, doista sam ostao šokiran koliko dobar dio Hrvata živi drugačije od mene. Ne kažem da bi nam svima trebala jedna takva pljuska, ali odgovorno tvrdim da bi svakome dobro došla. Znam da meni jest i da se moj svijet zbog ovog iskustva obogatio.

Dragan Matic / CROPIX

Dragan Matic / CROPIX

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter