Dan kad se rodila nada

Na današnji dan prije 25 godina započeo je početak kraja najkrvavije opsade u povijesti. Sarajevo slavi svoje heroje koji su ginuli u blatu za Tunel spasa


Robin Mikulić
31.07.2018.11:00
Na današnji dan prije 25 godina započeo je početak kraja najkrvavije opsade u povijesti. Sarajevo slavi svoje heroje koji su ginuli u blatu za Tunel spasa
Profimedia

sažeto

Prvi kopači bila je šestorica hrabrih penzionera koji su pod okriljem noći ispod piste sarajevskog aerodroma kopali Tunel spasa


Robin Mikulić
31.07.2018.11:00

Danas se u Sarajevu obilježava 25. godišnjica prokopavanja Tunela spasa, kako su Sarajlije nazvali Tunel D-B. Upravo im je taj tunel, za vrijeme najduže opsade nekog grada u modernoj povijesti ratovanja, nerijetko bio jedini izlaz iz pakla u kojem su pod stalnom životnom opasnosti živjeli i proživjeli nevjerojatna 1.425 dana, odnosno gotovo čitave četiri godine.

Agonija tog herojskog grada započela je službeno na dan međunarodnog priznanja nezavisnosti BiH, 6. travnja 1992. godine. Tog istog dana krenuli su prvi pješadijski napadi na Sarajevo. Oni su se uskoro intenzivirali, a pobunjeni su Srbi već do početka svibnja potpuno zatvorili smrtonosni obruč oko grada. Čak 65 kilometara dugu granicu opasali su s 260 tenkova, 120 minobacača, sijačima smrti, bacačima raketa i snajperima. Drugim riječima, teško se naoružanje moglo pronaći na svakih 35 metara granice opsade. U svega nekoliko dana čitavo je stanovništvo Sarajeva ostalo odsječeno od ostatka svijeta, bez struje, vode, hrane pa čak i telefonske veze.

Nesmiljena agresija bez trunke humanosti

Žrtve se nisu birale, niti ljudske niti infrastrukturne. Gađalo se škole, bolnice, vrtiće, crkve i džamije. Muškarci svih doba i uzrasta ginuli su u istoj mjeri kao i žene, djeca i starci. Ljudi su ubijani čak i dok su čekali u redovima za kruh. U tih gotovo četiri godine ubijena je 11.541 osoba, od čega 1.601 dijete. Grad je zasut s više od 50.000 tona projektila. Neokrznut nije ostao niti jedan jedini dio grada. Čak niti groblje. O nehumanosti opsade dovoljno će reći podatak da pobunjeni Srbi svojim dojučerašnjim sugrađanima nisu dopustili niti da dostojanstveno pokapaju svoje mrtve. Morali su to raditi pod okriljem noći i daleko od blagoslovljene zemlje pa su mnogi pali građani zbog toga svoje vječno počivalište pronalazili u ad hoc iskopanim grobnicama – svaka je zelena površina mogla poslužiti za potrebe te najokrutnije prilike.

Profimedia

Naoružanje lokalnih branitelja bilo je nikakvo. Snalazili su se s oružjem iz kućne izrade, barem na početku. Kasnije su se snabdijevali oružjem koje su u borbi prsa o prsa osvojili od svojih brojčano mnogo jačih i do zuba naoružanih neprijatelja. Adekvatan odgovor međunarodne zajednice je izostao. Ostali su prepušteni samima sebi dok je čitav svijet strahote te nezapamćene opsade pozorno pratio ispred malih ekrana, poput neke morbidne serije.

Od ideje do realizacije

Kako su ti hrabri ljudi onda uspjeli, zapitat ćete se. Zasigurno ne isključivo zahvaljujući najduže održavanom zračnom mostu u povijesti. Sarajevska zračna luka pretvorena je, naime, u ključnu točku opskrbe hranom. Opskrbu oružjem Zapad je striktno zabranio. Rijetki humanitarni letovi tek su rijetkima poslužili kao karta za spas. Te su linije zbog neizvjesnosti uzlijetanja nazvane čak Maybe lines i ne samo zbog toga što je pristup avionima bio toliko riskantan da se svodio na možda ćeš preživjeti, a možda i nećeš. Gradu je trebalo drugo rješenje. Tunel spasa.

Njegova je izgradnja započela nakon trećeg neuspješnog pokušaja deblokade. Ljudski su gubici bili golemi. Bilo je jasno da se mora iznaći drugu rješenje ili će sa Sarajevom pasti i ostatak BiH. Izabrane su dvije napuštene kuće sa suprotnih strana, kuća na Dobrinji (D) i kuća Kolar na Butimiru (B). Odatle i službeno ime Tunela D-B.

Profimedia

Prokopavanje je vršeno u najstrožoj tajnosti pod nemogućim uvjetima, no glavni je projektant Ibrica Fazrić ipak pazio na zadovoljavanje minimalnih sigurnosnih standarda. Prva grupa od šest starijih radnika civila spustila se u rov 29. siječnja 1993. godine. Problemi i nedaće s kojima su se kopači susretali bili su svakodnevni, od nedostatka materijala do nedostatka radne snage.  S ciljem postizanja što boljih dnevnih rezultata, organizirana su ekipna i pojedinačna takmičenja kopača. Ukupni pojedinačni pobjednik bio je najstariji kopač Fadil Rizvo, a iza njega, također penzioner, Halid Pekić. U izgradnji tunela sudjelovalo je ukopno 133 kopača. Tunel nije mogao zauvijek ostati skriven od očiju srpskih pobunjenika. Napadi na mjesto iskapanja intenzivirani su što je rezultiralo smrtima brojnih kopača.

Sjaj u tami

Kad je tunel konačno prokopan njegova je ukupna dužina iznosila 785,5 metara. Visinom je varirao između 1,5 i 1,8 metara, a u najširem dijelu nije obuhvaćao više od metra. U Tunel spasa uskoro su postavljene i tračnice, što je uvelike olakšalo protok kako ljudi, tako i robe, no prelazak je za najvećih gužvi znao trajati i dulje od 2 sata. Mimoilaženje nije bilo moguće. Tunelom je prosječno dnevno prolazilo 4.000 ljudi, a ukupan broj prolaznika u periodu od 1. kolovoza do 31. prosinca 1995. godine procjenjuje se na više od milijun ljudi.

Tunel spasa, iako po svojoj primarnoj funkciji vojni objekt, prometnuo se za građane Sarajeva u simbol nade. U živopisni tunel, bez obzira o kome se radi, ulazilo se pognute glave i tako se, korak po korak, išlo naprijed. Nekad se činio dug kao vječnost. Svaki pokušaj da se ispravite pratio bi snažan udarac glavom od konstrukciju tunela. Osjećaj klaustrofobije, gužva, blato, voda do koljena, vlaga, žmirkava, slaba rasvjeta, voda koja curi sa svih strana, nedostatak zraka – to je samo dijelić atmosfere sarajevskog tunela koji su Sarajlije smatrale najvažnijim objektom u tom vremenu.

Sarajevo

100posto vremeplov

tunel spasa

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter