Štefica u raljama života

Poslali smo našeg novinara homoseksualca u Hod za život, preživio je i ovo je njegova priča


Robin Mikulić
19.05.2018.17:15
Poslali smo našeg novinara homoseksualca u Hod za život, preživio je i ovo je njegova priča
Cropix/ Boris Kovačev

sažeto

Još uvijek pamtim neka od tih lica koja su se gnjevno derala na mene kad sam ja koristio svoje građansko pravo i stupao u svojoj prvoj Povorci ponosa


Robin Mikulić
19.05.2018.17:15

Već danima strepim pred ovim zadatkom. Kad su me urednici odlučili poslati da malo izvidim Hod za život lakomisleno sam pristao. „Nemoj nikoga provocirati“, upozorio me glavni urednik na što sam se ja samo kiselo nasmijao. „Budi objektivan i suzdrži se suvišnih komentara. Nije nam cilj uznemiriti duhove, nego donijeti hladnu priču ispričanu iz perspektive slučajnog prolaznika“, dodao je neobično ozbiljno. Lakše rečeno, nego napisano – barem kad je ovaj prolaznik u pitanju.

Ne znate me, naravno. Sve što o meni znate saznali ste iz tekstova koje ste ovdje pročitali. Realno, jasno mi je da se ne činim baš kao osoba niti od osobito razvidne respektabilnosti niti pak neke dubine, a kamoli kao netko tko se u svojoj biti svakodnevno hvata ukoštac sa svojim moralnim dilemama. Abortus svakako pripada spektru takvih pitanja. Što točno mislim o abortusu, ne znam. S eutanazijom je lakše: odgovorna odrasla osoba donosi informiranu odluku o svojoj sudbini. Ovo je ipak dosta sjeb*nije, oprostit ćete, i to na puno više razina.

Osobnu etiku ostavite doma 

Homoseksualac sam, liberal i agnostik. Izgledno je da nikad neću imati djece, osobito ne ostanem li ovdje. Ne zbog toga što možda ne bih jednom volio imati djecu, nego zbog toga što mislim da moje dijete ne bi trebalo trpjeti zato da ja dokažem da jedan peder čak i ovdje može podići zdravo dijete, čime ne dovodim u pitanje prava svih onih duginih obitelji koje ovdje postoje. Govorimo o mom osobnom stavu koji bi vrlo lako i s dobrim razlogom mogao povrijediti nekoga.

Upravo zato i mislim da se moji etički stavovi ne tiču nikoga osim mene. Dovoljno je znati da je pravo na abortus ljudsko pravo i tu priča za mene staje. Istina, volio bih da u Hrvatskoj postoji neki uređeniji sustav seksualnog odgoja koji bi mlade bolje informirao o rizicima i odgovornosti stupanja u seksualne odnose. Program koji bi generacije koje dolaze naučio da abortus nije kontracepcijsko sredstvo kojim se nabrzinu rješavaju loše odluke, nego rješenje kojem se pristupa u iznimnim situacijama. No, dosta kondicionala.

Govorim vam sve ovo, ne jer sam žedan pažnje niti zato što mislim da bi cijeli svijet trebao znati o meni više od rođene mi majke, nego stoga što smatram nužnim ilustrirati perspektivu iz koje pišem osobito kad je riječ o toliko osjetljivom pitanju. Usto, mislim da jedino tako mogu zadržati barem privid objektivnosti koja je tražena od mene.

Samo me Amer imao muda pratiti

Nemam problem s hejterima, to ste također dosad mogli vidjeti. Štoviše, jedan sam od onih koji misle da su upravo hejteri potrebni kako bi se raspirila bilo koja diskusija. Danas, kad sam progutao najveću knedlu u životu i zaputio se na Tuđmanov trg s prijateljem Amerikancem - koji je, nota bene, jedini pristao pratiti me na Hod, konačno sam se pronašao u situaciji gdje sam bio apsolutna manjina. Hejter među hejterima.

Neću negirati paranoju koja je nastupila čim sam se našao okružen ljudima toliko drugačijima od sebe. Svirao je Thompson, a neki su se momci gibali kroz masu hodača teturajući naokolo s ogromnim zvučnicima. Još uvijek pamtim neka od tih lica koja su se gnjevno derala na mene kad sam ja koristio svoje građansko pravo i stupao u svojoj prvoj Povorci ponosa.

Cropix/Boris Kovačev

Party bus druge vrste

Odjednom se niotkuda pojavio neki plavi party bus okićen transparentima prikladnima prilici. Znate već, srce počinje kucati 18. dan nakon začeća i tako to. Ozbiljno sam očekivao da se iz tih zvučnika u nekom trenutku prolomi Hitlerov glas.

Moj flambojatni prijatelj Amerikanac samo se veselo smijao. Govorio je o tome kako bi u Americi na skupovima takve prirode barem dijelili neke kekse i sokiće. Čudio se mom strahu koji je polako prerastao u ljutnju. Tjerao me da šećemo okolo i razgovaramo s ljudima. U jednom je trenutku ozbiljno htio da se slikamo s likovima koji su na leđima nosili ogromni kip Marije.

Sve dok se iza mene nije ukazala gospođa Željka Markić. Nije nosila svoju uobičajenu masku oslikanu onim svojim izvještačeno dijaboličnim sladunjavim osmijehom. Imala je masnu kosu i činila se umornom. Nije se činila osobito opasnom.

Malo sam ipak zabrijao 

Zapravo, moram biti dokraja iskren i priznati da se nitko ponaosob nije činio zastrašujućim koliko sam mislio kad sam se pripremao na ovo. Ljudi, žene i djeca ozarenih lica koji su se okupili kako bi mirno slavili svoja uvjerenja, kako bi konzumirali svoje ustavom zajamčeno demokratsko pravo na slobodu govora. Da sam zločest rekao bih da sam svjedočio kodak momentu dostojnom prosječne nacionalsocijalističke razglednice. Nisam zločest.

Cropix/Dragan Matić

Ljudi su pjevali i marširali. Ja sam marširao uz njih veći dio puta. Ono što me možda najviše začudilo je bilo to što nitko od ljudi kojima sam bio okružen nije međusobno komunicirao. Baš niti riječi. Nadao sam se, naime, da ću skupiti nešto sočnog materijala i prokazati tu masu licemjera. Istina je ta da sam se kao najveći licemjer u tom trenutku osjećao ja koji sam došao tu nešto senzacionalistički napisati o skupu i ljudima s kojima se ne slažem.

Cropix/ Boris Kovačev

Šutio sam i ja. Razmišljao sam o svojim predrasudama o tim ljudima. Razmišljao sam o gospođi Markić i njezinoj perfidnoj mržnji prema svemu što ja u ovom društvu predstavljam. Amer još uvijek nije razumio o čemu se točno ovdje radi, o političkim konotacijama koje ta povorka ima. Jer, nećemo se lagati. Ova je povorka ne samo duboko ideološki nego i politički konotirana. Zašto bi inače na Tuđmanu bilo postavljeno minimalno 15-ak improviziranih štandova na kojima su ljudi skupljali potpise za referendum. Valjalo bi samo provjeriti jesu li platili dozvole za sve te pop up štandove po javnim površinama.

Hrvatska obitelj ima i drugačije lice od mržnje

Odvojili smo se nakratko iz povorke. Sjetio sam se da se u dvorištu Likovne akademije održava neki festival. Sasvim drugačija slika Hrvatske. Domoljubne pjesme iz ratnih vremena zamijenio je urbani beat. Vrvjelo je mladim obiteljima, baš kao vrvjelo. Svi su međusobno razgovarali. Sjeli smo nakratko. Ispričao sam Ameru o prvom referendumu gospođe Markić i tome kako si netko uzeo pravo odlučivati o mom životu. Pričao sam mu o tome koliko je Crkva u nas politizirana. Pričao sam mu o Istanbulskoj konvenciji. Pričao sam mu o tome kako se želi nacionalnim manjinama, pod krinkom pravednijeg izbornog zakona, oduzeti parlamentarno glasa. Sjetio sam se da je upravo taj segment našeg zakonodavstva jedini na kojem nam može zavidjeti ostatak po mnogočemu uređenije Europe.

Sjetio sam se zašto ipak nisam licemjeran. Etički i moralni stavovi su jedno i rezervirani su za upotrebu unutar vlastita četiri zida, otprilike kao upražnjavanje moje ili bilo čije druge seksualnosti za razliku od konzumiranja građanskog prava na priznavanje jednakovrijednosti svake razumne partnerske zajednice. Festivali demokracije ovog tipa pri čemu mislim da skupove čiji je cilj zatiranje bilo kakvih ili bilo čijih ljudskih prava protive se samom bitku suvremene demokracije. Jer smisao demokracije nije taj da svatko može činiti što želi bez obzira na posljedice koje njihovo činjenje imalo na život drugih. Smisao demokracije je uvažiti različitost drugih i pronaći način da se s drugima miroljubivo supostoji.

Mrziti nikad nije rješenje bez obzira jeste li lijevo ili desno

Vratili smo se povorci. Zanimalo me o čemu će govoriti kad jednom stignemo do Jelačić placa. Usput smo se mimoišli s nekolicinom građana bijesnih na hodače. Nekoliko je starijih gospođa gorljivo govorilo protiv gospođe Markić. Dvije su mlade žene sudionicima povorke gnjevno pokazivale srednji prst. Jedna je starija gospođa u invalidskim kolicima na sudionike bacala kletve kakve niti Biblija nije predvidjela za kažnjavanje. Neću hiniti da sam bio nezadovoljan njihovim reakcijama. Bio, kažem. Jer, na kraju dana i njihove su reakcije predstavljale samo čin mržnje po čemu se nimalo ne razlikuju od ljudi koje su vrijeđali. Djeca koja su sudjelovala u toj povorci možda su prvi put svjedočila istinitosti mitova o subverzivnim antihrvatskim komunjarama kojima ih doma roditelji hrane.

Cropix/Boris Kovačev

Upovorci nije bilo 10 hiljada ljudi. U Hodu za život stupalo je par tisuća ljudi – bliže dva nego deset - ali daleko od mase kakvom se prikazuje u desnim medijima. Nije se moglo čuti ništa novo niti osobito skandalozno. Nitko me nije gađao jajima niti me je itko vrijeđao. Nije bilo deranja niti razmahivanja ustaškim simbolima. Ekipa se razvodnila nedugo nakon što se okupila na trgu. Ostali su jedino volonteri koji su nastavili prikupljati potpise za referendume. Neobično kako su se održavanje skupa i skupljanje potpisa sjajno preklopili.

Znači li to da je održavanje ovakvih skupova koji dokidaju nečija stečena prava opravdano? Apsolutno nije. Jedino u što sam se danas uvjerio je neupitna istinitost teorije Hanne Arendt o banalnosti zla. Tim je riječima ona, naime, opisala nacizam, a pojednostavljeno rečeno njezina bi se teorija mogla svesti na to da toliko dugo dok obični građani ne čine zlo direktno drugima to zlo niti ne postoji. Holokaust se svejedno dogodio. Zapitajte se samo po koje će pravo ta miroljubiva povorka uzornih građana iduće doći i hoćemo li i onda svi samo u tišini promatrati njihov marš. Kako god da okrenete, jednom će i neko od vaših prava doći na bubanj.

Cropix/Boris Kovačev

Zagreb

Hod za Život

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter