teolog o povijesti božića za 100posto

Slaviti ga je počeo 'Krist na zemlji', zabranio 'engleski Grinč', prvi bor okitio je protestant, a u ilegalu ga bacio Tito


Mia Peretić
17.12.2018.19:00
Slaviti ga je počeo 'Krist na zemlji', zabranio 'engleski Grinč', prvi bor okitio je protestant, a u ilegalu ga bacio Tito
iStock / arhiva EPH

Mia Peretić
17.12.2018.19:00

Kao što je svima već poznato, idući tjedan obilježavamo blagdan Božića u kojem kršćani slave rođenje sina Božjega, Isusa Krista. Priču već svi znate: Isus, plod bezgrešnog začeća, rodio se u betlehemskoj štalici, darivala su ga Sveta tri kralja, a do njega ih je dovela Betlehemska zvijezda. Od tog trenutna počinje ispunjenje božjeg obećanja o rođenju sina koji postaje čovjekom i koji je na ovaj svijet poslan da svojom mukom, smrti i uskrsnućem "otkupi grijehe svijeta". 

iStock

Klasični vjeronauk, to svi vjernici znaju, rekli biste. No, jeste li se ikada zapitali koliko zapravo znate o blagdanu koji slavite? Znate li zašto ga slavimo baš u prosincu i kako je došlo do toga da to izgleda kao danas? 

Teolog Mislav Miholek ispričao nam je tko je "uveo" slavlje Božića, zašto se datum Božića poklapa sa slavljem starorimskog božanstva, tko je bio povijesni "Grinč koji je ukrao Božić", odakle ideja o kićenju bora, zašto je Djed Božićnjak simbol otpora i marketinški trik, te kako je ovaj blagdan tretiran u hrvatskoj povijesti. Vjerujte nam, priča je još bolja od one s vjeronauka.

Božić tek od četvrtog stoljeća, "uveo" ga je "Krist na zemlji"

"Crkvena liturgijska godina prati tijek života Isusa Krista i tijek ciklusa židovskih blagdana kroz godinu. Dvije središnje točke su Uskrs, kao najveći blagdan i Božić, kao ulazak Boga u povijest i silazak među ljude", počinje priču teolog Miholek.

Kaže nam i kako prije rimskog cara Konstantina Velikoga, kršćanstvo nije bilo centralizirano, odnosno svaka lokalna crkva odlučivala je o vlastitim blagdanima. Legalizacijom kršćanstva 313. godine i Prvim nicejskim saborom 325., Crkva se ujednačava. Božić je uglavnom na Istoku slavljen na Bogojavljenje 6. siječnja, dok ga je Zapad od četvrtog stoljeća slavio 25. prosinca:

„Prva godina za koju se može reći sa sigurnošću reći da je Božić slavljen kao danas je 336. godina“

iStock

I danas pravoslavni istok Božić slavi 25. prosinca, dok samo neke lokalne crkve, kao Ruska i Srpska pravoslavna crkva, i dalje koriste julijanski kalendar, pa kasne 13 dana za gregorijanskim kalendarom, dok primjerice Grci, Rumunji i Bugari slave po tzv. ispravljenom julijanskom kalendaru, koji se za Božić poklapa s gregorijanskim, to jest slave kada i ostali.

Od mnogoboštva do slavlja jednoga Boga i kršćanstva kao opasne sile

„Rimsko stanovništvo je bilo raznovrsno i u religijskom smislu svaka pokrajina je imala svoje bogove u koje nije nešto pretjerano vjerovala, to jest, teško da je u staroj Grčkoj postojao netko tko je stvarno mislio da na Olimpu tulumare grčki bogovi. Postojalo je religijsko tržište i do četvrtoga stoljeća u rimskim gradovima najveća rastuća sila je bila kršćanstvo.“

I ne samo rastuća sila, već i vrlo opasna, kaže nam Miholek:

"Naime, prosječni kršćanin 3. i 4. stoljeća bio je mlad poduzetnik, trgovac, obrtnik ili boljestojeći kućni rob. Dakle, uglavnom ljudi srednjega sloja koji nisu podnosili ustajalu rimsku i lokalnu aristokraciju i stvarno su vjerovali u egalitarnost koju je propovijedalo kršćanstvo, da su svi pred Bogom jednaki, a pritom nisu nimalo držali do starih običaja. Kršćanstvo je bilo opasno, jer kršćani su stvarno vjerovali u Boga i to živoga nevidljivoga Boga".

Što je bio jedan od razloga zašto ih je Dioklecijan pokušao istrijebiti...

Car Dioklecijan bio je jedan od najvećih progonitelja kršćana, a Miholek nam kaže da je to bilo povezano s neviđenom pljačkom kršćanske imovine. Lokalne vlasti u nekim pokrajinama nisu progonile kršćane jer bi to narušilo njihovu gospodarsku sliku.

iStock

Pogan, odnosno seljačina

Osim od cara, objašnjava Miholek, najveći otpor kršćanstvu dolazio je sa sela:

"Jedini otpor kršćanstvu je postojao na selu i otuda je nastao pojam pogan (lat. paganus) koji doslovce u tome kontekstu znači "seljačina", odnosno osoba koja slavi lokalne prirodne sile i ne želi se kristijanizirati, tj. pruža otpor rimsko-kršćanskoj urbanizaciji i kulturi".

Dioklecijan je pobacao značajan dio svećenstva u tamnice, dio smaknuo, no nikako nije mogao suzbiti kršćanstvo koje je bilo tada jedina prava univerzalna sila u Carstvu. To je uvidio Konstantin i igrao je na tu kartu. 

Što nas dovodi do tog famoznog "prijatelja kršćanstva", za kojeg se i počeo slaviti Božić, "slučajno" baš na isti datum kao i starorimsko božanstvo

"Nepobjedivo sunce (lat. Sol Invictus) je jedno od mnogobrojnih božanstava s tržišta rimskih religija. U drugoj polovici trećega stoljeća, na vlast je došao car Aurelijan koji je svim silama pokušao učvrstiti carstvo koje je bilo prodrmano i uvodi čvrstu ruku u vojsci i upravi, a sebe proglašava božanstvom i bogom, uzima naziv gospodin i bog, koji, primjerice, Novi zavjet koristi kao formulu za Krista, i to personifikacijskom sirijskoga boga Elagabala, čiji se blagdan slavio 25. prosinca.

Sol Invictus se poistovjećuje s perzijskim božanstvom Mitrom, popularnim među legijama i vojskom. Općenito, rimska vojska je bila sklonija religijama nego veći dio stanovništva jer su bili često u smrtnoj opasnosti. Kršćanstvo je isto bilo jedna od jačih sila u vojsci i to među centurijskim slojem (srednja klasa), tako da je Dioklecijan sustavno progonio i centurione-kršćane, a neke i smaknuo. Rimski centurioni u Novom zavjetu su već pokazani kao ljudi vjere", objašnjava teolog Miholek.

Konstantin Veliki kao Nepobjedivo sunce na 25. prosinca, odnosno na Božić

"S obzirom na seriju novčića u kojoj je Konstantin Veliki prikazivao sebe 313. kao božanstvo Sol Invictus, nije teško pomisliti da je Božić pomaknut sa 6. siječnja na 25. prosinca zbog Konstantinove političke dobiti i njegove želje da se ujedno i njega vidi kao Krista na zemlji, što mu je bila draga slika. Oko zimskoga solsticija od pamtivijeka se slavilo i taj dio godine uvijek je bio svečan. Kako pod Konstantinom su se Crkva i kršćani značajno razmahali u svakom pogledu, teško da je netko previše prigovarao zbog toga što je Božić došao na 25. prosinca. Teško da itko danas više razmišlja o Konstantinu i Mitri, a zapravo je i nevažno", zaključuje ovaj povijesni pregled Miholek.

Odakle dolaze jaslice, božićno drvce, vjenčić i Djed Božićnjak?

Kada smo ustanovili kako je došlo do slavljenja Božića na datum koji slavimo i danas, zanimalo nas je kada su se javili i drugi simboli bez kojih nam je ovaj blagdan danas nezamisliv. Svi oni imaju svoju priču i nisu se javljali istovremeno i na istom mjestu.

Otac jaslica Franjo Asiški, prvi bor je okitio Martin Luther u Njemačkoj

"Suvremeni božićni običaji su uglavnom srednjoeuropskoga podrijetla, iako se primjerice za oca jaslica smatra Franju Asiškoga, toga genijalca iz Asizija. Apokrifno se prvo kićenje bora pripisuje pak Martinu Lutheru, iako je luteranska reformacija u 16. stoljeću poprilično okljaštrila slavljenje Božića, ali kratko je to trajalo. 

iStock

Već od druge polovice istoga 16. stoljeća zasigurno u luteranskoj Lotaringiji se kite borovi, što se brzo proširilo luteranskim krajevima Njemačke, ali već u 18. stoljeću katoličko Porajnje prihvaća taj običaj, koji se onda širi katoličkim krajevima Srednje Europe, ali i luteranskim sjevernim predjelima Europe", kaže nam teolog i dodaje:

"Suvremeni adventski vijenac je napravio luteranskim pastor Johann Hinrich Wichern u prvoj polovici 18. stoljeća, tako da sve što danas imamo kao božićne običaje nastalo ispreplitanje katoličko-luteranskih običaja".

Kako je Grinč Cromwell zabranio Božić, a rehabilitirala ga engleska kraljica: bor, adventski vijenac i toplina Božića zatukli Cromwellovu ludost

U Engleskoj, lord-protektor Oliver Cromwell, kao dosljedni kalvin i prvak puritanaca sredinom je 17. stoljeća zabranio proslavu Božića, što je uključivalo i Ameriku, jer je isti blagdan viđen kao katoličko-luteranska ujdurma, a jedino za puritance što je gore od katolika su luterani. No, kako nam priča Miholek, Božiću tu nije bio kraj:

"Božić je rehabilitiran dolaskom princa Alberta u Englesku, kada je kraljica Viktorija u prvoj polovici 19. stoljeća uvela njemačke božićne običaje na engleski dvor, tako da su bor, adventski vijenac i toplina Božića tek tada konačno zatukli Cromwellovu ludost. U Engleskoj tada nastaju i prve božićne čestitke. U Ameriku se u to doba slijevaju rijeke njemačkih emigranata, katolika i luterana, tako da se tek od druge polovice 19. stoljeća u SAD-u rehabilitira Božić kao blagdan".

iStock

Sveti Nikola kao prava faca i Djed Božićnjak kao simbol otpora i čisti marketing

Priču o Svetom Nikoli znaju uglavnom svi: bio je pravi biskup, sudjelovao je i na Prvom nicejskom saboru. Povezan je različitim legendama, štuju ga pomorci, posebice ga obožavaju Rusi, a česta je slava kod Srba. Miholek kaže da se vrlo vjerojatno nadovezao na prastari lik daronosca pretkršćanske Europe i on prvi nosi darove 6. prosinca.

iStock

No, kad smo kod Djeda Božićnjaka, kojeg neki pamte i kao Djeda Mraza, njegova je inicijalna uloga bila pomalo buntovna:

"Djed Božićnjak (Father Christmas) je pak u 17. stoljeću u Engleskoj bio lik otpora ludom Cromwellu, a suvremena je verzija opet povezana s princom Albertom i kraljicom Viktorijom. Svjetovni Djed Mraz je pak vrlo vjerojatno produkt agresivne promidžbene kampanje Coca Cole iz tridesetih godina 20. stoljeća i zaista je urnebesno smiješno da su istoga prigrlili komunisti. U Panonskoj Hrvatskoj darove za Božić donosi "mali Isusek".

iStock

Slavlje Božića u Hrvatskoj

U redu, sada kada smo pokrili povijesni pregled i turbulentne događaje koji su doveli do suvremenog "božićevanja", zanimalo nas je kako su se blagdanski običaji razvijali u Hrvatskoj. Logika je zapravo vrlo slična kao i s događajima u starom Rimu. Naime do ujednačenja hrvatskih suvremenih božićnih običaja došlo je u dva vala:

"Hrvatsko božićno bogatstvo posljedica je rascjepkanosti hrvatskoga nacionalnoga prostora, tako da Hrvati širom Austro-Ugarske imaju svoje zasebne božićne običaje, od Subotice na sjeveru Bačke pa do Boke Kotorske, skoro svako selo je  imalo svoje pjesme i svoj način slavljenja Božića, pod utjecajem različitih kultura.

Pjesmarice i ujednačavanje rituala u vrijeme prve Jugoslavije, u Kraljevini SHS dobili smo "Hrvatski Božić"

"Tek ulaskom u prvu Jugoslaviju, podosta zaslugom vrijednoga liturgičara dr. Dragutina Kniewalda, od 1919. izdaju se različite hrvatske crkvene pjesmarice, ujednačava se božićni ritual među svima Hrvatima, a neke božićne pjesme su možda još iz srednjega vijeka", priča nam teolog Miholek i dodaje kako je u Kraljevini SHS politička situacija utjecala na nastajanje takozvanog "Hrvatskog Božića":

"Na čestitkama umjesto blagoslovljenoga ili sretnoga Božića piše se ta formula, a božićni motivi su često okićeni hrvatskom trobojnicom, Isusa se premješta iz Betlehema u kontekst hrvatskih krajeva, primarno zato jer su Srbi svoj Božić nazivali srpskim pa Božić ujedno postaje i nacionalnim blagdanom Hrvata, što nije dobro sjelo Kaptolu, tako da je Božić postao i političko pitanje, a bio je i omiljen blagdan Stjepana Radića, HSS je posebice slavio isti pa se u literaturi može naći naziv "seljački republikanski Božić".

Tito ga bacio u ilegalu

"Za vrijeme druge Jugoslavije je Božić stjeran u ilegalu, jer Titova Jugoslavija je bila jedna od rijetkih država koja je zabranjivala proslavu Božića. U gotovo svim komunističkim zemljama Božić je bio neradni dan, uključivo Istočnu Njemačku i Rumunjsku, a Poljaci bi valjda digli oružani ustanak da se ih tjeralo da rade na Božić", smatra Miholek.

Presnimka fotografije iz obiteljske arhive Juraja Hrzenjaka

Napominje i kako je s liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskoga koncila, s kraja šezdesetih, Božić još više dobio na važnosti i suvremena hrvatska božićna misa dobiva svoje ruho, a činjenica da je bio zabranjivan, Božiću daje dodatnu slast.

Podsjeća i da su glavni izvor božićnih ukrasa u sedamdesetima i osamdesetima godinama prošloga stoljeća bili mitski štajerski šoping punktovi Graz i Leibnitz. Današnji Božić u Hrvata sa svim svojim običajima je dijete Drugoga vatikanskoga koncila i preživio je razne bedaste ideje iz devedesetih:

"Unatoč svemu, Božić je blagdan istinskoga svjetla, spomen da na dan kada je Bog sišao na Zemlju među ljude. Iako su ga puritanci i komunisti probali zabraniti, blagdan Božića je nadživio svaku nedaću i ljudi ga jednostavno vole. Nije svaki dan da Bog uđe direktno u povijest, zaključuje Miholek.

božić

Isus Krist

povijest Božića

teolog

Konstantin

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter