Foto: AFERA KRAĐE DJECE

'Rekli su mi da je moja kći umrla na porodu. 35 godina kasnije dobila sam dokument koji tvrdi da je živa. Već 19 godina je tražim. Vjerujem i osjećam da ću naći Sunčicu!'


Valerija Bebek
16.11.2019.20:30
'Rekli su mi da je moja kći umrla na porodu. 35 godina kasnije dobila sam dokument koji tvrdi da je živa. Već 19 godina je tražim. Vjerujem i osjećam da ću naći Sunčicu!'
Privatna arhiva

sažeto

Ljiljana posljednja dva desetljeća traži svoju prvorođenu, ukradenu, kći. Detaljno je ispričala horor zdravstvene, psihičke i pravne bitke koje prolazi od 3. ožujka 1975.


Valerija Bebek
16.11.2019.20:30

Htjeli smo joj dati ime Sunčica. Tako se trebala zvati. To je valjda zato što je prvo dijete bilo tolika radost, bila sam nasmijana svih devet mjeseci trudnoće, kazala je Ljiljana. Ona je majka, baka, supruga, inženjerka kemije, sada je umirovljena, živi u Kanadi više od četiri desetljeća, no zbog jednog jako tužnog razloga posljednjih 19 godina u rodnoj Srbiji provede dva mjeseca svake godine.

"Bio je to porod u terminu 3. ožujka 1975. u jedinoj bolnici u Kruševcu. Rodila sam carskim rezom, tako da sam do samog izlaza iz bolnice gotovo spavala. Meni je tih 10 dana potpuno prazno. U izvodu iz operacijske sale piše da sam rodila djevojčicu, imala je tri kilograma i 51 centimetar, bila je živa, proplakala, prodisala, ni po čemu nije bila u kritičnoj situaciji. Idućeg dana odmah ujutro moje dijete je prijavljeno da je rođeno u matičnoj knjizi. Vrijeme poroda piše 16,20", priča Ljiljana Milovanović dok sjedi u svom domu u Torontu.

Kaže da je svih tih dana u bolnici, oporavljajući se od carskog reza bili ili pod narkozom ili pod teškim lijekovima. No, zato se njezin suprug, roditelji i njen brat sjećaju što se događalo.

"Mužu i mojim roditeljima su rekli da ima problema s djetetom. To dijete nitko nije vidio, moj brat je pokušao uletjeti u operacijsku salu. Nitko nju nije vidio, niti sahranio. Mojoj obitelji, dok sam ja ležala u nesvijesti, nakon dva dana rekli su da je umrla. Rekli su im da je bolje tako. Bila bi nenormalna, imala bi oštećenje mozga. U prijavi smrti piše da se dijete udavilo u plodnoj vodi, rođena je carskim rezom, prema tome nije bilo moguće ni da se naguta plodne vode, a još manje da se udavi. Autopsija nije napravljena. Otpravili su me iz bolnice nakon 10 dana, nismo vidjeli ni pedijatra da nam objasni što se dogodilo, bez ikakvih dokumenata. Jedini dokaz da sam rodila bio je taj da sam ušla s velikim trbuhom u bolnicu i izašla bez njega", prisjeća se svog prvog poroda.

Privatna arhiva

Mlada obitelj, ožalošćena, nije dovodila u pitanje ono što su im u bolnici rekli. Imali su samo dva dokumenta prijavu u matičnoj knjizi da je kćer rođena 3. ožujka 1975. u 16,40 sati, koja je podnesena iduće jutro. Te prijava da je dijete umrlo, istog dana kada se rodilo u 17 sati, tu prijavu o smrti podnijeli su za dva dana.

"Nisam ni onda vjerovala da je mrtva. Vi živite ni na nebu ni na zemlji. Osjećate da je dijete živo, živite u jednom stanju", kaže Ljiljana u iscrpnom telefonskom razgovoru za 100posto. Tada kad se to dogodilo pokušala je nastaviti sa životom. S jednom trudnoćom nakon koje je ostala bez djeteta, upisanim fakultetom... Drugi put je zatrudnjela.

'Gospođo, pa vaša kći je živa'

"Drugu trudnoću sam odležala, devet mjeseci nisam se smjela micati, samo sam plakala. Gledala sam lutke koje sam skupljala svojoj prvoj kćerki. Stajale su na mom ormaru. Razmišljala sam samo o tome kako nemam dijete koje se trebalo igrati s njima. Rodila sam 1976. svoju drugu kćer, isto carskim rezom. U istoj bolnici, potpuno drugačije priča i drugačiji porod. Nakon što je naša druga kćer, Suzana, navršila 20 mjeseci otišli smo u Kanadu", prisjeća se Ljiljana.

Tada je imala 24 godina, bila je to 1978. takvo preseljenje bio je velik korak za mladu obitelj. Kad su pošli u Kanadu njihova prva kćer trebala je imati tri godine. "Kad smo pošli iz Srbije imala sam osjećaj da nešto ostaje, kao da sam nešto zaboravila, osjećala sam se kao da sam kriva, kao da sam nešto napustila... izdala", opisuje tužan rastanak s djetetom koje nikad nije vidjela ni zagrlila.

Opisuje kako je prve godine u Kanadi u jednom dućanu vidjela bistu djevojčice, ukras koji je bio na prodaju. Odmah ju je kupila. "Ta bista stoji 41 godinu u mojoj sobi, njoj slavimo rođendan, kad bude Nova godina, Božić, tu njoj ostavim, posvetim neki poklon, svijeću. Nikad nisam mogla prihvatiti da je umrla", otkriva Ljiljana. No život je išao dalje, godine prolazile. U Kanadi je ponovno upisala prekinuti fakultet, završila ga, zaposlila se. Sa suprugom odgajala njihovu Suzanu. Danas kaže da je u Kanadi odrasla, gledala je kako se ljudi bore za svoja prava, shvatila da ti nitko neće dati ono što ti pripada, ako se sam za to ne pobrineš.

Privatna arhiva

Godine su prolazile, ona je živjela svoj život u dalekoj Kanadi i povremeno dolazila u Srbiju i Kruševac. Sve do 2010. kada su ležerni, obiteljski, posjeti prerasli u nešto drugo.

Bila sam u matičnom uredu, vadila sam dokumente za sebe. Igrom slučaja sam pitala - mogu li dobiti dokumente, bilo kakve papire, i za dijete koje je umrlo. Kaže mi čovjek, naravno te da mu napišem podatke. Ja napišem i kaže mi čovjek: 'Ovo dijete nije mrtvo, nego živo. Vaše dijete je živo'. Dobila sam njezin matični list!

Ljiljanin je život u tom trenu dobio još jedan sasvim slučajan obrat. Taj matični list, koji je Ljiljana dala redakciji 100posto na uvid, napisan je 1. travnja 1975. godine. Ona za njega nije znala punih 35 godina, dok joj nije slučajno došao u ruke.

"U toj prijavi od 1. travnja piše da se rodila 3. ožujka u 16,20 sati. U porođajnom protokolu koji sam kasnije dobila piše da je dijete živo, da je cijepljeno i da je 1. travnja izašlo iz bolnice. To su dvije kritične stvari. Nigdje ne piše da je dijete umrlo osim u onoj prijavi smrti. U toj drugoj prijavi nema mog potpisa, ali je falsificiran potpis babice. Sudila sam se s bolnicom i dokazali smo da je falsificiran potpis babice. Kad su prijavili da je dijete umrlo pečat je iz 1974. godine - godinu ranije. Malo vam je to sve komplicirano kod mene", opisuje samo jedan dio borbe koju od tog dana 2010. Ljiljana vodi.

'Što ako ona nema novca, a ja sjedim ovdje u Kanadi?'

Nelogičnosti poput sumnjivog pečata, falsificiranog potpisa babice, kao i Ljiljaninog falsificiranog potpisa - na prvoj prijavi matičnom uredu, počela u uočavati nakon što su joj u istom tom uredu ustvrdili da njezino dijete nije nikada umrlo.

Kad sam 2010. dobila taj dokument, kad mi je čovjek rekao da mi je dijete živo, ja sam plakala od Kruševca do Beograda i onda od Beograda do Toronta. Opet sam imala onaj težak osjećaj. Kao da mi se srce pocijepalo i ostalo u Srbiji. Ne dao bog nikome

Svoju potragu za nestalom kćerkom, Sunčicom, krenula je tamo gdje je nestala - iz Kruševačke bolnice. To je jedina u gradu, kaže, i jedina u okolici. Toga dana 3. ožujka 1975. rodile su se još tri djevojčice i četiri dječaka. Primijetit ćete nije bila pretjerana gužva u rodilištu.

Privatna arhiva

"Kontaktirala sam ih sve, i njih i njihove mame. Da budem sigurna da nijedno nije moje. I sve sam djevojke vidjela i zaključila sam da nisu moje", objašnjava kako je prvo htjela otkloniti mogućnost bilo kakve zabune u rodilištu. "Jedna od tih djevojaka, tada je imala 36 godina, bila je iz skromne obitelji, roditelji su joj živjeli na selu. Završila je srednju školu, bila je udana i imala je djevojčicu od 13 godina. Kada smo se našle sve mi je to ispričala, kao i da je bila u teškoj situaciji. Muž joj se zaljubio u neku balavicu, izbacio je iz kuće, ali uzeo joj je i dijete, veze i poznanstva na sudu i ta djevojka, mlada žena nije vidjela svoju kćer. Ne mogu vam ni objasniti tu patnju koju sam vidjela na njenom licu", prisjeća se Ljiljana.

Taj susret, s vršnjakinjom njezine Sunčice, djevojkom koja je rođena na isti dan u istoj bolnici kao i njezina prva kćer, potaknuo je u njoj ono što živi posljednjih godina. "Zamisli da je moja kćer tako negdje, da joj je muž uzeo dijete, a ona nema novaca za sud. Tko zna kako živi, možda nema novaca, možda je bolesna ona, ili njeno dijete. A ja sjedim u Kanadi i nemam što pametnijeg za raditi. Tada sam se zarekla da neću stati dok je ne nađem!"

Potporu obitelji imala je od prvog trena, mlađa kćer znala je kao dijete govoriti da je uvijek sama i da imaju samo nju. Ljiljana nije mogla imati više djece, a stariju sestru su izgubili. "Ja sam krenula put Srbije, od tada sam 14 puta bila tamo po dva mjeseca, tisuće i tisuće dolara sam ostavila na tužbe i odvjetnike. Na borbu. Posljednje dvije godine sam u mirovini pa se mogu i više posvetiti", kazuje.

Ljiljana je shvatila da je jedna od brojnih roditelja kojima su ukradena djeca. Afera koja posljednjih godina sve više probija u javnost pogotovo u susjednoj Srbiji, koju se naziva i 'Bebi afera', govori o tisućama roditelja iz sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih pa i dvijetisućitih, kojima je rečeno da su im djeca umrla, a okolnosti i dokazi su najblaže rečeno sumnjivi. Na tu je temu i beogradski redatelj Miroslav Terzić snimio film 'Šavovi', koji je prikazan i na Berlinaleu i Motovun film festivalu. Film je snimljen u koprodukciji Srbije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Scenarij je napisala Elma Tataragić po slučaju stvarne beogradske krojačice koja je uvjerena da su joj novorođenog sina oteli i prodali te da nije mrtav.

Deseci umrlih beba, niti jedan grob

Kada je Ljiljana počela istraživati i povezivati se s mnogobrojnim roditeljima i u Srbiji, ali i u svijetu, došla je do zanimljivih podataka. Odmah na početku razgovora za 100posto istaknula je Kruševac kao jedan od najgorih gradova slučajeva.

Privatna arhiva

"Statistički izvještaji kažu da je u Srbiji od 1961. do 2000-ih za 50 godina umrlo 240.912 beba. Išla sam po gradovima. Kruševac, '75. godine kad sam ja rodila, to je jedina bolnica u gradu i okolici, umrlo je 96 beba. Od toga 46 beba samo u Kruševcu, među kojima je i moja. Otišla sam na groblje, dali su mi knjigu, listala sam, ne postoji ni jedna jedina beba da je sahranjena. Deset godina se natežemo, kažu da su je sahranili, onda da su je spalili. U Kruševcu ne postoji krematorij? Što ste radili, bacili u peć? Pa bacali ste tijela, gdje ste bacali? Nikako ne mogu dobiti odgovor. Bolnica kaže da je obavljena 'bolnička sahrana'", objašnjava kako na pitanje gdje je završilo tijelo njezine kćeri ne može dobiti dogovor.

Ove je godine također imala sastanak u bolnici, bio je prisutan ravnatelj, šef ginekologije, njih ukupno osam djelatnika bolnice. "Što znači bolnička sahrana? Na groblju nema djece, nemamo dokaze gdje su djeca od rođenja nestala? Oni su se 10 minuta gledali, nisu znali što bi nam odgovorili, kažu da nisu radili tada. Vade se svi da je to bilo dosta davno. Niti jedna od nas majki nije dobila povijest bolesti, nije napravljena obdukcija niti jednog djeteta. Kolika je mogućnost da mi dobijemo tu dokumentaciju?", pita se Ljiljana.

Podigla je kaznenu prijavu protiv bolnice, tako je i uspjela dokazati da je falsificiran potpis babice na drugoj matičnoj prijavi od 1. travnja. Kaže da je igrom slučaja ta ista babica bila na porodu njezinog drugog djeteta, kada je sve prošlo regularno.

Svijet se podijelio na one koji kupuju i one koji prodaju djecu

"Prvo sam na Facebooku počela voditi kampanju, ali sam se uključila u mnoge organizacije po svijetu i upoznala ljude koji se bave problematikom trgovine djece, saznala sam mnoge stvari. Taj lobi za usvajanje je vrlo jak, čisto sumnjam da ćemo mi dobiti informacije o svojoj djeci. Zakoni koji se trenutno donose u Srbiji neće donijeti nikakvu istinu. Uzimali su djecu i iz Srbije i iz drugih republika, tu su djecu slali po cijeloj Jugoslaviji, i izvozili u inozemstvo. Usvajanje djece je i dan danas najveći biznis, drugo po količini novca koji donese, odmah iza droge", nabraja Ljiljana.

Osim lokalne potrage u Srbiji povezala se s ljudima od Kanade do Europe. Ono što je saznala i što želi naglasiti, je da su tih godina djeca otimana i u Švicarskoj i u Kanadi za što se čak i premijer ispričao, u Španjolskoj je uzeto oko 350.000 beba, naglašava nije to afera isključivo vezana za Srbiju i našu regiju. Nismo mi jedini.

"Sada se to više ne može raditi svugdje, recimo u SAD-u ili Kanadi, sada su se odvojile te bogate zemlje i u njima su 'kupci', roditelji, a siromašne zemlje izvoze djecu. Mi dalje spadamo u siromašne zemlje, mi smo zemlje gdje zakon nije jak ni strog. S djecom je najlakše manipulirati. Po našoj ex-Jugoslaviji djeca su se masovno uzimala od pedesetih do 2000. kada je to puklo. Mada imamo dokaza da su se djeca uzimala i poslije, imamo roditelja koji se javljaju da nisu vidjeli dijete kada je umrlo da ga sahrane. To je nepisani zakon kojeg se drže u bolnicama. Nigdje ne piše i ne postoji napisan zakon da roditelji ne smiju vidjeti dijete ako je umrlo".

Privatna arhiva

"Roditelji kojima se to dogodi su u takvom bolu i patnji, mi ne znamo na koja da vrata pokucamo. Ja sam počela 2010. kad sam dobila dokument da moje dijete nije umrlo". Kaže i da je na prvoj prijavi u matičnu knjigu koja je podnesena dan nakon poroda falsificiran potpis. Prijavu je ispunila babica odmah nakon poroda, tamo piše da je Ljiljana rodila kćer koja je bila živa. Prijava je matičnom uredu podnijeta iduće jutro, a na njoj je falsificiran jedna potpis i to njezin.

Nema šanse da sam se ja potpisala, ja sam bila pod potpunom narkozom, meni je pružena hitna transfuzija, dobila sam četiri boce krvi. Osim toga ja se potpisujem latinicom, a tamo je tako lijepo i čitko napisano moje ime ćirilicom

"Niti jedna majka ne može dobiti povijest bolesti, vi čim uđete u bolnicu vidi se od prvog trenutka do kraja, sve procedure. Dijete nakon poroda se prati, mjeri, nakon minute, nakon deset, prati se što se događa i s mamom i s djetetom. Je li dijete liječeno, je li obavljena obdukcija ili nije. Toga nigdje nema, nigdje ne piše da je moje dijete umrlo, osim u onom jednom papiru. Da bi mogli doći do cijele istine moramo imati povijest bolesti. Mi trenutno imamo 1000 majki koje traže svoju djecu, ja ne mogu reći da ni jedno od te djece nije umrlo, ali s tom zabranom da vidimo svoju dokumentaciju sumnjamo za sve nas", objašnjava dalje Ljiljana.

Zatim je dugo, dugo, nabrajala sve pravne korake koje je poduzela, tuži se s Ministarstvom pravde, Ministarstvo zdravstva, kaže tjera ih do Ustavnog suda, tuži se i s bolnicom, obratila se i ministru vanjskih poslova Kanade, koji je u ime Ljiljaninog slučaja pisao ministru vanjskih poslova Srbije. "Do danas nismo dobili odgovor", tvrdi Ljiljana.

"Obratila sam se i Europskoj uniji, sva moja dokumentacija je i u Bruxellesu. Kanadskoj ambasadi, ombudsman je išao dva dana u Kruševac, ništa nisu mogli učiniti. Više ne znam s kim sve nisam pričala, nailazimo na zid koji ne možemo probiti. Ako je istina da su djeca umrla, u čemu je problem, otvorite knjige, povijesti bolesti...", opisuje kako joj izgleda život posljednjih godina.

Napominje da ne pripada niti jednoj udruzi u Srbiji, bori se sama. "Mnogo mi ljudi, i često, kažu da direktno pitam, direktno se sukobljavam, kažu mi da ne mogu tako. Ja ništa ne tražim što nije moje pravo. Uvijek me ušutkavaju, pet puta sam bila na razgovoru u EU, ne sramim se i ne bojim ništa", kazala je i dodala da je svjesna kako je ipak u boljoj poziciji jer živi u Kanadi. Posao i obitelj joj ne ovise o lokalnim šerifima, državnim službama i slično, kao većini ljudi koji su u istom problemu.

Privatna arhiva

"Borbe se vode na ulicama, a ratovi dobivaju na sudu, potrošila sam tisuće i tisuće dolara, a nisam ništa postigla. Moramo se izboriti da se zakoni poštuju i da postoji odgovornost. Po zakonu su dužni u bolnici čuvati vašu dokumentaciju i povijest bolesti, to je vaša imovina. Zašto smo mi jedini koji ne možemo dobiti svoju dokumentaciju? Mene ne zanima koji je doktor kriv, tko je to učinio. Oni su već umrli, ne mogu ja njih ganjati, mene zanima moje dijete", rekla je Ljiljana.

Napominje da njezina kćer, kao i sva druga takva djeca - nisu nestala - to su bebe starosti jedan ili dva dana, koje nisu mogle odšetati, nestati na putu do parka ili škole. Njeno dijete je ukradeno, oteto. Nestalu osobu se nakon pet godina može proglasiti mrtvom, njihovu djecu ne može, i zato inzistira na točnoj terminologiji, kako bi se izbjegle pravne manipulacije. "Beba u rodilištu ne može nestati, ona je ukradena. Igraju se riječima to je zločin protiv čovječnosti koji ne zastarijeva".

Unatoč svoj boli koju osjeća i svemu što je prošla, sebe ne naziva žrtvom - to je još jedan krivi termin. Roditelji su oštećene, strašno oštećene stranke, a jedine i isključive žrtve su djeca. Ona su ukradena, ne mogu saznati svoj identitet, tko su im biološki roditelji.

"Ja i dalje vjerujem da ću naći svoju kćer, u to sam duboko uvjerena, u duši. Imam nadu da će moje dijete mene vidjeti, iako ne zna, mnoga djeca ne znaju da su usvojena. Vjerujem i osjećam da ću je naći, zato stalno istupam u medijima, kad god sam u Srbiji pojavim se u nekoj emisiji, novinama. Želim da me vidi, možda se prepozna", nada se Ljiljana. Kaže zato nam je i dala fotografiju nje i supruga iz mlađih dana. Mnogo se raspitivala kod psihologa i stručnjaka u Kanadi, kako činjenica da je čovjek usvojen djeluje na njegovu psihu. Bilo ju je strah, može li ona naštetiti svojoj kćeri kad joj se recimo samo pojavi u životu. Iako zna da je to nemoguće, jer jedini način je da kći dođe njoj.

Ispričala je kako su joj se javile dvije djevojke u Srbiji, nakon što su vidjele njezinu priču, one tragaju za svojim biološkim roditeljima. Napravile su DNK analizu i ispostavilo se da nisu u rodu. "Jedna zna sigurno da je usvojena, drugoj roditelji nikad nisu potvrdili, ali ona to jako sumnja. Međutim ne žele javno iznositi svoj identitet. Znate kod nas na Balkanu još smo 100 godina za ostatkom svijeta. Posvajanje je sramota, prvo je sramota da žena ne može roditi, zatim je sramota kad si usvojeno dijete, rugaju mu se u školi. Danas je već drugačije, ali u to doba je bila sramota. Moguće da ni ne zna da je usvojen. Želim da dijete vidi, možda se prepozna", razradila je svaki scenarij u glavi Ljiljana. Ona se nada da će genetika napraviti svoje.

Na pitanje boji li se da je Sunčica završila u nekoj lošoj obitelji, odgovara negativno. Ne boji se. "Sva ta djeca koja su uzeta od roditelja, prodavana su i znalo se gdje idu. Otišla su kod imućnih roditelja, kod roditelja na položajima. Siromašan čovjek ne može ni usvojiti dijete, a još manje kupiti. Vjerujem da je u Srbiji, uvjerena sam, ne plašim se. Vjerujem da je udana, da ima djecu, da živi lijepo. I da ću je naći".

Srbija

Kanada

otmica djeteta

krađa beba

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter