Serijal mafija: Arkan u Vukovaru

Svoj zločin negirao je do smrti, nakon pada grada u crkvi je vodio disko klub, njegove postrojbe ubijale su i pljačkale, a mnoge tajne ponio je sa sobom u grob


Mia Mitrović
17.11.2019.12:30
Svoj zločin negirao je do smrti, nakon pada grada u crkvi je vodio disko klub, njegove postrojbe ubijale su i pljačkale, a mnoge tajne ponio je sa sobom u grob
REUTERS

sažeto

Za zločine u Hrvatskoj do sada nije odgovarao ni jedan pripadnik zloglasne Arkanove garde koja je imala značajnu ulogu u zločinima uoči i nakon pada Vukovara


Mia Mitrović
17.11.2019.12:30

Približava nam se onaj datum u godini kada građani diljem Hrvatske u svoj prozor stavljaju svijeću u znak sjećanja na golemu žrtvu koju je za samostalnost naše zemlje podnio Vukovar, grad heroj. Nakon što su branitelji više mjeseci gotovo goloruki odolijevali mašineriji JNA te četničkim paravojnim jedinicama, 18. studenog 1991. grad je pao.

U danima koji su uslijedili heroji Vukovara izvedeni su iz vukovarske bolnice i ubijeni na Ovčari. Zločin, krivnja i okolnosti pod kojima su se ovi događaji zbili još uvijek nisu do kraja rasvijetljeni, a mnoge žrtve nisu doživjele da njihovi krvnici budu kažnjeni. 

Nikada nije služio vojsku

Jedan od aktera vukovarske tragedije, Željko Ražnatović Arkan među onima je su koji nisu dočekali da im se sudi iako je imao ogromnu ulogu u opsadi Vukovara kao i likvidacijama te pljački koja je nakon toga uslijedila. 

Ni danas, devetnaest godina nakon smrti Željka Ražnatovića Arkana, nitko od pripadnika Srpske dobrovoljačke garde kojom je rukovodio, iako nikada nije služio vojsku niti je imao ikakvo vojno obrazovanje, nije se našao na optuženičkoj klupi - unatoč brojnim dokazima o ratnim zločinima diljem bivše Jugoslavije.

Iako haška optužnica protiv Ražnatovića obustavljena nakon njegovog ubojstva ne spominje zločine u Hrvatskoj, svjedoci na suđenjima za ratne zločine često su spominjali njegovo ime i imena pripadnika njegove "garde", piše Slobodna Europa.

Arkan i njegova Srpska dobrovoljačka garda, a kasnije Škorpioni, ostavili su svoj trag u ratu u Hrvatskoj, od sudjelovanja u borbama i vjerojatnih zločina u istočnoj Slavoniji početkom devedesetih do pljačke nafte i slavonske hrastovine čime se, po nekim svjedočenjima, financiralo ne samo Arkanove aktivnosti, nego i aktivnosti srpske Službe državne bezbednosti.

Ubijeni civili

Istraživačica i monitor suđenja za ratne zločine, Veselinka Kastratović, iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava pratila je suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji, a sudjelovala je i u Documentinom projektu popisa ljudskih gubitaka, i za naš radio rekonstruirala je bar dio priče o Arkanu i njegovim ljudima u Hrvatskoj.

"Znam da su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde sigurno bili prisutni u Vukovaru u vrijeme najvećih zločina. Prema iskazima svjedoka koje sam slušala na sudu, pripadnici Arkanove jedinice bili su u Erdutu, gdje je bio i njihov centar za obuku. Osim toga, kada sam popisivala ljudske gubitke na području bivše općine Vukovar, kojoj je tada pripadalo i prigradsko naselje Klisa kod Osijeka, za pet ubijenih civila iz tog mjesta su mi njihovi srodnici rekli da imaju saznanja, odnosno da su čuli da su odvedeni u Erdut, gdje su bili 'Arkanovci'. Posmrtni ostaci tih ljudi su nađeni u masovnoj grobnici u Ćelijama", kaže Veselinka Kastratović.

Njene riječi potvrđuju i videosnimke nastale uoči pada Vukovara. Arkana i njegove spominjalo se i na beogradskom suđenju za egzekuciju 200 hrvatskih ranjenika, ratnih zarobljenika i civila na Ovčari nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine.

"Znam iz iskaza svjedoka da je i sam Arkan bio prisutan na sjednici takozvane 'Vlade' samoproglašene 'Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem' koja je održana u vukovarskom 'Veleprometu' 19.11. 1991. godine. Na toj sjednici je donesena odluka o tome što će biti s bolesnicima i zarobljenicima iz vukovarske bolnice, koji su potom ubijeni na Ovčari", ističe Kastratović.

Krađa nafte

Svjedoci spominju pripadnike Arkanove "garde" i u vezi s ubojstvom 11 hrvatskih civila i pričuvnih policajaca u slavonskom selu Antin i 24 ubijena civila u selu Tenja.

"U nekim istragama koje su rađene za Antin također se spominju pripadnici Srpske dobrovoljačke garde. Znam da su držali zatvor u Tenji, a na suđenju za ratne zločine u Tenji koje sam pratila ovdje u Osijeku, također, se spominju pripadnici Srpske dobrovoljačke garde i konkretno Arkan za zločine nad civilima u Tenji, koji su se zbili negdje u sedmom mjesecu 1991. godine", navodi Kastratović.

YoutubeScreenshot

Posebna je priča vezana za Arkana i pljačku nafte sa naftnog polja Đelekovci u Slavoniji pod samoproglašenom "Krajinom" za čije čuvanje je formirao i posebnu elitnu postrojbu "Škorpione".

Pljačka nafte je trajala više od četiri godine, a prestala je nakon što su se kolovoza 1996. pripadnici jordanskog bataljuna UNTAES-a oružano sukobili sa "Škorpionima", koji su potom pobjegli u Srbiju.

Haška optužnica protiv Arkana, obustavljena nakon njegovog ubojstva, ne spominje zločine u Hrvatskoj, a u Državnom odvjetništvu za Slobodnu su Europu kazali da Republika Hrvatska ne vodi evidencije po paravojnim ili vojnim postrojbama, već po imenima osumnjičenika, pa nam za sada nisu mogli biti od pomoći.

Veze s tajnim službama

Povijest je pokazala da je Arkan i njegova postrojba u Hrvatskoj djelovala pod komandom tadašnje JNA i tajnih službi što je djelomice rasvijetlilo i haaško suđenje Jovici Stanišiću, šefu Saveta državne bezbednosti u vrijeme Miloševićeva režima.

Svjedok optužbe Christian Nilsen, koji je proučio i analizirao mnoštvo dokumenata srpskog DB-a, rekao kako je prema tim dokumentima Ražnatović "djelovao uz znanje, a moguće i pod zapovjedništvom" optuženog Stanišića. To je potkrijepio dopisom lokalnog ogranka državne sigurnosti (SDB) centrali u Beogradu iz svibnja 1992. u kojemu se navodi kako “SDB ima podatke o genocidu koji su u Zvorniku počinile Srpska dobrovoljačka garda (SDG) i dobrovoljci iz Loznice” te potvrdio kako SDB ni nakon tog zločina nije prekidao veze s Arkanom “sve do 1995.”.

Ekspert Nilsen rekao je i da su specijalne postrojbe SDB-a Srbije od početka rata djelovale u Hrvatskoj i BiH pod različitim imenima - Jedinica za posebne namjene, Jedinica za antiteroristička djelovanja ili Jedinica za specijalne operacije.

"Moj je zaključak da je to, zapravo, bila jedna te ista postrojba, koja je djelovala pod 'raznim maskama", zaključio je.
U nastavku haškog procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću-Frenkiju, zaštićeni svjedok RFJ-120 izjavio je da je 1995. godine u BiH vidio Željka Ražnatovića-Arkana kako hicem iz pištolja ubija jednog zarobljenika.
"Poslije smrti jednog Arkanovog poručnika dovedeni su zarobljenici. Vidio sam da je Arkan uzeo pištolj i pucao jednom direktno u čelo. Drugog zarobljenika je jedan Arkanov čovjek udario i zabio mu nož u leđa, pošto je našao bajunet kod njega", posvjedočio je RFJ-120.

Hrvatskoj prodao oružje?

Haški tribunal je bivšeg načelnika Državne bezbednosti Jovicu Stanišića i njegovog zamjenika Franka Simatovića 2013. godine oslobodio optužbi za kontrolu nad jedinicama poput “Tigrova”, iako je sud utvrdio da su oni opskrbljivali i financirali srpske paravojne snage.

Arkanovu vezu s tajnim službama potvrdio je u svojim memoarima 'Politika i domovina' bivši hrvatski premijer i visokopozicionirani član UDBA-e, Josip Manolić.

"Ostaje mi sada spomenuti dva najvažnija događaja oko Arkana, za koje mislim da ne bi smjeli ostati državnom tajnom, ma kako to neki još danas žarko žele", piše Josip Manolić na 232. stranici nedavno objavljenih političkih memoara Politika i domovina, a prenosi Telegram. Donosimo još najzanimljivijih ulomaka iz Manolićevih memoara.

“Željko Ražnatović Arkan još je tijekom istrage i boravka u Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991. godine, točnije, u travnju te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja.

Cropix

Danas valja otkriti neke detalje kako bi se priča o Arkanu svela u pravi kontekst. Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto ja, kao ondašnji predsjednik Vlade, nisam imao informaciju o tim nabavama? Je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio ‘obavještajni krug’, i na strani kupaca i na strani prodavača? Možda odgovor znaju neki pojedinci iz Osijeka koji su onih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku, kao i oni koji su pratili šlepere do istovara…

Osječko zlato i srebro

…Što o svemu tome znaju Glavaš, Perković i Šeks, nisam ispitivao, no vjerujem da im detalji nisu nepoznati. Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremit će dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se i danas nameću glase: čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom, tko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je preuzimatelj aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar?

Činjenica je da je dvanaest šlepera oružja stiglo i da je predano, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu. Vjerujem da će ovi retci ponukati neke pripadnike Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su pratili i preuzeli oružje, da se ipak javno očituju o pošiljci.

privatna arhiva suada rizvanbegovica

O cijelom ovom slučaju postoji i zabilješka u Državnom odvjetništvu. Iako su neki protagonisti ove priče mrtvi, pa i moj prijatelj Lazo Pajić, koji je o svemu ovome znao mnogo više, nema nikakva razloga da se ta i s njom povezane istrage ne nastave, pogotovo zato što neke indicije govore kako su određena osječka ubojstva, pa i ono Josipa Reihla-Kira, imala poveznice sa Zagrebom”, piše svojedobno najbliži suradnik predsjednika Tuđmana te nastavlja s možda još značajnijom informacijom vezanom uz Željka Ražnatovića Arkana.

“No, to nije sve o Arkanu. Hrvatska će se i 1992. godine koristiti uslugama Željka Ražnatovića. I ta će se operacija zbivati mimo mojih očiju, u najvećoj tajnosti. Štoviše, mislim da sam svjesno bio isključen pri njezinoj organizaciji zbog činjenice da smo predsjednik Tuđman i ja tad već bili ‘zategnuli konopac’. Izborom ljudi koji će se uključiti u tu operaciju, a neki su i danas živi, Tuđman, poslije i njegovi nasljednici, zatvorili su krug odanih i moćnih.

Predsjedniče, čemu to?

Predsjednik Tuđman i ja o brojnim obavještajnim operacijama razmišljali smo različito, ponekad dijametralno suprotno, no on je bio predsjednik Republike i ja sam poštovao njegove pogrešne postupke te sam ih često branio u javnosti, čuvajući autoritet Predsjednika.

Operacija pribave videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se i danas čovjek mora zapitati: ‘Predsjedniče, čemu to?’. U veljači 1992. godine predsjednik Tuđman isplatit će dva milijuna njemačkih maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, bit će predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici.

Jakov Prkic / CROPIX

Dokumenti koji govore o spomenutom videozapisu također postoje; nadam se da nisu u međuvremenu uništeni, kao što postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo uhićenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku suradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem, sve do Bagarićeva ubojstva, ali i s Ferdinandom Jukićem, djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim gospodarstvenicima čija imena zasad ne bih spominjao”, iznio je kompromitirajuće podatke Josip Manolić u memoarima, i time bacio novo svjetlo na kobne događaje u Hrvatskoj ranih 90-ih.

Pušten iz Remetinca

Iako su Manolićeve tvrdnje u Srbiji, a dijelom i u Hrvatskoj proglašene besmislicom, činjenica je da je Arkan uhićen u Dvoru na Uni 1991. te nakon šest mjeseci zatvora pušten na slobodu, 14. lipnja 1991. Iste godine uhićen je i Vojislav Šešelj te Goran Hadžić. I oni su također pušteni na slobodu.

Do kraja nije rasvijetljena ni uloga Arkanovih postrojbi u pokolju na Ovčari u kojem je ubijeno 276 osoba, a još se traga za posmrtnim ostatcima 76 osoba. Od tristo zarobljenih civila i branitelja izvedenih iz vukovarske bolnice i na putu do Ovčare spašeni tek rijetki. Najmlađa žrtva imala je 15, najstarija 84 godine, a među žrtvama je bila i Ružica Markobašić koja je ubijena u sedmom mjesecu trudnoće.

Arkan i njegove ubojice sudjelovale su i u pokolju nad civilima nakon što je pao Lužac čemu je svjedočio vukovarski branitelj Stjepan Vidaković.

Obrana Lušca odolijevala je napadima agresora sve do 2. studenoga 1991., kada su se nakon krvavih borbi preostali branitelji i civili morali povući. Lužac su okupirali zloglasni arkanovci. Stjepan je taj dan ranjen i odveden u vukovarsku bolnicu. Nije ni slutio što će se tek dogoditi. Neprijateljska vojska tog je dana ubila devet članova njegove obitelji.

"Ubijena mi je žena, sin, tast, punica, brat, bratov sin i snaja, otac i majka. Zapravo, otac je bio ranjen. On je umro u Kamenici. Još nismo našli mamu, tasta i punicu. Dio obitelji ubijen je ispred kućnog praga, a dio su ispred škole u Lušcu strijeljali pripadnici srpske paravojne postrojbe, arkanovci. Tu je dovedeno njih 22, 23 i tu su pobijeni svi! Strijeljani. A među njima su bili Stjepanovi žena, sin i trudna bratova snaja", prisjetio se mučnih detalja hrvatski branitelj.

Šarmantni lažljivac

Nakon što su iz Vukovara protjerani i ubijeni svi koji su junački odolijevali velikosrpskoj agresiji, u gradu je počela krvava orgija i pljačka u kojom je Arkan također rukovodio. Folk pjevač Ivan Gavrilović prisjetio se jednog svog nastupa u disko klubu u mjestu pokraj Vukovara.

"Pjevali smo u jednom mjestu pored Vukovara u katoličkoj crkvi koja je bila pretvorena u diskoteku. Pjevaš cijelu noć ljudima koji ratuju. Oni se onako pijani pokupe u šest ujutro i odu na front, a ja kući u Beograd", ispričao je Gavrilović.

Do kraja svog života, Arkan je negirao sve svoje zločine. Učinio je to i u svom posljednjem intervjuu kojeg je dao britanskom novinaru Richardu Carltonu.

Na novinarovo pitanje je li ubio mnogo ljudi Arkan mu je odgovorio: "Ali samo u poštenoj borbi. U mojoj vojsci je bilo zabranjeno koristiti nož. Mi nismo bili koljači. Znate li što je poštena borba? Borba je kao lov", kazao je Arkan te negirao umiješanost u pokolj koji je uslijedio nakon 'evakuacije' ranjenika iz vukovarske bolnice.

"Već sam rekao da ja tamo uopće nisam bio, to nije bila moja zona djelovanja. Moja odgovornost je bila do rijeke Vuke, a to nije Vukovar. Nemoguće jer nisam bio tamo", kazao je iako mu je novinar napomenuo da su ga oni koji su bili tamo identificirali.

"Arkan je danas pristao, debeljuškasti građanin s pomalo dječjim licem. No u stvarnosti, on je ubojica i lažljivac koji nikada ne govori istinu i to je njegova najveća snaga. On je profesionalni ubojica i izvrstan lažljivac, a uz sve to je nevjerojatno šarmantan", zaključio je novinar.

Na žalost, umro je ne dočekavši osudu za svoje zločine pa mnogi s pravom sumnjaju da je 15. siječnja 2000. u Hotelu Crown ubijen kako bi svoje tajne ponio u grob.

Vukovar

Željko Ražnatović Arkan

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter