Ispovijest navijača Crvene Zvezde

'Od bivše države najviše mi nedostaje domaća nogometna liga, Kraševa Bajadera i ljeto na hrvatskom Jadranu'


Mia Mitrović
22.01.2019.21:00
'Od bivše države najviše mi nedostaje domaća nogometna liga, Kraševa Bajadera i ljeto na hrvatskom Jadranu'
Aleksandar Dimitrijević/CROPIX

sažeto

Kiza (59) za Zvezdu navija otkako zna za sebe, a za 100posto ispričao je sve o ljubavi prema beogradskom klubu i velikoj tuzi zbog raspada Jugoslavije


Mia Mitrović
22.01.2019.21:00

Zoran P zvani Kiza (59) osebujan je (beo)gradski tip, hrapavog glasa, surove vanjštine i širokog vojvođanskog srca. Igrom slučaja, Kiza je bio prva osoba koju sam upoznala u Beogradu kada sam se tamo doselila sada već davne 2007.

Izdavao nam je sobu u samom centru grada i malo sam ga se bojala. Međutim, vrlo brzo među nama se razvilo prijateljstvo koje traje već 12 godina. Kiza nam je već nakon drugog mjeseca prestao naplaćivati stanarinu, a kada smo mu platili zadnju, vratio se s gajbom Jelen piva i gomilom bureka s riječima da 'treba i on nekad đavlu kiriju da plati'.

Nije mu dugo trebalo ni da mi otkrije svoju veliku ljubav prema crveno bijelom beogradskom klubu, a još manje da me nauči sve Zvezdine navijačke pjesme. Za uzvrat, ja sam njega naučila Dinamovu himnu za koju kaže da je jedna od najboljih navijačkih himni na svijetu.

S Kizom se danas čujem rijetko, uglavnom uoči nekog velikog sportskog uspjeha. Svojim pozivom iznenadio me u srpnju prošle godine kada mi je kroz suze čestitao pobjedu protiv Engleza na mundijalu u Rusiji. Ja sam njega zvala jesenas kada je Zvezdi dobro išlo u Ligi prvaka.

Kiza prati hrvatski nogomet i zna napamet sastave svih igrača svih jugoslavenskih klubova od '70 i neke naovamo. Pamćenje mu je slonovsko. Kada smo se sastali za vikend u njegovom stanu u Beogradu gdje sam i ja nekoć stanovala, izverglao mi je napamet sastav Zagreba 73. kada je na Maksimiru igrao s Osijekom na kvalifikacijama za prvu jugoslavensku ligu.

Kaže mi da se u Srbiji svi foliraju da ne prate hrvatski nogomet, no da je u praksi 80% Srba navijalo za Hrvate na zadnjem mundijalu, samo ne javno kao on, već potajno. Kada god dolazim iz Zagreba, uvijek traži da mu donesem Kraševu Bajaderu, a kada sam jednom prilikom u Bg stizala iz Splita, zamolio me da mu kupim upaljač na Hajduka jer da se nije zaljubio u Zvezdu, navijao bi za Hajduk, a i dan danas gaji veliku ljubav za splitske bile.

Iako živi u Beogradu već četrdesetak godina, porijeklom je Vojvođanin koji je igrom slučaja rođen u Vukovaru. Navijati je počeo već u nižim razredima osnovne škole. I tada se dvoumio za koji klub se odluči jer su ga podjednako vukli i Hajduk i Crvena zvezda.

Od profesionalnog fudbalera do profesionalnog navijača

Kao klinac pokazivao je velik talent za nogomet i trenirao ga profesionalno zbog čega baš i nije briljirao u školi jer je bio na treninzima više nego u školskoj klupi. Bio je golman u juniorskom timu Vojvodine, a njegova je profesionalna navijačka karijera, kaže, počela kada je završila ona nogometna.

„Imao sam oko 16 godina i bio sam s Vojvodinom na pripremama u šibenskom Solarisu. U novinama sam vidio popis za sljedeću utakmicu. Mog imena nije bilo na spisku. Tada se u meni po prvi put nešto prelomilo, pukao sam zbog razočarenja i tvrdoglav kakav jesam, napustio tim. Tako je počela moja profesionalna navijačka karijera“, opisao je Kiza kako je kao tinejdžer postao Cigan (pogrdno ime koje su navijačima Zvezde dali navijači Partizana, ali se zadržalo u općoj upotrebi op.a). Zbog ljubavi prema klubu, kao tinejdžer se preselio u Beograd gdje i danas živi.

„Od ranih sedamdesetih pa sve do rat, gdje je išla Zvezda, na tribinama sam bio i ja. U jednom trenutku mi je postalo naporno non stop putovati na utakmice u Beograd i to mi je bio motiv da se preselim ovamo i upišem srednju školu“, nastavlja svoju priču Kiza koji u Beogradu živi od 1978.

iStock

„Tada sam svima plasirao da je razlog mog dolaska taj što mi je ćale umro i keva se ponovno udala, no pravi razlog je bio fudbal. Na početku sam živio na Senjaku. Tako sam se postavio jer sam htio da moji vršnjaci prema meni imaju respekt i uspio sam u tome. Na Senjaku su uglavnom živjela vojna lica i družio sam se s njihovim sinovima koje su očevi odgajali u strogoj disciplini. Kao gradska djeca bili su veće face nego ja, dečko iz provincije, ali su bili stisnuti. Nisu smjeli dugo biti vani, dovoditi društvo kući pa su u meni gledali ideal slobode“, priča Kiza koji si je u Beogradu ubrzo našao stan koji je Delijama služio kao navijačka baza.

Vojska uvijek navija za protivnički tim

„U to vreme na novom Beogradu su se gradili Blokovi pa su neki stanovi bili useljeni, a neki nisu. Šema mi je bila da idem tamo dvije, tri večeri i snimam. Uglavnom je radnička klasa useljavala u manje stanove, a oni najveći i najbolji bili su prazni. Ušao bih u stan na koji sam pikirao, promijenio bravu i živio tamo, dovodio ekipu, sve dok nas ne bi 'provalili'. Onda bi potražili novi stan i tako godinama. Opremali smo ih tako što bismo u podrumima zgrada pronašli stari namještaj, a netko bi uvijek od kuće donio pokoji komad pokućstva. Svaki dan smo imali žurke i bakanalije. Kako su se Blokovi gradili i useljavali, tako smo se i mi preseljavali u novoizgrađene zgrade“, prisjeća se Kiza svog stanovanja u Beogradu sve do odlaska u vojsku u Niš početkom osamdesetih. Ni vojni rok nije ga spriječio da navija. 

„U vojsci sam išao na sve utakmice Radničkog iz Niša. Vojska je uvijek navijala za protivnički tim, tko god je igrao. Želja, Dinamo, Hajduk, nema veze tko dođe, vojska uvijek navija za goste. Tada je Radnički igrao u Kupu Uefa pa sam oteo šal navijaču Feyenoorda iz Rotterdama. Bio sam u uniformi jugoslavenske vojske pa se nije previše bunio“, ispričao je Kiza koji se nakon vojske uselio na beogradsku adresu na kojoj i danas živi.

Wikimedia

„Uselio sam kod jedne gospođe koja me tretirala kao unuka i ostavila mi stan kada je umrla. Kod nje sam živio bolje nego svi moji drugari. Gajba je bila u centru grada, a gospođa je voljela društvo, zabavu i tulum. Mogao sam da radim što god sam htio. Bio sam operisan od života, radio sam za džeparac i imao sam sve. Živio sam od danas do sutra i tako u krug, barem dok se nisam zaljubio u Sarajevu“, priča Kiza o svojoj prvoj ljubavi koju je upoznao na gostovanju Zvezde protiv sarajevskog Željezničara.

Raja iz Sarajeva

„Četiri godine je to trajalo. Noćnim sam vlakom išao iz Beograda u Sarajevo. Stigao bih tamo rano ujutro, ostao preko dana i onda se vraćao. Imao sam oko 20, ona 16 pa nije smjela izlaziti. Čekao bih ju poslije škole, prošetao s njom sat, dva i vraćao se večernjim vlakom u Beograd. Tu sam se sprijateljio s jednim vlasnikom buregdžinice i navijačem FK Sarajevo. Kasnije sam svaki puta kada bih došao tamo na gostovanja, spavao kod njega. Sarajevo je prije rata bio čudesan grad. Svi su bili raja i nije bilo važno tko je musliman, Srbin, a tko Hrvat. Kada je krenuo rat, mislio sam da je nemoguće da se zapuca i u Sarajevu“, priča Kiza i dodaje da je u Sarajevu po prvi puta osjetio da u Jugoslaviji žive različiti narodi i različite vjeroispovijesti.

„Bila je muslimanka. Meni to uopće nije bilo važno, a nije mi ni sada. Meni nije, ali njenoj obitelji je bilo. Kupio sam joj prsten, a to se shvatilo kao 'veridba'. Mogla je sa mnom da se zabavlja, ali kada je preraslo u ozbiljniju priču, kazali su joj da će je se odreći ako pođe za mene“, ispričao je Kiza koji je tada imao 26 godina. Drugi susret s nacionalizmom i podjelama doživio je autostopirajući kroz Hercegovinu.

„Stopom sam uvijek išao na more. Kod Bosanskog Novog skretao bih za Banja Luku pa Bugojno, Livno, Duvno, Mrkonjić Grad i Split. Do Banje Luke se stizalo bez problema. Od Banje Luke do Bugojna isto tako. No, nakon toga nije tako jednostavno. A u Livnu sam već hvatao bus jer kad se tamo obratiš nekome, odmah te pogleda iskosa i osjeća se neprijatnost. Jednom me tako pokupio kamiondžija iz Bugojnog, a Bugojno je tek tada dobilo tablice. Dugo je šutio dok smo se vozili, a onda me pitao 'znaš li ti 'đe su najveći ustaše? Znaš šta znači ova tablica?' Ja mu kažem, 'nemam pojma', a on će meni 'to ti znači Bugojanac ustaša, sad ću ti pokazati' pa me proveo kroz Bugojno i održao mi 'čas istorije', pokazivao mi zgrade NDH, zaposlenike Jasenovca i njihove kuće. No, sve se dobro završilo, ali sam od tada kod Livna uzimao autobus“, prisjeća se Kiza, koji za sebe kaže da je još uvijek 100% Jugoslaven kojeg je zateklo takvo 'faktičko stanje na trenu'. Ipak, svake je godine bez problema stizao do Splita u kojeg je bio zaljubljen baš kao i u splitski klub i prelijepe splitske djevojke. Ljeto bez Splita bilo mu je nezamislivo, a dugi je niz godina ljetovao kod jednog Torcidaša iz Supetra na Braču s kojim se pobratio.

Youtube Slobodna Dalmacija

Muvao sam Hrvatice i Slovenke

„Na moru sam uvijek gledao da 'smuvam neku ribu' iz Hrvatske ili Slovenije. A i mi smo kod njih imali prođu. Da mi je netko rekao da ću '87. zadnji puta biti na hrvatskom Jadranu, rekao bih mu da me ne 'smara'. Ovo u Grčku što sad idem, ne računam pod more. Nije to više to“, žaluje Kiza koji se sa sjetom prisjeća vremena kada je za Zvezdu igrao jedan od njegovih najdražih Zvezdinih igrača- Robi Prosinečki. 

„Kroz život sam mnoge igrače koje vidim prvi put ocijenio da će napraviti karijeru. Tako je bilo i s Robijem. Odmah sam ga snimio, na utakmici Dinamo-Željezničar. Kakav je gol dao…. Majstorija čista! Zato me Ćira iznenadio kad je rekao da on nije talent za Dinamo. I kada je Robi bio trener Zvijezde, obožavali smo ga. Čitave tribine su mu skandirale kada je odlazio. Velika je to ljubav nas Delija prema Robiju. Uvijek će nam biti omiljen. Bio je ekstra igrač“, priča Kiza koji je 1991. propustio povijesne utakmice Zvezde u Kupu prvaka Europe (današnja Liga prvaka) jer se odrekao dokumenata kako ne bi bio mobiliziran u rat koji je predosjetio da dolazi.

„To se neće više ponoviti, ne za mog života, nego vjerojatno ni za života mojih unuka“, kaže Kiza te dodaje da je osim te jedina Zvezdina utakmica koju je propustio ona finala kupa s Hajdukom jer mu se tada rodila kći. Htio je da se zove Zvezdana, no kaže da se zamjerio bivšoj ženi jer je 'bio loš' pa mu želja nije uslišena.

„U subotu se igralo, a ja sam u petak došao vidjeti kćerku i ostao u Novom Sadu tri, četiri mjeseca. Bila je to prva Zvezdina utakmica koju sam do tad propustio“, priznaje Kiza koji je nedavno postao i djed.

Iako na prvu loptu Kiza djeluje kao opaki razbijač, zapravo je vrlo pitom tip. Na stadionu se, kaže, katkad mlatio, no ne podržava bezrazložni huliganizam današnjih navijača.

„I mi smo se tukli pesnicama. Malo oplaviš i to je to. Nije bilo gaženja i lomljenja kostiju kao danas. Cilj je bio protivničkim navijačima oteti zastavu i šal i tako poniziti protivnika. Bilo je i tada tuča, ali tuče su bile tuče, nitko nije nikada teže stradao. Tukli smo se sa svima, no u usporedbi s ovim danas, sve je to bilo dječja igra“, iskren je Kiza kojemu se ne sviđaju ni huškački istupi nekadašnjih vođa Zvezde u današnjim medijima.

Toda je tata svih Delija

„Vidim da neke vođe Delija forsiraju i u hrvatskim medijima i da pričaju svašta. Družio sam se s njima, i dobro ih poznajem. Oni sada pričaju neke priče koje nemaju veze s realnošću. Spominju da su od svih gradova gdje je Zvezda gostovala, najveće zlo i katastrofa bili Vinkovci. Kao, u Zagrebu je bila limunada, u Splitu kako tako, a u Vinkovcima na gostovanjima kod Cibalije, (tj tadašnjeg Dinama), da je bio najveći belaj i da su Delije jedva izvlačile živu glavu. Čitam to i ne vjerujem što čitam. Bio sam u Vinkovcima najmanje pet puta i bukvalno sam šetao gradom sa Zvezdinim obilježjima i nitko mi ništa nije napravio. Agresivni su bili isto kao i Novosađani među koje uđeš i poskidaš im šalove kao od šale“, pomalo se ljuti na navijačka pretjerivanja Kiza koji kaže da je najbolji Zvezdin vođa bio Toda. 

„Prije njega su bili Italijan i Robot, no oni su bili već stariji kada sam ja počinjao. Toda je za mene bio legenda i prvi je organizirao navijanje. On je za mene tata svih Delija. Nikada nije poticao agresivu na stadionu. Bio je pravi gospodin koji je na stadion odlazio u odijelu, u svlačionici se presvukao u dres, a potom opet u odijelo kada je utakmica završila“, prisjeća se Kizoni koji je u Zagrebu prvi puta gostovao početkom 80-ih kada je Zvezda igrala finale kupa s Dinamom.

Od prvog gostovanja u Zagrebu pamtim Džemin gol

„Bilo je to 83. ili 84. Bilo je 2:2, sjećam se te utakmice kao danas. Džemo Mustedanagić se povrijedio, a bile su već dvije izmjene i trener nije mogao da ga vadi. Šepao je po terenu i pozirao, nije mogao igrati. Ali, bio je korner za Dinamo, on se približio šesnaestercu i s tom jednom nogom na kojoj je stajao dao gol! Jee*ote, kakav je to gol bio, nismo mogli vjerovati“, uzbuđeno će Kiza koji mi kaže da tek kada se prisjeća svih tih igrača i utakmica shvaća koliko je 'mator'.

Wikimedia

„Niko Kranjčar je sad već stari igrač, a ja se sjećam Cice kada je tek počinjao. Debitirao je na utakmici sa Zvezdom. Sjećam se i intervjua s njim u Tempu. Vlatko Marković, tadašnji trener Dinama je u tom intervjuu kazao kako jedva čeka da Cico napuni 16 godina i pa da napokon može debitirati“; smije se svojim godinama Kiza te dodaje da se u Zagrebu nikada nije osjećao neprijatno. Barem sve do 13. svibnja.

„U ranim 80-ima nas je murija pratila do stadiona, ali nije bilo tako čvrsto. Kako je vrijeme odmicalo i bližio se kraj, policije je bilo sve više. Moja iskustva nisu loša. Znao sam sresti Boyse u kafiću prije utakmice, popričati s njima i družiti se. Bilo je prepucavanja i zafrkavanja, ali to je to. Netko je naletio, ali ja nisam, i nije bilo ništa tragično. Nikada od njih nisam doživio ništa nasilno“, govori Kiza te dodaje da se nakon 13. svibnja 1990. nogomet na ovim prostorima zauvijek promijenio.

Zaštitili su nas kao bele medvede

„U početku ništa nije slutilo na katastrofu. Sve je bilo uobičajeno, osim što je na stadionu bio malo veći broj Zvezdinih navijača nego obično. A i sjever je bio puniji. Jug je bio prazan, nema nikog. Prve provokacije su bile bezazlene i nisam htio sudjelovati u njima. Došao sam gledati utakmicu, a ne da se tučem. Uvijek dođem gledati utakmicu jer me zanima nogomet, a ne tučnjava pa izbjegavam tuču. Prije utakmice da bih mogao gledati utakmicu u miru, a nakon utakmice kako bih mogao u miru da se vratim kući. Nisam tražio kavgu iako sam se, priznajem na stadionima i tukao, palio baklje i otimao šalove. Nije da nije bilo toga“, prisjeća se kobnoga dana Kizo koji kaže da su vrlo brzo počele i prave tenzije. 

„Vidim da je sve krcato i da nema murije. To mi je odmah bilo sumnjivo. Ovakav susret, a murije nema. Murija je na susretima bila stroga. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji utrči sa šalom, a oni ga premlate. Ovaj put su Cigani počeli preskakati na atletsku stazu, malte ne su došli do terena, a nikome ništa, što se nikad do tad nije dogodilo. To mi je isto bilo čudno, ali očito je dopušteno s ciljem da se maksimalno iziritira druga strana. Utakmica se bliži, dolazi murija. Zvezdini navijači probijaju kapiju i penju se gore. Tih prvih 10, 20 Dinamovih navijača je gadno naje*alo. Zgazili su ih. Sjever je na to ustao i krenula je katastrofa. Puca ograda, kreće sukob, a u sve ulijeće murija i bije Dinamove navijače. Nastaje opća bežanija. Prvi su zbrisali Zvezdini igrači. Od Dinamovih je Sedmica, Škrinjar ostao, Boban udario pandura, ostali su se povukli. Do pola igrališta ka sjeveru vodio se rat Dinamovih navijača i murije. I to ozbiljan rat. Utakmica je prekinuta, a oni su izašli. Mi smo još bili na stadionu, treba da izađemo, a vani nas čeka haos. Samo čuješ masu koja skandira i mislim si da ću se teško odavde izvući živ“, iskren je Kizoni.

„Mnogi Cigani se danas ku*če kad priča o tome. Kažu da smo im j*bali majku, ali nadrljalo je ovih dvadesetak Boysa kraj ograde. Ostatak je bio rat Boysa s murijom. Ja se na ku*čim. U*ro sam se. Pala je noć, a oni nas čekaju. Da nas izvedu žive iz grada na noge se digla kompletna zagrebačka, možda i hrvatska murija. Zaštitili su nas kao 'bele medvede'. Kasnije je bila frka i smijenjen je kompletan zagrebački policijski vrh s razlogom. Otad je sve počelo i nema šanse da je bilo slučajno, kada su 80% policijskog vrha u Hrvatskoj činili Srbi. Dovoljna je bila iskra da se sve zapali, a iskra je zapaljena tog dana“, govori Kiza koji dodaje da je tek tih dana na stadionu prvi puta vidio Arkana i da do tada nije bilo nacionalizama na stadionima, barem ne u takvom obliku.

Milošević je uzrok, a Tuđman posljedica

„Sloba je došao na krilima nacionalizma. Mene su 80-ih hapsili prije utakmice Zvezda-Cibona (Cibona je tada bila nepobediva, igrao je Dražen) jer sam prije utakmice u kafani pjevao 'tko to kaže, tko to laže Srbija je mala'. Netko je to prijavio, murija je došla i uhapsila me. Čak sam i platio kaznu. Ne prođe ni pet godina, kad najednom u Beogradu se na svakom ćošku pojavljuju kokarde, četnička obilježja, zastave, šajkače… Milošević je to dopustio i ono što je bilo gušeno godinama, jednostavno je eksplodiralo. Prije toga, čim je netko, bio Hrvat ili Srbin počeo pjevati neku nacionalističku pjesmu na stadionu, jedan pandur bi ušao u masu i priveo ga. To danas kordon murije ne može da izvede“, govori Kiza koji nije htio ići u rat da ne bi morao pucati na komšije. Mobilizaciju i odlazak na ratište izbjegao je vještim manevrom.

Reuters

„Ništa nisam prepuštao slučaju. Odjavio sam se iz vojnog odsjeka i više se nikada nisam prijavio. Bio je to veliki rizik, da su me tad 'navatali', naje*o bih. Odjavio sam se zapravo nekoliko mjeseci nakon utakmice u Maksimiru jer sam predosjetio što se sprema. Počeli su me zivkati na vojne vježbe. Zadužili su me, imao sam kući cijelu vojnu uniformu koju sam vratio jer je izdan novi raspored. Tražili su me tek '99. kada je izbilo na Kosovu. Tada mi je sudija prijatelj savjetovao da je bolje da se javim jer će raspisati potjernicu, ali nisu me mobilizirali ni tad“, prepričava Kiza koji je rat izbjegavao između ostalog i zato što se nije slagao s velikosrpskom politikom koju je propagirao Beograd.

„Bilo mi je suludo da Knin bude u Srbiji. To je bilo van svake pameti. Kako može Knin da bude u Srbiji? Kao, napravit će koridor s onim crijevom. O čemu se tu radi? Od prvog trenutka mi je bilo jasno da je to suluda stvar i u tome nisam htio sudjelovati. Ma kakvi. Nije bilo trika da me na takvo što natjeraju“, ispričao je Kiza koji kaže da se od čitavog ludila svjesno izolirao i da 'rat nije ni osjetio'.

Čitav sam rat proveo pijan

„Potpuno sam se isključio iz svega. Nisam palio TV, slušao radio, ni čitao novine. Cirkulirao sam konstantno između desetak lokacija diljem Srbije i nigdje se nisam zadržavao dulje od mjesec dana. Radio sam kao roletar, a kasnije kao zaštitar na Adi i odlično zarađivao. Živo sam super. Stalno sam se kretao, skupljao pare i tako u krug. I bio sam konstantno pijan. Prvi put sam shvatio da se nešto dešava kada sam izašao na autoput kod Velike Plane i vidio nepreglednu kolonu traktora skroz do Beograda, kada je Oluja bila. Koloni nije bilo kraja. Nisam pojma imao što se dešava, a onda sam 'utripovao' da će i mene poslati na ratište kad me vide u koloni s izbjeglicama jer su to radili jedno vrijeme, te izbjeglice masovno lovili kao životinje i slali na najgore ratište. Kako sam rođen u Vukovaru, to nije bilo isključeno“, priča Kiza i dodaje da ga je najviše frka bilo na naplatnoj rampi prije Beograda jer je uvijek vozio mrtav pijan i u neispravnom autu.

Cropix/arhiva

„Jednom su me zaustavili u četiri ujutro, bio sam mrtav, no imao sam trik. U ustima bih topio čokoladu i taj njihov aparat to nije registrirao. Zaustavili su me jer mi jedno svjetlo nije radilo. Izašao sam vidno alkoholiziran (više od litru vinjaka sam popio), zimsko je vreme bilo. Pitao me policajac jesam li pijan i pošto su rolete. Rekao sam mu 'nemam pojma, ja radim za gazdu'. Odvezao me u postaju da duvam i rekao mi ako nisi ništa pio, puštamo te, ali ako jesi 'naj*bo si'. Daje mi alkotest i umire od smijeha. Ja dunem, a kad ono – nula. U pijanom ludilu mi je tako prošao čitav rat“, priznaje Kiza koji se danas rijetko druži s mladim navijačima.

„Ne razumijem mlađe generacije, koje nisu ni osjetile što je to rat, a gaje mržnju prema Hrvatskoj. Dvadeset i kusur godina poslije rata je ,a bliže smo novom sukobu nego miru. Klinci koji su rođeni nakon što je sve bilo gotovo, odrastaju zadojeni mržnjom. Propaganda radi svoje, a to nekome očito odgovara“, negoduje Kiza koji smatra da je svugdje u svijetu pa tako i u Srbiji novac uništio istinski nogomet, ali i navijanje. 

Fuck you, Neymar

Kiza je na stadionu na Marakani, naravno, gledao i okršaje Zvezde u Ligi prvaka (pokazuje mi video s tribina Marakane). 

„Vikali smo 'fuck you Neymar, fuck you Cavani, fuck you Mbappé, fuck you PSG'. Vidi, na istoj sam poziciji kao i uvijek“, kroz dječački osmjeh mi priča Kiza dok gledamo video sa stadiona. Atmosfera s utakmice s Paris Saint Germainom nije ništa u usporedbi s onom protiv Kolna, dodaje.

„Čitave tribine vikale su 'dojče švajne'. Bilo nas je oko 80 tisuća, a onda smo se podijelili. Sjever je vikao 'deutsche', a jug 'Schweine'“, priča Kiza koji prati i hrvatsku ligu za koju kaže da je 'isto sra*je kao i sprska'.

„Nije to više to. Nema više tog naboja, osim kada igraju Dinamo i Hajduk. Stadioni su vam nešto bolji od naših. Kod nas u superligi igraju selendre na livadama. Pola superlige su gradovi bez 100 000 stanovnika. Smiješno je to“, kaže Kiza koji redovno prati sportska zbivanja u Hrvatskoj, a dok razgovaramo kod njega u stanu, na TV-u je prijenos svjetskog rukometnog prvenstva.

„U fudbalu ste tri svjetlosne godine ispred nas. I u rukometu. Manja ste zemlja od nas, a u sportu deset puta bolji. Mamić je za mene šmeker. Slušao sam ga u Beogradu kada je bio, dva sata je drobio. Ali iskreno priča sve. On neće prodati igrača ispod 10 milijuna. To je za bilo kojeg srpskog igrača misaona imenica. Normalno je da uzme procent, što je tu sporno“, brani Mamića Kiza koji još uvijek nije prežalio raspad bivše države i propast domaće lige. Međutim, smatra, još uvijek ima nade.

„Mene ovaj rat nije poremetio. Nemam ni m od mržnje ni prema kome, niti sam ju imao. Kada vidim Hrvate, vrati me 25 godina unatrag i osmjeh mi zatitra na licu. Sport nas spaja kao i zajednička ljubav koju neki pogrešno tumače kao mržnju.“

Dinamo

Hajduk

Neymar

Crvena zvezda

Delije

Bajadera

kiza

kizoni

Cigani

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter