'NAJGORE JE KAD RODITELJ GLEDA SMRT DJETETA '

Ispovijest medicinskih sestara koje rade na onkologiji: 'Svaka minuta je ključna. U hitnoj situaciji silno želiš pomoći, očajan si... Daješ sve od sebe, a osjećaj kada spasiš nečiji život ne može se opisati'


Valerija Bebek
02.09.2019.20:00
Ispovijest medicinskih sestara koje rade na onkologiji: 'Svaka minuta je ključna. U hitnoj situaciji silno želiš pomoći, očajan si... Daješ sve od sebe, a osjećaj kada spasiš nečiji život ne može se opisati'
Ranko Suvar / CROPIX

sažeto

Uvjerili smo se kako izgledaju radne obeveze malobrojnih medicinskih sestara na Odjelu onkološke kirurgije u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici 


Valerija Bebek
02.09.2019.20:00

Sve je više mladih pacijenata koji dolaze na odjel onkološke kirurgije, pričaju nam isto tako mahom sve mlade žene koje rade kao medicinske sestre. U KBC-u 'Sestre milosrdnice', Zavod opće i onkološke kirurgije jedan je od najvećih odjela na Klinici za kirurgiju. Imaju 25 kreveta koji su gotovo uvijek popunjeni. Velik dio pacijenata koji se nađe u kirurškoj operacijskoj sali te bolnice, prolazi kroz taj odjel u kojem je Ivana Komarica glavna sestra. Kako izgledaju njihovi radni dani i noći, kako proživljavaju i brinu o svojim pacijentima ispričale su nam medicinske sestre s tog Zavoda.

Na odjel bolesnici dolaze nedugo prije operacije gdje ih pripremaju za istu, a gotovo u većini slučaja na odjel se vraćaju već isti dan nakon operacije. Ondje ih zatim sestre koje tamo rade njeguju, što je zbog medicinskog stanja uglavnom iznimno zahtjevna skrb i njega. Uključuje zdravstvenu njegu, praćenje vitalnih funkcija, hranjenje preko nazogastrične sonde, podjela intravenozne i peroralne terapije, uzimanje uzoraka za dijagnostičke pretrage. Često su to pacijenti sa stomama, koji su za vrijeme hospitalizacije potpuno ovisni o svojim medicinskim sestrama. "To su pacijenti s onkološkom dijagnozom, imaju malignu bolest, zahtijevaju našu skrb 24 sata na dan. Tu kod nas si ne možemo dozvoliti da nešto ne izvršimo, ne možemo ili nemamo vremena. Znale smo pričati o onih zakonskih pola sata pauze. U ovoj priči toga nema. Jer, kako reći čovjeku da sam ja sad pola sata na pauzi i zanemariti njegove potrebe, kad je doslovno ovisan o nama, opisuje Ivana Komarica.

Sestre rade u smjenama od 12 sati, preko dana, tijekom noći, subotama, nedjeljama i praznicima. Objašnjava mi da ih je tijekom noći dvije na cijelom odjelu, a tijekom dana nastoje da ih je više jer je u tom periodu ipak više posla oko prijema, otpusta, operacija i slično. Taj broj sestara daleko je od dovoljnog, ali trenutnih je samo 12 na odjelu i drugačije je neizvedivo. Pacijenti se na odjelu zadržavaju u prosjeku 5 do deset dana ovisno o težini operacije, dijagnozi ili pridruženim drugim bolestima s kojima su došli. U to vrijeme često se dogodi da su medicinske sestre s ovog odjela uz pacijente i obitelji kad im liječnik priopći određene (loše) vijesti, nalaz patohistološke analize ili očekivani tijek bolesti.

Ranko Suvar / CROPIX

"Kod nas je bitan segment komunikacije i komunikacijske vještine. To su onkološki pacijenti i trebamo im biti podrška, trebamo kvalitetno razgovarati s njima. To nije moguće ako se i same nismo u stanju nositi s ružnim vijestima", kazala je Ivana. U njihovoj praksi liječnik jest taj koji pacijentu govori dijagnozu, što mu je rađeno na operaciji i što se dalje očekuje i preporučuje, ali sestra je uvijek uz liječnika, ona sluša to što govori, a i sama je jako dobro upućena u stanje pacijenta. Jer, kako nam kaže glavna sestra Komarica, zbog obima posla liječnik brzo ide dalje, a sestra je ta koja ostaje s pacijentom.

Sve je više mladih ljudi na odjelu onkološke kirurgije

"Nakon svih tih vijesti koje su uglavnom šokantne, čovjeku treba vremena da to prihvati i počne se nositi s bolešću. Postoje faze prilagođavanja na te informacije i posljedične psihološke reakcije kao što su bijes, agresija, depresija, ljutnja, povlačenje u sebe, apatija. Najčešće su medicinske sestre te prema kojima su ova stanja usmjerena. Tek nakon nekog perioda bolesnik prihvati svoje stanje, ono što mu je liječnik rekao i krene u borbu s bolešću. Sestre su tu s njima 24 sata, njima postavljaju hrpu pitanja, njima će se požaliti, otvoriti dušu, rasplakati. Mi ćemo prolaziti s njima depresije, negodovanja, agresije. Za sve to treba imati razumijevanja i biti psiholog. Nitko nije isti, svatko je individua i svatko različito prihvaća bolest," objasnila je Ivana Komarica.

Pacijenti su u prosjeku tjedan do 10 dana na njihovom odjelu. Sasvim dovoljno da se sestre i vežu za svoje pacijente. Svi smo mi ljudi, nemoguće je ostati ravnodušan, govori Ivana. "Meni je sve više mladih ljudi na odjelu, sve više ljudi koji imaju maligna oboljenja, a imaju jako malo godina. Nemoguće je reći da se od svega ogradiš. I kažem, koliko god je smrt dio te priče i življenja, nikad ne možete reći - meni smrt nije ništa strašno i to je normalno. Osobito je teško kada su to mladi ljudi, kad vidite njihove roditelje, njihovu patnju i neprihvaćanje stanja. Očekujemo da i umiranje ide po nekakvom redoslijedu. Nije normalno da roditelji gledaju i proživljavaju smrt djeteta. Ovakve situacije posebno nas pogađaju i ostavljaju posljedice, a moramo biti sabrani, profesionalni i pomagati", objasnila je Ivana.

Ranko Suvar / CROPIX

Dodaje da po njoj ne postoji ni jedna sestra, ni jedan tehničar koji se ne veže emotivno za pacijenta. "Ja prva nemam ništa protiv, normalnog prijateljskog odnosa. Normalno, sve treba počivati na profesionalnosti, ali s druge strane zašto ne pokazati čovjeku da smo ljudi. Smatram da ovakvim pristupom mijenjamo doživljaj onkoloških odjela kao hladnih, samotnih mjesta punih boli i umiranja a osiguravamo povjerenje, prijateljsku, toplu i empatičnu atmosferu. Dovoljno im je stresno što su tu, što moraju na operaciju, što su dobili saznanje o bolesti. Za mene sestrinstvo jednostavno znači empatiju", zaključila je glavna sestra odjela Ivana Komarica.

Kada govori o statistikama svog odjela, brojke pokazuju da je uglavnom stalno 95 posto odjela popunjeno s maksimalnim brojem od 25 pacijenata od kojih je 20 operirano, a pet ih čeka na operaciju. I te pacijente koji čekaju operaciju fizički pripremaju, educiraju i ponovno prihvaćaju nakon operacije. Dvije do tri sestre koliko ih radi u smjenama teško mogu sve stići, ali stižu. Pacijentima ništa ne nedostaje, ali javlja se premorenost sestara, bolovanja.

"Važno je naglasiti da kako vrijeme ide, idu i bolesti. Dijagnoze postaju sve zahtjevnije, obolijevaju sve mlađi ljudi. Naši doktori uistinu rade čuda i operiraju kompleksne slučajeve karcinoma kao i bilo gdje u Europi ili svijetu. Operacije pankreasa, jetre, slezene, crijeva, želuca, jednjaka, metastaze. To su velike, opsežne operacije i posljedično zahtijevaju veliko znanje sestara koje ih njeguju, bilo da se radi o rukovanju suvremenom aparaturom ili samom primjenom zdravstvene njege. Vrijeme ide, tehnologija ide dalje. Zaposlila sam se prije osam godina i mogu reći da je ode tada do danas velika razlika od primjene sofisticirane aparature pa do kompleksnosti operacija i operativnih tehnika. Zbog svega toga, bitno je da smo jedna drugoj podrška, da prenosimo znanje nesebično jedna drugoj i da si međusobno pomažemo i pokušavamo da pacijent ne osjeti da nas je malo", kazala je Komarica.

Život pacijenata često ovisi o brzoj reakciji sestre

Za svoj odjel kaže da je 'mlad'. Zaposlene su mlade sestre. Kada im dolaze nove sestre, to su mlade osobe, od kojih se ne može očekivati da odmah idealno rade svaki segment rada. Zato uskače ona s rasporedom rada. Uvijek stavi zajedno u smjenu jednu iskusniju i jednu mlađu kolegicu zajedno. "Tako sestre jedna drugu uče i prenose znanje i iskustvo. To možemo samo ako smo same prošle razne edukacije, tečajeve, seminare i kontinuirano učimo", kazala je.

Jedna od njezinih mladih kolegica je i Klara Galeković, koja na odjelu radi godinu i šest mjeseci. Odmah je došla na ovaj odjel, gdje također uz dnevna ima i noćna dežurstva. Ono što je specifično za tako teške i operirane bolesnike jest da njihove odjelne sestre po noći budu same na odjelu, bez liječnika. Zato je jako važno i velika odgovornost na njihovoj procjeni stanja pacijenta, da li je ugrožen ili ne. Na njihovom odjelu noću nema uvijek dežurnog liječnika stalno prisutnog, jer i njih je premalo, dežurni su za cijelu kliniku, operiraju u salama hitne bolesnike te dolaze njima na poziv na svih 6 odjela kirurgije ili hitne kirurške ambulante. Na odjelnim sestrama je da procijene hoće li ih zvati, dići uzbunu u četiri ujutro ili ne.

"Zovemo liječnika ako je bolesnik prestao disati, ako je loše, za reanimaciju, ali započinjemo reanimaciju same. Poziv se šalje u intenzivnu, jer su anesteziolozi zaduženi za takva hitna stanja i obično pacijenti idu u jedinicu intenzivnog liječenja ako se radi o vitalnoj ugroženosti. Ali najgore je to, reanimirati čovjeka. U toj hitnoj stresnoj situaciji silno želiš pomoći, uspjeti, toliko si očajan. Hoću to napraviti! Upreš, daješ sve od sebe. I lakše ti je kad si ga spasio, kamen ti je pao sa srca. Sretan si, pomogao si nekome, reagirao si, vratio si ga u život", opisala je Klara kako izgleda hitan slučaj na njezinom odjelu u noćnom dežurstvu. Osim, ne daj Bože potrebne reanimacije, dežurne sestre redovito obilaze sve pacijente. Teško je i nerealno očekivati da dvije sestre mogu istovremeno bdjeti nad svih 25 pacijenata, ali zato naprave kategorizaciju, procjenu, na primopredaji saznaju sve informacije od prethodne službe i utvrde prioritete.

Valerija Bebek

U primopredaji smjene, jedna drugoj naglase one pacijente koji su kritični, koji bi mogli imati komplikacija, za koje im se čine da su lošijeg stanja. I njih tijekom noći obilaze češće svakih 30 ili čak svakih 15 minuta. "Tu nema nekakvoj školskog držanja vremena. Prema školskoj shemi pacijenta treba okrenuti svaka 2,5 sata da ne dobije dekubitus. U kirurškoj priči toga nema, ne možemo si dozvoliti da za dva sata reagiramo na nešto. Tu su ključne minute. U pet minuta može se stanje promijeniti. Za tu našu brzu reakciju potrebno je iskustvo, znanje i reagiranje u pravom trenutku. Treba znati da nije svaki simptom na kojega se bolesnik žali hitan i kritičan. Možda je potrebno samo smiriti pacijenta", objašnjava Ivana Komarica.

Sestre noću na Zavodu opće i onkološke kirurgije imaju još jedan bitan zadatak. Naime, one primaju sve pacijente koji su zaprimljeni u hitnoj službi. U tim slučajevima jedna sestra preuzima pacijenta koji je u noći stigao i mora hitno na operaciju, a druga preuzima brigu za sve pacijente na odjelu. "To nisu bolesnici koji su pripremljeni za operaciju, obrađeni, koji znaju što ih čeka. U puno slučajeva dođu s 'ulice' i u roku sat vremena ili odmah, moraju biti na operacijskom stolu. Sestra ga mora primiti, objasniti sve, po ordiniranju liječnika dati lijekove, ispuniti sve pristanke za operaciju, hospitalizaciju, pripremiti ga po određenom protokolu. To znači: okupati, ošišati operativno polje, postaviti intravenski put, obuči čistu pidžamu, dati ordinirane lijekove, postaviti nazogastričnu sondu ili urinarni kateter, dati premedikaciju, zamotati noge kompresivnim zavojem da se spriječi tromboza, biti s pacijentom su do samog ulaska u salu", opisuje vrlo česte noćne zadatke sestra Komarica. Taj se pacijent nakon operacije često vrati upravo njima na odjel, ako ne zahtijeva intenzivnu postoperativnu skrb.

Dok jedna to radi, druga dežura nad odjelom, možda i reanimira nekog od pacijenata. Klara je mlada medicinska sestra, koja je odmah karijeru započela na ovom zahtjevnom odjelu. "S vremenom neke stvari postanu rutina pa je lakše. Poput uzimanja uzoraka krvi, postavljanja braunile, navlačenje lijeka u špricu, davanja injekcija i slične stvari. Ali i dalje, uvijek ima nekakvih teških, nenadanih, stresnih situacija. Dođeš doma i razmišljaš - kakav dan...", iskrena je Klara.

Baš zbog takvog preopterećenja, iznimno je bitno što bolje se organizirati, raditi što manje grešaka a što više edukacije pacijenata i obitelji da bi se pacijenti što manje vraćali na odjel, nakon što jednom napuste bolnicu. U KBC 'Sestre milosrdnice' otišli su toliko daleko da svojim kirurškim pacijentima osiguravaju i brinu o smještaju i skrbi nakon otpusta iz bolnice. Jer, iako ne bi došlo do komplikacija same operacije u bolnici, neki pacijenti bi se vraćali zbog neadekvatne njege nakon otpusta kući ili u neku drugu izvanbolničku ustanovu.

Davor Pongracic / CROPIX

"Na mjesečnoj razini, preko hitnog prijema, vratili bi se nakon nekoliko dana deseci pacijenata, zbog različitih stvari koje su se mogle spriječiti edukacijom i dobrim informacijama još za vrijeme hospitalizacije. To uključuje dehidraciju, dekubitus, neadekvatan tretman boli, neadekvatnu njegu stome, pothranjenost i sl. Ima ljudi kojima nema tko doslovno čašu vode dodati a otpušteni su kući. Vrate se zbog infekcije rane, loše prehrane, dođu gladni, pothranjeni s prijelomima od pada i sl. To su sve pokazatelji da nije bilo dobre edukacije i komunikacije za vrijeme hospitalizacije s obitelji, socijalnom službom, primarnom zdravstvenom zaštitom te nismo osigurali dobar i siguran otpust. Ti pacijenti opet bi bili hospitalizirani, bili bi u takvom stanju da ih ne možete otpustiti, ležali bi dodatno 10 - 15 dana zbog sanacije ovih nepotrebnih komplikacija. Sada smo to izbjegli tako što smo zaposlili sestru za planirani otpust pri Klinici za kirurgiju", objasnila je Elzika Radić glavna sestra Klinike za kirurgiju.

Briga za pacijente i nakon otpusta iz bolnice

Anita Vugec Anokić u Vinogradskoj bolnici radi kao sestra za planirani otpust. Takvo radno mjesto nije postojalo ranije u bolnici. Sestre su se zbog pokazane potrebe, na ovaj način organizirale same. I pokazalo se kao pun pogodak. Ukratko, njezin posao se sastoji od detektiranja pacijenata koji neće moći imati adekvatnu skrb i brigu nakon otpusta iz bolnice i zatim im riješiti problem.

"Moj radni dan izgleda tako da dođem na odjel i prvo pogledam u našem bolničkom informatičkom sustavu kakvo je stanje na odjelima i koga smo novoga zaprimili. Preko vikenda se zna dogoditi i da netko premine. Pošto su otpusti na Klinici za kirurgiju uglavnom dogovorni ispisujemo sestrinska otpusna pisma za pacijente kojima je potrebna kontinuirana skrb i njega. Nakon što vizite završe krećem u svoj obilazak. Krenem obično s vrha od Odjela vaskularne kirurgije pa skroz dolje do torakalnog odjela. Pitam koga imaju od prijema danas, je li netko preko hitne službe primljen i dali su oni prepoznali dali bi netko od bolesnika mogao imati problema. To su vam ljudi koji su ili socijalni slučajevi, ili žive sami, ili su beskućnici ili umirovljenici lošeg socijalnog statusa. Kroz razgovor sa svakim od bolesnika, saznajem kakve su im mogućnosti skrbi nakon otpusta, imamo li kakav kontakt od obitelji, jesu li pod nadzorom socijalne službe, tko od ukućana može o njima skrbiti?", objašnjava sestra Anita na koji način započinje njezina briga i rješavanje pacijentovih problema.

Pronalazak rješenja nekad znači dogovaranje otpusta na produljenu skrb u ustanovi za palijativnu njegu, pojačanu skrb kod kuće uz edukaciju obitelji, uključivanje i dogovaranje patronažne skrbi. "To je potrebno iz razloga da spriječimo da se pacijent za dva dana vrati zbog nepotrebnih stvari. To se znalo događati zato što bi bili dehidrirani jer im nitko nije imao čašu vode za dodati. Bolesnika se uvijek pita za njegove želje, bilo da dogovaramo ustanove za palijativnu skrb, domove ili njegu kod kuće", objašnjava sestra Anita. Osim ustanova, kojima šalje podatke o pacijentima, ona kontaktira i bolesnikovog liječnika obiteljske medicine. Da ga obavijesti kako će njegov pacijent uskoro biti otpušten i da će imati posebne potrebe, tako liječnici unaprijed znaju da će tim pacijentima trebati patronažne sestre.

Valerija Bebek

S izvanbolničkim ustanovama dogovaram datum kada pacijente možemo premjestiti tamo. "Na žalost, i palijativno i produženo liječenje vremenski je ograničeno na maksimalno tri tjedna. Ali i ta tri tjedna obiteljima mnogo znače. Zamolio me tako, primjerice, sin od pacijentice koja je imala operiran kuk i amputiranu nogu, je li ikako moguće da joj pronađem produljeno liječenje dok oni kao obitelj sebi nešto ne organiziraju. On je, kao i većina ljudi na žalost, svjestan da to nije trajno, ali u ta dva tjedna dok mu majka ne dođe kući, oni mogu organizirati skrb, bolovanja i slične stvari", objašnjava sestra za planirani otpust.

Reakcije na ovakvu organizaciju su pozitivne i od obitelji, kojima Anita postaje kontakt osoba koja zna sve o njihovom članu. S kolegicama i liječnicima na klinici svakodnevno surađuje i suradnja je svakim danom sve bolja. Liječnici obiteljske medicine, se prvo iznenade što ih zove unaprijed. "Nekad ih zovem već kod samog prijema za informacije ako mi nešto nije jasno i kasnije dan prije da im kažem kako će sutra njihov pacijent biti otpušten. Molim ih da pošalju odmah ujutro patronažnu sestru u kuću bolesnika. Kažu mi uglavnom da to rade, ali da sam prva koja je nekad nazvala da provjeri dali je sve u redu", ispričala je Vugec Anokić.

Iako je poanta njezinog posla da im se pacijenti više ne vrate, to nikako ne znači da ne žele saznati što je s njima bilo kasnije. "Trudim se saznati što je bilo poslije. Pogotovo za naše palijativne bolesnike. Kako kontaktiram svaki dan Novi Marof i Dugu Resu, zbog novih pacijenata, uvijek pitam kako su oni koje smo već poslali. Ipak smo mi ljudi i podvuku nam se pacijenti pod kožu. Svi smo mi toga svjesni, i kolegice me znaju pitati da kad zovem u neku ustanovu, da se raspitam za nekog pacijenta. Pratimo ih skroz do kraja", zaključila je sestra Anita.

medicinske sestre

KBC Sestre milosrdnice

kirurgija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter