ekskluzivno za 100posto

Hrvatica koja je dvije godine živjela u Sjevernoj Koreji otkriva: 'Ljudi tamo imaju odličan smisao za humor, no sa strancima su nesigurni pa drže distancu'


Mia Peretić
04.06.2019.20:30
Hrvatica koja je dvije godine živjela u Sjevernoj Koreji otkriva: 'Ljudi tamo imaju odličan smisao za humor, no sa strancima su nesigurni pa drže distancu'
Mia Pauković / "90 sekundi u Sjevernoj Koreji"

Mia Peretić
04.06.2019.20:30

Sjeverna Koreja za mnoge od nas i dalje je velika enigma. Pa iako nam se čini da o toj zemlji danas znamo više no ikada, nismo svjesni da sve informacije o toj zatvorenoj zajednici i dalje dobivamo putem posrednika. Tako često svjedočimo izvještajima o totalitarnom komunističkom režimu ne čelu kojeg je Kim Jong Un, jedan u nizu 'Dragih vođa' s čudnom frizurom, koji je zapravo surovi diktator pod kojim strahuje čitava zemlja, koji gotovo hirovito pogubljuje dojučerašnje suradnike, koji sumanuto razvija nuklearno oružje zbog čega je s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom čas dobar, a čas u nikakvim odnosima, a čiji narod štuje tlo po kojem hoda, čemu svjedoče snimke grandioznih parada i sletova, upriličene tijekom nekog od državnih blagdana.

Damir Sagolj/REUTERS

Stoga smo se neobično razveselili kada smo vidjeli najavu da se u Dokukinu KIC prikazuje dokumentarac redatelja Ranka Paukovića '90 sekundi u Sjevernoj Koreji', u kojem se radi o svakodnevnom životu u najzatvorenijoj državi na svijetu, te da će se razgovoru nakon prikazivanja filma redatelju pridružiti i njegova kći Mia Pauković, koja je zbog posla dvije godine svog života provela u glavnom gradu Sjeverne Koreje - Pyongyangu.

Odmah smo ih odlučili kontaktirati, jer, iako su tijekom godina snimani brojni odlični dokumentarci koji nam omogućuju da zavirimo u tu tajnovitu i vrlo zatvorenu zemlju, nikada nismo imali priliku razgovarati s osobom koja je zapravo iskusila život u Sjevernoj Koreji.

Našli smo se na kavi u jednom zagrebačkom kafiću, a redatelj Pauković svoj 12-dnevni boravak u Sjevernoj Koreji opisao je kao vrlo zanimljivo iskustvo koje je zabilježeno i dokumentarnim filmom. 

S obzirom na žestoku kontrolu foto, audio i video sadržaja o kojoj često čitamo, pitali smo ga kako je uspio napraviti film.

"Nitko mi nije rekao da ne smijem snimati, stoga ne mogu reći da sam snimao ilegalno. Oni toleriraju fotografiranje, a ja sam snimao kao da sam radio fotografije. Na ulazu i izlazu iz zemlje sam sa sobom imao Iphone i oni su to vidjeli. Na ulazu sam morao zapisati što sam ponio. No, kada sam odlazio, nitko nije provjeravao što sam snimio", rekao nam je redatelj Pauković, na što se u razgovor ubacila njegova kći Mia:

"Moraš biti svjestan da ti nisi bio turist, turistima odmah na početku kažu što smiju, a što ne. Ti si bio u obiteljskom posjetu, došao si k meni, a ja sam u toj fazi tamo živjela već godinu dana".

Mia Pauković je u Sjevernu Koreju otišla kao djelatnica Ujedinjenih Naroda. U glavnom gradu Pyongyangu ukupno je provela dvije godine: od travnja 2014. do travnja 2016.

Ranko Pauković

'Iskoristila sam priliku, koji su izgledi da ćete ikada imati šansu živjeti u Sjevernoj Koreji?'

"U Sjevernoj Koreji ima nekoliko ambasada i međunarodnih organizacija, prvenstveno organizacija UN-a i još nekih dobrotvornog tipa. Ja sam tamo radila za UN, u Koordinaciji humanitarnih organizacija. Prijavila sam se za taj posao kada sam vidjela da je pozicija otvorena, a moj je ured bio odgovoran za koordinaciju strategije između svih UN-ovih organizacija poput UNICEF-a ili Svjetske zdravstvene organizacije. Koordinacija svih tih organizacija značila je da osiguramo da sve one rade prema istim ciljevima. Bili smo odgovorni za komunikaciju s glavnim uredom u New Yorku, kao i s regionalnim uredima. Odgovarali smo na upite kako izgledaju sankcije, kakva je humanitarna situacija. U uredu u Pyongyangu smo radili ja i moj šef, u nekim zemljama zaposleno je i više ljudi".

Nesvakidašnji izbor da nekoliko godina provede u najzatvorenijoj državi na svijetu napravila je zbog prilike kakva se ne pruža baš često.

"Bilo mi je strašno zanimljivo, Dakle, koje su šanse da ćete ikada imati priliku živjeti u Sjevernoj Koreji. Tamo ima turista, novinari mogu ući preko nekih kvota, no pošto je to sve jako kontrolirano, tada ste tamo zapravo samo dio te predstave. Ne želim reći da smo mi baš sve mogli vidjeti, no imali smo puno slobode. Bila sam tamo sa suprugom i vidjeli smo mnogo toga što smo željeli, posebno što se tiče same zemlje i života".

'Imali smo dosta udoban stan i sreće što nismo osjetili nestašice struje i tople vode'

Kao strani dužnosnici u Pyongyangu su dobili stan na korištenje. Praksa je da svi stranci žive u gradu i u istom naselju koje, priča nam Mia, podsjeća na neke dijelove Zagreba. Tamo su smještena sva veleposlanstva, osim kineskog i ruskog, i sve organizacije. Zgrade su stare, komunističkog tipa gradnje, a estetski nisu naročito bolje od drugih dijelova Pyongyanga.

"Sigurno su bolje od prosjeka, no daleko od toga da to super izgleda. Mi smo imali dosta udoban stan s tri spavaće sobe. Imali smo sreće jer smo bili u djelu koji je održavala njemačka ambasada pa je uvijek bilo struje i tople vode, što gotovo nitko drugi nije imao. Čak ni druga veleposlanstva. Posebno zimi često nije bilo struje. To se kasnije promijenilo, posebno u našoj drugoj godini boravka ondje. Jer, taman su počeli nuklearni testovi i sve prateće sankcije, a zbog toga je zapravo struja bila bolja jer nisu mogli izvoziti u toj mjeri, što inače rade kako bi zaradili. Struju izvoze u Kinu, nešto i u Rusiju. Stoga su imali više struje za vlastito tržište pa smo u drugoj zimi imali puno manje problema sa strujom nego u prvoj. No, to su vjerojatno osjetili samo stanovnici Pyongyanga, ne bi znala reći je li to pogodovalo ostatku zemlje".

'S jedne strane elita, a s druge veliko siromaštvo. U gradu možete vidjeti Mercedes, no na selu su ljudi ovisni o zemlji. Tamo ima puno vrijednog rada'

I dok je njihov život u Sjevernoj Koreji nosio određene izazove, zanimalo nas je kako točno izgleda život prosječnog Sjevernokorejca. I već smo se susreli s prvom zamkom. Naime, kako nam kaže Mia, takvog prosječnog građana tamo nema.

"Ogromne razlike između manjeg broja elite i ostatka zemlje. Pripadnici elite su, pretpostavljam, članovi partije i biznismeni koji imaju određene veze s partijom, što je u postotku vrlo malo ljudi. Oni su većinom u Pyongyangu, tako da tamo često možete vidjeti Mercedes ili ljude s puno dolara u novčaniku. S druge strane, u Pyongyangu imate i veliko siromaštvo. Tako da nije kako se često piše da Pyongyangu živi samo elita, jer nije. Ima tamo dosta siromašnih. S obzirom na sve to teško je reći što bi bio prosječan Sjevernokorejac. On vjerojatno živi na selu, u maloj farmerskoj udruzi i živi od danas do sutra. Poljoprivreda im je velik rizik zbog klime koja je vrlo ekstremna. Tamo vladaju tropska ljeta i vrlo hladne zime, tako da sam prvi puta osjetila što znači biti ovisan o klimi i poljoprivredi. Veliki humanitarni problem su bile suše, nakon kojih bi ljeti padale tropske kiše, te nastale poplave i taj ciklus se ponavlja skoro svake godine. Tek tamo shvatiš kako je tim ljudima koji su o zemlji ovisni, tamo ima jako puno vrijednog rada".

Mia Pauković

'Tijekom radnog dana na ulicama nema besposlenog zadržavanja, a nedjeljom se druže uz roštilj'

S obzirom na navedeno, svakodnevica u Sjevernoj Koreji razlikuje se za žitelje sela i grada. Pošto je prvenstveno upoznala dinamiku života u gradu, naša nam sugovornica kaže kako se tijekom dana tamo rijetko ljudi besposleno muvaju, a pravo opuštanje može se vidjeti tek nedjeljom.

"Svatko tamo ima nekog posla, nema baš puno šetanja i zadržavanja bez razloga. Osim nedjeljom koja im je jedan baš slobodan dan. Onda možete vidjeti obitelji u parku koje idu na piknik, ponesu roštilj, plešu. Nedjelja je uvijek bio lijep dan za šetnju, posebno parkovima. Tamo ste u većoj mjeri no inače mogli vidjeti slobodne ljude koji se druže s prijateljima i obitelji. Često igraju badminton i što je divno, mnogo se smiju".

Mia Pauković

'Puno se zafrkavaju, imaju smisla za humor'

I ne samo da se mnogo smiju, već, govori nam Mia, imaju dosta smisla za humor, što ju je najviše iznenadilo. Šale se, kako na svoj, tako i na tuđi račun. Inače je humor vrlo teško shvatiti u različitim kulturama, no tamo joj je bilo lako zafrkavati se s ljudima.

"Imala sam puno lokalnih kolega koji su radili za UN i kada bismo išli negdje skupa kombijem, uvijek su se međusobno podbadali, zezali jedan drugog za nešto što su napravili, kakva im je kosa taj dan. Vrlo prirodno. Jako su direktni, očekivala sam da će biti suzdržaniji, poput Japanaca. Takvo su međusobno, no sa strancima je malo drugačija priča. Nitko nikada nije bio neugodan, dapače, ljubazni su, no ne traže kontakt s tobom, prave se da te ne gledaju".

Mia Pauković

'Oni ne znaju što smiju, a što ne pa ne žele riskirati'

Zanimalo nas je odakle takva suzdržanost.

"Teško mi je reći, za to bi trebala više vremena provesti u Južnoj Koreji kako bi utvrdila je li to kultura ili režim. No, mislim da njima kontakti nisu izričito zabranjeni, već da oni nekad ne znaju što smiju, a kada to ne znaju, radije ne žele riskirati. Ja to tako čitam. Jer oni strance ne vide dovoljno često da bi im netko svaki puta rekao da ih ne smiju niti pogledati. Tada budu nesigurni, pa se drže sigurne strane i odluke da se za svaki slučaj drže na distanci".

Screenshot

'Nema druženja na piću nakon posla, svaka interakcija je kontrolirana'

To je i jedan od razloga zašto je teško proniknuti u njihov svijet. Da se nalazite u bilo kojoj drugoj zemlji, druženje s lokalcima bio bi sasvim normalan i očekivan razvoj događaja. No, u Sjevernoj Koreji to nije slučaj.

"Problem je i u tome što ja ne pričam korejski. Naučila sam naručiti stvari u restoranu i to je to. Neki moji prijatelji su znali korejski i vodili su malo više razgovora s ljudima, no svaka interakcija sa Sjevernokorejcima je kontrolirana. Moji kolege, Sjevernokorejci koji su radili u UN-u, na posao bi svi zajedno došli kombijem i tako bi otišli. Nema toga da vi odete popiti piće nakon posla."

Kako se ponašati u Sjevernoj Koreji? 'Nitko nam nikada nije rekao što se smije, a što ne i to je najgore. Učili smo sami'

S obzirom na društvene restrikcije koje, kako kaže Mia, vjerojatno nisu nigdje propisane, no u svakom se trenu podrazumijevaju, zaključujemo kako je vrlo teško snalaziti se i funkcionirati u takvoj okolini. Posebno kada dolazite iz dijametralno suprotne kulture u kojoj, ako ništa drugo, barem možete reći što želite, iako vas nitko ne doživljava. 

"Ne, tamo nema uputa kako se ponašati, jednostavno vidiš kako se radi. Nitko nam nikada nije rekao što se smije, a što ne. Cijelo vrijeme tamo moraš gledati i sam doći do zaključka. Tako ubrzo nastane cenzura samoga sebe, imaš neki strah od toga jer ne znaš što smiješ, pa jedni druge počnete kontrolirati. Mi smo se stalno sami sa sobom borili protiv toga, polazili od logike 'zašto ne', no vrlo brzo vidiš da počinješ samog sebe cenzurirati i to je zamka".

'Mi smo se mogli odvesti na obalu tri sata dalje od grada, no usput stati u nekom selu ne bi bilo moguće'

No osim tih suptilnih ograničenja, Sjeverna Koreja je puna onih realnih i opipljivih. No, i ona se razlikuju s obzirom na to jeste li stranac - zaposlenik, dio gornjeg sloja društva ili radnik - farmer. Mia nam kaže da kretanje zemljom ima svoje granice, a što se njih tiče, one su bile malo šire no što je slučaj kod drugih.

Imali su svoj auto i mogli su slobodno voziti Pyongyangom, no i mnogo dalje od toga.

"Mogli smo ići na mjesta za koja oni razumiju naše razloge zašto bismo tamo željeli doći. Mogli smo na istočnu obalu koja je od Pyongyanga udaljena tri sata jer oni razumiju da želimo na plažu. Nisu nam nikada odobrili da ih ne moramo pitati, mi smo išli i oni nas nisu zaustavili. No, sve ovisi za koju organizaciju radiš. Jer, bilo je drugih koji su radili za, primjerice, Crveni križ, i oni su imali veće restrikcije. Mi smo se ta tri sata mogli odvesti i na skijanje i plažu, no da smo putem do tamo željeli stati u nekome selu, na check pointu bi nas zaustavili i pitali 'Što ti hoćeš ovdje'. Jer, ako nemate autorizaciju ili razlog da tamo budete, nemate tamo ni što raditi".

Screenshot

'Ljudi većinom ne mogu van iz svog sela, treba im odobrenje. Uvijek mi je bilo žalosno što sam ja kao stranac vidjela više njihove zemlje, nego oni koji tamo žive'

Za lokalno stanovništvo te su granice kretanja mnogo tvrđe. 

"Oni većinom ne mogu van iz svog sela ili grada, moraju imati odobrenje. Njih stalno vidite uz cestu, policajci ih zaustavljaju da vide imaju li dozvolu da budu u tom dijelu grada. Nama je kretanje u tom smislu bilo puno lakše. I to mi je uvijek bilo malo žalosno, ljudi s kojima smo mi radili također ne smiju izaći iz grada bez dozvole, tako da smo mi vidjeli puno više njihove zemlje no što su je oni sami vidjeli. Nekad su je vidjeli samo na našim slikama i to nije fer. Jer tko sam ja, došla sam tamo na par godina, mogu ići uokolo i slobodnije se kretati njihovom zemljom nego oni sami".

'Oni žele da vidimo prirodu i kipove, ne siromašno selo'

Ograničenja, odnosno zabrane takvog tipa zasigurno imaju svoju svrhu. Mi smo putem medija često znali pročitati kako iza toga stoji nastojanje da sakriju prizore krajnjeg siromaštva, ljude koji skapavaju od gladi, no i mnogo brutalnije stvari. No, pitanje što točno skrivaju nije tako jednostavno. Jer da jest, ne bi se toliko trudili to činiti.

"U principu oni ne žele da mi išta vidimo, osim prirode i kipova. Mogu ja spekulirati što ne žele, no tu se prije svega radi o kontroli. Nitko nam nikada izričito nije rekao da ne smijemo u neko selo kako ne bismo vidjeli ljude koji gladuju. No, jasno je da bi oni radije da mi fotografiramo lijepu zgradu nego siromašno selo. Ja to najbolje znam po turistima, što smiju a što ne. Jer oni uvijek slikaju iste stvari, iste kipove, istu propagandu. Tako da po tome vidim što oni žele da se fotografira".

Mia Pauković

Kršenje pravila ne može proći neprimijećeno, tamo se sve promatra i zna

Logično je za pretpostaviti da prelaženje implicitnih ili eksplicitnih ograničenja ima svoje posljedice. O nekima smo čitali i u našim medijima. No, zanimalo nas je kako to izgleda iz prve ruke. Naime, saznajemo da se u Sjevernoj Koreji sve pažljivo motri, ma koliko god se nama neke radnje činile benignima. A kada prekršite neku od norma ponašanja, izvjesno je da ćete biti kažnjeni. Mia nam kaže da se njezinim kolegama to događalo rijetko, no svejedno je bilo pojedinih slučajeva.

"Jedan je kolega bio van grad. Putem je stao i s društvom slikao okolinu. Kada je idući dan stigao na posao, došli su do njega i pitali ga zašto je tamo stao i fotografirao, te ga tražili da pokaže te slike. Drugi primjer je bio za vrijeme njihovih praznika kojih je vezanih za njihove vođe i povijest zaista mnogo. I na takve dane restorani se obično zatvaraju ili ne služe alkohol. No, kao što sam rekla, nama nikad nitko nije rekao što smijemo, a što ne. Tako se lako može dogoditi da na takav dan vi odete u restoran  i ponašate se kao inače. Na jedan takav praznik su kolege otišli u restoran, tamo su se opustili, zezali i naručili alkohol. Ljudi iz restorana su ih očito tužili da su bili preveseli na taj dan i njima su kucali na vrata, morali su objašnjavati što su radili. Na kraju su dobili samo upozorenje. No, ponavljam problem je što nikad ne znaš što smiješ, a nije ugodno kada ti netko kuca na vrata".

'Za većinu je najgora kazna naredba da napuste zemlju. Za Amerikance su kazne strože, onaj osuđeni student nije ništa ukrao'

Naša nam sugovornica kaže da nikada nije čula da se nekome od stranaca koji tamo rade nešto dogodilo, osim što je pojedinim osobama naređeno da napuste zemlju. Naime, Sjeverna Koreja i nema naročito povijest zatvaranja stranaca, osim ako se radi o Amerikancima. U svjetskim je medijima posebno odjeknuo slučaj američkog studenta Otto Warmbier, koji je 2017. godine umro nakon 17-mjesečnog zatočeništva u Sjevernoj Koreji. 

Podsjetimo, on je nakon optužbe da je uzeo propagandni plakat iz hotela bio uhićen u zračnoj luci dok se pripremao za napuštanje Sjeverne Koreje. Osuđen je na 15 godina teškog rada.

"Bili smo tamo za to vrijeme, to je bilo grozno. Nije on ništa ukrao. On je bauljao hodnicima u hotelu pod utjecajem alkohola na Novu godinu, kao i mnogo drugih. Vidio je jedan naslov s nekom izrekom, skinuo je, pogledao, zateturao, ostavio na podu i otišao, to se svakome moglo dogoditi. U medijima se pisalo da je on krenuo krasti, pa su reakcije bile takve kao da je napravio glupost koju nikako nije smio s obzirom na to gdje se nalazio. No, nije on ništa ukrao. Dobio je 15 godina zatvora, no znate kako je završio. I to je zaista tragedija i strašno je. Tamo se o tome nije pisalo u medijima, a ako je i bilo riječi, spominjao se izraz 'izdajica'. Ljudi s kojima smo mi radili su za to znali, očito su ih u to uputili, a kada bi o tome pričali i oni su govorili 'on nas je izdao'", prisjeća se Mia.

Za Amerikance i dalje uče da su 'loši dečki', no Sjevernokorejci su znali prošaptati i nešto drugo

Dakle, tada je u sjevernokorejskom društvu i dalje bila prisutna indoktrinacija o Amerikancima kao neprijateljima broj jedan. Kakva je situacija sada, nakon prividnog približavanja Kim Jong Un-a i Donalda Trumpa, ne znamo jer Mia tamo ne živi od 2016. godine.

"Još uvijek je bila prisutna ta indoktrinacija da su im Amerikanci neprijatelji broj jedan, tako uče i djecu. No, Sjevernokorejci s kojima smo mi radili i koje smo znali su nam nekad šaptom znali reći: 'Čuj, meni se zapravo dosta sviđaju Amerikanci koje sam upoznao'. 

'Problem je nastao kada sam morala objašnjavati zašto su Hrvati odustali od komunizma'

I dok Amerikanci nisu u pretjeranoj milosti, Hrvati bi trebali biti u nešto boljoj poziciji. Naime, s obzirom da smo nekad bili dio Jugoslavije, a u tamošnjim muzejima stoje i neki pokloni Josipa Broza Tita, upitali smo imamo li nešto bolji status od 'tvrdokornih kapitalista'?

"Ja bi im rekla da sam se rodila još za vrijeme Jugoslavije, no često je to bio neugodan razgovor jer sam onda morala objasniti da smo mi odustali od komunizma pa sam shvatila da mi to više komplicira život i prestala sam to spominjati", kroz smijeh nam kaže Mia.

Mia Pauković

Gdje i što jesti u Sjevernoj Koreji?

Jedno od standardnih pitanja koje bismo postavili nekome tko je dio života proveo u inozemstvu ili čak dosta putovao jesu ona čisto praktične prirode, a vezana su za prehranu, nabavku namirnica i usporedbu cijena. S obzirom na silne predrasude o krajnje nerazvijenom društvu koje živi u potpunoj izolaciji od suvremenog svijeta, odgovori na ova pitanja još su zanimljiviji.

Naime, kao i za sve drugo, u Pyongyangu postoji mjesto za elitu i sve ostale. Iznimka nisu restorani ili trgovine.

"U subvencionirane restorane gdje je dosta jeftino i prosječan radnik može otići na pivu, mi nismo smjeli ići. One u koje smo mogli, bili su sasvim u redu i u njima se jede korejska kuhinja. To su ipak bili malo bolji restorani, ali ne i oni za najbogatije. Nažalost, većina stanovništva Sjeverne Koreje si ne može priuštiti meso. Neki ga jedu jednom mjesečno, neki i manje. No, u Pyongyangu ima dosta restorana. Sjevernokorejci najviše jedu rižu, povrće, kada mogu jedu i meso s roštilja, a kimchi - korejski kupus - za njih je najbolja stvar na svijetu. Njime su opsjednuti i vjeruju da kimchi i ginseng liječe sve. Dakle, što god da imaš, treba ti kimchi", priča nam naša sugovornica. 

'U nekim smo dućanima našli Domaćicu, u hotelu Kiki bombone'

S trgovinama je, pogađate, logika vrlo slična. I one se dijele na one u koje odlazi elita i takozvani 'običan puk'.

"U trgovinama u koje smo mi odlazili, kupovali su i pripadnici elite. Jer mi smo u tamošnjim okvirima bili bliži eliti. Znali smo naići i na hrvatske proizvode. Recimo, u automatu na aerodromu sam vidjela Kiki bombone, a u jednom hotelu gdje su turisti često odsjedali se mogla kupiti Domaćica. U nekoj samoposluzi bi se tu i tamo našao neki hrvatski proizvodi".

Ako ste trenutno u šoku jer niste čuli da informaciju da je Hrvatska počela izvoziti u Sjevernu Koreju, ne brinite, niste ništa propustili.

"Ta roba dolazi u kontejnerima koje oni vjerojatno skupe, neki trgovac pošalje taj kontejner i svašta se unutra nađe, pa tako, očito, i hrvatski proizvod. Dakle to ne dolazi iz izvoza", kaže nam Mia.

'Sve više kafića koji nalikuju na Starbucks, cure koje su tamo dolazile bile su sređene kao i djevojke kod nas'

Hrvati su poznati i pasionirani kavopije, to se lako može provjeriti jednostavnom šetnjom bilo kojim gradom. Terase kafića uvijek su krcate. Iako je iluzorno očekivati da će stanovnici Sjeverne Koreje dijeliti istu strast, možda će vas iznenaditi podatak da i oni rado piju kavu, a unatoč radikalnom otporu zapadnjačkom utjecaju, sve više lokala im nalikuje na jedan svjetski poznati lanac koji prodaje napitke od kave.

"U zadnje vrijeme dok smo bili tamo otvaralo se sve više kafića s kavom, dosta su nalikovali na Starbucks. Kava je oko 5 eura, no skupa je i u Kini. To je vjerojatno nešto regionalno. Tamo je uglavnom dolazila elita, cure koje su dolazile su bile jako lijepo odjevene, s frizurom i štiklama kao i ovdje".

Mia Pauković

'Rado piju pivo koje je vrlo dobro'

No, više od kave Sjevernokorejci uživaju u pivu koje je, uvjerava nas Mia, zapravo vrlo dobra.

"Više piju pivo više i ono košta manje od jednog eura za pola litre. Imaju jako dobre lokalne pive, kvalitetnije nego Južna Koreja. 

Nema klubova i noćnih izlazaka za mlade

Pa, iako rado popiju pivo, daleko su od opijanja po kafićima i pivnicama. Ako ste mislili da je noćni život u Zagrebu dosadan, trebate posjetiti Pyongyang. U redu, malo se šalimo, no glavni grad Sjeverne Koreje zaista nema noćni život, kaže nam Mia Pauković.

"Većinom se sve događa po danu, noću je sve kontrolirano. Sve u Sjevernoj Koreji je organizirano kroz udruge, dakle ako radite, vi pripadate udruženju tog posla, ako ne radite onda ste u udruzi žena ili studenata tako da bi subotom često vidjeli udruge đaka ili zaposlenih kako, primjerice, traže sjemenke trave. Učenici bi najesen pometali lišće. Jako puno života je još organizirano. Pričala sam s nekim djevojkama koje su radile u restoranima u koje smo mi išli i one bi tražile muževe, išle frizeru, tete bi im pokušale srediti spoj s nekim dečkom, pa bi kasnije pričale o tome. No klubova nema, najviše što sam vidjela jest da bi u neku pivovaru došle tri uređene cure, no i to je elita. Iza 10 navečer bi teško vidjeli nekoga na cesti, tada se svjetla na ulicama gase".

'Zov' zapadnjačke kulture: umjesto tradicionalnog i jeftinijeg obroka jedu skuplje hrenovke iz konzerve

Unatoč ranije spomenutom opiranju 'amerikanizaciji', baš kao i sa 'šaptanjem o ne tako lošim  Amerikancima', čini se da ih neke tekovine suvremene kulture o kojoj znaju vrlo malo ipak neodoljivo privlače:

"U jednom skupljem restoranu pojeli bi Bibimbap, odnosno rižu s miješanim povrćem, mesom i kimchijem za 5 eura, a elita bi došla i naručila hrenovke iz konzerve jer im je to bilo egzotično, zapadnjačko i te bi tri hrenovke koštale 15 eura", kaže nam sugovornica i dodaje kako je pokušala shvatiti kako i što si određen sloj, s obzirom na primanja, može priuštiti, no u praski taj izračun jako teško izgleda s obzirom da imaju dvije konverzije valute: realnu i službenu. Ukratko, plaća koju dobivaju po službenoj konverziji je mnogo veća od realnog iznosa koji prime. 

'Za radne akcije mobilizirano je cijelo stanovništvo, studenti grade nebodere i po godinu dana'

No, žitelji Sjeverne Koreje obavezni su raditi i kada za to ne primaju plaću. Neki pripadnici starije generacije u Hrvatskoj sjetit će se famoznih radnih akcija. Sjevernokorejci su u njima obavezni sudjelovati i danas. Mia nam pojašnjava kako to izgleda kada se za njih mobilizira čitavo stanovništvo:

"Odjednom djeca nestanu iz razreda po mjesec dana jer idu na radne akcije koje su u poljoprivredi dva puta godišnje, odnosno kada je sjetva i žetva. Radne akcije se odvijaju i za građevinu. Recimo sve izgrađene nebodere često su išli graditi studenti koji bi nekad radi toga i po godinu dana izbivali iz škole. Nekoliko su puta za redom imali velike projekte, pri čemu bi u godinu dana ručnim radom izgradili cijelu aveniju s neboderima".

Mia Pauković

'Godišnji uzimaju samo oko berbe kupusa, tjedan dana svi rade kimchi'

Kako smo već ranije naveli, kada nisu na poslu, radnim akcijama ili na slobodnom danu nakon radnog tjedna, ostaje pitanje godišnjeg odmora. Kako već znamo, građani Sjeverne Koreje bez dozvole ne mogu napustiti svoj grad ili selo, a o izlasku iz države niti ne pomišljaju. Pa, iako i Hrvati godišnji najradije provode na obali vlastite zemlje, Sjevernokorejci često nemaju taj luksuz. Oni naime, kako nam kaže Mia, klasičnog godišnjeg niti nemaju.

"To mi je bio najljepši kadar, kada bi u desetom mjesecu došlo vrijeme za berbu kupusa. Onda bi odjednom stizali kamioni s kupusom koji se dijelio i svi bi radili kimchi. To je jedini tjedan da ljudi tamo uzmu godišnji. Inače ne idu na godišnji, a ne radi se samo tijekom 22 dana državnih praznika na koje slave svoje Drage vođe".

'O Dragom vođi se ne priča'

Kada smo već spomenuli Dragog ili Velikog vođu, kako oni već zovu svoje bivše i sadašnje poglavare, nismo mogli ne pitati kakvo raspoloženje, ili bolje rečeno odnos spram njih vlada među Sjevernokorejcima.

"To ne mogu opisati jer ne znam, odnosno, o tome se ne priča. To je i za nas bila granica i to nismo komentirali. Pa kada bismo nedužno komentirali njegovu ženu, što je odjenula ili kako on ima lijepo odijelo, čak i na to bi bilo vrlo odrješiti. Rekli bi: 'Aha, da' i prekinuli razgovor o tome. Bilo je jasno da o tome ne žele razgovarati ni pod koju cijenu", prisjeća se Mia rijetkih trenutaka u kojima su o tome pričali.

'Logori i smaknuća su također tabu tema'

Uz Dragog vođu, postoje još neke teme o kojima se ne govori. Pogađate, radi se o navodnim logorima za prisilni rad i pogubljenjima partijskih neposlušnika, odnosno Kimovih donedavnih suradnika. 

Mia se na ove teme odmah ograđuje jer, kaže nam, vrlo je nezahvalno pričati o stvarima koje osobno nije vidjela ili čula.

"O tome nikada nisam čula ništa, o tome se također ne priča. Mi o tome naravno nismo ispitivali jer smo bili svjesni svoje pozicije. Lako je za nas, najgore što nam se može dogoditi jest da nas izbace iz zemlje. No, oni su ti koji ne mogu otići. Kada kažem da se nama ne može ništa dogoditi, ne želim implicirati da se njima hoće. Jer ja to osobno nisam vidjela i nisam forsirala te teme".

Vijesti o smaknućima partijskih članova koji su iz nekog razloga postali nepodobni za režim nekada jednostavno nisu bile istina, tvrdi nam Mia.

"Znam da je bilo situacija kada se to reklo i nije bilo točno. Ponavljam, mi o tome nismo mogli znati ništa. U medijima se o tome ne piše, možda svega u par istaknutijih slučajeva. No, te se prile, pretpostavljam, više prenose od usta do usta. No, naglašavam, najvažnije je biti svjestan toga da mi ne znamo kako se to događa".

'Tamo nema interneta, već njihov 'Intranet'. Mi smo imali sve, no ako bi naš signal bio prejak, dobili smo pismo'

Sjevernokorejci o tome neće pričati međusobno, a jednako tako se o tome neće pisati niti u medijima. Iako smo svi u jednom trenutku imali prilike vidjeti kako izgleda 'vječna voditeljica' na njihovom informativnom programu, ako ne živite tamo, teško je shvatiti do koje mjere seže režimska indoktrinacija.

Za početak, u Sjevernoj Koreji nema interneta. Mia nam kaže da su ona i suprug, doduše, u svom stan imali pristup svemu, no svejedno su morali biti oprezni.

Mi smo imali internet i satelitsku televiziju, no morali smo paziti da mreža nije dovoljno jaka kako netko drugi ne bi imao pristup. Nekad bi dobivali pisma da nam je mreža previše jaka. Po pitanju njihovih medija, uvijek mi je bilo teško pojmiti koliko je tu ponavljanja jednog te istog sadržaja. Sedamdeset godina njihove su vijesti iste. Jer osim informacije o tome što je vođa napravio taj dan, u vijestima je još uvijek bilo nešto što je Kim Il Sung napravio prije 50 godina. No, ne kao nešto što se dogodilo na taj datum u povijesti, već kao aktualnost. I o tome su čitave novine, radijske emisije, televizija. Stalno se ponavlja jedna vrlo jednostavna i kratka priča i ništa osim toga".

I dok stranci koji tamo rade imaju kakav - takav pristup međunarodnom medijskom sadržaju i informacijama, to se nikako ne može reći za žitelje Sjeverne Koreje. Oni, naime, umjesto interneta imaju Intranet - zatvoren sustav na kojem je objavljen samo prethodno odobren sadržaj.

"Studenti moraju tražiti dopuštenje za pristup računalu, sve je kontrolirano. Moji sjevernokorejski kolege su imali pametne telefone i na njima bi mogli pogledati definiciju riječi koje ne znaju i to je to. Ljudi koji žive blizu granica drugih zemalja tu i tamo uspiju uhvatiti neke informacije iz 'vanjskog svijeta'. Čula sam, no nikada to nisam vidjela, da uokolo kolaju USB stickovi s nekim informacijama. No, ponavljam to nisam vidjela na svoje oči", naglašava nam Mia.

'Dvije godine sam se pitala što znači biti sretan jer sam vidjela ljude koji preživljavaju pod tim režimom i svejedno naprave neku svoju sreću'

Pošto smo intervju polako privodili kraju, bilo nam je važno da našu sugovornicu pitamo još nekoliko stvari. Prije svega, nakon iscrpnog smo ju razgovora zamolili da nam ukratko rezimira svoje dvije godine života u Sjevernoj Koreji. 

Nije joj bilo lako odgovoriti na ovo pitanje, pribojavala se da to što kaže neće zvučati pogrešno. No, Mia je prilično jasna: za nju je to bilo najbolje iskustvo u životu, što ne znači da je Sjeverna Koreja super zemlja.

"To nije baš tako, no iskustvo života tamo otvorilo mi je oči za puno stvari. Ja sam se u te dvije godine svaki dan pitala što znači biti sretan jer vidiš da ti ljudi, koji žive pod tim sistemom, a sve što o njemu znamo je istina, ipak nekako naprave svoju sreću. Tamo je život vrlo težak, no vidiš da ljudsko biće nastoji napraviti svoju sreću unatoč tome. Ljudska bića su jača i od takvog režima, još uvijek vidiš kako mama voli svoje dijete, kako se cure uređuju da bi našle dečka. Imala samo kolegu koji se uvijek veselio kad je išao kući svojoj ženi, jako je volio njezine rezance i trudio se naučiti plesati jer ona voli plesati, a on je bio sav malen i zdepast. Još uvijek mora živjeti život kakav mu je netko drugi odredio, no on, kao i muževi diljem svijeta, voli svoju ženu, veseli se rezancima i uči plesati.  S druge strane, naučila sam mnogo o jednom sasvim drugačijem sustavu, no i dalje si ne mogu zamisliti kako tamo izgleda kada ostaješ čitav život".

Screenshot

'Sve što znamo, a tiče se njihovog režima vrlo lako stoji, no pogrešno je promatrati ih kao robote koji samo misle o Dragom vođi'

Kao najveće predrasude koje imamo o Sjevernoj Koreji ističe naše nepoznavanje cijele slike:

"Puno toga što mi mislimo i znamo nije nužno krivo, no ne vidimo cijelu sliku. Sve što se tiče sistema i režima, to vrlo lako stoji. No, nikada ne razmišljamo da su ljudi upravo ljudi, mi njih previše vidimo kao robote i to prema njima nije pošteno. I među njima postoje razlike, neki su pametniji, neki su svjesniji stvari od drugih. Imala sam kolege s kojima sam divno razgovarala o struci, bili su vrlo stručni i pametni ljudi. Stoga ih iz te perspektive nije pošteno promatrati kao robote koji samo misle o dragom vođi. To im je dio života, no uz to vam fali dio slike u kojem nisu bezumni roboti koji marširaju cijeli dan", zaključuje Mia Pauković.

Sjeverna Koreja

život

Prica

hrvatica

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter