Nekad palio i gasio reaktor, a danas se bavi kriptovalutama

Nuklearni inženjer otkriva zašto je zračenje na Trgu bana Jelačića veće nego u uredu nuklearke, trebamo li se bojati Krškog te što su sve fulali u seriji Černobil


Mia Peretić
29.06.2019.18:55
Nuklearni inženjer otkriva zašto je zračenje na Trgu bana Jelačića veće nego u uredu nuklearke, trebamo li se bojati Krškog te što su sve fulali u seriji Černobil
Cropix / Srdjan Vrancic / Cropix

sažeto

Nikola Škorić deset je godina radio u nuklearki Krško, a danas je direktor najbrže rastućeg hrvatskog startupa: prve hrvatske mjenjačnice bitcoina


Mia Peretić
29.06.2019.18:55

Diplomirani inženjer računarstva sa zagrebačkog FER-a Nikola Škorić ima zaista zanimljiv karijerni put: nekad operater nuklearnog reaktora danas je osnivač i direktor Electrocoina, prve hrvatske mjenjačnice bitcoina koju vodi s kolegom Marinom Maržićem, te koja je najbrže rastući hrvatski startup.

No, iako se sada bavi kriptovalutama, Škorić je čak deset godina proveo radeći u nuklearnoj elektrani Krško kao jedan od malobrojnih hrvatskih stručnjaka licenciranih za upravljanje nuklearnim reaktorom. S obzirom na megapopularnu seriju Černobil, te golemi interes koji i danas izaziva černobilska katastrofa, ovog smo inženjera računarstva ispitali kako točno izgleda posao operatera nuklearnog reaktora, koliko je rad u nuklearki zaista opasan, trebamo li se bojati Krškog, a otkrio nam je i svoje komentare na poznatu seriju o kojoj još uvijek svi pričaju.

cropix

Kako si počeo raditi u nuklearnoj elektrani Krško?

Ja sam na FER-u završio računarstvo, diplomirao sam 2007. godine, a u nuklearnoj elektrani Krško sam s radom počeo 2008. godine i ostao do 2018. Dakle, ja sam diplomirani inženjer računarstva, no pošto u Hrvatskoj ne postoji studij nuklearnog inženjerstva, nuklearka uzima inženjere tehničkih ili prirodoslovnih znanosti.

Ja sam bio stipendist Krškog od treće godine faksa pa nisam imao standardni razgovor za posao, već su me samo pozvali i rekli da dođem raditi nakon što sam diplomirao. Molio sam ih da me puste još godinu dana da završim Filozofski fakultet koji sam upisao, tamo sam studirao Informacijske znanosti i filozofiju. Oni su mi to dopustili, no nakon te godine su rekli da od listopada kreće sljedeća tura škole, te da moram početi raditi.

Tada su mene i čitavu moju generaciju poslali na pola godine školovanja u Ljubljanu, na Institut Jozef Štefan, nakon čega smo imali još devet mjeseci obrazovanja u samoj elektrani i onda si tek spreman za rad u nuklearki. Tako da, realno, možeš završiti bilo koji tehnički fakultet. Tamo je bilo kemičara, matematičara, strojara, bila je jedna kolegica koja je po struci ekologinja, no onda prolaziš svu tu edukaciju koju sam spomenuo, tijekom tih devet mjeseci svaki dan dolaziš na posao i osam sati imaš školicu, svaki petak ispit, te nakon toga dobiješ diplomu i tada te rasporede u neki odjel.

Srdjan Vrancic / Cropix

Koliko dugo si tamo radio i na kojem radnom mjestu?

Mene su stavili u odjel operative, pa sam imao još godinu dana školovanja za operatera nuklearnog reaktora, nakon čega sam polagao ispit za licencu pred Uredom Republike Slovenije za nuklearnu sigurnost. Onda sam dvije godine radio kao reaktor operater u kontrolnoj sobi. Pošto sam bio jedini inženjer računarstva mlađe generacije s licencom, a njima je baš u Službi za planiranje trebala osoba mog profila, povukli su me u taj sektor i tamo sam bio pet godina.

Kako točno izgleda posao operatera nuklearnog reaktora? S obzirom na seriju Černobil, koja je postala veliki hit, mnogi pomalo i mistificiraju taj posao. Izgleda li to baš tako dramatično kao u filmovima i serijama?

Sve ovisi koji film gledate. Ja sam tamo radio godinama pa meni to sve izgleda skroz normalno. No da, zanimljivo je. Nuklearka iz kontrolne sobe ne izgleda bitno drugačije od nekog industrijskog pogona. Postoji hrpa šaltera, gumbi, alarma, imaš računalne sustave, ekrane, to gledaš i nadzireš, upravljaš elektranom. Ako si osoba kojoj je veliki industrijski pogon impresivan, onda je nuklearka definitivno jako impresivna, plus još ima i taj štih mistike za ljude čije znanje o radijaciji je oformljeno na predrasudama, mada su njome okruženi svakodnevno.

Prilikom dolaska, svaki ulazak izgleda kao na aerodromu, prolaziš skener metala, pa ako pištiš ponovno te pregledavaju. Iako znaš sve ljude koji rade u osiguranju, to ne znači da možeš proći bez provjere. Na ulazu su rotirajuća vrata gdje se prijaviš svojom karticom i otiskom dlana, pa tek onda možeš unutra.

Na izlasku imaš radijacijske detektore, pa ponovno skener. Kontrola ulaza je poprilična, svuda oko elektrane je dvostruka ograda s detektorima pokreta, sve je pokriveno kamerama. Fizička sigurnost je izrazito snažna.

Srdjan Vrancic / Cropix

Nadalje, sve u nuklearnoj elektrani je opisano procedurama, baš sve. Doduše, nema procedura kako se ide jesti, ali za sve ostalo ima. Elektrana ima stotinjak podsustava, svaki od njih ima svoj postupak za upravljanje, kako se pali, gasi, kako se koristi, što u slučaju da nešto ne radi. Također, postoje i administrativni postupci.

Postoji postupak kako se pišu postupci.

Za sve to postoji jako dobar razlog, detaljne procedure služe tome da radnici znaju što i kako treba, te se ne može dogoditi da svatko radi što mu padne na pamet.

Je li, s obzirom na zračenje, rad u nuklearnoj elektrani opasan? Postoji li šansa da se razboliš?

To je pitanje definirao slovenski 'Zakon o sigurnosti pred ionizirajućem zračenju i nuklearnom sigurnošću' u kojem je propisano kako se treba ponašati u objektima gdje postoji rizik od izlaganja zračenju. Tamo jasno stoji da, ako postoji mogućnost da se ikada u nekom prostoru pojavi određena doza zračenja, taj prostor mora biti jasno označen i mora imati kontrolu pristupa.

Dakle, ne prostor u kojem postoji izvor zračenja, već onaj u kojem postoji i mogućnost da se nekadas pojavi određena količina zračenja. Tamo mora biti stroga kontrola pristupa, mora se točno znati kada je tko ušao, zašto, što tamo radi i koja su potrebna sredstva zaštite.

Kada sam radio kao inženjer planiranja, sjedio sam u uredu koji se nalazio u netehnološkom dijelu elektrane gdje je razina zračenja nula, osim pozadinskog zračenja koje imate i doma u stanu.

U samom tehnološkom dijelu elektrane su mjesta na kojima postoji potencijal zračenja. Ona su jasno označena i ja, u svojstvu operatera reaktora, ponekad sam išao obavljati neke stvari u radiološko nadzirano područje. Svaki put kada bi ulazio unutra dobivao sam svoj osobni dozimetar i svoju zaštitnu opremu, A naša služba radiološke zaštite pazila je da moja ukupna doza zračenja koju primim u određenom vremenskom razdoblju i kroz cijeli radni vijek bude daleko ispod zakonom propisanih ograničenja.

A zakonom propisana ograničenja su postavljena na način da ti ne može biti ništa. Tijekom svog radnog vijeka nisam dospio ni do par posto koji su unutar ograničenja naše elektrane. Tako da se vodi jako puno brige o tome. Ni mene, ni bilo kojeg drugog zaposlenika nuklearke niti u jednom trenutku nije bilo strah.

U administrativnom djelu nuklearne elektrane je zračenje na razini mnogo manjoj od one koja je, primjerice, na Trgu bana Josipa Jelačića s obzirom na to da je popločen granitnim pločama, a granit prirodno ima nešto višu razinu radioaktivnosti, tako da je zračenje tamo nešto više nego u uredima u nuklearki. A ljudi koji operativno rade u radiološki nadziranim područjima primaju doze zračenja koje su u razini leta avionom.

Srdjan Vrancic / Cropix

Koje je najopasnije radno mjesto tamo?

S obzirom na brojke o ozljedama, čini mi se da je najopasniji posao onaj u održavanju. No, to je čisto zato što tamo imate električare, ljude koji održavaju tešku mašineriju, tako da je to rizik kao i u svakom drugom industrijskom pogonu. U mojih deset godina, koliko se sjećam, bilo je nekoliko lakših tjelesnih ozljeda prilikom manipuliranja teretom. I to je to.

Srdjan Vrancic / Cropix

Svi su gledali seriju Černobil koja je po nekim mjerenjima svojom popularnošću i prestigla Igre prijestolja. Jesi li gledao Černobil i što misliš o seriji?

Serija je sama po sebi sjajna, s one umjetničke i filmske strane. Nezahvalno je previše kritizirati jer je kvalitetnija od većine dokumentaraca. Ne znam kada sam gledao seriju koja je tako dobro napravljena. No, ima nekih tehničkih nedostataka pa imam par zamjerki.

Ima nekoliko scena u kojima se vidi da je falilo inženjerske ruke, a to je cijeli narativ o vatrogascu i njegovoj trudnoj ženi, gdje se implicira da je njihovo dijete umrlo zato što je ona njega grlila i dirala, to ne drži vodu.

Pričao sam i sa svojim kolegama doktorima, a znam dovoljno da mogu reći da to tako ne funkcionira. Prva stvar koju su napravili tim vatrogascima jest što su ih očistili od vanjske kontaminacije, a unutarnja kontaminacija ne može toliko naštetiti tom djetetu. Oni nisu bili toliko radioaktivni jer bi već odavno umrli.

Ima i priča o tome da je postojala mogućnost da se dogodi i treća eksplozija koja bi onda, citiram, 'razorila Minsk' koji je stotinama kilometara udaljen od elektrane.To je nemoguće: eksplozija takve snage koju su predvidjeli eventualno bi zatresla prozore u Černobilu. U Minsku i Kijevu ne bi osjetili ništa. Tako da ima dijelova koji su s tehničke strane previše alarmantni.

Druga se kritika tiče ideološke strane. U seriji se prikazuje Sovjetski Savez koji je problematičan, no, to su bile kasne osamdesete. Stalno se pričalo o tome kako će strijeljati ovoga ili onoga, no nitko od tih ljudi tamo nije osuđen na smrtnu kaznu. Oni su, mislim, svaki dobili 10 godina zatvora. Barem oni kojima se sudilo. Tako da postoji i taj problem ideološke prirode kada je cijeli kasni SSSR, koji je prolazio reforme perestrojke i politiku glasnosti, prikazan kao da su još uvijek pedesete. No, to je i dalje jako daleko od onih karikatura Sovjetskog Saveza koje se mogu vidjeti po američkim filmovima i serijama, tako da u toj kritici serije Černobil zaista ne bi pretjerivao.

Facebook Vladimir Migutin

Trebamo li i mi strahovati jer smo toliko blizu Krškom? Koje su šanse da se stvarno dogodi neka katastrofa?

Prije svega, ono što mogu reći s neke subjektivne i osobne strane jest da sam ja tamo radio 10 godina, tamo još uvijek rade moji zbilja dragi prijatelji koji su nuklearni inženjeri, imaju svoje obitelji koje žive na par kilometara od elektrane, tako da je logično da se nitko od nas ne boji te elektrane, svi smatraju da je sigurna. Baš zato što vidimo kako ta nuklearna elektrana funkcionira iznutra, kako je posložena. S te ljudske strane to govori dosta.

Kao inženjer znam da su i prije Černobila postojale bitne razlike između sovjetskog dizajna i reaktora koji je u Krškom, kojeg su gradili Amerikanci. Te su razlike toliko velike da se ovaj tip nesreće iz Černobila naprosto ne može dogoditi, reaktor ne funkcionira tako.

Razlog je i u tome što su naši regulatori i prije Černobila imali mnogo konzervativniji pristup licenciranja reaktora, Jugoslavenska agencija koja je licencirala taj reaktor uzela je dokumentaciju i znanja od američkih kolega, tako da je tu korištena značajno viša razina. Nakon Černobila je cijela nuklearna industrija doživjela revoluciju, s obzirom na to da takva nesreća nije mogla proći bez posljedica po samu industriju.

Napravljene su dubinske analize kako je došlo do nesreće u Černobilu i glavni je zaključak da je došlo do sistemskog nedostatka onoga što se danas zove 'sigurnosna kultura'. Nije bio problem u jednoj ili dvije stvari, već sistemski na razini načina kako se razmišlja o sigurnosti. Nakon Černobila je međunarodna nuklearna zajednica počela sasvim drugačije razmišljati o nuklearnoj sigurnosti.

Nama, nuklearnim inženjerima i operaterima reaktora koža na vratu ježi se na manje - više svaki postupak operatera u kontrolnoj sobi te noći koji su doveli do katastrofe u Černobilu. Mi smo trenirani da uopće ne možemo razmišljati na taj način.

To je zato što smo prošli školu i indoktrinaciju koja nam je usadila osnovne principe sigurnosne kulture koji nam govore da je naš prioritet uvijek i jedino nuklearna sigurnost, sigurnost okoline, sigurnost ljudi, a zatim sve ostalo.

Krško je dizajnirano na jedan potpuno drugačiji način, siguran i provjeren, tako da je vjerojatnost da se tamo dogodi havarija i prije Černobila bila izuzetno niska, a tako je i danas.

Screenshot Youtube

Imao si vrlo odgovoran posao što ne znači da si niste mogli priuštiti i neke ležernije momente. Kako se zafrkavaju nuklearni inženjeri?

Naravno da smo imali anegdota na radnom mjestu, no i dalje naglašavam da smo u svakom trenutku bili maksimalno odgovorni i ozbiljni. Tipa, dan prije dodjele diplome za reaktor operatera pao sam s bicikla i razbio glavu pa mi je predsjednik Uprave Republike Slovenije za jedrsko varnost rekao da se nada da ću se za reaktor brinuti bolje nego za glavu.

No, u jednom trenutku si se ipak odlučio pozdraviti s 'nuklearkom' i pokrenuti vlastiti posao. S poslovnim partnerom i stručnjakom za IT sigurnost Marinom Maržićem danas vodiš Electrocoin, prvu hrvatsku mjenjačnicu kriptovaluta. Kako si se odlučio baš za to?

Uvijek sam imao dosta hobija, bavio sam se zaista svačime. Diplomirao sam na računarstvu, na polju kriptografije. To sam nastavio pratiti i nakon faksa. Prateći to područje naišao sam na kriptovalute i to mi je bilo vrlo interesantno i to s tehnološke strane budući da je blockchain tehnologija revolucionarna. 2012. godine sam se malo aktivnije bavio time, 2014. sam osnovao firmu i tijekom 2017. godine se pokazalo da tu ima dosta posla.

U trenutku kada sam počeo razmišljati da napustim nuklearku, nas je u firmi bilo sedam. Malo je bilo smiješno da direktor takve firme ide u drugu firmu na posao. Tako da sam se morao odlučiti, no to nije bila laka odluka s obzirom na to da sam se zaista pronašao u nuklearnom inženjerstvu. 

S druge strane cijela priča o kriptovalutama mi se jako sviđala i smatram da to ima svjetlu budućnost. Tako sam odlučio da je možda vrijeme da nakon 10 godina promijenim karijeru. Nije meni u Krškom dosadilo, već sam imao sreću da sam kroz hobi sa svojim partnerom izgradio firmu koja je zahtijevala da joj se posvetim u potpunosti.

Kakav je vaš poslovni model? Zašto baš bitcoin mjenjačnica?

Kada sam se 2013. godine krenuo baviti time, shvatio sam da je jako teško kupiti bitcoin. Nisam ranije trgovao kriptovalutama, tako da to nisam gledao na način 'ovo će sada eksplodirati'. Nisam hazarderski nastrojen, pa mi nikada nije padalo na pamet da je to nešto u što treba investirati novac i da ćeš dobiti nekakav povrat investicije na temelju ničega, odnosno samog porasta cijena bitcoina.

Gledao sam na to kao na zanimljivu tehnologiju s obzirom na to da sam te struke. Gledao sam na to kao kriptograf, pa nisam 2012. godine uložio hrpu para pa sada plivam u novcima. Išao sam isprobati cijeli taj sustav u smislu 'Idem probati kupiti kriptovalute u vrijednosti od 100 kuna pa da vidim kako to radi'. Shvatio sam da to nije nimalo jednostavno, da treba raditi prekogranične transakcije, te da to nije tako jednostavno kao danas, da ako želim kupiti u Hrvatskoj, kupujem na cesti od nekih ljudi s 15 posto marže. Znao sam da se to da jednostavnije i bolje napraviti pa sam brzo shvatio da treba napraviti tvrtku jer inače nije legalno.

Nakon par mjeseci mi se javio moj sadašnji poslovni partner Marin Maržić i rekao da on to može puno bolje i ponudio mi da radimo zajedno, a ja sam rekao: može, zašto ne.

Izgradili smo firmu koja danas omogućava ljudima da brzo i jednostavno mogu za kune kupiti kriptovalute. Godinama smo bili jedino mjesto u Hrvatskoj gdje to moglo, a firma je kroz godine rasla.

cropix

Kako si danas zadovoljan s poslom i prometom?

Uvijek može bolje, no ne žalim se. U 2018. smo ostvarili solidan gubitak, no čitavo tržište je te godine propadalo, tako da je bilo dosta teško za očekivati neku veliku dobit. Ove se godine tržište oporavlja, nadam se da će rezultati poslovanja biti u skladu s time pa da ćemo nešto i zaraditi. 

Kakva je budućnost kriptovaluta?

Ljudi na njih gledaju isto, prije šest mjeseci cijena bitcoina je bila tri tisuće dolara, u trenutku dok pričamo je iznad 13 tisuća. Tako da prostora za ulaganje još uvijek ima, odnosno bit će prostora i za veliku zaradu i za veliki gubitak. Dokle god postoji taj prostor, bit će ljudi koji će htjeti investirati.

Mi smo kao firma odlučili da to nije dovoljno, te da mi pravu budućnost kriptovaluta vidimo u originalnoj viziji bitcoina kao peer to peer electronic cash systema, dakle decentralizirane platne mreže i zbog toga smo izgradili i naš novi servis PayCek, od milja pajcek, koji služi tome da trgovci mogu primati plaćanje u kriptovalutama. Dakle, da to bude brzo i jednostavno, da im se to automatski konvertira u kune i sjeda na njihov bankovni račun.

To je taj korak koji radimo prema viziji kriptovaluta kao platnoj mreži koja će se jednom zbilja početi koristiti za plaćanje.

Kada bi se to po tvojoj procjeni moglo dogoditi?

To se već događa, mi već imamo klijente koji koriste naš PayCek, radi se o nekoliko kafića i restorana u Hrvatskoj. Dakle, ljudi već koriste kriptovalute za plaćanje. To nije nešto na što treba čekati, iako nije mainstream i pitanje je hoće li ikada postati. No, siguran sam da će kriptovalute i blockchain naći svoje mjesto u platnoj industriji.

Černobil

kriptovalute

nuklearna elektrana

Krško

nuklearni inženjer

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter