10 pitanja za...

'U vrtiću imamo djecu koja su tu i po 10 sati, a mame su im doma s mlađom braćom, zbog toga su jako frustrirani i tužni. Roditelji su danas osjetljiviji, a djecu ne smiješ ni na što prisiliti, pa ni da pojede zdrav obrok'


Valerija Bebek
25.10.2019.08:00
'U vrtiću imamo djecu koja su tu i po 10 sati, a mame su im doma s mlađom braćom, zbog toga su jako frustrirani i tužni. Roditelji su danas osjetljiviji, a djecu ne smiješ ni na što prisiliti, pa ni da pojede zdrav obrok'
Profimedia

sažeto

Odgojiteljice u vrtićima pogrdno se naziva 'tete', a te žene (i muškarci) imaju na sebi ogromnu odgovornost odgajati skupine veće i od 20 djece najmanjeg uzrasta


Valerija Bebek
25.10.2019.08:00

Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Iako se brojni učenici s ovom uzrečicom ne bi ni u ludilu složili, čak ni oni odrasli niti jednim slovom ne spominju vrtić. Predškolska ustanova u koju malena djeca dolaze i po cijele dane se druže i igraju - tko to ne bi volio? Pa ipak, mnogi danas odrasli ljudi imaju blago rečeno traume iz tog doba. Htjeli smo saznati kako je 's druge strane'. Naša sugovornica u ovotjednoj rubrici '10 pitanja' odgajateljica je u jednom zagrebačkom vrtiću.

Svoj dugi staž M.J. započela je prije 25 godina i time je prava veteranka koja je živi svjedok promjene trendova u načinu odgoja kao i tome kako su se generacije mijenjale, od osamdesetih godina do danas. Trenutno radi u predškolskoj grupi, kaže ima 20 djece, neke njezine kolegice koje imaju malo veće prostorije u vrtiću imaju i do 28 predškolaraca. Kada joj sadašnja grupa napusti vrtić, od iduće godine naša odgajateljica dobiva 'jasličare' koje će zatim voditi i čuvati sve do njihovog upisa u prvi razred osnovne škole.

Kaže dam da apsolutno postoji razlika između gotovo svake generacije i one od prije 10, 20 i 25 godina, a najveća je u ovoj generaciji danas. "Ova generacija jako je fiksirana na igrice, mobitele. Imam dojam da roditelji nemaju vremena, previše djecu zadržavaju na tim medijima. Sami gledaju filmove, crtane, roditelji ne sudjeluju u primjerenom. Razumijem da je roditelju najlakše dati djetetu crtić ili igrice kako bi se odmorio, ali to počinje biti nekontrolirano. Ako ih više ne mogu zauzdati, roditelji znaju ucjenjivati djecu: 'Ukinut ću ti igrice, ukinut ću ti televiziju!' Što djetetu stvara strašan stres. Nekad je bilo ukinut ću ti igračku, a sad je ukinut ću ti igrice", kazala nam je M.J. u uvodnom razgovoru.

Profimedia

Također smo se u uvodu dotaknuli teme prenapučenosti grupa. Odgajateljice su same s 20 jasličara po pet ili osam sati što je iznimno zahtjevan tempo. Nedostaje odgajatelja, previše djece se upisuje, ali sama ta problematika nije tema ovih pitanja, nju smo istaknuli kao činjenično stanje iz kojeg zatim niču sve druge situacije.

Jesu li djeca danas neodgojena?

Mislim da pomalo jesu, da je prisutnost roditelja premala. U smislu radnog vremena, karijere, apsolutno se s djecom sve manje boravi u prirodi. Pretežno se hoda po šoping centrima, premalo se kreću. Previše gledaju televiziju, previše su na igricama, utjecaj na djecu tih igrica i filmova je da postaju agresivnija. To vidimo kroz njihove igre, proigravanje, crteže. Djeca imaju svoja prava i apsolutno moraju imati svoja prava, međutim, onaj dio odgojnog momenta - da imaju dužnosti, to nemaju. Nemaju granica. Nemaju dogovorena pravila, ne poštuju pravila dogovorena, ne poštuju pravila. Roditelji su postali preagresivni, prezaštitnički orijentirani na djecu. Zna se dogoditi da odgajatelji na žalost, nemaju status službene osobe, iako sudjeluju u odgojnom razvoju i radu. Znamo da je prvih šest godina najbitnije u razvoju djece, nazivaju nas 'tetama', a ne odgajateljima. Mi odgajamo djecu, mi nismo tete.

Jesu li se o vama roditelji žalili?

Puno puta se zna dogoditi da naše stručno razmišljanje nije isto s onim od roditelja. Onda se roditelji znaju žaliti. Najčešće su kao tužibabe, odlaze ravnateljima, a oni na neki način da bi zaštitili svoje pozicije kao i stručni tim (koji se sastoji od pedagoga, defektologa i psihologa) isto sebe štite. Uglavnom, odgajatelj ostaje posramljen i jako se loše možeš osjećati.

Meni su se zadnje žalili upravo na to postavljanje granica kod djeteta i najčešće su to djeca koja su odgojno zapuštena. I to su roditelji koji imaju problema s vlastitom djecom. Na primjer, dijete je agresivno i napada drugu djecu, ja pokušavam to spriječiti. Prvo razgovorom, pokušavam razgovarati s roditeljima. A roditelj cijelo vrijeme pokušava svaliti da si ti kriv, jer ne paziš dovoljno, da nisi dovoljno prisutan, da njegovu djecu druga djeca napadaju, izazivaju. Onda ti ispadaš kriv. Ili dijete recimo padne, evo kolegica je imala slučaj, dijete je palo i slomilo je ključnu kost. Ona je zaista bila prisutna na dvorištu, vidjela je taj trenutak, ali to je bio zaista trenutak, zaista je napravila sve. Sanirala je povredu, obavijestila roditelja, idući dan roditelj je bio agresivan, izmislio je da dijete uopće nije utješila, da nije sanirala povredu. Tužio ju je ravnatelju...

Misle li danas roditelji da su njihova djeca posebna?

Da, neki misle. Neki su vrlo realni i dobri za suradnju, neki zaista misle da su posebni i da se potpuna pažnja mora centrirati na njegovo dijete. Ako ti nemaš dovoljno pažnje na njemu, a imaš veliki broj djece u grupi, da si na neki način kriv, ako se nešto dogodi. Ako dijete nema znanja, ako dijete ne sudjeluje u aktivnostima.

Što djeca jedu u vrtiću?

Zadnjih nekoliko godina uveden je novi jelovnik koji se bazira, kao, na zdravoj prehrani djece. Mi smatramo da hrana nije dovoljno kalorična, nije zadovoljena kvaliteta ishrane za razvoj djece. Ali vodi se pod zdravu prehranu, koja je po meni oskudna. Doslovno je ručak danas bio ovakav: dobili su juhu, nakon toga neku savijaču od mesa, i uz to acidofil. I to je bio ručak. Za užinu jedu najčešće jogurte, opet s kruhom. Ili ako se koji put ispeče kolač.

Ako za ručak imaju čušpajz, to su različite vrste variva, ne dobiju nakon toga ništa. Petkom je najčešće nekakav brodet, riba. Djeca to jako slabo jedu. Nakon toga su sigurno gladna. Roditelji mi se žale, da kada dođu iz vrtića moraju ići odmah u pekarnicu, odmah pojedu drugi ručak, onda imaju i večere što nije dobro, jer se debljaju. Ljudi danas ne stignu skuhati pa je pekarnica nužno zlo.

Komad pohanog mesa više nije zdrav, restani krumpir više nije zdrav, kao ni mlinci, ono što je bio prije bio ručak. U ćufte se sada stavlja soja, to više nije miješana junetina i svinjetina, jer svinjetina nije zdrava.

Što mislite o tome da djeca sama odlučuju hoće li spavati?

Djeca imaju apsolutno pravo odlučiti o tome hoće li spavati ili ne. Moji predškolci uopće ne spavaju. Ponuđen im je popodnevni odmor, ali to najčešće odbijaju. Tu ima i povodljive djece, koji vide druge da neće spavati, pa neće ni on, a potreban im je odmor.

Isto tako je s ponudom hrane, ne smiješ siliti dijete da jede. Ono odlučuje hoće li jesti. Imam čak i roditelja koji kažu da dijete ne treba jesti. Ja tom djetetu dajem kruh za ručak, jer ne želim se konfrontirati s tim roditeljem i zamjeriti djetetu. Nekad si ti mogao djelovati, ali sad... Ono kako je bilo prije nekome to može djelovati oštro, to je takozvana stara škola po kojoj se više ne smije raditi. Dijete se ne smije na ništa prisiliti ili mu reći. Kao da djeca sama sebe odgajaju.

Profimedia

Mislim da je najveći bauk bivših generacija, to su sada već i odrasli ljudi, kad se sjete vrtića, ne sjete se lijepih stvari. Kao što su jesenska svečanost koju sam ja nedavno imala, dani kruha, završna svečanost, neke lijepe igre. Nego se uvijek sjete spavanja i ručka. Očito su morali uvesti tu neke promjene, ali mora se gledati na dobrobit djeteta. Da malo odmori. Nisam rekla da mora spavati tri sata, ali da tijelo odmori pola sata, odrijema malo i nastavi igru. Ne vidim u čemu je tu problem.

Imamo puno odgajatelja koji se boje okupiti djecu oko sebe, imati frontalni rad. Nema više discipline u grupama, poslušnosti, jer bez rada ne možeš ti dijete ništa naučiti. Pogotovo predškolsko dijete. Djeca vrlo kratko sjede. Oni više ne mogu sjediti, stalno se kreću. Kad djeca dođu u prvi razred, učitelji imaju veliki problem, jer dijete ne može sjediti 10-15 minuta. Jer je naviklo kad hoće može se u vrtiću kretati, dići... Nema rada, kao što se nekad radilo za stolom, imali su radne listove, trebali su neki zadatak obaviti. Što je više blisko školskom načinu rada, što je trajalo po pola sata. Nego sada bira aktivnost - pet minuta mogu ispunjavati crtančicu, onda se mogu dići ići graditi legiće. Što je nekakav slobodan odgoj, samo ne znam gdje to vodi, jer su učitelji primijetili da su prvi razredi sve gori i gori. Nije kao nekad, zanimljivo. Primijetili su isto što i mi.

Vidi li se razlika u imovinskom stanju kod djece?

Ne vidi se, nije to još tako jako istaknuto. Vidimo mi prema oblačenju, odnosno odjeći. Ali djeca u predškolskoj dobi to još ne ističu toliko, hvala bogu, a ni roditelji. A da ističu ja bih to sigurno spriječila, pozvala bih na individualan razgovor sigurno takvog roditelja koji bi previše to naglašavao. Mobiteli u vrtiću? Ne, nikad. Kod nikoga to nisam vidjela... Valjda to u školama dozvoljavaju. U našem vrtiću se prešutno zabranilo gledanje televizije. Imamo kvartovsko kino, u KIC-u, gdje se stvarno primjereni, prekrasni animirani filmovi gledaju. Jednom mjesečno idemo u kino, pješice, i gledamo neki kvalitetan film. Sad smo gledali 'Ježevu kućicu', nakon toga ćemo gledati 'Baltazara'. Ja sam oduševljena kako je to vođeno. I djeci se sviđa.

Koja je najbolja metoda da se neposlušno dijete dovede u red?

Najbolja metoda je razgovor i dosljednost. Postavljanje granica i pregovaranje. Ta odgojna metoda je najbolja, razgovarati s djetetom saznati u čemu je problem, što on želi? Onda vidjeti može li to naći neku alternativu, ako se ta želja ne može ispuniti, da je drugačija od toga, ali da ta želja na neki način bude zadovoljena. Inače to se kod kuće ne rješava tako, nego kratkim zabranama ili možda vikanjem. Neću reći fizičkim obračunavanjem, jer to ne znam. I zato djeca nisu navikla tako komunicirati, ali mislim da je to najbolji način rada.

Puno puta meni roditelji znaju reći 'Kako vi sami uspijete s njih 20? Tako vas lijepo slušaju, imate toliko puno aktivnosti. Uspijete sve naslikati, ispričati priču, slušaju vas, a nas uopće ne slušaju?' Čim roditelj dođe u garderobu djeca im počnu raditi scene namjerno, pikati ih. Roditeljima je neugodno, puno puta... Mi imamo jako dobre stručne roditeljske, komunikacijske sastanke, gdje rješavamo problematiku ponašanje djece. Objašnjavamo im njihov psihofizički razvoj, objašnjavamo im što roditelji rade, a što mi radimo. Shvate možda neke dijelove, gdje oni griješe, što mogu promijeniti.

Jesu li danas roditelji teški, više nego prije?

Mislim da su danas roditelji osjetljiviji, prije nisu bili toliko osjetljivi. A takvi su jer su vjerojatno frustrirani životom i poslom. Mi smo im zadnji doticaj, kad dođu pokupiti dijete. Primijetili smo da roditelji koji rade imaju više razumijevanja za neke stvari što se događa u vrtiću i puno su zahvalniji nego oni roditelji koji ništa ne rade. U biti najveći su problem oni koji ne rade, koji imaju vremena za nekakva istraživanja, na društvenim mrežama... Imaju fantastična istraživanja kada počinju kritizirati 'tete'. Kakve se tamo ružne stvari pišu.

Profimedia

Imamo u vrtiću djecu koja su po 10 sati u vrtiću, a mame nemaju posao. Ne dovedu dijete da se malo poigra i nešto nauči, nego je dijete tamo od otvaranja do zatvaranja. Postoje i majke koje imaj drugo dijete s kojim je doma, a starije dijete je u vrtiću na maksimali. To dijete je onda žalosno, jer zna da mu je mama doma s bratom ili sestrom. Ta su djeca jako frustrirana. To nije strašno, nego istina, kod nas ima jako puno takvih upisanih. Mene zanima gdje su roditelji kada je zaista potrebno, koji jedan i drugi rade, i zaista im je vrtić potreba? To me pomalo i ljuti. Kako ovi kojima žena ne radi dobivaju vrtić? Pa neću to reći, ali znamo - veze i poznanstva.

Kako uspijevate sa svime žonglirati s roditeljima, djecom, prohtjevima?

Jako teško, zato mnogo odgajatelja imaj profesionalnih bolesti, kao što su štitnjača na prvom mjestu. Puno njih je na bolovanju. Žene obolijevaju ina kičmu, mi smo izloženi konstantnom stresu. Svi znaju da su dječje grupe vrlo bučne. Pa još konkretne situacije kad dijete padne, ili kad udari drugo dijete, ili se sam udari. Ali ja uvijek kažem najlakši mi je rad s djecom, a najteži mi je rad s roditeljima. Danas je to najteži aspekt. Nismo zaštićeni, nemamo beneficirani radni staž, ono što je žalosno nismo zaštićeni, niti od ravnatelja, niti od stručnog tima. Ne poštuje nas se dovoljno, samo činjenica da nas se naziva 'tetama' govori puno toga. Mnogi ne znaju da mi imamo višu školu, a ne srednju, da smo završili Učiteljsku akademiju. A još manje da naše mlađe kolegice imaju pet godina, da su magistre. Jako puno nam mladih ljudi odlazi, ne mogu izdržati više nakon pet do šest godina rada. Zato je velika potražnja, a mi starija generacija obolijevamo.

Što najviše pamtite od incidenata koji se dogodio, do djece koja su otišla?

Prije dvije godine dogodio mi se najgori incident. Anonimni roditelj, koji se nije htio predstaviti, napisao je laži i neistine da sam maltretirala dijete u grupi. Poslao je to s anonimnog e-maila za koji se nije mogao odrediti odakle je došao. To me najviše pogodilo, nisam imala priliku suočiti se s tom osobom, vidjeti tko je i o čemu se radi. Bila sam pozvana na razgovor gdje me se s nepovjerenjem ispitivalo. Bez dokaza i ičega, nisu me optužili, ali mi je poručeno da pazim. Nakon 30 godina radnog staža. Reagirala sam tako da sam bila spremna taj e-mail proslijediti policiji, da se otkrije odakle je došao. Ponekad imam dojam da su došla takva vremena da ću na posao morati dolaziti sa svojim odvjetnikom. Nemamo zaštitu ni od koga, a jako veliku odgovornost.

Naravno postoji velik broj roditelja koji vidi i cijeni naš trud. Djeca koja odu iz vrtića, jave se ponekad, a kad odrastu njih ne mogu baš prepoznati na ulici. Ali više od djece javljaju je roditelji i to mi je jako drago. Ima situacija da roditelji dobiju drugo dijete i dođu u moju grupu. Imaju povjerenje u moj rad, upisuju dijete u isti vrtić i traže da ako mogu, ako je dob tu negdje da dobiju istog odgajatelja. To mi je jako drago.

10 pitanja za...

vrtić

odgajateljica

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter