foto: Fascinantna priča o hrvatskim useljenicima

'Najtužnija je ona o Juri koji je 40 godina ženi slao novac koji nije stizao. Njegovi unuci saznali su što se dogodilo'


Daniel Radman
21.10.2019.17:00
'Najtužnija je ona o Juri koji je 40 godina ženi slao novac koji nije stizao. Njegovi unuci saznali su što se dogodilo'
Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

sažeto

Povjesničarka Kaye Dragicevich je skupila 200 priča hrvatskih useljenika na Novi Zeland


Daniel Radman
21.10.2019.17:00

Premda je prvi Hrvat na Novi Zeland je doplovio 1858. godine, do većih migracija došlo je tek koncem 19. stoljeća. Tako se procjenjuje da je između 1890. i 1914. oko 5,000 naših zemljaka stiglo na otok koji su mnogi tad smatrali krajem svijeta. Oko 1,600 ih je došlo netom poslije Drugog svjetskog rata i otada se brojka rapidno smanjuje.

Koliki su utjecaj Hrvati imali na novozelandsko društvo, pa i šire, na britanski imperij, ponešto govore i kraljičina odlikovanja. Recimo, proslavljeni vinar George Mazuran zbog nemjerljivog doprinosa tamošnjem vinogradarstvu i vinarstvu primljen je u viteški red davne 1972., a dugogodišnjem gradonačelniku glavnog grada Wellingtona Jamesu 'Jimu' Belichu – inače, počasnom građaninu Korčule - Elizabeta II. dala je titulu viteza dvadeset godina poslije...

Svi su nekad bili kopači smole

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Ono što je velikoj većini doseljenika zajedničko, uključujući i Mazuranove i Belicheve pretke, bilo je to da su svi stigli u Novi Zeland kao kopači smole. Što je u Americi bila zlatna groznica, ovdje je bila potraga za kauri-gumom, najvažnijim izvoznim proizvodom Novog Zelanda. Bio je to fizički iznimno zahtjevan posao koji nije bio za svakoga. O njima, kopačima smole i prvim Hrvatima na Novom Zelandu, do prije nekoliko godina malo toga se znalo, a onda se povjesničarka Kaye Dragicevich primila velikog istraživanja koje je rezultiralo izdanjima 'Pioneer Dalmatian Settlers of the Far North' i 'The Gumfields - Northern Wairoa to the Far North' (koje je, nakon rasprodanog prvog, doživjelo i drugo izdanje), epohalnim knjigama u kojima su istražena obiteljska stabla više od 200 obitelji novozelandskih Hrvata.

No, nije to samo priča o uspjehu, 'od kopača zlata do uspješnih poduzetnika', Dragicevich je ispričala stoljetnu uspomenu i onih obitelji kojima se sudbina nije uvijek nasmiješila. Iako bi po prezimenu rekli da je naše gore list, Kaye je ipak britanskih korijena, a kao što se da primijeti po prezimenu – hrvatska je snaha.

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

"S vremenom sam se počela osjećati kao Hrvatica, toliko sam naučila tijekom svojih istraživanja. Imam veliki respekt za narod mog supruga, Hrvate, Dalmatince ili, kako ih ovdje nazivamo 'Dallies'", kaže nam.

Ukratko nam je prepričala koliki je bio pothvat skupiti toliko obiteljskih priča.

"Bio je izazov pronaći pouzdane informacije. Svi iz prve generacija doseljenika su umrli, malo je i njihove djece - oni su danas u svojim 80-ima. Da sam se raije primila posla - dok su 'pioniri' bili živi - rad bi bio bolji, no opet, oni su bili generacija koje se nije zamarala prošlošću, nije voljela pričati o tome i opterećivati svoju djecu sa svim teškoćama kroz koje su prošli."

Otkrile su se i potresne priče

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Bez dvojbi, bio je to i emotivno zahtjevan zadatak. Kao što smo napomenuli, nisu sve sudbine novozelandskih Hrvata bile tako sretne pa su njeni sugovornici ponekad bili primorani kopati po obiteljskim tragedijama.

"Naišla sam na neke vrlo potresne priče – bolesti, samoubojstva, nesretno ugovorene brakove, smrt djece... Nekada bi moja nedužna pitanja - bez da sam toga bila i najmanje svjesna - baš pogodila moje ispitanike. No, bilo je i dobrih strana koje su isplivale. Primjerice, istraživala sam obitelj koja nije imala puno saznanja o svom ranom djetinjstvu. Umrla im je majka, otac se ponovno oženio, a maćehi nije bilo stalo do njegove prve obitelji. I onda sam kćerki, koja je sad u svojim 80-ima, mogla pokazati fotografiju koju nije vidjela 65 godina", ističe.

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Ipak, jedna priča posebno fascinira.

"Radi se o čovjeku koji se zvao Jure Pastar. Došao je u Novi Zeland 1926., ostavio je ženu i dvoje djece kojima je obećao im da će slati novac. Naselio se u Kauri Flatu i poslao dva pisma – u prvom je rekao da je sretno stigao, a u drugom je poručio da će uskoro slati novac. No, poslije toga se nije ništa čulo o njemu. Je li umro? Je li se ponovno oženio?"

"Juretova nepismena supruga i djeca živjeli su u siromaštvu, duboko povrijeđeni što ih je ostavio. A Jure je godinama uredno slao novac poštom koju je presretala beskrupulozna osoba koja je mu je čak i odgovarala te ga varala punih 40 godina. Prevara je otkrivena tek kad su njegovi daleki rođaci iz Novog Zelanda posjetili Hrvatsku, i kad su Juretovi unuci pitali što je bilo s njim. Ljudi su me kontaktirali i predložila sam im da pitaju prijatelje koji su bili trgovci u blizini polja u kojima se kopala smola. Oni su znali Jureta dobro, čak su imali sačuvan članak iz 'New Zealand Heralda' iz 1969. u kojem je Jure rekao novinaru da je komunicirao sa suprugom sve do dvije godine unatrag. Kad je umro usamljen u straćari 1971. policija je pronašla debeli snop uplatnica, bio je to dokaz da je sav novac slao doma, misleći kako ide supruzi i djeci. Gotovo četrdeset godina nakon njegove smrti su njegovi unuci saznali da ih Jure nije napustio, da je slao pisma i uplate u dobroj vjeri. Volio je svoju ženu i djecu i mislio da skrbi za njih."

Mnogi su ostavili živote iskapajući smolu

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Kaye nam je opisala i kako je izgledao život prvih useljenika iz Hrvatske, malo je reći da im je život bio težak. Svi smo, kako smo rekli, bili kopači smole.

"Šume kaurija, stare oko 30,000 godina, prekrivaju većinu područja novozelandske pokrajine Far North. Uništene su nepoznatom prirodnom katastrofom i ostale su zakopane duboko u tlu - na nekim područjima postoji nekoliko slojeva zakopane šume. Drvo kaurija proizvodi smolu koja se naziva kauri-guma. To je ono što je bilo na cijeni, za čime su kopači tragali. Guma se izvozila na prekomorska tržišta gdje su je koristili za proizvodnju lakova i boja, linoleuma te u dentalnoj medicini."

"Napuštali bi svoje straćare ujutro, uzimali lopate i koplja kojim su tragali za kauri-gumom. Kopali bi po cijele dane u vlagi, prvo bi 'nabadali' kako bi utvrdili koje je dobro područje, gdje postoje indicije da bi smola bila pronađena. Na kraju svakog dana kuhali bi najosnovnija jela na otvorenoj vatri i provodili svoje usamljeničke večeri čisteći prljavštinu s gume (smole) uz plamen svijeće." 

Ono što bi pronašli prodavali bi trgovcima koji su posjećivali polja bogata smolom.

"Cijene su oscilirale, ovisno o vremenima. Cjenkali bi se, pokušavajući napraviti što bolji posao, a trgovci su dobro koristili okolnosti u kojima su živjeli kopači - bila im je potreba hrana, namirnice, a uz to su i očajnički trebali novac za svoje obitelji u Hrvatskoj."

Mnogi su ovdje ostavili svoje živote i zdravlje.

"Ljeta su ovdje bila zapanjujuće vruća i prašnjava, zime hlade i vlažne, a promjena prehrane i hladni i vlažni uvjeti su uzeli danka. Bolovi u trbuhu, problemi s disanjem, psihički slomovi mnoge su pogodili. Neke je i stajalo života. Mnogi su umrli žaleći se na bolove u prsima zbog rada u konstantno vlažnim uvjetima. Osim toga, nisu svi bili tako uspješni u iskapanju smole. Mladi ljudi, daleko od onih koji vole, suočili su se s depresijom, a morali su još otplatiti dugove za put do Novog Zelanda. Teret je bio pretežak. Neki su doslovno izludjeli, na žalost i završili u sanatorijima. Svi su ovdje došli s očekivanjima da će život biti težak i da će se morati žrtvovati, ali unatoč tome to nije bilo lako. Zato im ide na čast što su mnogi uspjeli proći kroz sve te teškoće i poslije ostvariti dobar život i dočekati bolje dane. Zbog toga su i zavrijedili reputaciju vrijednih i čestitih ljudi."

Većina ih se vratila nakon četiri godine

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Koliko je bilo teško govori i podatak koji nam je iznijela Kaye, kaže da je na Novom Zelandu ostao tek svaki četvrti kopač smole. Oni koji su izdržali ipak su bili nagrađeni.

"Svi ostali su se vratili u roku od četiri godine. Mnogi su dolazi i drugi put kad bi im nestalo novca. U Dalmaciji su tijekom prošlog stoljeća, sa svakom generacijom, zemljišta bila sve manja i manja. Na Novom Zelandu su vlasti nudile pedeset jutara zemlje uz minimalne troškove svima koji su bili spremni koristiti je i poboljšati. Nakon dvije godine, ako je bilo poboljšanja, država je im je davala beskamatne zajmove za gradnju kuće."

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

No, te povlastice došle su puno kasnije. Na samim počecima na Hrvate, odnosno Dalmatince, nije se gledalo sa simpatijama.

'Na žalost, Dalmatinci su od mnogih kolonista bili označeni kao Austrijanci, prema imenu svojih okupatora, a to je bila etiketa koja je za većinu njih bila neukusna. Jednom kad su se snašli i počeli zarađivati, slali bi novce doma kako bi plaćali dugove za put i skrbili o svojoj obitelji. To je stvorilo antagonizam među njima, temeljen na neznanju, etničkim predrasudama i nevoljkosti da se stvari razmotre objektivno. Britanski kopači su bili prilično netolerantni prema velikom priljevu 'Austrijanaca', činjenicom da su preplavljeni njihovim brojem i načinom kako su učinkovito radili u grupama. Tu je također bila zabrinutost zbog količine novca koji su slali u svoju zemlju, umjesto da pomažu razvoju kolonije. Uskoro se na njih gledalo kao glavnu ekonomsku prijetnju britanskim kopačima zlata koji su ih krivili za iscrpljivanje polja smole, prezasićenjem tržišta i rušenje cijene koju su dobivali za gumu. S tim predrasudama su 1898. su vlasti čak i oformile komisiju koja bio sve to istražila. Međutim, pokazalo se da su 'Austrijanci' vrijedni, marljivi, trijezni ljudi koji poštuju zakone – sve su to bile kvalitete koje su ih činile poželjnim useljenicima. No, kako su bili uvjereni da su količine smole bile iscrpljene, komisija je proglasila zakonodavne restrikcije kojima su spriječili daljnju imigraciju."

Uspjeli su jer su se držali zajedno

Privatni album (ustupila Kaye Dragichevich)

Kaye nam je rekla i što ju je posebno fasciniralo tijekom istraživanja.

"Riječi jedne posebne pjesme su me inspirirale: 'Starting with nothing, and working hard all of their lives, Don’t take things for granted, say my grandfather’s immigrant eyes.' Način na koji su radili i držali se zajedno. Uspjeli su opstati u tako okrutnim uvjetima jer nije bilo drugog izbora. Također, fasciniralo me i kako su radile žene – uzgajale hranu, kuhale na otvorenoj vatri, rađale u zabitima, i kako su uz sve to bile predivno odjevene. Iskuhavale bi vodu u velikim bakrenim posudama kako bi prale svoje rublje koje im je uvijek bilo perfektno bijelo."

Posebno je istaknula jednu ženu koja je dala snažan utjecaj na hrvatsku novozelandsku zajednicu.

"Frana Lupis je bila jedna od prvih Dalmatinki koja je došla živjeti na polja smole. Ona je bila zaprepaštena prazninom i ružnoćom zemlje, no nekako je prevladala izolaciju, nedostatak ikakvih sadržaja, prijatelja i obitelji koji bi je podržali. Frana je bila tiha žena koja je pomagala drugima koje su pristizale iz Dalmacije. Bila je njihova mentorica, žena koja je bila tu kad ih trebalo tješiti i, vrlo često, babica pri porodima."

Dalmacija

Novi Zeland

useljenici

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter