'Ti si sad luzer, ti si na lijekovima', govorila mi je mama

Brutalno iskrena ispovijest mlade žene koja se godinama borila s depresijom, a sve je započelo nakon očeve smrti


Valerija Bebek
10.09.2019.20:00
Brutalno iskrena ispovijest mlade žene koja se godinama borila s depresijom, a sve je započelo nakon očeve smrti
Valerija Bebek

sažeto

Tena iz Zagreba godinama je zanemarivala znakove nezadovoljstva, nakon završenog fakulteta i pritisnuta radnim obavezema došla je do faze koju nije mogla negirati


Valerija Bebek
10.09.2019.20:00

Bila je veljača, ove godine. Vraćala sam se tramvajem s posla, kratko vrijeme sam radila tamo. Sa mnom se vozio i kolega, koji mi je dosta pomogao u prvim danima. On je samo vidio kako zabrinuto gledam kroz prozor. Govorio mi je kako je on bio izgubljen prvih dana, da će mi se sve ubrzo iskristalizirati. Nisam ništa komentirala. Da se barem ovako osjećam samo zbog posla. Gledala sam kroz to staklo, sjećam se, kao da sam tonula u njega, bilo mi je tako blisko - nikoga ne primjećuje, prljavo je. Mislila sam da će mi taj loš osjeća proći kad dođem doma, nešto jedem, napravim. Iz tramvaja prešla sam u autobus. Sjećam se tog skretanja u moju ulicu. Sjedila sam, obučena u crnu jaknu, ruke su mi bile prekrižene preko ruksaka na krilu. Glava mi je potonula među ramena. Gledala sam te svoje ruke, vidjela sam jaknu, ruksak, prljav pod. 'Tko je ova jadna osoba?' prošlo mi je kroz glavu. Odakle izbija ovo, tko je ovo? Kao da sam bila odvojena od toga kako izgledam. Znala sam da sam ja ta osoba, ali to nisam ja. Nisam imala nimalo snage su sebi, potonula totalna nemoć, beznađe. Gledala sam te svoje ruke, a u glavi mi se kao na repeatu ponavljalo pitanje - što mi se događa?, opisala je početak vrhunca svoje depresivne faze mlada Zagrepčanka.

Sa svoje 33 godine, magistrirala je dva studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, treći smjer je, kako kaže, bakalar. Zbog anonimnosti zamolila nas je da joj promijenimo ime pa ćemo je nazvati Tena, pristala je na fotografiranje bez da joj otkrijemo identitet. Stigma koja se veže uz depresiju kod nas je još uvijek jaka, priča dok pijemo kavu u blizini Dolca. Ništa na njoj ne odaje da je samo prije nekoliko mjeseci proživjela kulminaciju dugogodišnjeg poniranja u depresiju.

Valerija Bebek

Dan nakon vožnje javnim prijevozom probudila se, došla je do mame i čim je počela pričati briznula je u plač. Gledala sam ju i stalno ponavljala: 'Ja ne znam što se meni događa, ja nisam dobro, ja nisam dobro'. Prožimao me osjećaj užasa da se ne mogu povezati sa sobom. Odjednom više ništa nisam znala, sve one sitnice i osobine koje nas definiraju kao osobu. Živjela sam iz dana u dan, odlazila na posao, jedva bih izdržala. Nakon posla nazvala bih frendicu i briznula u plač. Ona me, kao i svi, uvjeravala da će me proći, da kaj sad plačem. Svi ti moji bliski ljudi davali su mi konkretne savjete, ali ništa nije dopiralo do mene", opisuje Tena.

Kaže da čovjek koji nije nešto slično proživio, ne može se poistovjetiti s time: 'Znaš da ti nije dobro, a ne znaš što ti je.'

Sudbonosan savjet prijateljice

"Urušavanje. Toliko duboko ponireš u osjećaj beskrajne tjeskobe, to se ne može ni tugom nazvati, očekuješ nešto što ne dolazi, paralelno miješano s tugom i nezadovoljstvom, boli. Miks takvih groznih emocija, sve dublje upadaš u vrtlog toga. Osjećaš intenzitet u glavi, a ne vidiš izlaz. Između tih epizoda plakanja i suzdržavanja, dogodilo mi se da mi se jednog dana na poslu slika zamrznula. Nisam mogla ništa. Svaka najmanja prepreka ili zadatak meni su bili nepremostivi", kazala je.

Jedna od prijateljica s kojima je razgovarala nije ju pokušavala umjetno oraspoložiti ili umanjiti njezine crne misli nego joj je savjetovala da potraži liječničku pomoć. "Mislim da ti patiš od depresije. To je bolest i mora se liječiti. Tebi je kemija u glavi narušena i ne možeš naći rješenje ni za što. Treba to izbalansirati, ovako ćeš se samo vrtjeti u vrtlogu iz kojeg nema kraja. Tvoj mozak trenutno nema kapaciteta naći rješenje, godinama si u tom stanju stalne tjeskobe", kazala joj je prijateljica i dodala da se Tena pretvorila u osobu koju jednostavno ne prepoznaje. Prijateljica je i sama prošla sličnu epizodu nakon što joj je tata umro.

Valerija Bebek

Ona je bila prva koja je vidjela i izgovorila ono što je i Tenu dugo mučilo. "Ne mogu reći da sam imala suicidalnih misli, ali moje najcrnje misli bile su da se nikada neću izvući. Sve ono što sam ja bila, cijeli život se borim s problemima, od bolesti u mladosti, puno problema, uvijek sam morala ići glavom kroz zid. Gdje je ta osoba koja je sve to mogla? Te osobe više nema! To mi je bilo najcrnje od svega", i to je ono što je i prijateljica prepoznala. Jedino njezin savjet je poslušala. Jer sunce, šetnje, plivanje ili slušanje najdražeg albuma jednostavno nisu pomagali.

Njezino 'nakupljanje' depresije krenulo je otprilike 2014. godine, dvije godine nakon što joj je umro otac. I prije i nakon njegove smrti obitelj je prolazila kroz teško razdoblje. Što zbog njegove bolesti, a kasnije zbog egzistencijalnih problema - kako će sad bez tate. "Ali sve je to mimo mene prolazilo. Bila sam sva u faksu, zacementirala sam se tamo, glavom kroz zid sam išla da ga moram završiti i naći posao. I tako su 2014. krenule unutarnje turbulencije i pitanja jesam li na dobrom smjeru u životu", opisuje.

Riješila se problema, ali nije se osjećala bolje

Dobila je svoj prvi posao, radila je s djecom s teškoćama, kaže bio je to plemenit posao i njoj jako drag, ali nikako nije mogla locirati unutarnje nezadovoljstvo. Svjesna da se druži s pozitivnim ljudima, da ima svoj prvi posao. "Ali kao da hodam po krivoj traci. Te su me misli počele obuzimati svako jutro. Vozila bih se u autobusu i sjećam se tog unutarnjeg osjećaja da nešto nije dobro", prisjeća se Tena.

Priča kako je i kao dijete sa 17-18 godina imala depresivne misli, ali to se pripisalo pubertetu. "Ja sam znala da to nisu samo adolescentske krize da tu postoji paketić koji je puno veći. Od 2015. imam sve više pitanja o tome koji je smisao mog života. I po prirodi sam takva, previše razmišljam. Ali tada sam počela razmišljati o tome što se sada konkretno očekuje od mene. Zašto osjećam tu prazninu?", kazala je. U tom se periodu počela baviti duhovnošću, meditacijom. Pokušavala je doći do odgovora iznutra.

Valerija Bebek

Iako nikad nije htjela predavati niti biti profesorica, naknadno, jer se to od nje očekivalo, završila je nastavnički smjer na svom Filozofskom fakultetu. Našla je i posao, predavala je u jednoj privatnoj srednjoj školi. "Išla sam protiv sebe, na mjesto koje nisam htjela, posao koji nisam htjela, to sam više osjetila kao vanjski pritisak. Jedno od najgorih iskustava, konstantan stres, nespavanje mjesecima. Svake nedjelje prije nastave morala sam popiti tabletu. Na poslu je bilo mnogo agresije i maltretiranja. Tu sam počela tonuti sve dublje i dublje... Ulazila sam  u zgradu i mislila - što ja radim tu? Ovo nije moj život! Stalno mi se ta rečenica ponavljala", prepričava.

Kaže da nije bila jedina koja je bila izložena maltretiranju. Brojni kolege proživljavali su isto, priča kako je jedan kolega dao otkaz nakon samo tri mjeseca, s trudnom ženom i bez plana 'B'. Ali ništa od toga nije joj pružalo 'utjehu', nije njoj bilo lakše. Svatko živi svoj život, vodi svoje bitke.

"Tu je stvar kulminirala do kraja, tu mi se integritet urušio, osjećala sam da ja nisam ta osoba koja mora stajati pred klincima. 'To nisam ja, to nema veze sa mnom'. Riješila sam se te škole, počela sam raditi na novom poslu. Konačno sam se riješila te škole. Nakon dugo vremena nešto veselo mi se događa. Mislila sam kad sam se iščistila od tog posla, da je nestao glavni problem. Ali nije to glavni problem, to je bila jedna točka da se osjećam potpuno nesretno", opisuje mjesece i dane koje su dovele do kulminacije.

Vukla sam ju četiri do pet godina

Prvih nekoliko mjeseci nakon promjene posla događaji su postali intenzivni, trebalo je poloviti nove zadatke, prekinula je jednu kraću vezu. "Ja sam se fokusirala na posao i odjednom su krenuli ti periodi. Početkom ove godine. Na prijelazu sa siječnja u veljaču. Budila sam se s osjećajem da ne mogu definirati sebe, prostor oko sebe. Zvala sam prijatelje u panici da pitam što mi se događa. To je bio pad sistema".

Potražila je liječničku pomoć, kako joj je prijateljica savjetovala. U suzama je rekla da joj stvarno nije dobro, da želi s nekime razgovarati. Stručnjaci su prepoznali da je riječ o depresivnoj epizodi i da joj trebaju lijekovi.

"Dobila sam Misar, antianksiolitik - protiv tjeskobe i on se kombinira s antidepresivom, to je kod mene bio Zoloft. Njemu treba dva do tri tjedna da počne djelovati, to je neka novija generacija Prozaca. U početku se piju kombinirano, a kada ti više ne treba za spavanje i opuštanje ja sam Misar skinula nakon mjesec dana. Iz dana u dan počneš se osjećati kao stvarno ti... Vraćaš se na svoje postavke. Potiče lučenje serotonina i dolaziš u balans", opisuje svoju terapiju. Kaže da je vrlo sretna što je odmah prva kombinacija počela djelovati. O svom iskustvu piše na Facebook stranici Kako s depresijom. U svojim tekstovima upozorava i na nuspojave lijekova, na koje treba paziti.

Stranicu je otvorila, kaže, jer zna koliko su ljudi bespomoćni u tom stanju, a ne znaju prepoznati depresiju. "Meni se to vuklo četiri - pet godina da nisam ni znala što je. Misliš to su takve okolnosti. Lošiji period u životu. Uopće ne kužiš da ako su ti loši periodi tako učestali samo se nakuplja i sprema ti se jedan veliki domino efekt. Tebe je to načelo iznutra, depresija se ušuljala bez da znaš da je ona tu i ne znaš to prepoznati... to mnogi ne shvaćaju", kazala je i dodala kako se nada da je njezina epizoda potpuno iza nje.

Zbog još uvijek velike stigme, nije svima rekla od čega je patila. Depresiju i liječenje doslovno je 'prehodala' na poslu.  "Najgore mi je bio taj jedan period kada sam već znala što je, a kad te na poslu pitaju: 'Pa kaj sad paničariš?' Ne možeš baš reći: 'Čuj ja ti baš nisam zdravstveno dobro, pijem lijekove' Neugodno ti je, ne moraju svi znati. Postoji stigma vezana uz depresiju, iako je to blesavo", kazala je i dodala kako je i sama imala predrasude i to prema ljudima s istom dijagnozom. Kada je već znala što joj je.

Predrasude prema ljudima s istim problemom

Naime uz lijekove, propisana je i psihoterapija, kojoj se Tena neko vrijeme opirala. A pogotovo se protivila grupnoj terapiji koju joj je njezina terapeutkinja preporučivala. Sad se polako skida s lijekova, ali s terapijom će nastaviti. "Pogotovo nisam htjela na grupnu, liječnica mi je rekla da im dam priliku, da vjeruje kako će mi biti super jer odgovaram profilu ljudi. Popustila sam i otišla vidjeti. Ukratko, zaprepastila sam se kada sam vidjela da su to ljudi slični meni. Svi su nabrijani na uspjeh, svi rade na sebi, teški intelektualci sa smislom za humor. Otvoreno sam im rekla na jednom od sastanaka: 'Ljudi moji, ja sam imala takve predrasude prema vama. Mislila sam da će tu biti zadnji šljam, teški pacijenti', smije se Tena.

Valerija Bebek

Tek sada shvaća da joj je ta grupa potrebna, da je svakome tko ima depresiju potrebna grupa ljudi s kojima se može povezati. Iako imaju različite priče, pozadinu, odrastanje, svi su proživljavali iste emocije i ista stanja.

"I to je ključno za osobu koja pati od depresije -  da nađe nekoga tko je prošao to. Tko to razumije. Često se dogodi, da ljudi iz naše okoline, iako imaju dobre namjere, da nas potkopavaju. Recimo, mene je mama stalno dodatno potkopavala. Kada je došlo do točke da moram piti lijekove, znate što mi je rekla? 'Nemoj, postat ćeš ovisna. Ti si sad luzer, ti si na lijekovima!' Pazi koji stav moraš nakon toga imati o sebi. Ionako se osjećaš kao dno, a netko ti kaže da si luzer jer ćeš piti lijekove. Znaš što si u životu sve napravio i što možeš, a netko te naziva luzerom. To su grozni udarci na tebe", savjetuje Tena.

Osim skupine koja će vas razumjeti, svesrdno preporučuje liječničku pomoć i medikamente, kao i dodatan 'rad na sebi'. U svojim člancima na Facebooku predstavlja i knjigu koja je njoj uvelike pomogla da shvati što je to depresija. "Depresija je potpuna diskonekcija od sebe, od svega... mislim da bi tu knjigu trebali pročitati svi ljudi koji imaju problema s tugom, depresijom - Om Swami: 'When All Is not Well', zaključila je Tena i poručila da iz vlastitog iskustva može reći kako postoji kraj tunela.

depresija

bolest

ozdravljenje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter