U ZEMLJI LIČKIH MEDVJEDA

Državni službenici u tri godine dobili šest otkaza, a u privatnom sektoru podijeljeno ih skoro pola milijuna: 'Odsjekle su mi noge kada su me pozvali na razgovor'


Tomislav Kukec
12.11.2018.19:00
Državni službenici u tri godine dobili šest otkaza, a u privatnom sektoru podijeljeno ih skoro pola milijuna: 'Odsjekle su mi noge kada su me pozvali na razgovor'
Nikša Stipaničev/Cropix

sažeto

Iskustva četvero sasvim običnih ljudi iz realnog sektora kako su doživjeli jedan od najvećih stresnih trenutaka u životu, gubitak stalnog posla


Tomislav Kukec
12.11.2018.19:00

Otkaz na radnom mjestu nešto je od čega strahuje gotovo svaki zaposleni, posebno u Hrvatskoj gdje je do novog posla teško, a često i nemoguće doći. Psiholozi kažu da se stres uzrokovan gubitkom posla i pripadajućih stalnih primanja može mjeriti sa stresom zbog smrti člana obitelji, bolesti, razvoda ili nekog sličnog traumatskog događaja. 

Ipak, postoji jedna skupina u Hrvatskoj koja taj stres nikada nije, a najvjerojatnije i neće, upoznati. Riječ je o našim dragim uhljebima, odnosno državnim službenicima, kojima je gotovo nemoguće uručiti otkaz. 

Sjećam se kako mi je, na početku svog mandata, nekadašnji splitski gradonačelnik Ivo Baldasar u velikom intervjuu otvoreno rekao kako u gradskoj upravi zna dosta njih koji ne rade ništa, a dobivaju plaću. No, dati im otkaz teže je nego bilo što, jer postoje upravni, službenički sudovi, različiti radni sporovi, pa sve rezultira pravosudnom trakavicom na račun poslodavca. Uostalom, nerad je i teško dokazati, jer nema adekvatnih mjerila uspješnosti, pa je dovoljno pojaviti se na poslu, skuhati kavicu i čekati u miru kraj dana. 

S druge su strane zaposleni u realnom sektoru koji svakog dana na posao dolaze sa grčem u želucu. Pokušavaju biti uspješni, često se nadmeću s drugim kolegama, jer strahuju od one najgore riječi - otkaza. A njih se u današnje vrijeme dijeli šakom i kapom. Pritom imamo i egzaktne podatke Hrvatskogzavoda za javno zapošljavanje. 

iStock

Tako je prošle godine iz radnog odnosa na zavod došlo 166.615 osoba. Njih čak gotovo 103 tisuće otkaz je dobilo jer im je istekao ugovor na određeno,21 tisuća njih dobilo je "poslovno uvjetovani" otkaz, odnosno postali su tehnološki višak,a  više od dvije tisuće ljudi završilo je na burzi jer je njihov poslodavac prestao postojati. U protekle tri godine, pokazuje zastrašujuća statistika HZZ-a, na burzi je završilo gotovo pola milijuna ljudi (podaci za 2016., 2017. i prvih deset mjeseci 2018.).

Ovo su priče ljudi koji su prošli, mnogi i više puta, gubitak radnog mjesta i - dočekali se na noge. 

'Zamolio me da odem kući i više se ne vraćam'

Ivana, stručnjak za odnose s javnošću, 38

Mjesecima se po mojoj firmi govorilo da će biti otkaza, jer smo financijski sve lošije stajali. Godinu dana prije toga vratila sam se s porodiljnog, puno sam radila i imala mnogo posla pa sam, bez lažne skromnosti, bila uvjerena da za mene nema brige. Taj dan nikada neću zaboraviti. Došla sam, kao i uvijek, na vrijeme na posao i skuhala si kavu. Imala sam hrpu zaduženja, pa sam se odmah bacila na posao. Zazvonio je telefon, bila je tajnica i rekla mi da me šef treba i to u sobi u kojoj inače nikada nismo održavali sastanke. 

Odsjekle su mi se noge, hodajući do te prostorije nekako sam znala što se sprema. Šef je bio ljubazan, da, ljubazno mi je do znanja dao da sam, kao majka dvoje djece, tehnološki višak. Zamolio me da odmah odem kući i više se ne vraćam, a ako potpišem da ih neću tužiti, ponudio mi je i veliku otpremninu. 

iStock

Nakon osam godina koje sam dala toj firmi, tukla prekovremene, radila i od kuće, nisam imala nikakav suvisao odgovor. Još je desetak kolega tog dana prošlo isto. Popili smo skupa posljednji pelinkovac pred firmom i zaboravila sam na tu adresu. Tu večer napisala sam životopis i poslala molbu na desetak mjesta. Shvatila sam da od kukanja nema ništa, a računi stižu svaki mjesec. Od tada na posao gledam samo kao na nešto što mi osigurava život. Ujedno od tada više ne želim ni minute svog slobodnog vremena protratiti na nikoga osim na svoje bližnje. 

Zavidiš li državnim službenicima na njihovoj sigurnosti, ili misliš da te rad u privatnom sektoru nauči borbi i kompeticiji?

Itekako zavidim. Dobivanje otkaza strašan je stres, gotovo najveći u mom životu. Pogotovo zbog nekih stereotipa, učenja ljudi koji nam od malena 'tupe' da će sve biti dobro i da ćeš biti nagrađen i uspješan ako pokažeš da si radišan, marljiv i zainteresiran za posao. To je u privatnom sektoru prečesto čista zabluda. Uvijek sam mislila da otkaz dobivaju oni koji su ga zaslužili i zato mi je čak i mami bio neugodno reći što mi se dogodilo, trebali su mi dani da smognem snage. Ipak, taj me trenutak iz korijena promijenio i naučio da ništa nije sigurno. 

'Posao u privatnom sektoru vijugava je Dalmatina...'

Noa, stručnjak za ljudske resurse, 37

"Dva puta sam dobio otkaz u životu, oba na rođendan mog jedinog djeteta, sina. Na isti dan primio sam u oba slučaja telefonski poziv da je suradnja završena. Znam da ne moraju kopati i birati neke posebne dane, ali eto uspjeli su mi obilježiti prvi i drugi rođendan svog sina. U obje te firme u kojoj sam skupio desetak godina radnog staža nisam niti dana proveo na bolovanju. I da, svaki put pomalo sa strepnjom sada osluškujem pozive na taj dan...

Zavidiš li državnim službenicima na njihovoj sigurnosti, ili misliš da te rad u privatnom sektoru nauči borbi i kompeticiji?

Naravno da zavidim, jer kod njega je život autoput od Zagreba do Županje, gdje se vide naplatne kućice, odnosno sigurna penzija, dok nas u privatnom sektoru nerijetko očekuje vijugava Dalmatina gdje nikad nisi siguran što te očekuje iza sljedećeg zavoja.

Život mu se srušio u trenutku

Janko, 31, voditelj prodaje

Nakon gotovo deset godina u jednoj velikoj tvrtki poznavao sam svakoga na svakom katu. Svi su cijenili moj rad, a odjeli su se 'otimali' kako bi me privukli. Ipak, kriza je pogodila i moju kompaniju, pa su počeli pljuštati otkazi. Mo, moj otkaz ipak nije bio poslovno uvjetovan. Tadašnji nadređeni bio mi je čovjek koji je imao osebujan pogled na svoje zaposlenike. Oni su morali, često i do dugo u noć, ostajati u kafiću pored posla, razglabati i pretresati događaje, a za one koji to nisu mogli, nije bilo mjesta. Na brzinu je smislio neki razlog i rekao mi da imam mjesec dana otkaznog roka, te mi savjetovao da krenem tragati za novim poslom. 

Profimedia

Potpuno blijed, otišao sam u kafić preko puta i naručio žesticu, nešto što inače rijetko pijem. Najboljeg prijatelja s posla posjeo sam preko puta i promrljao da sam dobio otkaz. Ni on nije mogao vjerovati. Prvi dani bili su mi kao u bunilu. Osjećao sam kao da mi se život srušio u trenutku. Razmišljao sam što ću, pogotovo jer nije bilo previše otvorenih radnih mjesta. Ona koja su se nudila bila su debelo ispod mog ranga kada su primanja u pitanju.R azmišljao sam hoću li moći uopće pronaći posao koji će plaćom pokriti moje troškove, hoću li morati prodati automobil, preseliti u manji stan na rubu grada... Strašne su stvari koje ti se tada roje glavom, razmišljaš o svim mogućim greškama koje si (ako jesi) napravio, što si mogao, a što ne. Tu je i bijes, bijes na kompaniju kojoj si dao tolike godine svog života, neprospavane noći provedene nad računalom... Ipak, kao i uvijek, sve se dobro riješilo, a ja sam u međuvremenu promijenio dvije firme i primanja su mi čak i porasla u odnosu na taj posao. 

Zavidiš li državnim službenicima na njihovoj sigurnosti, ili misliš da te rad u privatnom sektoru nauči borbi i kompeticiji?

 A ono... I da i ne. Mislim, naravno da nije pošteno da postoje ljudi koji su toliko zaštićeni da im se čak ni otkaz ne može dati, bez obzira na to koliko lijeni i neradišni bili. S druge strane, i u tom poslu ima puno ljudi koji daju sve od sebe. Ne treba generalizirati. Ne bih volio biti jedan od njih. Zamisli život u kojem znaš da, bez obzira koliko se trudio i radio, bez obzira koliko bio lijen, sve će uvijek biti isto i napredovat ćeš samo na osnovu godina staža, a ne svog rada. Monotono, dosadno, predvidljivo. Ovako je svaki dan novi izazov i na meni je da svom poslodavcu dokažem koliko mu vrijedim. 

Realnost realnog sektora: neplaćeni prekovremeni, nema pauze...

Jana, 25, ekonomistica

Dala sam otkaz na jednom radnom mjestu i trebalo je brže bolje naći drugi posao, nije mi bilo važno kakav.

Uspjela sam se ubrzo zaposliti u jednoj maloj privatnoj firmi na mjestu administratorice ili realnije, voditeljice ureda. Imala sam tri mjeseca probnog roka. Posao mi je bio grozan, no to nije bilo važno. Problem sam imala sa šeficom koja je po prirodi kaotična osoba. To me strašno izluđivalo jer je stalno dizala paniku. Radila sam sve, od nabavke uredskog materijala do organiziranja kongresa. Prekovremeni su, naravno, bili neplaćeni. Kad sam išla na pauzu očekivalo se da prespojim telefon iz firme na svoj itd...

Cropix

I tako mi je jedan dan, taman prije isteka probnog roka, šefica rekla da mi neće produžiti ugovor jer si privatno nismo sjele. Ono što sam ja trebala jest nakon 17 sati ostati još u uredu i čavrljati, a ja sam odlazila kući. Doslovno mi je rekla da s poslovne strane nema nikakvih zamjerki, no da si, eto, privatno nismo sjele. I nisam joj zamjerila jer je to njezina firma i ima pravo raditi kako i s kim želi. To što je razlog bio poslovno irelevantan, to je druga stvar. Rad u privatnom sektoru me definitivno naučio puno, ali ne smatram da je u redu da ljudi rade od jutra do mraka bez da to bude plaćeno i da nikad ne znaš hoćeš li i iz kojeg razloga ostati bez posla. A takva je često praksa u privatnika. Da, naučiš se boriti i biti izdržljiviji, prilagođavati na nove situacije.

Zavidiš li državnim službenicima na njihovoj sigurnosti, ili misliš da te rad u privatnom sektoru nauči borbi i kompeticiji?

Nekad bih i ja htjela sve te privilegije koje imaju državni službenici, no dugoročno, posao u jednoj firmi od početka do penzije je stvar prošlosti i zato mi je drago da se na takvo što nisam nikad ni navikla.

radno mjesto

gospodarstvo

otkazi

realni sektor

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter