Nije štaka za seljaka

Dok su Dalmatinci požnjeli plodove svoje sezone, Međimurci se tek pripremaju. Kreće berba krumpira. 'Svi se svađaju, pije se nenormalno, a ne oskudijevaju niti priče o seksu'


Robin Mikulić
07.09.2018.11:00
Dok su Dalmatinci požnjeli plodove svoje sezone, Međimurci se tek pripremaju. Kreće berba krumpira. 'Svi se svađaju, pije se nenormalno, a ne oskudijevaju niti priče o seksu'
Mario Pušić/CROPIX

sažeto

Družiš se s ljudima koje nikad ne vidiš niti ikad želiš vidjeti, ali red je pa toliko dugo piješ dok ti ne postanu dragi. Ljubav i alkohol idu ruku pod ruku kad je riječ o obiteljskim druženjima


Robin Mikulić
07.09.2018.11:00

Jesen ili volite ili ne volite. Ljeto je završilo, godišnji su prošli, dolaze kiše, počinje škola, tramvaji su ponovno puni, a vi se na svakodnevnoj borite sa strahom da će vam netko svojim kišobranom izbosti oko. Dobro, možda se s tim strahom nosim samo ja. No, kao nekome tko je odrastao na selu u Međimurju, kraj ljeta ništa ne označava jače od početka sezoni berbi. Nećemo se sad lagati, kad sam se pred 12 godina preselio u metropolu to je bio dio koji mi je najmanje nedostajao, ali se to polako mijenja kako sam stariji. Nostalgija je valjda znak da se čovjek bespovratno strmoglavi prema neizbježnom pa pritom u svojoj glavi malo uljepšava stvari. Kao što je to, recimo, težak fizički rad. Onaj tko je rekao da rad oslobađa je bio ratni zločinac i lažov.

Ne znam jeste li primijetili, ali mnogima su u posljednje vrijeme usta puna toga kako je Međimurje podcijenjeno hrvatsko blago čije su brojne tradicije nedovoljno istražene. Kad kažem mnogi mislim na Doru Ruždjak, ženu koja je Novakov hit roman Črna mati zemla prevela na pozornicu, a ono što mi se najviše svidjelo u njezinom čitanju bio je upravo tretman nekih tradicija koje je ona uzdigla na razinu gotovo mitskog rituala. Sve je to lijepo, ali njihova je stvarnost ipak mnogo prizemljenija. Doslovno. U Međimurju je, naime, sve vezano uz zemlju i rad na istoj. Nije ni čudno što Novak piše toliko mračne romane o svom rodnom kraju.

Sve počinje s dobrim gnojivom, a završava s glasnim ljudima

Sjećam se kako sam kad sam bio mali s bakom i djedom redovito tijekom čitave godine išao u polje. Djecu na tešku robiju treba učiti od malih nogu jer onda kasnije neće postavljati nepotrebna pitanja tipa zašto mi to radimo ručno kad su ljudi za to izmislili strojeve. Jer smo škrti, zato. Uglavnom, radovi kreću u proljeće, nakon što traktor odradi svoje, a prvo što se radi je pripremanje zemlje gnojem. Da, dobro ste pročitali, gnojem. Ljudi koji drže životinje čitave godine skupljaju njihova govna da bi ih na proljeće potrpali, ili kako mi to doma kažemo, nakladali u prikolicu traktora, na vrh - i iznenadili biste se koliko je taj kondenzirani drek težak, ponosno prođirali kroz čitavo selo i onda satima rasovama raznosili po polju. Proust je imao čaj od lipe i medenjake, mene u djetinstvo vraćaju, reći ćemo to tako, drugačije arome.

Super stvar je ta što svaka radna akcija kod nas gore uključuje čitavu obitelj, susjede, prijatelje, kumove… ukratko svakoga tko ima dvije zdrave ruke i noge, a ako netko i nema nešto od toga, posao se za njega svejedno pronađe jer mi ne diskriminiramo, što znači da je svaka radna akcija ujedno i zabava. Družiš se s ljudima koje nikad ne vidiš niti ikad želiš vidjeti, ali red je pa toliko dugo piješ dok ti ne postanu dragi. Ljubav i alkohol idu ruku pod ruku kad je riječ o obiteljskim druženjima. Najbolje je kolinje, mesar odradi većinu posla, a imaš li sreće i izbjegneš čišćenje crijeva koje uključuje i propuhivanje istih jer kako inače znati jesu li negdje probušena, praktički cijeli dan samo jedeš, piješ i družiš se s ljudima. Istina, netko se s nekim uvijek posvađa, ali i to je dio čari, osobito u mojoj obitelji. O čemu bismo inače pričali do idućeg okupljanja. Nekad se čak niti ne svađaju, ali su svi toliko glasni da čovjek mora uložiti nadljudske snage samo da bi nadjača svoju 5-godišnju nećakinju. Gdje je tek stric? Decibeli se penju u nebesa.

Seksualni odgoj na seoski način

Najviše takvih druženja odvija se upravo u ovo doba. Sve kreće s grahom. Međimurci su super praktični ljudi koji imaju potrebu utilizirati svoje usjeve do maksimuma pa se tako po kukuruzu uvijek penje grah. Kad ga bereš, na stranu to što te pojedu komarci, oštro te lišće reže po svakom izloženom dijelu kože, gacaš po blatu do koljena i nadaš se da te neće ujesti neka gamad. To je berba koju svi koji mogu izbjegavaju. Mnogo je bolje za par dana kad se grad osuši na suncu pa ga treba olupiti. Govorimo o brdima i brdima graha. Sjediš, piješ, brbljaš, jedeš. I tako u krug. Kakvih sam se priča naslušao kad se trijebio grah, Meksiko je u usporedbi s našim obiteljskim dramama jedan od gorih scenarija Jelene Veljače, a svi koji misle da se na selu ništa ne događa se gadno varaju. Naglasak na varaju jer to je ono o čemu se većinu vremena priča – seks.

Slijedi kukuruz. Dobro, danas se, ruku na srce, kukuruz bere strojno, što je jeb*no jer ti otvorene rane koje si zadobio kad si po kukuruzu brao grah još uvijek nisu zacijelile, ali se ja još vrlo dobro sjećam torture koju smo prolazili s tom prokletom kuruzom. U osnovi postoje dvije opcije. Ili klip ljuštiš odmah na licu mjesta ili sve čega se dočepaš samo trpaš u vreće koje onda se onda kasnije skupljaju s traktorom. Traktor je, samo usput, prvo motorizirano prijevozno sredstvo koje je svatko od nas gore vozio. Ja sam za volan prvi put sjeo s 11, ako se dobro sjećam. Jer, što će dijete koje ne može tovariti teret? Kao što rekoh, u Međimurju se posao pronađe za svakoga da se ne bi slučajno osjećao isključenim iz zabave. Kad se ta kuruza jednom dopremi na dvorište ista stvar kao i s grahom. Samo su brda lupina kukuruza mnogo zabavnija jer su mekana poput oblaka pa se na njih, dok te nitko ne gleda, može skakati s okolnih stabala. Ne preporučam to, doduše, imam nekoliko sestrična koje su zbog takvih akcija i slomljenih ruku koje s njima idu propustile najbolju od svih zabava – branje krumpira.

Vjetar u kosi

Ovo ću samo kratko. Traktor zaora, ti krumpir skupljaš u vreće. Usto na hrpe skupljaš i tikve jer se po krumpiru uvijek sade i tikve. Ili se siju. Nikad nisam, da budem iskren, razumio razliku. Onda sjedneš na traktor, jer si dijete i ne možeš tovariti teške vreće, i voziš gore dole po polju dok se sve ne skupi. Čudim se što nema više nesreća, sad kad to tako kažem. Berba krumpira mi je uvijek bila najdraža jer se na krumpiru jedinom i ti možeš voziti kroz selo. Vjetar u kosi i te spike. Možda je to samo moja seljačka brija, ali nema boljeg. Slobodno me razuvjerite. Mislim, mogao bi se čovjek voziti i na gnoju, ali to jednostavno nije isto. Prestiž, bejbe, pa red hrane, cuge i novih svađa o tome tko ima bolji traktor. I kartanje bele u kojoj deda uvijek vara jednako neuspješno.

Primijetit ćete da sam izostavio najvažniju od svih berbi, kraljicu sezone – svetu berbu grožđa. Mislim da ona ipak zaslužuje veći prostor pa ćemo njoj posvetiti reportažu sad kad su mi skinuli gips. Grožđe, uostalom, nisam brao već godinama – te berbe izbjegavam otkako sam jednu čitavu sezonu po goricama proveo mjesec dana penjući se po međimurskim bregima od rane zore. I, fešte koje slijede nakon tih berbi su uvijek najbolje. Do idućeg jutra kad od previše mošta eksplodiravaš po najbližim poljskim vecejima. Kao što vidite, imamo se čemu veseliti.

Međimurje

krumpir

grah

berba

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter