Život nakon silovanja u ratu, četiri svjedočanstva

'U logoru smo svi bili izloženi silovanjima, mene su toliko mrcvarili da sam mislio kako nikad neću moći imati djecu'


100posto
08.09.2019.08:00
'U logoru smo svi bili izloženi silovanjima, mene su toliko mrcvarili da sam mislio kako nikad neću moći imati djecu'
Krasnodar Peršun / CROPIX

sažeto

RETROVIZOR: Dva muškarca zarobljena u logoru i dvije žene zatočene u Hrvatskom Podunavlju 1991. pričaju o traumama koje im je prouzrokovalo ratno silovanje


100posto
08.09.2019.08:00

U našoj rubrici Retrovizor svakog tjedna podsjećat ćemo vas na naše najčitanije tekstove, reportaže, intervjue i priče koje je redakcija 100posto napravila u proteklom razdoblju. Ovog puta donosimo vam potresnu priču koju je napisala Valerija Bebek o dvojici muškarcaca zarobljena u logoru i dvije žene zatočene u Hrvatskom Podunavlju 1991. koji pričaju o traumama koje im je prouzrokovalo ratno silovanje

Dva muškarca 50-ih godina ulaze u prostorije Zaklade Sunčica u centru Zagreba. Tu dolaze već tri mjeseca, a terapija koju su u tako kratko vrijeme prošli, pomogla im je više nego terapije i psihijatrijske pomoći na koje su konstantno išli od ranih devedesetih. Tu se rješavaju traume koju su proživjeli kao zatvorenici u logoru Stara Gradiška, gdje su, kao i ostali logoraši, bili seksualno zlostavljani. 

Marko i Petar iz Slunja

Obojica su iz Slunja, mole da im ne otkrijemo identitet, nazvat ćemo ih Marko i Petar. Iako je u logoru bilo oko 136 Slunjana i svi su prošli jednaku torturu, u mjestu se o tome ne priča. "U sredini u kojoj jesmo da se to pročuje to bi bilo...", kaže mi Marko. Petar ga nadopunjuje "Svi šute o tome, ne daj Bože da se sazna, ljudi bi sasvim drugačije gledali na vas. Ne želim da moja djeca i supruga imaju ikakvih problema", kazao je. Njih dvojica imali su potpuno identičan ratni put. Uključili su se u Zbor narodne garde u Slunju, nakon pada organizirali su povlačenje preko Bosne i Hercegovine i tamo su pali u zatočeništvo. Odvedeni su u logor Stara Gradiška. Prvih nekoliko dana držali su ih Martićevi policajci, zatim ih je preuzela JNA.

"Prvih par dana nismo dobili ni vodu, a kamoli hranu. Spavali smo u prostoriji bez prozora, samo su rešetke bile, na minus 18. Ja sam bio u majici kratkih rukava i šuškavoj trenirci, svi su uglavnom tako bili", prisjeća se Marko. "Dva dana smo bili bez odjeće, samo u donjem vešu, na toj hladnoći su nas polijevali vodom. Konstantno su nas vodili na ispitivanja koja su značila fizička premlaćivanja, bilo je i seksualnih zlostavljanja", nadovezuje se Petar. Smjestili su ih u podrumske prostorije koje su nekada bile samice, to je prostor velik 'dva s dva' kvadrata. Unutra je njih četrdesetak spavalo na pola metra leda. "Dali su nam kobajage jednu deku na nas 40, nisi je mogao nakon sat vremena prelomiti koliko se sledila", prisjetio se Marko

U toj mojoj ćeliji bilo je silovanja na očigled svih. Sjećam se tjerali su sina da oralno zadovoljava oca pred svima nama. Onda silovanje otac tog sina. Ne mogu se sjetiti koji su to ljudi bili, ali znam po licu. Svi smo mi u tom logoru prošli isto", kazao je Marko.

Žao mu je što su danas neki dobili status žrtve ratnog zločina, a neki nisu. Tako, recimo, Petar nije, jer Povjerenstvo u Ministarstvu branitelja nije povjerovalo njegovom svjedočenju, a Marku jesu.

Nakon deset dana iz podrumskih prostorija preseljeni su gore kod tadašnje JNA. Tada su ih ošišali, i uzeli im sve što su imali, satove, lančiće, prstenje, novac, bilo koju imovinu. Razmijenjeni su 12. prosinca posredstvom međunarodnog Crvenog križa u Karlovcu. Kada su došli u Zagreb prvo su došli na Zvijezdu, pregled i iskazi. Petar je prošao četiri operacije: kralježnica, lijeva strana prsnog koša, lijevo koljeno i kosti lica su mu bile polomljene, prvo je liječen na Rebru, a zatim u KBC Dubrava. Marko je odmah čim su došli na Zvijezdu jednom od inspektor prijavio da je bilo silovanja u logoru, da je i on to prošao, kasnije mu je i u Slunj došao jedan inspektor. Išao je kao svjedok na dva procesa.

100posto

Nakon oporavka na proljeće su se vratili u postrojbu, ne zbog želje za osvetom, kaže Petar, nego jer se htio boriti za domovinu. "Htjeli su me umiroviti tad, ali ja sam rekao ne. Cijeli rat sam proveo na ratištu, Marko i ja smo bili u istoj postrojbi. 2004. sam umirovljen kao časnik Hrvatske vojske", ispričao je Petar. Marko se nadovezuje na ponovno vraćanje u vojsku "Mi smo bježali, samo da nisi u samoći, da uđeš u neko društvo, da pobjegneš od misli. Nisam htio ići ni u kakve bolnice... Ja ću ja to sam prebroditi. Aha! Onda je tamo '94. - '95. počelo nespavanje, svakakve lude misli. Počeo sam tražiti pomoć, ali niti od jedne hrvatske institucije nisam prihvaćen. Prošao sam takav pakao u Jankomiru, da sam prekinuo s time. Onda sam krenuo privatnim psihijatrima, kad sam im rekao što me muči, rekli su da mogu pomoći. Uzeli bi nove i na kraju rekli - možda ipak ne možemo. Sve dok nisam naišao na dr. Arbanasa, koji mi je stvarno pomogao i to u dvije godine. Poslije toga sam se preporodio ovdje kod Marije. Na ovim terapijama. To bih preporučio svima tko god može", ispričao je i svoje put oporavka Marko. Kaže, Marija Slišković je došla do njega, on je pristao na terapiju Program  ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, a nagovorio je i Petra.

I Petar je od samog izlaska iz logora konstantno išao psihijatrima. Liječio se isprva u KBC Dubrava, kada je još bio na ratištu, osam dana bio bi na terenu, a četiri u Zagrebu i to je vrijeme išao na terapiju.

Prvih nekoliko godina uopće nisam mogao biti s djevojkom. Nakon rata '97. sam se oženio, najsretniji dan u životu mi je bio kada je rekla da je trudna. Nisam vjerovao da ću ikada moći imati djece. To što mi se u logoru događalo, stiskali su kliještima spolovilo, onda su s elektro aparatom, žicu od telefona omatali i puštali struju. Nisam sanjao da ću imati djecu. Sada supruga i ja imamo troje djece, ispričao je Petar

"Hvala Bogu kad sam to doživio najsretniji sam čovjek na svijetu. A otkako sam krenuo tu na terapije, da budem iskren, ja sam se potpuno preporodio. Mogu se lakše izraziti, razgovarati nego prije. Prije dođem kod psihijatra: Evo ti tablete, i hajde... Tako to funkcionira. Ne rješava se problem. Te nesanice, preznojavanje po noći. Svaku noć sam se budio mokar, krevet bi bio mokar. Sada je, da pokucam, puno bolje", svjedoči Petar. 

"Preporučio bih svima koji su žrtve seksualnog zlostavljanja da se jave Zakladi Sunčica, da se ne boje. Petar naglašava da pristupanje terapijama ne znači da moraju javnosti govoriti o onome što su prošli. "Radi se dosta individualno, radi se i grupno. Sam taj pristup, dođeš ovdje, to je nešto familijarno, prekrasno. Da je toga bilo otpočetka sad bi bili normalni", kazuje Marko. Petari Marko su dio četvrte grupe, koju čini osmero ljudi, terapija se pohađa godinu dana, ali i nakon toga ostaju u kontaktu sa Zakladom.

Petar je rekao supruzi što mu se dogodilo u logoru, što nije utjecalo na njihov odnos. Marko nije imao te sreće. "Kad sam supruzi priznao što se dogodilo, nakon nekoliko mjeseci smo se rastali. Djece nismo imali. Sad imam curu i što će biti ne znam", kazao je Marko i dodao kako su bivša supruga i on pokušali posvojiti dijete, ali zbog njegova statusa branitelja, a pogotovo logoraša, nije došao niti u obzir za to.

Ana iz Lovasa

U njihovoj grupi je i Ana iz Lovasa. I njeno ime smo izmijenili, iako se pristala slikati s leđa. Razlog je što njezina djeca ne znaju da im je majka silovana. Sin (24) tada nije bio ni rođen, a kćer (29) imala je dvije godine kada je u Lovasu počeo užas. Do danas im nije rekla. Lovas je pao 10. listopada 1991., Ana je to dočekala u podrumu obiteljske kuće s kćerkicom i suprugovim roditeljima, suprug je kao policajac bio u Iloku. Nakon maltretiranja i ispitivanja, pregledavanja kuće Ana i njezini pretvoreni su u radno roblje. "Nismo se smjeli zaključavati, ograničili su nam kretanje, kad bi se s nekim sreli na ulici nismo smjeli pričati. Imali smo radnu obvezu, svaki dan smo radili za njih. Najgore poslove, spremanje kuća, stanova, odnosili bi stvari iz naših kuća njima. 

Krasnodar Peršun / CROPIX

Rad na njivi, u vinogradu. Radilo se od sedam do 16, a nakon toga bila je zabrana kretanja. Oni su nas odvozili i dovozili. Sve žene koje su bile tamo su se namučile i trebale bi dobiti priznanje, u najgorim slučajevima prošle su silovanje. To je najgore što se ženi može dogoditi", priča tiho, plačno, ali odlučno Ana.

Ona je silovana krajem studenog, to joj je napravio jedan mještanin, školski prijatelj njezinog supruga. "To je bilo užasno, bila sam zatvorena cijelu noć i cijelu noć je trajalo maltretiranje. Uvijek su to radili bez svjedoka. Uvijek su ubijanje, pljačke, silovanja radili iza 16 kad smo imali zabranu kretanja. Mi žene u Lovasu nismo mogle razgovarati međusobno, iako smo se viđale. Mi smo pratile jedna drugu, kad žena dođe uplakana, izmrcvarena ujutro raditi. Nas su odvodili i vraćali ujutro", prisjetila se Ana. Iz mjesta je izašla 13. prosinca 1991., sa suprugom se sastala tek iduće godine. A progovorila mu je o tome što joj se dogodilo tek 1993.

To je strašno. Nešto što te prati svako jutro i svaku večer, nikad čovjek to ne može preboljeti. Čin silovanja uništi sve u tebi, nema više sjaja u očima, nema osmijeha. To je bilo puko preživljavanje. Žalosno je da se danas omalovažava što smo preživjele ispričala je Ana.

I ona je išla na terapije kod psihijatra. Pila je tablete. "Dođete, pita vas pijete li redovno i kaže bit će bolje... Imala sam veliku sreću što sam susrela gospođu Nevenku iz Lovasa koja me nagovorila na ovu terapiju. Gospođa Marija Slišković i ova terapija je nešto posebno ja joj se zahvaljujem i timu terapeuta. Ovdje polako upoznajete sebe, otvarate neke zapečaćene rane, koje ste stalno potiskivali. A na kraju dobijete osmijeh", kazala je Ana, koja je također dio četvrte grupe i na terapiju ide nekoliko mjeseci. O ovim nekonvencionalnim terapijama u Zakladi Sunčica već se dvije godine snima film ‘Jače od traume’. Snimaju ga dvije autorice Mirta Puhlovski i Vedrana Pribačić. Filmskim kamerama prate grupu od osam žena, a produkcijski planovi su da dokumentarac završe 2019. godine.

Snježana iz Vukovara

Veteranka i ratna i Sunčičina je Snježana Maljak (49) iz Vukovara. Bila je dio prve grupe. A vraća se stalno i vraćat će se koliko god bude trebalo Zakladi i drugima. Kada je išla na terapiju promjena u njezinom ponašanju bila je ogromna. "Tata, je l' mama pila? Što se događa? Ona se smije!' Pitala je moja kćer koja je tada imala 18. Mene djeca nisu vidjela da se smijem, cijeli njihov život", kazala je Snježana. S novostečenim osmijehom primijetila je i da mora popraviti zube, do tada kaže to nije ni zamjećivala. Činila je sve da ne bude niti malo lijepa ili privlačna. "Imala sam osjećaj da sam označena, dugo se vremena nisam imala želju našminkati, obući suknju iznad koljena. Bilo kakav znak ženstvenosti na sebi pokazati. Osjećala sam se prljavom. Kao da ću svojim lijepim izgledom pozvati, kao da će reći - eto ona poziva. Sada želim popraviti zube, ispričala je u jednom dahu Snježana i nastavila sa zahvalom što joj je Marija došla na put.

Snježana je tužila dva svoja silovatelja. U Vukovaru je zarobljena 15. rujna, kada je palo Sajmište. Zatekla se tu s tetkom, malim sinom, tetka su ubrzo ubili. Nju su smjestili s još dvije mlade žene u zatočeništvo u privatnom stanu. "I onda su nas odvodili na silovanje. Jednu su vodili u vojarnu, a mene su odvodili svakodnevno. Prvo mi je došao Rade Ivković, čovjek koji je živio na Petrovoj Gori da mu moram oprati veš", ispričala je Snježana.

Nakon toga morala sam se okupati i onda me silovao. Ja sam ga molila da to ne čini. Onda mi je rekao: 'Ili ja ili desetorica drugih, a onda streljanje' Ništa njega nije tangiralo to što ja plačem. Nakon toga me vratio. Drugi dan je rekao da je druga žena na redu, prisjetila se Snježana

Nakon toga povlačila se u sobu i čitala sve romane koje su ljudi čiji je to stan bio imali. Kaže to joj je spasilo razum. Idući put pozvala su je trojica muškaraca, kazali su joj da mora odabrati koji će ju silovati. "Meni je to bio smak svijeta, jednostavno znaš to ili glava. Onda je taj jedan dolazio svakodnevno i odvodio me na silovanje. To je bio Dušan Ivković, živio je na Borovu, kazao je da me znao jer smo radili u Borovu. Ja nisam imala pojma tko je to", ispričala je. Iako se oba muškarca isto prezivaju nisu bili u rodu.

Iz Vukovara je pobjegla u prosincu, tražila je propusnicu za Beograd, tamo je pobjegla kod tetke. Pokojni tetak kupio joj je kartu za Prnjavor u Bosni, pa je iz Bosne izašla za Hrvatsku. S majkom i sinom koji je tada imao 3,5 godine susrela se u Zagrebu. "Pala sam na stepenicama, kriknula sam: 'Sine!' To je bila scena, nikad ju neću zaboraviti. On se sakrio iza moje mame, nije vjerovao da sam to ja. Supruga su tih dana razmjenom pustili i susreli smo se tada. Ispričala sam mu za silovanje, ali za prvo. Kad sam krenula za drugo on me prekinuo i ispričao kako su žene u Begincima tamo odvođene na promijene posteljinu pa bi ih silovali. Kazao je ako sam to prošla da će ubiti i sebe i mene. Mene cijelo to vrijeme držalo samo da vidim sina. Za ostatak mu tada nisam rekla", ispričala je Snježana. U njoj je rasla mržnja. Kada su se vratili u Vukovar godinu dana je samo plakala, nije se mogla pojaviti na ulici. Nakon razgovora sa svećenikom malo se smirila, pokušala je otpustiti mržnju. 

Krasnodar Peršun / CROPIX

No, tada je počela sretati silovatelje koji su slobodno šetali ulicama Vukovara. Radeta, svog prvog silovatelja, sretala je često. Svaki put bi se sakrio iza unuka. Tada je već bila rastrojena, doktorica joj je rekla  da bi možda trebala malo u bolnicu, na promatranje. Snježana je to odbila. Slom je doživjela u prostorijama porezne uprave. Srela se sa silovateljem. Čuo je njezine korake na parketu, okrenuo se, čim ju je vidio pokušao je pobjeći i zabio se u vrata. "Ja sam počela kipjeti u sebi. Ušao je u ured, obavio što je trebao. Kad je izašao opalila sam ga kišobranom. Tako sam ga jako udarila da se kišobran savio. Ne znam što sam mu sve izgovorila, vrištala sam, a ljudi iz ureda su izašli i gledali. On je pobjegao kao bez glave. Nakon nekog vremena vidjela sam i drugog silovatelja. Vozila sam se, ispred mene na cesti bio je crveni golf. Izlazi policajac, s leđa sam ga prepoznala. Dušan Ivković, u hrvatskoj uniformi. Tu sam pukla i otišla sam ih prijaviti. Tjedan dana bili su u istražnom zatvoru i pušteni su da se brane sa slobode", ispričala je Snježana.

Sažeto: istraga je trajala godinu dana, prva parnica trajala je osam godina. Rade je pobjegao u Srbiju, Dušan je suspendiran, odvjetnika mu je plaćao sindikat policije. Dušana su prvi put oslobodili, zbog nedostatka dokaza, Rade je dobio tri godine jer je Snježanu silovao samo jednom. Nakon žalbe DORH-a, spor je prebačen u Osijek, gdje je parnica trajala još dodatne 4,5 godine. Pravomoćnom olukom obojica su osuđeni na šest godina zatvora. Tada je Dušan Ivoković pobjegao u Bosnu, a Rade Ivković živi u Novom Sadu. Zbog prijava i istrage suprugu je rekla sve što je prošla, čovjek je tada doživio slom živaca. Kasnije je otkrila da je i suprug bio seksualno zlostavljan u logoru. Jedna je od rijetkih koje se javno zalaže za prava žrtava rata, njezina aktivnost naišla je i na osude u najužem krugu.

"Prvo kada je knjiga svjedočanstava 'Sunčica' izašla jedna gospođa mi je rekla znaš što za tebe pričaju, da je to istina da si silovana kako bi mogla još troje djece roditi? Mislim, što ja ne bih trebala imati više djece, ako sam silovana? Psihijatar u Vukovaru me pripremio i na sudski proces i na to što ljudi pričaju. Čak sam i u familiji doživjela da kažu da imaju nekoga tko je prodao obraz za 100.000 kuna. Znači, ako sam ja progovorila o onome što sam proživjela znači da sam prodala obraz? Neki su mi čak rekli da je degutantno, da dokle se mi mislimo boriti za svoja prava? Morali bismo šutjeti, prestati tražiti svoja prava...", kazala je Snježana. Ona je kao žrtva silovanja dobila jednokratnu naknadu od 100.000 kuna, a zbog statusa ratnog invalida kao pripadnica pričuvnog sastava 204 brigade, prima 249 kuna  mjesečno, i zbog toga nema pravo na mjesečni iznos od 2500 kuna. Neki stradalnici nisu ni dobili to pravo, kao recimo Petar s početka članka.

"Imali smo raspravu s ministrom i jedna gospođa je rekla kada je dobila taj novac da se osjećala prljavo, skoro ga je dala u dobrotvorne svrhe. Tako sam se i ja osjećala, onda sam shvatila da je taj novac upravo to - zadovoljština. Spram onih zlih jezika, cjelokupnog društva u kojem živimo, ne samo spram počinitelja. Mi smo kako je rekao ministar stigmatizirane. Ja sam se izdigla, nadam se... Ove terapije su mi toliko puno pomogle, da sam se iznad toga izdigla. Mislim da svatko treba to izbaciti iz sebe, ne treba se osjećati stigmatiziranim. Treba reći 'Da, ja sam žrtva, pogledati mogu svakog u oči!' Onaj tko govori za nas takve stvari neka on pogledati žrtvu u oči, sagnut će glavu. Ja mogu svakoga pogledati u oči."

silovanje

logor

svjedočanstva

newsletter

Prijavite se na Newsletter