Dvije vrhunske liječnice iskreno

'Smrt majke najgora je stvar koja se u porodništvu može dogoditi, još danas pamtim taj slučaj... Ženu koja je izgubila bebu nekoliko dana prije termina jedva smo spasili'


Valerija Bebek
24.10.2018.21:00
'Smrt majke najgora je stvar koja se u porodništvu može dogoditi, još danas pamtim taj slučaj... Ženu koja je izgubila bebu nekoliko dana prije termina jedva smo spasili'
Cropix

sažeto

Ginekologinja Jasenka Grujić i anesteziologinja Vlatka Sotošek Tokmadžić govore o svojim bogatim karijerama, situacijama na koje su ponosne i one koje su ih potresle


Valerija Bebek
24.10.2018.21:00

Jedna od rijetkih pripadnica struke koja kontinuirano i glasno govori o pravima žena i proziva sve loše aspekte koji se ženama događaju u okviru ginekološkog liječenja je dr. sc. Jasenka Grujić. Ginekologinja ima dugogodišnje i bogato iskustvo i u državnoj bolnici i u privatnoj praksi. "Diplomirala sam 1975. i važno liječničko iskustvo stekla sam kao liječnica na terenu tadašnje Hitne pomoći. Radila sam to četiri godine i smatram ga jako bitnim periodom. Nakon toga dobila sam željenu specijalizaciju iz ginekologije i porodništva u današnjoj KB Sestre milosrdnice, poznatoj kao Vinogradska bolnica, tada mi je bilo 29 godina", kazala je liječnica Grujić na početku razgovora za 100posto. Tu specijalizaciju je baš htjela, a liječničkoj struci je privučena oduvijek jer je, kako kaže iz obitelji medicinara, otac joj je bio kirurg.

"Razlog za ginekologiju mogu nazvati sasvim šiparičkim. Vidjela sam se u ulozi braniteljice, pomagačice žena. Osim što me zanimala reproduktivna medicina, uvelike je na mene utjecao jedan prekrasan film 'Žena u bijelom' s Marie-José Nat u glavnoj ulozi ginekologinje koja se zalaže za slobodu izbora, snimljen je u vrijeme kada je u Francuskoj bila aktualna dekriminalizacija pobačaja", objašnjava dr. Grujić.

U četiri godine specijalizacije, za koju kaže, nije bilo nikakvih pošteda ni prema spolu ni prema rodu, izučila je zanat i stekla je značajno kirurško iskustvo. Tada je bio takav program, njezini šefovi su smatrali da ginekolog nakon specijalizacije mora biti kompetentan na svim poljima i u porodništvu i u manjim operacijama.

Specijalizacija je u potpunosti ispunila moja očekivanja, ali da je bilo teških situacija, bilo je. Tada se još nije radila ultrazvučna dijagnostika kao što se radi danas. Bilo je mnogo malformirane novorođenčadi. To mi se usjeklo u pamćenje. Bilo je mnogo, u odnosu na današnje vrijeme, fetusa koji imaju anencefaliju, nemaju lubanju. Oni bi preživjeli vrlo kratko vrijeme. Toga danas više nema zahvaljujući ultrazvučnoj dijagnostici, ali bome nekada je bilo dosta takve patologije, prisjetila se liječnica Grujić.

Boris Kovačev / CROPIX

S osobne strane uvijek su majkama kojima se to dogodilo posebno pristupali, razgovarali bi s njima što se dogodilo i zašto. "Utješili bi je tako da smo joj rekli da ne mora značiti kako će se i sljedeći put to ponoviti, da će ona moći roditi", kazala je.

Smrt mlade majke potresao cijelu Vinogradsku

Od 1988. godina vodila je Odsjek za patologiju trudnoće. Više se bavila porodništvom, što je bila i njezina najveća ljubav, a poslijediplomski tj. magistarski rad i kasnije disertaciju obranila je iz područja perinatologije tako da je vođenje odsjeka za rizične trudnoće bio logičan slijed. "To je bio vrlo odgovoran posao, jer smo svaku trudnicu koja je imala kakav ozbiljan problem hospitalizirali. To se radi i danas, ali struka se razvija, primjerice tada nije bilo protokola o postupanju u medicini kakve danas imamo", objašnjava cijenjena ginekologinja. Slučaj koji joj je najviše ostao u sjećanju je, nažalost, završio tragično.

Došla je žena koja nigdje nije kontrolirala trudnoću, imala je vrlo visok tlak, prava eklampsija, imala je i grčeve i ta žena je nažalost umrla. Nikad je neću zaboraviti. Bez obzira na to što se oko nje okupilo mnoštvo liječnika ništa se nije moglo napraviti. Mors matris, kako mi kažemo, smrt majke je najstrašnija stvar koja se može vidjeti u porodništvu, opisala je liječnica najveći šok koji je zapamtila u svom bolničkom stažu.

Kasnije su svi kolege, sukladno hijerarhiji, razmatrali situaciju, pitali su se zašto se nije kontrolirala tijekom trudnoće. Ali od nesretne žene nije se moglo uzeti informacije kada je došla, a bliske rodbine kojoj bi se mogli obratiti nije imala.

'Bolničke smjene prepune poroda su ono za čime duboko žalim'

U to vrijeme liječnici su u bolnicama imali 24-satna dežurstva, kako pamti minimalno pet dežurstava mjesečno, a ljeti taj broj je narastao i do 12. "Praktički smo dežurali svaki drugi dan, to je bilo jako naporno. Međutim ta dežurstva su, barem meni, ostala u izvanrednoj uspomeni. Pogotovo rađaonska dežurstva. Kad bismo uspjeli sretno poroditi sve žene, pomoći im i ujutro predati službu, mirno i s osmjesima na licu svih rodilja. To su mi trenutci koji me nikada neće napustiti i za kojima žalim. Bez obzira na moment kada sam odlučila otići iz bolnice, za time duboko žalim", iskrena je liječnica.

Jedan od glavnih razloga zašto je odlučila otići iz bolnice jest financijski aspekt tj. novac, iskrena je. Kaže, pogotovo tada, liječničke plaće, čak i sa svim dodacima za dežurstva bile su jako malene. Nije imala riješeno stambeno pitanje i u jednom trenu je prelomila. "Kako se kaže 'Ubi bene, ibi patria', Gdje je dobro tamo je domovina. Čovjek mora na neki način reći ne onome što voli da bi imao pristojnu egzistenciju. U bolnici radite ono što vam je najdraže, meni je to porodništvo. Osim toga kolektiv i suradnja s kolegama je nešto nezamjenjivo, u privatnoj praksi posao je također zanimljiv a i daleko od toga da je lakši, barem što se medicine tiče - jer ste sami", objasnila je liječnica.

Boris Kovačev / CROPIX

Za svoje kolege i tadašnje šefove ima samo riječi hvale, kaže nisu se događale grubosti prema ženama, ako je i bilo nečega na to se nije gledalo 'lijepo'. Ona je još osamdesetih godina kada je bila specijalistica u Vinogradskoj provela anketu u trudničkoj ambulanti te je shvatila da bi čak 60 posto njih htjelo da im partneri budu prisutni na porodu. Tada su to počeli uvoditi i u praksu. Na to je bila potaknuta iz vlastitog iskustva poroda. Rodila je i prije specijalizacije, s 26 godina, dok je još radila u timu Hitne pomoći. "Rodila sam vaginalno i sjećam se poroda jako dobro. Nije bilo značaje analgezije tada. Ali znam da mi je bilo neobično drago držati primalju za ruku. Imala je plavu kosu i danas je pamtim kako mi je dopustila je da držim", prisjetila se naša ginekologinja.

'Struka mora reagirati bez milosti'

U svjetlu posljednjih događaja, dr. Grujić nikako ne misli da se pokretom #prekinimo šutnju optužuje sve liječnike i ginekologe. "I nisu svi liječnici takvi, daleko od toga, ali struka mora odreagirati ako je i jedan takav. Tu nema milosti, kako bi se reklo. Ono što sam ja pročitala i dobila na uvid pisma žena, to nije na razini medicinara 21. stoljeća. Tu govorim i o liječnicima i o srednjem medicinskom osoblju. Specifično je da se samo žene javljaju. Koliko je meni poznato nije bilo pritužbi muškaraca iz, recimo, urologije. Radi se o diskriminaciji žena u ginekologiji i porodništvu, ne radi se o liječnicima ili medicinskom srednjem osoblju u bilo kojoj drugoj struci. Nekako je to tipično i upravo pokazatelj našeg (ženskog) statusa u ovako patrijarhalnom društvu", objašnjava dr. Grujić.

Druga stavka koja je diskriminatorna u ginekološkim pitanjima i pravima žena je neinformiranje i nedostupnost nekih standardnih postupaka poput medikamentoznog prekida trudnoće. Jer osim kirurškim putem, trudnoća se može prekinuti i lijekovima. "U zapadnoj Europi na taj se način prekida 60 posto trudnoća, u Švedskoj čak i 70 posto. U Hrvatskoj je to moguće jedino u Rijeci, Puli i Specijalnoj bolnici Podobnik. Apsolutno to nazivam skandaloznim i adresiram to na svoju struku, one koji odlučuju. Da žene nemaju mogućnost izbora o tome na koji će se način prekinuti trudnoća, što je legalni medicinski zahvat prema zakonu. Prekid trudnoće pomoću lijekova, pogotovo za neke mlade žene, je prihvatljiviji i nosi nešto manje rizika jer se ne ulazi u uterus instrumentima", kazala je dr. Grujić.

Traumatičan porod, smatra liječnica, svakako može ostaviti posljedice, u manjem broju slučajeva toliko velike da se žene više ne odlučuju rađati. Međutim, većina žena zaboravi ružni i bolni aspekt poroda, koji, prema ginekologinji, uopće ne bi trebao biti takav. Barem ne sa psihološke strane.  "Ono što odlučuje kako će žena krenuti u porod je osoba koja nadzire trudnoću, bilo da je to ginekolog porodničar kod nas, vani i visoko obrazovana primalja. Dužnost tih osoba, ginekologa/porodničara ili primalja je u prvom redu sve rastumačiti. Kad vi znate što vas očekuje drugačije se gleda na sve", objašnjava i dodaje da je ključno i da se žene informiraju i budu informirane u cijelom procesu. Danas uz internet, mnoštvo tečajeva, udruga kao i liječnika koji nadziru trudnoću mnogo je lakše doći do informacija. Jednom kada žena s trudovima dođe u rodilište nema mnogo vremena za uzimanje detaljne anamneze.

Cropix

Kraj muža u rađaonici svi su pristojniji

Kaže da je u njihovom starom udžbeniku pisalo "Kad uzimate anamnezu rodilji, nema nikakvih kompliciranih pitanja po internističkom uzoru". Često je malo vremena, ženu se po dolasku u bolnicu mora pripremiti, izmjeriti joj tlak, negdje se vrši i brijanje, ali uz sve to svaka žena ima pravo pitati što slijedi iduće. Koji analgetik dobiva, smije reći da je i dalje boli. "Ono čemu teži moderno porodništvo je da se sam porod humanizira, da ga se smatra prirodnim događajem. To znači da nije potrebno raditi neke suvišne zahvate ako nisu nužni. Tu mislim na urez međice. Danas se savjetuje rodiljama da si prije poroda masiraju međicu, to se u moje doba nije savjetovalo. Ako nema indikacije nije potrebno intervenirati. Da bi se to moglo procijeniti potrebno je veliko strpljenje i znanje onoga tko nadzire trudnoću i porod", objašnjava dr. Grujić.

Primjerice žena u velikoj većini slučajeva ne mora leći čim stigne u rodilište, ako je u prvome dobu poroda, može i hodati, mora joj se omogućiti da jede ili da barem primi infuziju.

"Žena ne može u hipoglikemiji rađati. Prisustvo partnera, muža, obitelji je dobrodošla stvar, ako za to postoje uvjeti. Danas se blagonaklono gleda na to, za razliku od vremena kada sam ja bila mlada liječnica. Muški kolege nisu baš tada sa simpatijom gledali da muž bude prisutan na porodu. Znate kada je partner prisutan nema mjesta ni za kakve grube riječi, ne možete joj reći: 'Aj' šuti ženo, još malo...' To je najblaži primjer", kazala je ginekologinja.

Ključna je suradnja medicinskog tima s rodiljom, mora se omogućiti da joj to bude lijepo iskustvo, svjesna i sama da ne može uvijek sve biti ružičasto. Niti itko očekuje da porod bude potpuno bezbolno iskustvo. "Postoje nepredvidive situacije, niti smo mi liječnici svemogući, niti je medicina svemoguća. Niti su sve rodilje suradljive. Ali načinom koji obuhvaća poštovanje prema pacijentici kao osobi, uz malo kućnog odgoja - koji neki put nedostaje prema izjavama žena,  mislim da problema uopće ne bi trebalo biti", objasnila je.

Kao i u porodu, tako i u slučajevima prekida trudnoće iz bilo kojeg razloga svaka žena mora biti upoznata s analgeticima koje će primiti. Prvo kroz potpisivanje informiranog pristanka, a kasnije prije primitka svakog lijeka. Bol i nelagoda mogu biti apsolutno podnošljivi.

"Kad žena ima trud koji je jako, jako bolan, govorim iz iskustva, onda vi ipak znate, da će trud prestati, i on prestane i drugo da je taj trud – trud, krasno se kaže, to nije samo bol, to je trud koji dovodi do toga da žena rodi. Tako treba promatrati sve i olakšati te iznimno teške kontrakcije. Uz komunikaciju s liječnikom rodilja mora znati što je dobila i reći ako je i dalje boli. Budući da liječnik pazi i na njezino stanje, ali i na stanje fetusa mora voditi dvostruku brigu. To je jako teško uskladiti, ali se može", zaključila je liječnica.

Matija Djanjesic / CROPIX

Žena izgubila kćer i maternicu, a skoro i vlastiti život

Otkako je 1997. godine diplomirala na Medicinskom fakultetu u Rijeci doc. dr. sc. Vlatka Sotošek Tokmadžić gradi karijeru i na tom fakultetu i u KBC Rijeka. Dugi niz godina radi kao anesteziologinja, a posljednje četiri je voditeljica Odjela za anesteziju u ginekologiji i opstetriciji iz Klinike za anesteziologiju i intenzivno liječenje KBC-a Rijeka. Danas tamo, kaže, osjećaju značajan pa nataliteta, sve je manje poroda. U njihovom rodilištu prošle godine na svijet je došlo nešto više od 2600 djece. "Pala nam je brojka ispod 3000 poroda na godišnjoj bazi", kazala je dr. Sotošek Tokmadžić. Mnogo je to poroda, mnogo je lijepih priča, ali u tolikom broju dogode se i nepredviđene situacije, tragedije koje ostave traga i na stručnjacima i na ženama kojima se to dogodi.

"Sjećam se jedne žene koja je došla roditi svoje drugo dijete, imala je kući sina od osam godina. Nakon uredne trudnoće, trebala je roditi svaki dan. Termin joj je bio u četvrtak, a ona se pojavila u ponedjeljak, jer u nedjelju nije osjetila otkucaje srca.

Bebica, djevojčica, je umrla bila je intrauterina smrt, unutar maternice. Kolege su krenuli s indukcijom poroda da porode to dijete. Bilo je vrlo emotivno. Uvijek zovu nas anesteziologe da ženi olakšamo. Ona je porodila svoju djevojčicu. Međutim tada je krenulo nizbrdo, žena je počela krvariti. Došlo je do atonije uterusa, teškog stanja u kojem maternica umjesto da se kontrahira ne staje krvariti. Opstetričar i mi smo to prepoznali na vrijeme i otišli smo s gospođom u salu da zaustavimo krvarenje. Izgubila je puno krvi, ali uspjeli smo je iščupati iz svega toga. Na žalost, ona je izgubila i maternicu.

Kasnije je ležala kod nas na intenzivnoj. Doista se oporavila i najljepše mi je bilo kada mi je moja medicinska sestra rekla da ju je vidjela nakon dva mjeseca, u crkvi je imala misu za pokojnu, novorođenu djevojčicu. Teška je to situacija, ali ipak se osjećate lijepo da ste uspjeli pomoći svojim radom toj ženi i njezinoj obitelji", kazala je za 100posto dr. Sotošek Tokmadžić.

Rijeku biraju trudnice iz cijele zemlje i šire

Njihovo rodilište još davne 2003. uvelo je mogućnost poroda u vodi, porod na stolčiću, prirodni porod. Nedavno su imali čak 22 poroda u 24 sata, od toga je bilo 11 epiduralnih i nekoliko carskih rezova, mnogo posla za sve pa i za članove anesteziološkog tima. Ali u skladu s padom nataliteta, takvi zaposleni dani su ipak nešto rjeđi. Obično imaju manje posla, unatoč tome da u njihovo rodilište dolaze žene iz cijele Hrvatske.

Matija Djanjesic / CROPIX

"Kako ne, često nam dolaze od svuda. Upravo smo imali jednu ženu iz Istre, ona je peterorotka, i ona je peti put došla u Rijeku, htjela je baš kod nas roditi", smije se anesteziologinja. Ali potezale su do Riječkog rodilišta i žene iz malo većih udaljenosti. Tako joj je u sjećanju ostala jedna Francuskinja, Parižanka, u zrelim godinama, imala je punih 40. Bila je umjetnica i udala se za Splićanina.

"Žena je išla i u Francuskoj i u Hrvatskoj po rodilištima i odabrala je nas za porod. Zato što se tu nudio i porod u vodi i porod na stolčiću i prirodna metoda poroda. Tri mjeseca prije poroda došla se s nama upoznati. Tražila je da dođe ovdje jer je čula da je dobro rodilište. S njom smo bili baš šef, prof. Herman Haller i ja, primalja je bila uz nju dok je rađala. Tako da smo imali takve situacije", prisjeća se anesteziologinja.

Nitko vas ne smije nagovarati na neku anesteziju

Kaže kako kod njih ništa ne ide bez anestezije, eventualno se dogodi da žena odbije epiduralnu ili neki drugi oblik. Ne samo u porodništvu, nego i u ginekologiji žene koje idu na bilo koji operacijski zahvat trebaju dobiti neki oblik anestezije. Jer pravo je svakoga čovjeka da ne boli. "Žena ako dođe u dnevnu bolnicu obično na kiretažu, zbog nekakvog polipa ili ako se odluči na artificijelni abortus, vi ne smijete nikad osuđivati. Morate toj ženi omogućiti da je zahvat ne boli. Iako je kratak zahvat, on boli, kad se proširuje cerviks maternice pa kad se struže po stijenci. Još otkad sam kao specijalizantica došla davno, sve smo radili u anesteziji. To je opća kratka anestezija, uspavamo svaku ženu, kratko, ništa je ne boli. Nakon toga još nekoliko sati budu na odjelu nakon čega idu kući", opisuje anesteziologinja uobičajene postupke u riječkom kliničkom bolničkom centru.

Dodaje da se pacijenticama obično razjasni koje su im opcije pa same odaberu. Ali nikako nema nagovaranja, da recimo, zbog kiretaže ipak odaberu lokalnu, a ne opću anesteziju. "Znate kakav je stav i po Hipokratu, vi možete ponuditi i objasniti bolesniku prednosti i nedostatke. Nikad ne smijete nagovarati bolesnika na nešto. Možete reći imate za tu vrstu operacije taj i taj oblik anestezije, prednosti jedne su ovakve, prednosti druge su onakve. Ako ona želi regionalnu anesteziju kažete - nema problema i omogućite to", objašnjava dr. Sotošek Tokmadžić.

Odabir pacijentica omogućen je i u porodništvu. Prisjeća se jedne gospođe koja je imala traumu iz djetinjstva zbog koje je često bila na operacijama. "Kada je konačno zatrudnjela čekala je djevojčicu. Rekla mi je da ne želi da joj se stavlja tubus, da je se bode. Mi smo joj udovoljili u granicama mogućeg. Uvijek morate imati psihološki pristup ženama, i tim ljudima. Kao i u obitelji", rekla je liječnica.

KBC Rijeka

Jasenka Grujić

ginekologinja

prekinimo šutnju

Vlatka Sotošek Tokmadžić

anesteziologinja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter