Vozili smo se s kapetanom Jadrolinijinog trajekta

'Spašavali smo preplašene noniće iz glisera na pučini, brod nam je pogodila hrpa kamenja. Jedan nam je Talijan ostavio svoju ženu, a rađala su se i djeca'


Valerija Bebek
18.07.2019.21:00
'Spašavali smo preplašene noniće iz glisera na pučini, brod nam je pogodila hrpa kamenja. Jedan nam je Talijan ostavio svoju ženu, a rađala su se i djeca'
Davor Pongracic / CROPIX

sažeto

Trajektne linije koje povezuju otoke s kopnom za ta mjesta doslovno život znače, mi smo razgovarali s kapetanom Vitezićem na liniji Valbiska-Merag 


Valerija Bebek
18.07.2019.21:00

Kolona se formirala, vrućina ugrijala, tablice automobilske parkirane na obali Valbiske svojom šarolikošću podsjećaju na Eurosong. Ljudi još uvijek blijede puti, ali jedva dočekali godišnje odmore, veseli su. Čeka se ta posljednja etapa dugačkog puta. Trajekt. Atmosfera je gotovo svečana.

Stigao je trajekt, svi su u stavu spremno jedan po jedan ulaze u trajekt pozorno prate upute posade koja ih razmješta po palubi Jadrolinijinog trajekta 'Ilovik'. Čim su se uparkirali, natežu ručnu kočnicu do maksimuma. Izlaze iz auta i uskim prolazima proguravaju se na gornje palube, treba ugrabiti što bolje mjesto za fotografije. Vožnja do Meraga na Cresu traje ipak samo 25 minuta.

Sve to već 28 godina promatra kapetan Marinko Vitezić, kao i ostatak njegove posade na otočkoj liniji Valbiska - Merag.

Davor Pongracic / CROPIX

"Ima puno momenata, ali ono što najviše pamtim je ono zahvalnost od ljudi. Kad su loši uvjeti, zimi pogotovo, kad uspijete obaviti tu liniju, tu zahvalnost u njihovim očima, ipak ste uspjeli, pošli ste, došli ste. svi smo živi, stali smo i to je najveća satisfakcija - taj hvala u njihovim očima", započinje naš razgovor kapetan dok se vozimo s otoka Krka na Cres.

Najteži zadatak kapetana

Linija je to o kojoj ovise najveći naš otok Cres, kao i najnastanjeniji Lošinj, a preko njih i otoci iz arhipelaga. Redovna plovidba traje 25 minuta, ali vjerujte na riječ, zimi se znaju te minute umnogostručiti. Bure, pogotovo juga i more koje valja zna Jadrolinijin trajekt na pučini zadržati i po sat vremena.

"To je najteža odluka i izazov zapovjednika, da li da se upusti na putovanje ili se ne upusti", objašnjava Vitezić i potvrđuje kako je prvi časnik broda isključivo jedina osoba koja donosi tu odluku. Ni središnjice, ni ministarstva, ni ostala posada. "Da li poć' ili ne poć', hoćete li moći obaviti nešto da svi dođemo živi na cilj, to je najteže", nastavlja.

"Odlučujem na temelju nekog 20. čula u sebi", odgovara kroz smijeh na temelju čega odlučuje. "Vidim sve elemente, onda ih ocijenim. Kažem -E idem, uspjet ću! I onda dajem sve od sebe da uspijem. Nema tad opuštanja, tad je sve napeto, posada je napeta... I onda uspijemo", opet se smije kapetan i dodaje kako u takvoj situaciji ne bismo mogli tako pričati jer me sigurno ne bi pustio na most. Kako zbog napetosti tako i zbog jezika kojim međusobrno prate situaciju s podivljalim morem.

Davor Pongracic / CROPIX

Iako je u ljetnoj sezoni linija podebljana pa se izmjenjuju dva trajekta koja istovremeno kreću s Krka i s Cresa, zimi za time nema potrebe. Vozi samo jedan brod. Ako kapetan odluči da ne ide otoci s druge strane ostaju bez ikakve veze s kopnom. Uvijek tada ima nezadovoljnih. "Putnici uvijek prigovaraju. A mogli smo, zašto nismo? To bi ja ovako... Plivajući. Izvoli...", odmahuje rukom.

Ipak većina ljudi koja zimi putuje su domaći, koji na taj brod idu često. "Kad ste konstantno u tom svom, teško vam je i kad odustanete, ljudi znaju da stvarno drugačije nije bilo moguće. Znaju da ako je taj zapovjednik odlučio da ne ide, a nije nikad do tad, onda to shvate ozbiljno", ispričao je kapetan.

Prestrašeni i šćućureni nonići

Na toj liniji odustajanja ima jako malo, praktički plovi uvijek. "Tih teških momenata i dana ima jako malo. Svega desetak dana u godini, čak je to i puno, da su zbilja uvjeti teški", kazao je. Spominje i razliku između naše obale i recimo one talijanske ili španjolske, a ona je da mi imamo mnogo malih otoka koji daju zaklon. Zbog toga su plovidbe uspješne.

Nikad se nije dogodilo da bi trajekt krenuo, prošao dio puta i da se morao vratiti. "Kad idem, idem, uspijemo".

Davor Pongracic / CROPIX

Iako je trajekt za prijevoz automobila dosta širok i stabilan, neka druga plovila nisu. A na moru, kada dođe do nevolje spašavanje drugih uvijek ima primat. Kapetan Vitezić još uvijek se sjeća jednog spašavanja na moru, koje se dogodilo davno, kaže ima tome već i 20 godina.

"Bila je to jahtica, nalazila se na punti Jablanac (na Cresu), gdje su se neki noniću uputili na ljetni doživljaj. Zapuhalo je jako jugo, oni su se jadni svi uspaničili. Sjeli su u svoj kokpit i tako su sjedili dolje da nisu znali što će. Nas je Lučka kapetanija, služba za spašavanje, poslala da ih pokušamo dovući do nekuda. Uspjeli smo ih uloviti, dopeljati i spasiti", prisjeća se kapetan.

Kaže da situacija na moru nije bila toliko pogibeljna, koliko su se stari ljudi preplašili. "Bili su izvan sebe i za njih je ta situacija bila pogibeljna. Njih šest je bilo u kokpitu i svi su čučali jadni. Bili su u svojoj panici nisu znali ni što će ni gdje će. Ni riječi nisu izustili, ali to njihovo hvala pamtim još do danas", kazao je.

Hitna služba se čeka koliko god je potrebno

Druge situacije, koje su i dosta češće, u kojima posada trajekta sudjeluje u spašavanju unesrećenih je kada na brod stigne obavijest da pričekaju s polaskom jer na brod stižu ambulantna kola.

"Hitnoća se uvijek čeka, putnici se obavijeste da se čekaju kola hitne službe, čeka se 10, 20 minuta, pola sata... to je naša obaveza da čekamo. To je nečiji život, ne znate tko je u toj ambulanti da ga spasite", objasnio je. Takve pozive obavlja služba 112 koja nazove direktno prvog časnika. "Kažu imamo hitnoću iz Lošinja, dolazi ambulanta, kasnit će toliko minuta i tad se čeka. Ima toga, pogotovo ljeti kad se događaju takvi događaji, s automobilom se zalete, lomovi, djeca padnu.. Iako sad je to sve manje i manje jer pogotovo ljeti aktivan je i helikopter", kazao je kapetan.

Davor Pongracic / CROPIX

Što se događa unutar zatvorenih ambulantnih kola ne vide ni drugi putnici, još manje kapetan koji se nalazi na vrhu mosta. Na njima je da osiguraju što brži prelazak i oslobode put nakon što pristanu u Valbisku da ambulanta može što prije doći do odredišta.

"To je jedini put kad je zapovjedniku dopušteno da kasni duže od onih 10-15 minuta. Toliko ja mogu odgoditi polazak", nagovijestio je tim otkrićem ono s čime se kapetan jedne takve linije najviše susreće i bori. A to su pozivi i moljenja, ako ne i žicanja, da brod pričeka nekoga tko kasni.

Vječno žicanje da trajekt pričeka

"Uvijek je bilo ono počekajte me dva minuta, blizu sam, počekajte minutu tu sam... Iako ako je to jedna ili dvije minute može se počekati. Kad je to pet minuta, čak i odbijamo takve pozive, ne mogu čekati, zbog ostalih putnika...", odmah se čuje da mu je to najmanje drag zadatak.

"Čovjek kasni i sad njegova glavobolja zato što kasni, postaje moja glavobolja. Imamo 100-200 putnika koji ne kasne, a taj jedan koji zove, on kasni.  Uvijek mi je na vagi čekati tih nekoliko minuta i njemu udovoljiti ili zašto bi njih stotinjak koji nisu zakasnili čekali onog jednog koji nije stigao. Iako to uvijek čekamo tu minutu dvije", kazao je. Dalo se naslutiti kako se kapetan ne da previše razvlačiti, time bi se putnici mogli i opustiti.

Kako je su ovi trajekti jedna od rijetkih veza otoka s kopnom, uz katamarane tamo gdje postoje, molo bi se reći i jedina. Ljudi znaju jedni drugima slati i neke pošiljke.

Davor Pongracic / CROPIX

"Ima tih momenata, ako je u pitanju neki paket, vođa palube to uzme, stavi ga u svoj office i s druge strane čeka gospodin ili gospođa kojima se to da. Uglavnom su to manji paketi, ili neki lijek, knjiga, paketić, takve sitnice. Nekih većih stvari, građevnog materijala i slično nema. Ovo je ipak kraća linija. To nisu one splitske linije gdje su putovanja po sat i više tamo ima takvih velikih paketa", objasnio je Marinko Vitezić.

Iako se baš na brodu 'Iloviku' rodilo i dijete za koje on zna, to je bilo za vrijeme kolegine smjene, njemu se još takva situacija nije dogodilo. "To je jedan poseban gušt, da ta djeca i imaju popuste na Jadrolinijinim brodovima, ipak je to 'naše dijete', smije se kapetan.

Od letećeg kamenja do zaboravljenih žena na brodu

A da nije samo zima rezervirana za vremenske nepogode, nego takvih slučajeva ima i ljeti posvjedočio je prije koju godinu. Kvarnerom je bjesnila ljetna oluja, sijevalo je sa svih strana.

"Došli smo ovdje u Merag, stali smo, pun brod, paluba krcata automobilima, bilo je mnogo ljudi, djece. Munja je udarila u stablo i kamen ispod njega. Ta stijena se rasprsnula i kamen leti ravno na brod. Ja gledam, od odbljeska od munje sve je bilo osvijetljeno. I točno između svih automobila su kamenčine veličine šake proletjele, ni jedan auto nije bio taknut. Palo je nas jedno 50 kamenja, a ni jedan auto nije bio oštećen. Dolje na palubi je poslije bilo i kamenja i daščica tog stabla. Nitko nije ozlijeđen niti oštećen", prisjetio se i nevjerojatne sreće koju su doživjeli i on i putnici.

Davor Pongracic / CROPIX

Prijevoz automobila preko mora obično dobro završi, po automobile, kaže nam kapetan danas ima jako malo oštećenja i dodaje da je prije toga bilo daleko više. "Danas su ljudi pažljiviji vozači. Ako se dogodi šteta, piše se zapisnik i kasnije se oni javljaju svojim kućama, naplata slijedi preko osiguranja", objasnio je proceduru.

Kao i u svakom javnom prijevoznom sredstvu putnici znaju zaboraviti neke sitnice. Najneobičnije što je itko zaboravio je - moglie. Prevedeno s talijanskog  supruga. "Kao što vidite ovo dvoje da idu s malom vespicom tako su jedan nonić i nonica. Idu oni na svoj bolid, tu svoju vespu. Da gas i ode on... A njegova žena izlazi van i počne mahati rukama. 'Dov'è mio... Dov'è? Dov'è?' Pitala se gdje joj je muž. Gledam ja to s mosta i kad evo njega nakon nekog vremena vraća se. Sav u panici pita jesmo li vidjeli njegovu ženu. Ona je sjedila u hladu i maše mu - Ja sam tuuu!", prisjeća se još jedne anegdote koja je ovog puta bila simpatično smiješna, čiji su akteri također bili nešto stariji putnici.

Kaže da su ga već davno pitali putnici je li mu dosadno stalno se voziti lijevo- desno, tamo-vamo, na što on spremno odgovara da je njemu svaka plovidba drugačija. Drugi su ljudi pa čak i zimi.

Kad vidite da se na otoku dimi samo iz dva dimnjaka

"Uvijek je zanimljivo, ima puno auta, ili nema auta, ljeti je puno turista, zanimljivo je gledati kako se ljudi ponašaju. Sunce je jako toplo je... ali moram istaknuti da posadu svi jednako slušaju i domaći i strani. Turisti kad dođu nalaze se u novoj okolini, za njih je sve novo i onda svi slušaju, nema tu nekih teških momenata. Otočani isto tako, znaju da su to njihovi gosti i da na neki način od njih žive. Nema tu pametovanja, ja sam domaći... Poštuju svoje goste, svi čekaju isto u koloni", opisao je.

Davor Pongracic / CROPIX

Kapetan Marinko Vitezić inače je iz Punta na Krku, bliže je kući nego da plovi nekim drugim vodama, ali kaže i nije doma. Smjene su takve da je 15 dana na brodu, a 15 dana doma. "Tada ne idem doma, iako sam blizu, vidim ga odavde. Moram tu biti 15 dana, zbog obaveza, situacija tijekom dana ili noći. Noći se u Meragu - na otoku. Ako je baš velika štriga, da je plimni val veliki ili ima puno valjanja onda se odvozi zadnja linija, u Valbisku nađe se rupa u zakloništa, čeka se pet sati, onda se upustimo nazad u liniju. Tad obavijestimo službu 112 da nas nema na otoku i da spavamo na 'kopnu' (iako je Krk isto otok), tako da oni znaju gdje smo", kazao je kapetan.

Svoj staž odvozio je uglavnom na otočkim linijama, prvo kao časnik, a kasnije kao kapetan. Počeo je na liniji Šilo-Crikvenica koja je od 1959. vozila sve do devedesetih on i kapetan Nikola Jelavić bili su zadnji zapovjednici. Nakon toga Marinko je prešao na Valbiska-Merag.

Na pitanje bi li mogao voziti negdje drugdje kaže da je radio i u Dalmaciji. "Vozio sam po tim otocima, Vela Luka - Lastovo. Dalmacija je lijepa, meni je Lastovo jedan od najljepših naših otoka. Daj bože da tako ostane. Ipak je malo izdvojeno i malo dalje, ljudi su divni dolje, kao i na svim otocima i Mlječani, Velolučani... Iako nas je sve manje i manje. Zato ovakve linije i vrijede puno. Ovakva linija za jedan otok mnogo znači. Toliko linija dnevno, zbilja kvalitetna veza na ovim linijama... Da nema ovako učestalih linija možda bi i tu bilo manje stanovnika. To znači egzistenciju jednog otoka, to je ulaganje u budućnost otoka. Teško je doći zimi na Dugi otok i od svih onih dimnjaka vidite samo dva kako se dime", zaključio je kapetan Marinko Vitezić.

Davor Pongracic / CROPIX

Davor Pongracic / CROPIX

Davor Pongracic / CROPIX

Davor Pongracic / CROPIX

Davor Pongracic / CROPIX

Hrvatska

Jadran

otoci

trajekt

Jadrolinija

kapetan

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter