ŽIVOT NAKON ZATVORA U HRVATSKOJ

U zatvoru imaju svoj kodeks ponašanja i nema drukanja, a svi imaju isti strah nakon izlaska: 'Znaš li koliko je to teška ovisnost? Ja sam kockao, ubio sam čovjeka i išao sam opet kockati!'


Mia Peretić
12.09.2019.19:50
U zatvoru imaju svoj kodeks ponašanja i nema drukanja, a svi imaju isti strah nakon izlaska: 'Znaš li koliko je to teška ovisnost? Ja sam kockao, ubio sam čovjeka i išao sam opet kockati!'
Nikola Vilic / CROPIX

sažeto

'Treba ulagati u obrazovanje i tretman zatvorenika jer što su oni kompetentniji za život, mi smo sigurnije društvo'


Mia Peretić
12.09.2019.19:50

Nakon tragične smrti mladog Kristiana Vukasovića, 18-godišnjeg dečka koji je preminuo na JIL-u splitske bolnice 24. kolovoza, a gdje je 1. kolovoza iz zatvora na Bilicama doveden u komi, postavlja se niz pitanja o zatvorskim kaznama, uvjetima koji vladaju u zatvorskim jedinicama te zatvorskom sustavu općenito. Koliko se o tome uopće zna te, mnogo iskrenije, koliko nas uopće zanimaju priče i sudbine, odnosno "zločin i kazna" svih pojedinaca koji borave u nekom od hrvatskih zatvora? Kako i zašto su tamo dospjeli te kako izgleda život nakon zatvora?

Zeljko Hajdinjak / Cropix

"Oni vam o tome ne žele pričati, zapravo žele što prije zaboraviti da su ikada bili u zatvoru", rekla nam je Danijela Đurak, predsjednica Udruge za kreativni socijalni rad čiji djelatnici već godinama uspješno rade na projektima resocijalizacije bivših zatvorenika, ali i aktivno rade s grupama onih koji se još uvijek nalaze na izdržavanju kazne u nekoj od kaznionica.

Boris Kovacev / CROPIX

'Već osam godina radimo na resocijalizaciji zatvorenika, kada izađu van oni dožive šok: tamo ih čekaju dileri, kamatari i borba za novi život'

"Mi se proteklih osam godina bavimo resocijalizacijom zatvorenika i ovisnika o opojnim drogama koji izlaze iz kaznionica, zatvora i terapijskih zajednica. Krenuli smo s projektom za resocijalizaciju "Uključi se, zaslužio si" na inicijativu naših korisnika koji sami izrazili koliki im je problem kada izađu van iz nekog tretmana u kojem su jasna pravila, granice i kućni red.

Kada izađu van dožive resocijalizacijski šok, izgube se u toj slobodi u kojoj sami moraju strukturirati dan, naći posao, a često nemaju podršku okoline jer nemaju nikoga ili su ti obiteljski odnosi jako narušeni, te ih pri tome pogode dugovi, neraščišćeni poslovi, kamatari ili dileri kojima su dužni. Dosta je teško opstati.

Vjerujem da većina ljudi želi neku promjenu, a vidjeli smo da je slaba karika nedostatak intenzivnijeg tretmana, odnosno resocijalizacije dok su još na odsluženju kazne. Po Zakonu o izvršavanje kazne zatvora njihova resocijalizacija treba početi prvog dana služenja kazne, no naši kolege koji tamo rade zbog silne papirologije - izvještaja, dopisa, očitovanja koja su ujedno i neophodna jer 'papir glavu čuva'- ne stignu toliko raditi sa zatvorenicima koliko je njima potrebno da postignu promjenu", objašnjava nam Danijela Đurak, po struci socijalna radnica.

Boris Kovacev / CROPIX

Obrazovanje i posao su ključ njihovog uspjeha 'Važno je da vide kako je rad vrijedan i da se isplati raditi. Tu atmosferu treba gurati i u čitavom društvu'

Kako se mi borimo sa svakodnevnim odlukama i neuspjesima, tako se i oni bore s odlukama da će okrenuti svoj život i prestati sa starim navikama, no bez adekvatne potpore to jednostavno ne ide. Zato su u Udruzi za kreativni socijalni rad u Kaznionici u Glini krenuli s obrazovnim programima koji su financirani kroz Javne natječaje Ministarstva pravosuđa za financiranje projekata udruga usmjerenih pružanju podrške provođenju pojedinačnog programa postupanja/izvršavanja kazne zatvora.

I kroz tu odličnu suradnju između organizacija civilnoga društva i kaznenih tijela, koja traje već 3 godine, provode se sjajni programi/projekti koji uistinu doprinose podizanju kvalitete provođenja tretmana.  

"Već smo u suradnji sa Obrtničkim učilištem dvije grupe zatvorenika Kaznionice u Glini (sveukupno 26 osoba) obučili za zanimanje keramičara koje je danas jako traženo. Smatramo da im jedino posao može pomoći da promjene stil života i da budu korisni članovi društva. Srećom, u Hrvatskim je zatvorima/kaznionicama rad moguć ako to zatvorenici žele. Prije rata je bio obavezan i bilo je puno manje problema u ponašanju zatvorenika. U današnje vrijeme, oni mogu birati hoće li raditi ili ne i tu je jedan od problema, kao i to da u kaznionici nema dovoljno radnih mjesta raspoloživih/prilagođenih kapacitetima zatvorenika. Treći je problem što neki zatvorenici imaju zdravstvene teškoće, teškoće mentalnoga zdravlja ili su ovisnici i ne mogu raditi zbog terapije koju uzimaju", naglašava nam Đurak ključnu ulogu koju za njih ima rad i dodaje:

"Važno je da vide da je rad vrijedan i da se isplati raditi. Povukla bih paralelu s općom atmosferom u društvu, gdje bi se više trebala poticati vrijednosti rada kod svih ljudi, da oni koji rade nisu budale i da nisu popularni oni koji do nečega dođu muljažama. Mislim da je važno da zatvorenici osjete da radom koriste i da su u nečemu dobri".

Kako nam pojašnjava, to su ipak ljudi koji su većinu života o sebi dobivali negativnu povratnu informaciju, te kojima je jedna pohvala ekvivalent naših pet.

Kuće na pola puta

Jedan od vrlo važnih projekata, koji bi zatvorenicima olakšali povratak u svakodnevicu na slobodi, sigurno su "Kuće na pola puta" u kojima bi zatvorenici, koji nemaju obitelj i uvjete za samostalan život, mogli proći kroz postepenu prilagodbu na funkcioniranje u zajednici. 

"Neke će udruge to pokrenuti, no osobno mislim da bi to trebao gurati zatvorski sustav kroz promjenu zakona, a da bi država trebala omogućiti da te kuće budu regionalno rasprostranjene kako bi zatvorenici bili praćeni i kako bi imali potporu, posebno nakon dugih kazni zatvora", smatra Danijela Đurak.

Radili su u Glini, Lepoglavi, Turopolju i Zagrebu, za kaznena djela ne pitaju, no znaju kakvi problemi muče naše zatvorenike

Na radionicama ne pričaju o kaznenim djelima, već sve zatvorenike gledaju kao ljude koji su u jednom periodu života napravili nešto jako loše, zbog čega su i završili u zatvoru.

"Gledam kako da im budem podrška, prepoznam dobro u njima. Provodili smo aktivnosti u više kaznenih tijela: kaznionici u Glini, Lepoglavi, Turopolju, zatvoru u Zagrebu i odgojnom zavodu Turopolje. U ženskoj kaznionici nismo radili, no u udruzi smo na resocijalizaciji imali jednu bivšu zatvorenicu i ovisnicu koja je kod nas bila na radu za opće dobro, nakon odsluženja kazne. 

Njezin bivši suprug, koji je također naš korisnik, uputio ju je ovdje, pokazala se odličnom, pa smo ju preko mjere aktivne politike zapošljavanja - javni radovi zaposlili na godinu dana. Divno je radila, pa smo je nakon nekog vremena ponovno privremeno zaposlili. Ona je visoko obrazovana i jako se teško nakon godina odsluženja kazne vratiti tamo gdje ste stali", ističe nam Danijela jedan od problema s kojim se bori mnogo zatvorenika.

Naime, ti ljudi često imaju veliku rupu u životopisu i bore se s pitanjima 'Kako to predstaviti poslodavcu'.

"I sami su zatvorenici rekli: 'Nas se može proguglati, upišete naše ime i prezime, i za neke od nas ispast će pojmovi poput 'pljačka', 'razbojstvo' i tome slično. To im je problem, kako poslodavcu to objasniti, te kako da ne ostanu bez svoje prilike".

S druge strane, Danijela nam kaže da je trenutna situacija na tržištu rada za mnoge od njih danas olakotna okolnost, s obzirom da visoku potražnju za radnom snagom što ostavlja mogućnost za rad svima koji to zaista žele.

"Svatko zaslužuje šansu da se dokaže, bez obzira je li bivši zatvorenik i mislim treba dobiti priliku za rad."

Njihove su sudbine različite: 'Jednom smo zatvoreniku pomogli da dođe do novca za majčin pogreb, posjetio nas je kada je imao novi posao i curu. No, ima i jedna neuspješna priča, sustav mu nije dao priliku'

Iako, kako bi ispoštovala želju zatvorenika s kojima radi da se njihove priče ne iznose u javnost, Danijela je s nama podijelila jedan zaista pozitivan primjer, no i jedan u kojem je, stječe se dojam, čovjeka prije svega iznevjerio sustav, obeshrabrivši ga na putu za uspješan život izvan rešetaka.

"Prvi zatvorenik nam je došao iz kaznionice u Glini, na terapijski izlaz. To je pogodnost koju zatvorenici, koji imaju poteškoća s nekom ovisnosti, koriste u smislu prava na duži izlaz tijekom kojeg je on dolazio na naš sastanak. Nekako smo kliknuli, pa je upućen kod nas na Uvjetni otpust.

Našao se u teškoj situaciji, majka mu je umrla, a nije imao sredstava za pogreb. Mi smo mu pomogli da preko Centra za socijalnu skrb dobije jednokratnu pomoć za pogreb i da nađe posao. Pet godina je bio u kaznionici, našao je posao kao fasader. Za par mjeseci dolazi on, preplanuo, s kamionom i skelom, doveo je djevojku i psa da pokaže da je našao curu, da je sretan. Stvarno nema ljepše stvari nego kada vidite uspješnog bivšeg zatvorenika koji je promijenio svoj životni stil.

Ima i jedan ne tako svijetao primjer, no mogla je biti dobra namjera. Jedan dečko iz kaznionice u Lepoglavi javio nam se nakon isteka kazne i bio je voljan steći neko zanimanje, interesiralo ga je nešto u poljoprivredi. Mi smo ga uputili na profesionalnu orijentaciju, morao je na liječnički pregled koji, nažalost, nije prošao jer na papiru ima deset dijagnoza. On je tada bio funkcionalan i motiviran, no liječnici su gledali samo njegove papire. Nisu ga gledali kakav je on sada, da je stvarno bio voljan, spreman i sposoban učiti i raditi", prisjeća se Danijela.

Naglašava, bivšim se zatvorenicima odmah treba naći posao i mogućnost za daljnje obrazovanje, te da tu ne smije biti čekanja.

"Ako ih uhvatite u dobroj fazi, da su motivirani, tada treba djelovati, a ne čekati mjesecima i tjednima dok se formira neka obrazovna grupa. Sustavi su prespori, a zatvorenici moraju vidjeti da im se isplati živjeti po društvenim pravilima."

'U zatvoru vlada interni kodeks ponašanja, nema drukanja, durkeri loše završe jer bivaju izopčeni'

Problemi s kojima se suočavaju na izdržavanju kazne drugačiji su od onih s kojima se moraju baviti nakon odsluženja ili uvjetnog otpusta, a zatvorenici se moraju naučiti nositi s jednima i drugima.

"Kada su u zatvoru, problemi su u domeni međuljudskih odnosa. Oni su u višekrevetnim ćelijama, ne biraju s kime su, već moraju prihvatiti svog cimera, a neki ljudi, iako su u kronološkoj dobi odraslih ljudi, nemaju razvijene higijenske navike, neki hrču, neki imaju potrebu i nešto ukrasti.

Oni imaju svoj interni kodeks ponašanja, nema drukanja, sve što se dogodi moraju međusobno riješiti, a oni koji drukaju loše završe u smislu izbjegavanja druženja s njima. 

No, s obzirom na moje iskustvo, u našim zatvorima nema toliko nasilja koliko ga ima zatvorima u drugim zemljama, a iskreno mislim da ga ima manje nego na ulicama. U medijima se piše samo o pojedinačnim incidentima i žao mi je da se ne piše o pozitivnim primjerima kojih ima puno više. Zatvorenici se potiču da probleme rješavaju na nenasilan način, i bilo mi je jako drago kada su mi rekli da si ne mogu dozvoliti da budu nasilni jer će odmah snositi neke posljedice, a ne žele izgubiti pogodnosti ili završiti u samici", kaže Đurak.

S druge strane, kako je već naglasila, nakon izlaska iz zatvora za njih više nema strukture i sigurnosti na koju su tamo navikli. Također, njihov će povratak na staro u velikom broju slučajeva ovisiti o tome koliko su samostalni i spremni na proces koji slijedi, te koji nije nimalo lak.

"Dio zatvorenika je siromašan, primit će se posla i raditi na odsluženju kazne jer nemaju drugog izbora i time će steći dragocjene radne navike koje će im itekako pomoći kada odsluže kaznu jer posao je lako naći, no treba ga znati i zadržati. Oni imaju veći šansu za uspješnu resocijalizaciju i da više ne počine kazneno djelo, dok oni koji imaju obilatu podršku obitelji koja ima šalje novac, cigarete, nove Nike tenisice od 1000 kuna, oni neće raditi i nastaviti će dalje s tim stilom života koji ih je doveo tamo. Neki od njih, a ima ih dosta, su jednostavno lijeni, ne žele raditi i imaju stav 'Što ću ja raditi za 500 -600 kuna mjesečno'. Takve obično financiraju roditelji."

Zeljko Hajdinjak / Cropix

Nekima je zatvor životni stil, nakon što na ulici naprave hrpu kaznenih djela, tamo se dođu odmoriti, pa izađu kada se situacija smiri i tako u krug

Prije kraja služenja kazne i surađivanja u nekoj od grupa za podršku, Danijela Đurak svim zatvorenicima kaže da se nada kako im je to zadnja kazna koju će služiti. Neki kažu da se oni nadaju isto, no ujedno znaju da im to nije prvi put da su zatvoreni.

"Imate i ljude kojima je to životni stil, neko vrijeme žive na ulici, naprave hrpu kaznenih djela, a njima je tamo dobro. Bolje im je tamo nego vani, dođu se odmoriti. Bježe s ulice od kamatara pa radije u zatvoru čekaju da se smiri situacija. I tako su tamo godinu, dvije, pa ih ljudi prestaju tražiti (nadaju se da je to tako). Takvi se ne mogu zamisliti da nešto rade, da imaju šefa koji im naređuje. Voljeli bi biti svoji gazde, a kada im ponudite obrasce za mjeru aktivne politike zapošljavanja- samozapošljavanje, kada vide koliko treba za to raditi, to im ne dolazi u obzir, to su oni razmaženi".

Uvjeti u Hrvatskim zatvorima

Predsjednicu udruge smo pitali kakvi su, prema njezinim iskustvima, uvjeti u hrvatskim zatvorima. Jesu li zaista toliko surovi kako se svojevremeno pisalo?

"Zatvorski tretman je skup za društvo, tu treba puno osoblja, pravosudne policije, video nadzor. Mi smo siromašno društvo i u zatvore se ne ulaže puno osim osnovnih sredstava za funkcioniranje. Iskreno mislim da treba napraviti još jednu kaznionicu s višim stupnjem sigurnosti. Prije su zatvori bili napučeniji, u zatvorima u kojima sam radila poštuje se standard od minimalno 4 metra kvadratna po zatvoreniku, no osim smještaja, trebali bi imati veću mogućnost rada na različitim poslovima. U Lepoglavi, gdje često radim, situacija je dobra".

Zatvorenici se čak bave i pravim kućanskim poslovima, zatim sade cvijeće i razno bilje.

"Životna prilika ih je natjerala jedne na druge, neki su napravili strašna djela, neki su ubili ljude i moraju odslužiti tu kaznu, no nekako su našli način da žive. Kaznionica Lepoglava je puna života. Tamo čak imaju svoje groblje jer postoji dio zatvorenika koji nema obitelj ili ih obitelj ne želi pokapati dok umru. Tako ih pokapaju na svom groblju i za Dan mrtvih dobiju svijeću, dakle nisu skroz odbačeni kao ljudi, bez obzira što su napravili."

Zeljko Hajdinjak / Cropix

Po izlasku najviše strahuju da će ih se opet navući na staro: 'Kocka je teška ovisnost, ja sam kockao, ubio sam čovjeka i opet sam išao kockati'

I dok u zatvorima uče živjeti po internim kodeksima, dok izađu na slobodu, ponovno moraju usvajati obrasce i vrijednosti koje je normiralo društvo, te koji su često suprotni onima koji su ih uopće i doveli do zatvora. Od čega najviše strahuju nakon izlaska iz zatvora?

"Konkretno znam za grupu koju imam u Lepoglavi, radi se o kockarima. Oni strahuju da će se vratiti kockanju, svjesni su toga da je kockarska industrija jaka i da se oglašava svugdje, a njih to muči. Jedan mi je rekao 'Znaš li koliko je to teška ovisnost. Ja sam kockao, ubio sam čovjeka i išao sam opet kockati!'. Strahuju da će ih prijatelji ponovno uvući u kombinacije, da neće moći ispuniti očekivanja obitelji, opet steći povjerenje, kao i da neće naći posao ili partnericu", kaže nam Danijela Đurak.

No, nije samo njihova odlučnost da raskinu sa starim navikama ključ uspješne resocijalizacije.

"Apeliram na ministarstvo obrazovanja da im omogući programe završavanja osnovnoškolskog obrazovanja koji su preduvjet uključivanja u programe osposobljavanja za konkretna zanimanja s kojima se mogu zaposliti nakon isteka izdržavanja kazne. U Srbiji Zakon o osnovnom školstvu omogućava učiteljima Osnovnih škola koje su u blizini zatvora da nastavu drže i u zatvorima. Na taj način obrazuju zatvorenike. Kada bi to ojačali i pripremili ih za život vani, stupanj uspješne resocijalizacije bio bi veći i ne bi se čak 40 posto zatvorenika vraćalo u zatvore. U Skandinaviji se, primjerice, vraća njih tek 10 posto", napominje nam Danijela i zaključuje:

"Treba ulagati u obrazovanje i tretman zatvorenika, jer što su oni kompetentniji za život, mi smo sigurnije društvo."

Zeljko Hajdinjak / Cropix

zatvor

život u zatvoru

izlazak iz zatvora

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter