Regija koja se razvija, ali i propada...

Prošli smo Baranju uzduž i poprijeko, od Todorićeve vile do ugaslih pustara: 'Danas je to sramota priznati, ali kad je on došao, podigao nas je na noge'


Daniel Radman
09.04.2019.13:55
Prošli smo Baranju uzduž i poprijeko, od Todorićeve vile do ugaslih pustara: 'Danas je to sramota priznati, ali kad je on došao, podigao nas je na noge'
Marko Mrkonjic / CROPIX

sažeto

Od kuća za 10-ak tisuća eura do brutalno skupih vinskih podruma, današnja Baranja puna je suprotnosti


Daniel Radman
09.04.2019.13:55

Za Baranju su zadnjih godina znali reći: 'trećina je Kopački rit, trećina je Todorićeva, a trećina još uvijek pripada Baranjcima'. Baranjci bi na to odmah odmahnuli rukom: unatoč prisustvu 'Gazde', tu njegovu trećinu zvali su isključivo 'beljskom' i nikako drugačije. Tako je i danas. Nije to bilo vizionarski s njihove strane, već ih je povijest dovoljno naučila: znali su oni da je Belje s godinama samo mijenjalo vlasništvo i da je tu – osim samog 'kombinata koji život znači' - sve prolazno. I danas teško možete proći pet kilometara a da vas ne dočeka logo tvrtke na nekoj tabli, bilo da je riječ o gospodarskom objektu ili poljoprivrednom dobru.

Krenuli smo jutrom iz Osijeka, preko Darde, put jedinog baranjskog grada, Belog Manastira. Sunčan dan, kao iz snova, obasjavao je baranjska polja, voćnjake i vinograde. Pitoreskna sela bila su melem za oči, sve dok nas na trenutak ne razbudi stvarnost. Baranja je danas puna kontradiktornosti, unatoč plodnoj zemlji – mnogi će se zakuniti da je riječ o najplodnijim oranicama Hrvatske – dobar dio stanovništva samo preživljava. Dosta kuća je napušteno, ljudi su iselili – što u gradove, prije svih Osijek i Zagreb, što u inozemstvo - pa u lokalnim oglasnicima već za 10-12 tisuća eura uz nevelik trud možete pronaći kuću s okućnicom.

Belomanastirski trg veći od zagrebačkog

Marko Mrkonjic / CROPIX

'Mnogi ih naslijede, a kako žive daleko, ne znaju ni šta bi s time, pa ih daju u oglas samo da se riješe, ni ne znajući koliko to može vrijediti', kažu mi upućeni. Neki Osječani iskoristili su tu prigodu, pa su za male novce gradski život zamijenili lokalnom idilom. Mogli smo čuti da nitko od njih nije požalio, no teško je njihove prilike uspoređivati s onim s čime se susreće domaće stanovništvo. Doseljenici iz grada ondje imaju radno mjesto, a to je ono što prave Baranjce najviše muči. Kako doći do posla.

U Belom Manastiru smo se odlučili popiti jutarnju kavu. Središnji trg, unatoč sunčanom danu, zjapio je poluparazan.

'Površinom je veći i od Trga bana Jelačića, sve i da je više ljudi opet bi vam se činilo da tu nikog nema', dobacio nam je gospodin za susjednim stolom. No, svjestan je i on da se ono što smo zatekli teško može nazvat 'gradskom vrevom'.

'Nije to ni sjena onoga što je bilo nekada', dodaje, a tu rečenicu često ćemo čuti tijekom dana. Svi se nekako vrate u tu nostalgiju, pa onda nastave s famoznim nastavkom 'prije rata tu je bilo'... No, kad već spominjemo rat, ako ništa, barem se u Baranji više ne osjete međunacionalne tenzije. Srećom, već dugo nismo mogli pročitati ikakve vijesti koje bi bile s takvim predznakom.

Nasred trga - zvijezda petokratka

Marko Mrkonjic / CROPIX

Zanimljivo, središnjim baranjskim trgom dominira velika zvijezda petokraka, što je u današnjoj Hrvatskoj doista raritet. Radi se o spomen-obilježju ruskim borcima, 'crvenoarmejcima', koje su Rusi prije tri godine temeljito obnovili. Spomenik je u obliku obeliska na vrhu kojeg je velika zvijezda, a na njemu je na hrvatskom, srpskom, ruskom i mađarskom jeziku ispisan tekst: 'Palim borcima nepobjedive Crvene armije protiv fašizma i za naše oslobođenje'.

'U podnožju spomenika pokopan je i ruski general koji je poginuo u čuvenoj Baranjskoj bitki', otkriva nam naš 'vodič', pa dodaje da je spomenik nakon mirne reintegracije znao biti devastiran, no nitko ga više ne dira otkad su ga Rusi obnovili.

Sablasno zdanje napuštene škrobare

Marko Mrkonjic / CROPIX

'Vodič' nas je dalje uputio u 'sjaj i bijedu Baranje', pa smo krenuli prema prvom odredištu, belomanastirskoj 'škrobari'. Mnogi je nazivaju 'baranjskim Obrovcem' s posve jasnom aluzijom na tamošnju tvornicu glinice koju mnogi smatraju najvećim gospodarskim promašajem u Hrvatskoj za vrijeme socijalizma.

Ovdje je posve druga priča. Za socijalizma je škrobara – tada šećerana - davala posao, na što podsjeća i tabla na zgradi iz 1977. koje kaže: 'U godini Titovih jubileja, 40 godina na čelu partije i 85. rođendana, završena je rekonstrukcija Belje PIK Tvornice Šećera Beli Manastir. Rekonstrukcijom je povećana dnevna prerada šećerne repe sa 200 na 400 vagona', piše kao podsjetnik na ta vremena.

Šećerana je, kako to već biva s nekadašnjim perjanicama industrije, ugašena, a na njezinom je pepelu trebala izniknuti i škrobara. Prošlog desetljeća je dvaput otvarana, prvi put je to učinila nizozemska veleposlanica u ime investitora, drugi put dvojac Vladimir Šeks i Petar Čobanković: na svom poslijeratnom maksimumu zapošljavala je 250 radnika, a potom bestraga otišla u stečaj. S vremena na vrijeme priča se o nekoj revitalizaciji, no u takve priče malo tko vjeruje. Više je onih koji vjeruju u duhove koji se motaju zgradom, negoli u ponovno buđenje ovog kolosa.

Izumuruće pustare, nekadašnji simbol Baranje

Marko Mrkonjic / CROPIX

Par kilometara od škrobare još je jedna uspomena na davna vremena. To su Širine, jedna od rijetkih preživjelih baranjskih pustara koja se još nekako drži. Pustare su, ako niste znali, jedan od najvećih simbola Baranje. One su zapravo mala naselja izgrađena još u 19. stoljeću, za vrijeme Austro-Ugarske, namijenjena radnicima 'beljskog gazdinstva'. U svakoj od pustara bila je i jedna zgrada namijenjena upravi, a uokolo su bile kuće u nizu u kojima bili nadničari. Kako je Belje jačalo, tako su i pustare postajale sve fascinantnija naselja.

'Nekad je tu živjelo oko 500 ljudi. Imali smo kuglanu, kino, kavanu, dućan, svoj društveni dom, čak i nogometno igralište', kaže nam inženjer Predrag Manojlović, jedan od 25 stanovnika koji su danas ostali u Širinama.

'Još 50-ih je ovdje posađen pravi engleski park', pokazuje nam na ostatke nekadašnjeg hortikulturnog bisera kojeg tek možemo zamisliti. U riječ mu upada još jedan 'pustaraš', Franjo Varga, koji je cijeli životni vijek proveo u Belju kao traktorist.

Marko Mrkonjic / CROPIX

'Gdje se koje drvo se osušilo, nitko nije došao, uzeo i posadio novo. Ako padne, odnesu, pa kažu: 'To je moje'. Pa, čekaj malo, tko je to sadio? Da se dignu naši stari, oni koji su sve to posadili, još bi dublje propali kad bi vidjeli što se radi.'

Inače, njih dvojica su jedini stanovnici koje smo sreli u pustari. Makar je u Širinama još relativno živo, u njih i danas stižu beljski radnici. Širine su jedno od središnjih mjesta iz kojeg suvremene Vargine kolege, beljski traktoristi, polaze svakog jutra obrađivati zemlju.

'Pogledajte koliko je tu automobila, bogati ima ih više nego u Osijeku. Prije bi autobus došao po te ljude, odveze te i doveze, onaj iz dođe iz Mirkovca, onaj dođe iz iz Zmajevca, sad više ni tog nema. Ako nemaš auto, ne možeš ništa', uspoređuje gospodin Franjo svoja vremena s prethodnim, pa onda pomirljivo kaže:

'Dobro, sad barem vidiš ljude, nedjeljom nema nikoga.'

Poštar je jedini koji dolazi redovno

Marko Mrkonjic / CROPIX

Odmah nam kaže da je poštar jedini koji dolazi redovno, a osim njega u pustaru im stiže tek dostava kruha, i to ponedjeljkom i petkom. Radnici Belja koji prođu kraj nas ga pozdrave, a on nam pojašnjava koje je čije zaduženje, tko je inženjer, tko je mehaničar, a tko je traktorist... Jedino što nedostaje jesu direktori.

'Dok je u svakoj pustari živio i upravitelj, bilo je i života', ponovo se nadovezuje Manojlović. Danas su u upravnim zgradama samo uredi, još 70-ih su 'veće njuške' napustile život u pustarama i otada kreće njihovo umiranje.

'Moj sin, koji ide u sedmi razred, najmlađi je stanovnik Širina', kaže mi Manojlović. Kaže, i on je razmišljao o odlasku iako je treća generacija koja stanuje ovdje, pa u mi, valjda u šali, napominje:

'Žena me koči, njoj se ne da odavde'.

Varga pak dodaje kako 'nema kud'. On je inače rođen u drugoj pustari, Sudaražu, a u Širinama je od 1979. godine. Ovdje živi sa suprugom.

'Imam 2.960 kuna mirovine, kud bi' ja pripao sad? Da imam nešto veću, možda bi' kupio kuću', glasno razmišlja.

Šokadija koja nestaje

Marko Mrkonjic / CROPIX

Iz Širina smo krenuli prema 'Šokadiji'. Riječ je o potezu koji obuhvaća sjeveroistok Baranje, na tromeđi sa Mađarskom i Srbijom, a ime je dobila po tome što tim krajem dominiraju Šokci. No, i njih je sve manje... Na putu od Belog Manastira prema Dražu, žalosno zvuči, na ulicama nismo vidjeli nikoga.

'Da ste došli nešto ranije, oko 9-10, možda bi i nekog sreli. U Dražu, kao općinskom središtu, tad još ima nekog života. Tu je pošta, škola, benzinska... Onda još i možete vidjet ljude', kaže nam 48-godišnji Matija, jedan od 500-njak stanovnika koji su ostali ovdje.

'Možda nas je upola u odnosu na vrijeme prije rata. Al' i to je na papiru. Na papiru nas sigurno ima i više, masa Osječana koji imaju prijavljene vikendice prijave se ovdje zbog poreza a dolaze jednom mjesečno. 'Ajd, ima i onih koji dolaze svaki vikend, al' u stvarnosti nema nas pola u odnosu na prijeratna vremena', priča mi.

Očekivano, odlazak ljudi uslijedio je zbog nedostataka posla. 'Prije rata' – tako ovdje krene svaka usporedba – u obližnjoj Batini su bile dvije tvornice, lijevaona i kisikana, bila je tu i klaonica, a u Duboševici poljoprivredna zadruga. I još Belje.

'U Belju – od cijele općine – danas radi, mislim, troje ljudi, a ovo drugo je propalo. Ostali su ljudi koji rade u državnim službama i oni koji se bave poljoprivredom. A poljoprivredom se više ne možeš baviti ako imaš dvije krave i deset jutara zemlje. Ako želiš živjeti od nje, sad moraš imati bar 100 hektara', kaže mi Matija.

On sam zaposlen je u policiji, radi na graničnom prijelazu, pa zna o čemu govori kad kaže o ostanku ljudi koji su u državnim službama.

'Ja nemam razloga ići. U Dražu je lijepo preko ljeta, tu je blizu Dunav, uređena je plaža... I vidi se da selo živne kad su praznici, ljetni, Uskrs, Božić, pa kad dođu vikendaši', zaključuje svoje izlaganje s barem nešto optimizma.

Bajkoviti Zmajevac

Marko Mrkonjic / CROPIX

No, da ne pomislite da je sve u Baranji sve tako crno, posve je drukčija priča kad se od Draža spuštate prema južno prema Osijeku, pa krenete brežuljkastim dijelom kojim dominiranju vinogradi. Tu počinje život. Prvo odredište nam je Zmajevac, jedan od turističkih bisera Baranje.

Vinski podrumi, doznajemo, ondje koštaju kao stan u centru Zagreba, a još je najavljena i velika investicija u obližnjem Karancu, gdje bi uskoro trebao niknuti luksuzni hotel.

'Tako nešto je nedostajalo Baranji', kreće s pričom Nebojša Kresić, voditelj jednog od najpoznatijih baranjskih turističkih odredišta, vinskog podruma i restorana Josić. Gazde nema, pa nam je on domaćin. Prvi je naš sugovornik koji o Baranji neće govoriti s nostalgijom, već vjeruje u budućnost regije.

Nema mjesta nostalgiji

Marko Mrkonjic / CROPIX

'U kojem smislu mislite 'nostalgija'? Za onom živom glazbom, provodima? Pa to se vraća u Baranju. Kod nas je svaki petak, pa imate u Karancu, Vardarcu na dva mjesta... Ma, Baranja turistički radi k'o avion. U zadnje dvije godine promet je narastao 50-60 posto, ne mislim tu samo na nas, već sve zajedno. Pokušajte nešto rezervirati, naći neko mjesto u Baranji krajem devetog, četvrti i peti mjesec... Mi imamo 150 mjesta pa se desi da smo po 2-3 vikenda unaprijed puni... A možete si mislit' kako je onda u mjestima s manjim kapacitetom', jasan je Kresić.

On je inače iz Darde, pa ima širu sliku Baranje, a kaže – iako to danas nije popularno – da se Baranja revitalizirala dolaskom Todorića u Belje.

'Danas to zvuči kao apsurd. Ali, kad je bio Todorić, nije bilo nikog, kasnile su plaće u Belju, a nakon što je došao ljudi su se gurali da dobiju posao kod njega. U godinu-dvije podigao je sve na noge', priznaje.

'Ako vidimo što se događa s Baranjom unazad deset godina, ja mislim da samo ide naprijed', njegov je zaključak. 'Jedino ako dođe nova recesija pa sve propadne, ali na to ne možemo utjecati.'

Kako je Todorić kupio Belje

Marko Mrkonjic / CROPIX

Iz Zmajevca smo krenuli prema Todorićevoj, odnosno 'Beljskoj vinariji'. Riječ je o obližnjem Banovom brdu, nakrcanom vinogradima, odakle puca predivan pogled. Tamo je i 'Todorićeva vila' – lokalci će opet reći da je 'Beljska' – koja je, kažu sad već anegdote, bila i glavni razlog što je najveći hrvatski tajkun odlučio kupiti Belje. Priča se da se odlučio za investiciju tek kad je vidio kakav pogled puca iz nje.

Ako anegdota i nije istinita, kad se uvjerimo u pogled, možemo shvatiti zašto se o tome priča. Za ravničarski kraj ovo je 'čudo', no čudo druge vrste ostavili smo za kraj: 'Baranjska kuća' u Karancu, koja je središte ovdašnjeg turizma. Otvorena je prije 16 godina, a s njom je i krenuo procvat.

Bože sačuvaj, kakvi turisti

Marko Mrkonjic / CROPIX

'Svi su tada mislili 'Bože sačuvaj, kakvi turisti'. Baranja je uvijek bila poljoprivredna, kog će tog zanimati... Moj suprug je bio zaljubljenik u stare stvari, sve je krenulo od tih hambara da se ne bi uništilo, pa smo si dali truda, tematski slagali jedan po jedan i tako je krenulo', kaže nam gospođa Mirjana koja je sa suprugom Vladimirom pionirka ovdašenjeg turizma. Kao prava Baranjka, ona je dijete pustare.

U Baranjskoj kući dočekao je miris topljenja čvaraka koji, uz vino i druge delicije, promijenio sliku cijelog kraja. Zadržali bi se i dulje da ih kušamo, samo da je bilo vremena. Novi posao nas je čekao u Osijeku, a čim smo ušli u gradsku vrevu, shvatili smo što Baranja zapravo nudi...

Uz ono razmišljanje, 'samo da je koje radno mjesto više', pa ne bi bilo one nostalgije s početka priče koja kreće s onim 'prije rata tu je bilo...'

turizam

reportaza

Beli Manastir

Baranja

Belje

Draž

Karanac

pustara

Zmajevac

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter