otkrivamo sve tajne antikvarijata

Osim dirljivih posveta, ljudi u knjigama ostavljaju bizarne stvari. Najluđa stvar koju smo pronašli je jedno pismo iz razdoblja Drugog svjetskog rata


Mia Peretić
25.09.2019.16:00
Osim dirljivih posveta, ljudi u knjigama ostavljaju bizarne stvari. Najluđa stvar koju smo pronašli je jedno pismo iz razdoblja Drugog svjetskog rata
Boris Kovacev / Cropix

sažeto

Ljudi često u knjigama zaborave novac, prije više desetljeća netko je zaboravio čitavu plaću


Mia Peretić
25.09.2019.16:00

Prijateljica me za moj pretprošli rođendan pitala što želim, pa sam za poklon naručila knjige iz antikvarijata. Presretna što ih je uspjela pronaći, jedva sam dočekala slobodan vikend da sjednem i odvojim nešto vremena za čitanje. Nisam imala pojma da će me prva prazna stranica "Golog ručka" američkog pisca William S. Burroughsa iznenaditi više no sama knjiga što, s obzirom na njezin sadržaj, i nije sasvim jednostavno.

Naime, u mojoj knjizi nalazila se pomalo kriptična posveta neimenovanog autora:

"Martina, ova knjiga je naše ljeto".

Počela sam razmišljati tko je ta Martina, kakvog se ljeta točno treba sjećati, a s obzirom na sadržaj "Golog ručka", pretpostavila sam, možda i pogrešno, da je to ono moralo biti krcato nekom vrstom narko avantura ili, u najmanju ruku, bizarnih događaja o kojima bi se mogla napisati nova knjiga.

U svakom slučaju, ubrzo sam shvatila da sam na trenutak postala dio nečije tuđe priče o kojoj nemam pojma, no za čiju konstrukciju su mi trebale minute. Osim onih u knjigama za dječje rođendane 'Draga Mia, sretan rođendan želi ti baka /mama / brat', ovo je moj prvi susret s nekom intimnom posvetom koja ne pripada meni, no istovremeno je moja, barem u obliku fizičkog vlasništva nad knjigom i vremena koje sam provela razmišljajući o Martini i nepoznatom autoru.

Boris Kovacev / Cropix

Posjetili smo antikvarijate da vidimo što sve ljudi pišu, ali i ostavljaju u knjigama. Ostali smo iznenađeni

Svi smo u nekom trenutku u rukama držali knjigu s posvetom, bilo da je ona djelo samog autora ili vlasnika koji je imao potrebu dio svojih misli pridodati već gotovom autorskom djelu. Što sve ljudi pišu i zašto imaju tu potrebu? Odgovore na ta pitanja potražila sam u zagrebačkim antikvarijatima.

"Mi smo već imali izložbu posveta povodom noći knjige pod nazivom O(t)kupljene uspomene, tako da imamo iste interese", na moje veliko zadovoljstvo rekla mi je Tatjana Smoljić, kroatistica i zaposlenica antikvarijata Studio.

S obzirom na izložbu koju su organizirali još 2017. godine, shvatila sam da nisam jedina koju intrigiraju posvete u knjigama.

"Ljudima je to vrlo zanimljivo, uvijek se raspituju o posvetama u knjigama. Tu zna biti zaista svega, od prijateljskih do ljubavnih, ali i motivacijskih rečenica koje posebno nalazimo u self help literaturi", kaže nam Tatjana.

Boris Kovacev / Cropix

Posvete kao najljepši izraz ljubavi. Možda i nesretnih, s obzirom na to da su se vlasnici na kraju riješili knjiga

I dok je najviše posveta onih "opće prakse", u kojima netko jednom rečenicom čestita rođendan ili želi svu sreću, mnogo je onih u kojima je darivatelj knjige na više ili manje poetski način odlučio izraziti ljubav ili divljenje osobi kojoj je poklon bio namijenjen. Ljubavne posvete najčešće se nalaze u knjigama u kojima su autori pisali o emocijama. Često se radi o zbirkama poezije, ali i očekivano, u djelima češkog književnika Milana Kundere, koji je na zaista fantastičan način pisao o važnim životnim temama - seksu, smrti, obitelji i braku. 

Ne znamo je li se autor posvete "Neću te voljeti vječno, voljet ću te samo dok živim" zaista držao svog obećanja, no sudeći po tome da je knjiga na kraju završila na policama antikvarijata, možda i mi, čitajući sve te ljubavne retke, posredno svjedočimo nečijim nesretnim ljubavnim pričama. 

Antikvarijat Studio

Posvete nepoznatom nasljedniku knjige možda kriju teške životne priče

Brojni su razlozi zašto kupujemo knjige; neki jednostavno vole čitati, neki traže razbibrigu, a neki s ciljem kako bi nešto naučili. Iako je stručna literatura zadnje mjesto na kojem bismo tražili posvetu s pričom, iznenadili smo se kada smo rečenicu, koja djeluje kao bolna i teško naučena životna lekcija, našli u udžbeniku iz osnova baleta.

"Ima talenata u životu, koje čovjek ne može razvijati jer su želje vrlo daleko od mogućnosti. Tko ovu knjigu naslijedi, neka sretan živi u nadi kao što sam i ja tolike godine", zapisala je 1988. godine žena potpisana imenom Kaja.

Ova nas je posveta posebno zainteresirala jer je istovremeno namijenjena svima i nikome. Kaja se, dakle, ne obraća nekoj određenoj osobi, već šalje poruku kao izraz potrebe da podijeli nešto svoje. Možda smo, čitajući njezinu posvetu nepoznatom nasljedniku, na trenutak postali dio priče o bivšoj plesačici čija se životna želja da postane balerina nikada nije ostvarila. A možda samo nagađamo, što sasvim legitimno možemo s obzirom na mogućnosti interpretacije koje nam ostavljaju ove iznimno osobne rečenice.

Antikvarijat Studio

Vrijede li knjige s posvetama više?

Brunu Pletikosa, direktora antikvarijata Studio, pitali smo jesu li knjige s posvetama više na cijeni od onih koje ih nemaju, odnosno vrijede li i financijski kao što su nekada nekome vrijedile emotivno.

Boris Kovacev / Cropix

Pletikos nam objašnjava da sve ovisi o sadržaju, odnosno, knjige s potpisom autora u pravilu koštaju nešto više, što ovisi od autora do autora, te od činjenice je li živ ili mrtav. Kao primjer navodi nam prva izdanja dviju zbirki pjesama Tina Ujevića (Kolajna i Lelek sebra), obje s potpisom i posvetom samog Ujevića i njegovim stihom, od kojih svaka košta oko tisuću eura.

"Obične" posvete i dalje uglavnom imaju samo sentimentalnu vrijednost.

Damjan Tadic / Cropix

Gospođa naručila knjigu pa zbog posvete ostala u nevjerici

Osim priče, posvete u knjigama imaju i svoje anegdote. Pletikos pamti jednu zgodu s gospođom koja ih je kontaktirala nakon čitanja posvete u knjizi koju je kupila.

"Gospođa je naručila knjigu u kojoj je autor napisao posvetu nekoj Ankici, a slučajno se i ta gospođa zvala Ankica. Bila zbunjena kako je autor baš njoj posvetio tu knjigu, kako je to moguće. Trebalo nam je desetak mailova da joj objasnimo kakvo je stvarno stanje stvari, odnosno, da se radilo o simpatičnoj slučajnosti".

Boris Kovacev / Cropix

Ljudi u knjigama ostavljaju cvijeće, recepte, nalaze od liječnika, no najluđa stvar je jedno pismo

Ljudi u knjigama ne ostavljaju samo poruke, već često to znaju biti i razni predmeti.

"U knjigama smo nalazili razne stvari, a često smo ih znali i ostavljati unutra pa bi se ljudi razveselili kada bi ih našli. Najčešće ostavljaju bookmarkove koji znaju biti divni, a često se nađe i sušeno cvijeće. Znali smo naći i stari novac, recepte, nalaze od liječnika, ukrase, sličice svetaca ali i par zaista posebnih i zanimljivih stvari", kaže nam Tatjana i pokazuje bilježnicu iz, ni manje ni više, 1824. godine. Da, i to je netko ostavio u knjizi. 

Boris Kovacev / Cropix

'Student sam prava bez ambicije da završim taj studij, nisam zadovoljan s plaćom i uvjetima rada' napisano je 1941. godine, a lako je moglo biti napisano i danas

No, od svega što smo u knjigama pronašli, daleko je najzabavnije pismo nastalo u Beogradu u veljači 1941. godine. Konkretno, radi se o javljanju na oglas za posao "činovnika za njemačko - srpsku korespondenciju i druge kancelarijske poslove".

Iz pisma saznajemo da se 29-godišnji mladić nudi kao potencijalan radnik i navodi kako je vojnu obvezu regulirao jer je "stalno nesposoban", a trenutno studira pravo "bez ambicije da završi taj studij". Njemački govori perfektno što dokazuje i činjenica da na trenutnom radnom mjestu svu korespondenciju obavlja na njemačkom koji je, usput rečeno, kod kuće govorio s bakom. Posao traži jer nije zadovoljan trenutnim uvjetima rada i plaćom, te kao i mnogi danas, želi otići na bolje.

Antikvarijat Studio

Autori su dolazili po svoje knjige i ostali razočarani kada su vidjeli neke stvari

No, posvete katkad znaju uzrokovati i određene probleme. Naime, autori često znaju svratiti u antikvarijat kako bi kupili primjerak vlastite knjige. U nekim situacijama za njih to postane i razočaravajuće iskustvo.

"Vrlo se često događa da autori dobiju autorsku nakladu i znaju te knjige podijeliti prijateljima i poznanicima, a neke od njih budu i s posvetom. Kasnije dođu u antikvarijat i traže svoje knjige jer nemaju niti jedan vlastiti primjerak. No bilo je i malo neugodnih situacija u kojima se u knjizi nalazila posveta autora nekoj osobi, nekad točno imenovanoj, pa autor dođe i vidi da je dotična osoba prodala knjigu. I onda kažu 'Prodao je mogu knjigu, a njemu/njoj sam je posvetio', na što ih ja tješim da u svemu ima nešto dobro, jer da nisu prodali tu knjigu nama, oni je sada ne bi mogli ovdje kupiti", šali se Pletikos, čiji antikvarijat ove godine slavi 17. rođendan, što je, ističe, u hrvatskim uvjetima zaista veliki uspjeh.

Boris Kovacev / Cropix

U samom Srcu lubenice smo se dobro nasmijali, ali i štošta naučili

Kako bismo provjerili kakve nas priče još čekaju, zapustili smo se na zagrebačku Opatovinu i to u samo Srce lubenice, kako je ime ovom antikvarijatu u kojem rade Davor Jurić i Jerko Grgec.  

Damjan Tadic / Cropix

Razveselili smo se kada su nam rekli da i oni imaju pravu malu zbirku "svojih" posveta koje, kaže nam vlasnik antikvarijata Jerko, rado čita i nerado briše.

"Žao mi je brisati posvete i komentare u knjigama jer novi vlasnici to nekada traže. Moram priznati da i sam često šaram i bilježim, a čitajući takvu knjigu vidiš da je osoba čitala s više ili manje razumijevanja, te da je uspostavljen nekakav dijalog s autorom. Mnogo sam puta vidio da čitatelji u tim zabilježbama čak i kude autora, s piscem se stavljaju u isti rang, dijele mu lekcije i zapravo uspostavljaju odnos jer, kada pisac završi svoje djelo, ono više nije njegovo i postaje otvoreno za sve interpretacije".

Tako je netko - potpisan, no ime nam je prilično nečitko - za Božić 2008. godine "najdražem Ivanu" odlučio pokloniti "Elijahovu stolicu" Igora Štiksa, očito ne poznavajući autorov opus. Stoga je u posveti na to odlučio skrenuti pozornost opaskom "ovaj je navodno dobar" i strelicom koja pokazuje na autorovo ime. Odnos s piscem - uspostavljen, našalit ćemo se.

Srce lubenice

Od svih knjiga koje smo pregledali, odlučili smo izdvojiti one s najduhovitijim posvetama koje smo u njima pronašli. Jerko nam je preporučio da zavirimo u "Samoobranu za žene" i "Suvremeni bonton", ne toliko zbog vlastitih potreba, koliko zbog zdrave doze humora, ali i lekcije što u praksi znači izraz "životna ironija".

100posto

U antikvarijatu završila knjiga koju je autor izričito zabranio prodavati - antikvarijatu

Naime, "Samoobrana za žene" posvećena je muškarcu, odnosno "bratu Turkiju za njegov rođendan da mu nitko ne stane na put", dok je autor knjige "Bonton" napisao posvetu "Mom prijatelju, za dugotrajnu upotrebu i nesebičnost prema onima kojima to može služiti", uz napomenu "ne prodavati antikvarijatu", u kojem je na koncu ipak završila. Da, to je ta lekcija koju smo ranije spomenuli. 100posto

Ljudi često u knjigama zaborave novac, prije više desetljeća netko je zaboravio čitavu plaću

"Čini se da ljudi stare knjige zaista doživljavaju kao herbarij", kaže Jerko i pokazuje na sušeno cvijeće koje često nalazi. No, bilo je tu i drugih simpatičnih stvari: nedavno je pronašao prijateljevu člansku iskaznicu iz videoteke, a bilo je slučajeva da ljudi nehotice u knjige odlože novac na koji kasnije zaborave. 

"Jednom je to bilo 30 kuna, a čovjek koji je kupio knjigu bio je pošten i rekao da ih je našao, te da novac ne pripada njemu". Davor nam je pak ispričao da pamti nekoliko desetljeća staru priču o knjizi u kojoj je čovjek zaboravio svoju čitavu plaću. Radilo se, ako ga sjećanje ne vara, o čak 600 maraka. 

"Ljudi vole vidjeti, ali i ostaviti te posvete. Možda u njima vide ili traže neki trag, a njihovu je motivaciju teško svesti na reduktivističke razloge. Primjerice, sjećam se jedne priče s majkom i kćeri koje su došle iz Japana. Kćerki se svidio Lacković, a kada sam rekao da je on moj rođak i krizmani kum, mama joj je nešto šapnula i na kraju mene zamolila da se potpišem. Stavio sam potpis, no tada su željele i posvetu, što ipak nisam mogao. To nije moja knjiga", objašnjava nam Jerko.

Damjan Tadic / Cropix

Svi smo mi ljudi povezani istim iskustvima, a posveta za 17. rođendan podjednako pripada i meni i vama, iako se nikada nismo upoznali

Ova nam je reportaža, kao i tolike druge do sada, pokazala jednu i jedinu istinu: svi smo mi ljudi toliko različiti, a istovremeno povezani neraskidivom vezom zajedničkih iskustava koje dijelimo. Svi smo voljeli, svi smo izgubili, svi smo o nekome mnogo mislili, svi smo nastojali nekoga zaboraviti. A svejedno bježim od tih spona. Zašto to činimo kada smo toliko vezani?

Jer, jedna od posveta koja glasi "Sretan ti 17. rođendan, žao ti je što je "već" 17, zar ne?" podjednako pripada i meni i vama, iako se nikada nismo upoznali.

Antikvarijat Studio

knjige

pisma

antikvarijati

priče

posvete

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter