KAKO JE TO BITI 'IZDAJNIK' U HRVATSKOJ

Pričali smo s dobitnicima prestižne nagrade za ljudska prava Vaclav Havel: 'Već smo navikli na prijetnje, iako to i nije normalno. Najozbiljnija je bila ona koju je uputio bivši HDZ-ovac pozvavši na naše strijeljanje'


Mia Peretić
03.10.2019.20:00
Pričali smo s dobitnicima prestižne nagrade za ljudska prava Vaclav Havel: 'Već smo navikli na prijetnje, iako to i nije normalno. Najozbiljnija je bila ona koju je uputio bivši HDZ-ovac pozvavši na naše strijeljanje'
Damjan Tadic / CROPIX

Mia Peretić
03.10.2019.20:00

Vijeće Europe u ponedjeljak je objavilo ovogodišnje dobitnike prestižne nagrade za ljudska prava Vaclav Havel, a dobitnici su aktivisti za prava zajednice Ujgura u Kini Ilham Tohti, te regionalna mreža udruga Inicijativa mladih za ljudska prava, čijih pet autonomnih organizacija djeluje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu.

"Želimo kreirati regiju u kojoj će biti moguće, prihvatljivo i prirodno za mlade ljude da se upoznaju, putuju i rade zajedno, kreiraju pozitivne promjene u društvima i zaljubljuju se, bez obzira na to iz koje države Balkana dolaze, kao što mladi to čine i u čitavoj Europi", rekao je u počasnom govoru Ivan Đurić, direktor Inicijative iz Srbije, čime je na krajnje jednostavan način pojasnio čime se točno sve Inicijative bave kada govore o procesima pomirenja, tranzicijskoj pravdi i potrebi za suočavanjem s prošlošću u svim državama bivše Jugoslavije.

Njihove su aktivnosti katkad kontroverzne, a barem jednom godišnje u svoje sandučiće elektronske pošte zbog njih primaju kritike, prijetnje i uvrede. Naime, u kolovozu se u Hrvatskoj, između ostalog, obilježava i Dan vojno - redarstvene akcije Oluja, kojom se u Hrvatskoj de facto slavi i ratna pobjeda. No, članovi Inicijative na taj dan kreću s akcijom "Isprika", u kojoj već četvrtu godinu za redom traže da Vlada Republike Hrvatske uputi ispriku svim žrtvama i obiteljima žrtava ratnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su se dogodili za vrijeme i neposredno nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. godine.

Kako kažu, u njihovom je fokusu zaštita ljudskih prava, pri čemu nečija nacionalna pripadnost ne bi uopće trebala biti važna jer, žrtve su žrtve.

Kako bismo se bolje upoznali s njihovim aktivnostima, aktiviste udruge u Hrvatskoj posjetili smo u njihovom zagrebačkom uredu i razgovarali s Nikolom PuharićemMoranom StarčevićBrankom Vierdom i Nevenom Balažević, a oni su nam otkrili kako je to biti 'izdajnik' u Hrvatskoj.

Damjan Tadic / CROPIX

Što za vas znači nagrada?

Nevena: Teme s kojima se mi suočavamo u Hrvatskoj ali i regiji, odnosno teme tranzicijske pravde su zapostavljene, kako u medijima tako i u društvu pa se nadamo da će ova nagrada koju smo dobili pomoći da se taj fokus vrati na te teme.

Branka: Baviti se temama kojima se mi bavimo znači konstantno biti izložen prijetnjama i mržnji, pa nam takve nagrade znače da je ono što radimo zastupanje ispravne strane povijesti. Mi to, naravno, znamo, no ovo je za nas još jedan tip podrške.

Morana: Ovo je nagrada koju dijele svi koji su na bilo koji način bili uključeni u neki od programa Inicijative mladih za ljudska prava u svim zemljama, to su mladi ljudi koji su aktivnostima pristupili možda znajući da se njihovi roditelji protive činjenici da se druže, komuniciraju i odlaze na razmjene u zemlje s kojima imaju negativna iskustva iz prošlosti. Bez njih ta nagrada nema nikakvog smisla jer ona pripada svima koji žele međusobnu suradnju u regiji.

Na što ćete potrošiti 60 tisuća eura?

Nikola: Nagrada je 60 tisuća eura, no mi ćemo dobiti pola, dakle 30 jer ju dijelimo s drugim dobitnikom i to nadalje dijelimo sa svim Inicijativama. Nismo još razgovarali što ćemo s novcem, no sigurno je da ćemo ga uložiti u daljnje jačanje naših programskih aktivnosti, dakle u regionalne razmjene i suradnju, razvoj inicijativa za suočavanje s prošlošću i ostale projekte na kojima smo i do sada radili.

Sada ste nabrojali mnogo aktivnosti i projekata koje provodite. Možete li nam pojasniti koji su ciljevi Inicijative mladih za ljudska prava, te koje točno aktivnosti provodite?

Nikola: Sve aktivnosti koje provodimo u sklopu Inicijative mladih za ljudska prava su zapravo regionalno povezane, odnosno, radimo ih u suradnji s ostalim Inicijativama u Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori.

Nama je najvažniji program međunarodne suradnje mladih u kojem mladi ljudi iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova imaju priliku sudjelovati u studijskim posjetima unutar čitave regije s posebnim fokusom na suočavanje s prošlošću. To znači da najčešće posjećujemo ona mjesta koja su tijekom rata najviše stradala, razgovaramo sa svjedocima, žrtvama i onima koji istražuju taj dio povijesti.

Također, bavimo se promocijom utvrđenih činjenica o kršenjima ljudskih prava i ratnim zločinima koji su počinjeni devedesetih godina u Hrvatskoj, ali i susjednim zemljama. Pri tome se posebno fokusiramo na zločine počinjene od strane vojske Republike Hrvatske ili vojnih jedinica pod kontrolom RH zato što smatramo da se o tome zna jako malo i da u društvu ne postoji nekakva odgovornost za sve ono što je učinjeno u naše ime, a vezano je za devedesete i ratne zločine, te kršenje ljudskih prava.

Morana: Mi smo u svojim programima fokusirani na mlade, no kroz projekt kao što je 'Mreža mladih političara' pokušavamo djelovati na mlade koji će jednoga dana možda zauzeti odgovorne političke funkcije u svojim državama i nastojimo kod njih stvoriti svijest o tranzicijskoj pravdi i ljudskim pravima. Ako se sadašnji političari ne mogu dogovoriti oko pomirenja, možda su nam upravo buduće generacije zadnja šansa da taj proces uspije i zato ih uključujemo u naše programe. Želimo pomoći u izgradnji odgovornih političara i članova društva.

Kroz projekt 'Društvene inovacije', financiran sredstvima Norway Grants, u tri godine radimo i na osnaživanju sektora civilnog društva u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj pri čemu mlade, sa završenim društveno - humanističkim fakultetima i koji su nezaposleni, pokušavamo zadržati u Hrvatskoj, dati im vještine i znanja kako bi mogli pokrenuti nešto svoje u sferi civilnog društva i, naravno, pridonijeti boljitku našeg društva.

Branka: Samo da još malo pojasnim naše aktivnosti po pitanju regionalnih razmjena mladih. Mi tu koristimo jedan multidisciplinarni pristup gdje s mladim ljudima posjećujemo mjesta najvećih stradanja u ratovima devedesetih jer želimo da svojim osobnim iskustvom i procjenom imaju priliku razgovarati s ljudima koji se bave tom problematikom, dakle svjedocima, stručnjacima, aktivistima nevladinih organizacija. Dakle, tu se ne radi o tome da im se o tome govori ex cathedra, već smatramo da je važno da im se na temelju komunikacije s najširim spektrom sudionika tih događaja omogući prilika za formiranje vlastitog mišljenja i kritičkog promišljanja.

Damjan Tadic / CROPIX

Spomenuli ste pojam pomirbe. U Hrvatskoj se o njemu često govori, no čini se, malo postiže. Što za vas znači pomirenje i koje sve procese obuhvaća?

Nikola: To prije svega znači izgradnja povjerenja među društvima koja su nekad bila sukobljena, te izgradnje situacije koja nije samo odsustvo rata i stvaranje ozračja u kojem izbijanje rata nije niti moguće. To je ono što današnjim društvima nedostaje i mislim da nam priznanje koje dolazi od same Europe govori da je rad na pomirenju izuzetno važan, ali i da istovremeno u Hrvatskoj i susjednim državama postoji stalna opasnost od sukoba i rata.

Izjave političara u svim državama, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji izgledaju kao da i dalje vodimo rat koji sada nije oružani, već verbalni. Izgradnja pomirenja bila bi stvaranje situacije u kojoj se to ne događa.

Također, pomirba zahtjeva provođenje svih mehanizama tranzicijske pravde, što bi podrazumijevalo procesuiranje svih zločina počinjenih za vrijeme ratova i sukoba, kao i da cijelo društvo ima javno dostupne informacije o onome što se zapravo događalo, zatim da su sve žrtve na neki način obeštećene, te da ljudi koji su u vrijeme počinjenja zločina bili u strukturama vlasti ili su za zločine na neki način odgovorni više ne mogu biti na važnim funkcijama u državi.

Prema vašoj procjeni, na kojem je stupnju taj proces pomirbe između Hrvatske i Srbije?

Nikola: Mislim da nije na dobrom. Na kraju, mi ne bi ni postojali da jest. Naš rad je usmjeren na to da se pomirenje gradi. Također, mislim da situacija po pitanju suočavanja s prošlošću ali i stanje ljudskih prava u svim našim državama nije dobro.

Mi dajemo sve od sebe da se novi sukobi ne dogode unatoč tome što iz visoke politike dobivamo drugačije primjere. Danas možemo svjedočiti tome da su ljudi odgovorni za neke od najtežih kaznenih djela i ratnih zločina ugledni članovi društva, da su pozvani na službene komemoracije, nose državna odlikovanja, druže se s predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti i to stvara atmosferu koja pokazuje da pomirenje nije poželjno, već baš suprotno, da se radi na kreiranju sukoba.

Mislimo da treba još puno raditi kako bi se dosegnulo povjerenje među društvima.

Tko je, po vašem mišljenju, najodgovorniji za takvu situaciju? Jesu li to političari Hrvatske ili Srbije?

Nikola: U Hrvatskoj bih kao najodgovornije sigurno stavio one s najviših političkih pozicija, a to su Vlada i predsjednica, ali i neka ministarstva.

U Hrvatskoj se tolerira korištenje simbola mržnje, poput ustaškog pozdrava i znakovlja koje je danas praktički korišteno u javnom prostoru, te nikada nije sankcionirano. Mandat predsjednice Kolinde Grabar - Kitarović obilježen je urušavanjem svih do sada ostvarenih aktivnosti usmjerenim na pomirenje.

Kako smo vidjeli, i sama je na inauguraciju ali i druge manifestacije pozivala osobe koje će biti osuđene za ratne zločine, pri čemu mislim na Tomislava Merčepa. Još uvijek odbija oduzeti odlikovanja nekim ratnim zločincima koji danas nose odlikovanja RH, imala je užasne izjave koje su usmjerene suprotno gradnji pomirenja između Hrvatske i Srbije ili Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako da je ta politika praktički nepostojeća.

Mislim da se samim time što smo dobili nagradu pokazalo da se sve ono što zagovaramo temelji na europskim vrijednostima, dok vrijednosti koje gaje političari u Hrvatskoj i Srbiji idu u sasvim drugačijem smjeru.

Što se Srbije tiče, situacija je ista kao i kod nas. I njihovoj vlasti odgovara ta vrsta sukoba jer tako grade svoju nacionalističku politiku. Šteta je što se u svim državama ne prepoznaju mladi koje nastoje napraviti nešto dobro, često to priznaju drugi, u ovom slučaju Vijeće Europe, dok im se u njihovim zemljama istovremeno prijeti smrću, nasiljem, izgnanstvom iz države. I to nije samo u Hrvatskoj, već i u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu.

Damjan Tadic / CROPIX

Koji bi bili neki od prvih koraka koje bi političari trebali napraviti da se pomaknemo iz ovog statusa quo što se međusobnih odnosa tiče? Predsjednica Grabar - Kitarović se u jednom trenu susrela sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, govorilo se da ćemo dobiti podatke o nestalima i općenito se svašta dogovaralo, no čini se da od svega toga nije bilo ništa.

Nikola: Mi bismo najviše voljeli kada bi se uspostavio jedan institucionalni mehanizam razmjene mladih u svim državama u kojima djeluje Inicijativa, odnosno u kojima se ratovalo devedesetih godina. Taj mehanizam postoji kroz Regionalni ured razmjene mladih Zapadnog Balkana, no čiji Hrvatska nije član. Mislim da bi bilo izvrsno da se i mladima u Hrvatskoj pruži prilika da upoznaju svoje vršnjake iz Srbije, BiH ili Crne Gore, te da te razmjene budu usmjerene na pomirenje i to je jedini način da se međusobno upoznaju i otvoreno razgovaraju o temama koje definiraju naše društvo.

Branka: Moglo bi se donijeti cjelovito zakonsko rješenje koje trenutno ne postoji, odnosno Zakon o pravima civilnih žrtava rata koji bi u fokus napokon stavio žrtve, a ne relativizaciju i negaciju počinjenih zločina. Također, trebalo bi se poraditi na boljem i lakšem priznanju statusa žrtvama seksualnih zločina iz ratova, ostvarivanja reparacija, kako materijalnih tako i simboličkih.

Treba nam iskrena želja da se priznaju sve žrtve rata, neovisno o njihovoj nacionalnosti i da se komemoriraju na adekvatan način. Da i pozicijska ali i opozicijska politika to razdoblje doživljavaju iskreno i pravedno.

Kada govorite o žrtvama, poznate su vaše akcije svakog kolovoza, povodom dana Oluje. Tada provodite kampanju u kojoj zapravo tražite od Vlade Republike Hrvatske da uputi ispriku svim žrtvama i obiteljima žrtava ratnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su se dogodili za vrijeme i neposredno nakon vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’ izvršene u kolovozu 1995. godine. To je dosta kontroverzan zahtjev koji vas ne čini naročito popularnim u Hrvatskoj. Možete li nam pojasniti tko i zašto bi se trebao ispričati?

Nikola: Priča oko Oluje krenula je još 2010. godine kada je pored Knina postavljena prva ploča koja zapravo i upućuje na ispriku žrtvama, a kampanju isprike smo nastavili protekle četiri godine. S njom smo krenuli jer smo vidjeli da postoji nedostatak solidarnosti za žrtvama zločina i kršenja ljudskih prava za vrijeme i nakon Oluje. Htjeli smo, kao i uvijek, da sve žrtve imaju jednak status, jer ni Hrvatske žrtve nemaju sva prava koja im pripadaju.

No, mislimo da je važno da postoji i ta simbolička solidarnost prema svim žrtvama jer su u Oluji stradavali građani Republike Hrvatske, neovisno o tome koje su nacionalnosti. Kroz tu akciju zagovaramo da predsjednica i premijer RH upute iskrenu ispriku svim žrtvama zbog zločina koji su počinjeni od strane pripadnika hrvatske vojske i to bi sigurno pridonijelo pomirenju.

Naravno, uvijek imamo primjedbe 'Zašto bi se u Hrvatskoj netko prvi ispričao'. Mi na to nikada nismo gledali kao na natjecanje, već na dogovornost političara jer je važno da dođe iz službenih struktura.

Također mislim da je važno da građani osude takve zločine, no na njima nije da imaju odgovornost upućivanja isprike. Nije važno tko bi tu nešto napravio prvi. Kada bismo uputili ispriku žrtvama, pokazali bismo se kao lider u regiji i u području pomirenja, jer se ionako percipiramo kao lidera susjednim zemljama po brojnim pitanjima, od EU integracija, do ekonomije. Možda bi bilo dobro da smo lideri i u pomirenju.

No, na tome ne treba stati, već procesuirati sve zločine, danas za zločine u Oluji imamo samo jednu pravomoćnu presudu u Hrvatskoj. Ove godine je 40 mladih aktivista iz Srbije i Hrvatske išlo na područje Knina i okolice, tamo smo komemorirali sve žrtve stradale u razdoblju od 1991.-1995. godine.

Morana: Mislim da je važno spomenuti da smo stali i u Vukovaru. Često nam komentiraju kako je dobro da smo bili na komemoraciji, no pitaju nas što je s Vukovarom, zašto ih ne vodimo na Ovčaru. No, mi smo to i učinili. Srpska delegacija stala je u Vukovaru, išli su na Ovčaru. Napravili smo sve kako bismo pokrili sve strane priče, no uvijek će biti nezadovoljnih.

Nikola: To je poruka svim političarima, da slijede neki oblik zajedničke komemoracije mjesta stradanja.

Nevena: Proces pomirenja se odvija na dvije razine: na društvenoj i institucionalnoj. Kada mi kažemo "isprika", ne mislimo na ispriku konkretne osobe, pa bila ona Kolinda Grabar - Kitarović. Mi tražimo ispriku funkcije koju ta osoba predstavlja, jer ti su zločini počinjeni u ime države, ne u ime osobe. Na to treba ukazati našim političarima.

Damjan Tadic / CROPIX

Prijete li vam ljudi zbog takvih akcija?

Nikola: U kolovozu kvalitativno i kvantitativno primamo najveći broj prijetnji. No, one su prisutne i tijekom drugih akcija. Najozbiljnija je bila ona koju je 2017. godine uputio Hrvoje Marušić, tada član HDZ-a, pozvavši na naše strijeljanje. Ne znam je li presuda postala pravomoćna.

Imali smo i druge prijetnje koje smo prijavljivali policiji, najčešće stižu putem elektroničkih medija. Obično nas vrijeđaju, a mi prijavljujemo samo prijetnje smrću i nasiljem. Na to smo, nažalost, već navikli iako smatramo da društvo u kojem je normalno da vam netko prijeti i nije baš normalno. Nas to ne sprječava da radimo istim intenzitetom i da idemo dalje.

Je li vas ikada bilo strah?

Branka: Nije ugodno. Odgovornost prema tome što radimo jača je od osobnog straha.

Nevena: Slažem se. Kada se time baviš svakodnevno, nađeš se u nekom vakuumu i zapravo nisi svjestan što se točno događa. Pa tek kad nas netko pita ovakvo pitanje, dođemo u situaciju da se zapitamo 'Trebam li se bojati?'. No, onda nastaviš dalje jer život u strahu nema nikakvog smisla.

Nikola: Nije strašno što postoje osobe koje imaju radikalne stavove ili afirmiranu mržnju prema nečemu što mi zastupamo. Strašno je kada institucije države na to ne reagiraju ili kada to i dalje potiču. Glavna je odgovornost za takve prijetnje na političarima na najvišim funkcijama, ne bismo dobivali toliko prijetnji da nije bilo relativiziranja zločina iz devedesetih, da se jasno osudi svako nasilje i svaki oblik mržnje. 

Niti jedan političar nije javno pozivao na nasilje i mržnju, no nije ih ni javno osudilo, što je radikalnim skupinama dovoljno da vrše nasilje kao što je bilo u slučaju pripadnika Srba u Hrvatskoj.

Spomenuli ste Srbe u Hrvatskoj, odnosno hrvatske građane srpske nacionalnosti. Kako komentirate slučaj premlaćivanja Srba u kafiću u Uzdolju i mislite li da je srpska manjina u Hrvatskoj ugrožena?

Nikola: Veliki broj kršenja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina proizlazi iz onoga što se događalo tijekom rata. Smatram da rat na neki način još uvijek živi u Hrvatskoj na način na koji je vrlo negativan u našem društvu, prema njemu se ne odnosi kritički, ne osvrće se na zločine koje su počinili pojedinci vojske RH. A jesu li Srbi ugroženi? O tome svjedoče izvještaji mehanizama za zaštitu i praćenje ljudskih prava.

Izvještaj pučke pravobraniteljice govori o povećanju nasilja i drugih incidenata iz mržnje, izvještaji Vijeća Europe, Europske komisije...Svi govore o porastu nasilja i incidenata iz mržnje, stoga vidimo da su pripadnici te nacionalne manjine, uz Romsku, najugroženiji. To je posebno istaknuto i nekoliko posljednjih izvještaja Pučke pravobraniteljice. Obaveza je političara da osude bilo kakav oblik nasilja i netrpeljivosti koje se temelji na osnovu nečijeg nacionalnog identiteta, no oni to izbjegavaju raditi ili to rade selektivno. 

Ako postoji više incidenata koji su slične naravi, uvijek ih nazivaju izoliranim incidentima i slučajnim događajima, no ako se neke stvari "slučajno" ponavljaju više puta onda to više nisu slučajnosti, već se pretvaraju u pravilo.

Branka: Nama sadašnjost pokazuje da se nismo suočili s prošlošću, govor mržnje i zločini motivirani mržnjom u Hrvatskoj su u porastu i to po osnovi nacionalne pripadnosti i etničkog porijekla. To je dokaz da se nismo ni pomirili, te da nismo u stadiju mira. Na taj cilj još nismo stigli, a takva je atmosfera u društvu rezultat toga da se zločini iz devedesetih tretiraju kao odgovornost naroda, a ne konkretnih pojedinaca. 

Damjan Tadic / CROPIX

Spomenuli ste programe u kojima radite s mladima koji dolaze iz svih država bivše Jugoslavije. Što ste primijetili, kako oni reagiraju jedni na druge?

Branka: Podijelit ću jednu priču za koju mislim da najbolje ilustrira to čime se mi bavimo i što želimo postići. Zna se dogoditi da neki mladi prvi put dođu u kontakt s vršnjacima iz država s kojima je njihova domovina bila u sukobu.

Sjećam se primjera djevojke koja je sudjelovala u jednom našem projektu, a dolazi iz mjesta kraj Dubrovnika. Na toj se razmjeni, koja je uključivala sudionike i sudionice iz Crne Gore, prvu puta susrela s nekim iz te zemlje. Za nju je to bilo vrlo emotivno jer je tijekom rata čitavo imanje njezine obitelji uništeno. Živjela je u okruženju u kojem je, s obzirom na okolnosti razumljivo, razvila antagonizam spram ljudi iz Crne Gore. Danas ta djevojka potpuno normalno komunicira, izgrađuje prijateljstva s vršnjacima iz te države 

Imali smo i jedan slučaj braka između djevojke iz Hrvatske i mladića iz Srbije. Upoznali su se na jednom od naših projekata i tamo su se zaljubili. Svemu unatoč, mladi kroz te teške teme ipak razvijaju odnose, stvaraju trajna prijateljstva, a čak se i zaljubljuju. To je dokaz da ono što radimo svakako ima smisla.

Inicijativa mladih za ljudska prava

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter