doktor znanosti, stranac i biseksualac među hrvatskim navijačima

Kad sam otišao na sjever Maksimira, osjećao sam se kao da sam duboko u neprijateljskom teritoriju. Ipak, gay osoba ima i među BBB-ima, samo se ne žele tako izjašnjavati


Daniel Radman
02.11.2019.19:50
Kad sam otišao na sjever Maksimira, osjećao sam se kao da sam duboko u neprijateljskom teritoriju. Ipak, gay osoba ima i među BBB-ima, samo se ne žele tako izjašnjavati
Danijel Bartolic / CROPIX;

sažeto

Doktor socijalne antropologije Andrew Hodges, autor knjige 'Fan Activism, Protest and Politics: Ultras in Post-Socialist Croatia', govori o navijačkoj sceni u Hrvatskoj


Daniel Radman
02.11.2019.19:50

Dobar dio svojih 20-ih proveo je na tribinama zagrebačkih stadiona s prijateljima, uz pivo i navijanje, što nije ništa neuobičajeno za bilo kojeg mladića koji je odrastao u hrvatskoj metropoli. No, ovaj je odrastao u Engleskoj, kolijevci nogometa i kulture navijanja (pa tako i huliganizma) i dolazak u Zagreb – barem s te nogometne strane – znači da je pao s 'dobrog rasnog konja' na 'mršavog magaraca'.

Međutim, naš sugovornik, Andrew Hodges, vidio je i neke prednosti ovdašnje 'nogometne močvare'.

U Engleskoj je sve sterilno

Nenad Dugi / Cropix

"Otkako sam bio dijete, okružen sam nogometom”, započinje mi svoju priču. "Brat mi je brat igrao poluprofesionalan nogomet za Corinthian Casuals F.C., i znao sam ići gledati Leicester City, odakle potječe moja obitelj. Ali, u Engleskoj nije bilo 'ultrasa' – na dan utakmice tamo mi se sve činilo sterilno. Ovdje – pirotehnika, koreografija, stajanje... Cijela atmosfera je društvenija, što je sve jedan veliki plus, čak i ako je kvaliteta nogometa često loša."

To ga je i privuklo na naše stadione, no ne isključivo kao navijača. Po struci je socijalni antropolog – u međuvremenu je i doktorirao na sveučilištu u Manchesteru – tako da su mu odlasci na utakmice itekako dobrodošli i kao znanstveniku. Sve je, zapravo, počelo slučajno, premda bi na stadionu završio kad-tad, samo pitanje koliko često.

"'Bijeli anđeli' (navijačka skupina NK Zagreb) su u to vrijeme dijelili prostor s Udrugom mladih antifašista do kojih sam opet došao preko sličnih inicijativa koje sam znao otprije. Pozvali su me na utakmicu i bilo mi je fora. Kao što rekoh, kvaliteta nogometa nije uvijek bilo na nekom nivou, ali bilo je puno zajeb..., što je jedan jako važan dio i obilježje navijačkih supkultura."

Na Maksimiru sam prešao duboko zabranjenu granicu

Damir Krajac / CROPIX

S obzirom na simpatiziranje NK Zagreb, aktivizam u antifa-pokretima, pa i činjenicu da u takvom okruženju nije tajio da je biseksualac, definitivno je imao zanimljivu priču. Zašao je i na 'neprijateljski teritorij', na maksimirski sjever s BBB-ima. Dakako, kao istraživač. Prepričao nam je i svoja iskustva otamo.

"Prvi par puta osjećaj je bio totalno čudan, kao da sam prešao neku duboku zabranjenu granicu. Zašto? Jer su BBB otprilike bili neki 'Veliki Drugi' za puno članova 'Bijelih anđela'. Ali, moram priznati, bilo je nezaboravno iskustvo biti na tribini gdje je masa ljudi, rulje, pogotovo kad je derbi. Ta spontanost i euforija – pričaš s ljudima, osjećaš se kao dio nečeg velikog.”

Jedna stvar ga je posebno iznenadila.

"Nivo uniformiranosti koja podsjeća na vojnu. Jedina supkultura gdje sam ranije vidio toliko uniformiranosti bila je LGBT supkultura u Manchesteru. Radio sam u baru za lezbijke i puno toga - uključiujući i šore! - može se usporediti s viđenim na sjeveru."

Hofomobi su i na navijačkoj sceni samo glasna manjina

U jednom starom interviewu izrazio je čuđenje kako na hrvatskoj navijačkoj sceni, ali i šire – primjerice čak i u supkulturnim scenama, poput punka, koje bi trebale biti otvorenije – nema LGBT osoba. Danas, kad je Hrvatsku nešto bolje upoznao, ima i odgovor.

"LGBT populacija prisutna je na svim tim scenama, ali nisu primjetni. Zašto? Njihova vidljivost kao LGBT osobe još uvijek je tabu. Navijačka supkultura definitivno ima homofobnu glasnu manjinu, a tihu većinu ta tema jednostavno ne zanima, niti se njome bavi. Zbog glasne manjine LGBT osobe se u tim sredinama ne žele identificirati kao takve. Na pojedinačnoj razini razumijem zašto netko ne bi htio (ili htjela) da mu društveni identitet bude usko povezano sa seksualnom preferencijom. Opet, na kolektivnoj razini, društvu trebaju takvi ljudi koji su spremni biti vidljivi da bi to postalo opće prihvaćeno u budućnosti. Uz to, na pankerskoj i navijačkoj sceni postoji 'dominantna muškost' koja vidi LGBTQ populaciju kao prijetnju."

A punk scena, kaže, nije ista u Hrvatskoj i Britaniji.

"Konačno, dok su estetski slični, značenje punka je totalno drugačije u Britaniji spram Hrvatske. Supkulture nisu isprepletene na isti način kao tu."

Navijači se nisu isključili iz politike, Hasanbegović je primjer

Bruno Konjevic / CROPIX

Ostali smo pri sociološkim zapažanjima, no vratili smo se nogometu. Svoja zapažanja Hodges je prenio u knjigu 'Fan Activism, Protest and Politics: Ultras in Post-Socialist Croatia' (Navijači aktivizam, prosvjedi i politika: Ultrasi u post-socijalističkoj Hrvatskoj). Zanimalo nas koliko smatra da su danas hrvatski navijači ostali u političkoj sferi. Nekako se stekao dojam da se više pomjeraju prema društvenom aktivizmu – što pokazuju i inicijative poput 'Dinamo to smo mi', 'Naš Hajduk' ili osnivanje tzv. navijačkih nogometnih klubova kao što su 'Varteks' i 'Zagreb 041'.

"Gdje završava politiku i gdje počinje društveni aktivizam? To je pravo pitanje! Želite li reći da je politička sfera usko povezana s državom, a da aktivistička nije? Čak i zadnjih godina, neposredne veze između članova navijačkih grupa, države i politike postoje. Klasičan primjer je Zlatko Hasanbegović, dok sada, Zlatko Nikolić (NK Zagreb 041/Bijeli anđeli) djeluje u Gradskoj skupštini kao zastupnik Radničke fronte. Ono što se čini kao tvrda granica između politike i aktivizma može brzo nestati ili se pomicati."

Hrvatski navijači, kao i većina onih iz srednje i istočne Europe (zadnji primjer su Bugari) često dolaze na zao glas u zapadnim medijima zbog nacionalističkih, potom i nacističkih, rasističkih ili homofobnih ispada. Iako neosporno postoji, Hodges ne smatra taj problem svojstven ovim prostorima.

"Mislim da su osnovne karakteristike masovnog sporta podložne nacionalizmu… Sve druge oblike diskriminacije koje spominjete, povezane su s nacionalizmom na neki svoj način. Ovim i drugim pitanjima sada se bavimo na novom projektu o sportu i diskriminaciji Hrvatske zaklade za znanost. Nacionalizam je možda 'vidljiviji' u Istočnoj Europi. Razlog toga je po meni taj da nije toliko ukorijenjen u ljudima pa ga neki političari i nesuptilno forsiraju: nije još postao 'background' koji ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Mislim da je opasnije, ali manje vidljivo, kad već postoji 'background' kao što je slučaj u Britaniji."

Dotakli smo se i aktualnih problema, primjerice povratku reprezentacije u Split koja je ocijenjena kao visokorizična utakmica. S obzirom da je insider, to ga naravno ne čudi.

"Znatan dio organiziranih navijača u Hrvatskoj ima problem s reprezentacijom. Kad je gledaju, ne vide momčad koja predstavlja njih, već HNS, korupciju, tzv. moderni nogomet. Također, Hrvatska je previše centralizirana u Zagrebu i to smeta ljudima u drugim dijelovima zemlje. Unatoč svojoj ljubavi prema Zagrebu, vidim da je tu prisutna određena bahatost, ponekad i snobizam. Zagreb jest i može biti veći od toga."

Naravno, dotakli smo se i euforije oko Dinama koji je nedavno gostovao u Engleskoj. Začudo, BBB-i nisu napravili ni jedan europski incident, ako izuzmemo incident s čupanjem stolica u Manchesteru.

"Poruke i dojmovi koji sam čuo iz Manchestera su bili uglavnom pozitivni. Ljudi su pohvalili entuzijazam Dinamovih navijača. Ne znam točno što je bilo s čupanjem stolica, ali u medijima se često posveti previše pažnje negativnim događajima."

Euforija, naravno, ima veze i sa 'selidbom velikog gazde', no tu ne treba brzati za zaključcima da je sad sve idilično.

"Iako je Mamić sad u BiH, klijentelizam i manjak demokracije još uvijek su tema za Dinamo, i zato je dobro vidjeti nove inicijative poput 'Dinamo to smo mi'", smatra.

Zagreb zamjenio Pulom

Danijel Bartolic / CROPIX;

Hodges je sad Zagreb zamjenio Pulom, no tu je istraživački naglasak stavio na društvo i pop-kulturu, odnosno utjecaj 'Uljanika' na grad.

"Kad sam stigao u Pulu, planirao sam napraviti terensko istraživanje unutar 'Uljanika'. Međutim, stigao sam u jako osjetljivo vrijeme kada je uprava 'Uljanika' najavila ulazak Danka Končara u firmu kao strateškog partnera. Gledajući unazad, nisam iznenađen da uprava nije htjela da rovim po brodogradilištu. Unatoč tome, puno (bivših) Uljanikovaca je htjelo govoriti s mnom. Glavni zaključak istraživanja se odnosi na to kako su odgovorni pokušali u Puli stvarati afektivnu atmosferu koja potiče nemoć radnika."

"Kroz istraživanje sam se dotaknuo 'KUD Idijota' i raznih supkultura u Puli, ali to nije bila srž rada. Naglasio sam važnost industrije u razvijanju supkulturnog života Pule, i to kako su određeni društveni akteri po potrebni uspjeli konvertirati razne oblike tzv. supkulturnog kapitala u oblike političke moći."

Naravno, i u Puli iskoristi priliku pa ode na utakmicu, ne gleda ih s tamošnjim 'Demonima', no jasno da prati što se zbiva.  

"Život u Puli je opušteniji nego u Zagrebu. Ali, svaka sezona borba je za opstanak Istre 1961 u prvoj HNL. Koliko se navijači mogu usporediti? Nije baš usporedivo, navijačka skupina 'Demoni' nema 'nešto dokazati' kao što imaju BBB-i; relativno su mala grupa s fluidnijom dinamikom." 

navijači

Maksimir

LGBT

aktivizam

Uljanik

NK Zagreb

bbb

Ultras

socijalna antropologija

Andrew Hodges

White Angels

Bijeli Anđeli

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter