Drugačije lice glazbe

Četiri obrazovane glazbenice odlučile su stati na kraj predrasudi da su klasičari uštogljeni dosadnjakovići, a svirale su i na Exitu


Robin Mikulić
24.08.2018.11:00
Četiri obrazovane glazbenice odlučile su stati na kraj predrasudi da su klasičari uštogljeni dosadnjakovići, a svirale su i na Exitu
Bruno Konjevic / CROPIX

sažeto

U ovu su žensku priče ušle i zbog toga što su svojim muškim kolegama htjele dokazati da i žene to mogu, možda čak i malo bolje


Robin Mikulić
24.08.2018.11:00

Djevojke iz String Vortexa upoznao sam pred koji tjedan na jednom radnom zadatku. Tri Ane i jedna Vlasta, sve su one akademski obrazovane gudačice. Ana Dražinić i Vlasta Crnogorac na violinama, Ana Marija Šir na violi i Ana Gjud na violončelu.

Ne znam koliko klasično obrazovanih gudača vi znate, ali prema meni dostupnom uzorku zaključujem da su to žene koje ruše stereotipe. Otvorene su, pristupačne i brutalno duhovite. Uz sve to su apsolutne profesionalke. Svoje instrumente navlače za sobom još od djetinstva pa su se čudile kad sam se ja čudio kako njih četiri same mogu od podnožja do vrha brda na kojem se nalazi Trakošćan, a ljudi moji to je jedan opak uspon, bez problema vući par kofera.

"Naviknute smo, svi smo mi muzičari na to navikunuti od malih nogu. Oduvijek za sobom vučemo svoje instrumente. Moje cello je tako jednom gospodin koji mi se čudio u javnom prijevozu preimenovao u solfeggio. Otada svijetom putujemo moj solfeggio i ja", smije se Ana G.

Upravo je ona i odgovorna za formiranje ovog kvarteta. Kad se pred par godina doselila u Zagreb, udala se ovdje za producenta i pijanista Filipa Gjuda, zaposlila se kao ravnateljica u glazbenoj školi. Trudila se najbolje što je mogla, ali to nije bio posao za nju. "Većinu dana bavila sam se birokracijom zatvorena u četiri zida. Nakon nekog vremena mi je prekipjelo i dala sam otkaz." Otad je slobodnjakinja. "Iz današnje perspektive vidim koliko je to bilo ludo, ali ne žalim. Konačno radim ono i onako kako to volim."

Bruno Konjevic / CROPIX

A ona to voli drugačije. Uz klasičnu glazbu koju muzicira od svoje 7. godine, zaželjela se i nečeg novog i nesvakidašnjeg. Htjela je dokazati da klasična glazba može imati i drugačije lice. Kako su gudački krugovi mali, znala je svoje hrvatske kolege još iz svojih beogradskih dana kad je, između ostaloga, svirala u Narodnom pozorištu.

"Znala sam da želim svirati u ženskom kvartetu i počela sam se povezivati s ljudima. Teško je pronaći pravi recept za funkcioniranje pa se sastav kroz godine mijenjao", kaže. Kad je birala kolegice s kojima će svirati bile su joj važne dvije stvari. "Najvažnije mi je bilo, naravno, da to budu vrhunske glazbenice. No, jednako mi je tako važno bilo i to da ne zaziru od istupa u javnost. Živimo u 21. stoljeću. Važan je čitav paket. Nije više dovoljno samo dobro svirati, treba usto na nešto i ličiti te biti dobar u komunikaciji s medijima. Možemo se mi zavaravati, ali to je svijet u kojem živimo."

Nastupale su na Exitu

U ovu su žensku priče ušle i zbog toga što su svojim muškim kolegama htjele dokazati da i žene to mogu, možda čak i malo bolje. Zasad im ide dobro. Imaju gažu za gažom. Dokazuje to i činjenica da sam cure uspio uhvatiti u prepolovljenom sastavu. Violine su nakon snimanja odjurile na zatvaranje Dubrovačkih ljetnih igara - obaveze s njihovim matičnim orkestrom – Simfonijskim orkestrom HRT-a. Nije to ništa čudno. Sve četiri lete po čitavoj regiji. Baš su pred koji tjedan nastupale na Exitu u Novom Sadu. Pratile su Sergeja Polunjina, vjerojatno najpoznatijeg baletana na svijetu. Znate ga, onaj istetovirani lik koji je snimio video za pjesmu Take me to church. Pogledali ste video, pogledalo ga je više od 23 milijuna ljudi.

No, Ana Marija, majka dvoje djece i violistica u HNK Zagreb, će taj nastup ipak pamtiti po anegdoti koja joj se dogodila dok je trčala na binu. „Zadnji momenti pred nastup su uvijek hektični. Trčiš iz šminke na kostim, pokušavaš ne misliti na to da ti vrijeme curi, ti ne smiješ zakasniti, a vidiš da ti vrijeme curi. Pri tome još moraš ostati i miran jer kad jednom sav usplahiren izađeš na scenu, svirat ćeš potpuno drugačije nego što si zamislio. Uglavnom, na pola puta spala mi je suknja i prošetala sam pozornicom gologuza prije nego što sam uopće shvatila što se događa. Širila sam bratstvo i jedinstvo u Srbiji“, šali se na svoj račun rođena Zagrepčanka.

Ozbiljno rade svoj posao bez obzira što sviraju popularnu glazbu

Sastav u kojem sviraju trenutačno okupio se pred četiri mjeseca i sve su četiri žene presretne što su se našle. Kliknule su na prvu, ali šefica je i dalje, priznaju, Ana G. „Netko mora imati više odgovornosti i brinuti se za to da stvari idu glatko, ali to ne znači da nema prostora za diskusiju. Štoviše, naše su probe užasno žive. Čitavo vrijeme raspravljamo o tome što i kako. Nekad jedna protiv svih, nekad sve protiv jedne. Ali nema ljepšeg osjećaja nego kad nakon dvadeset godina muziciranja shvatiš da se nešto može i drugačije. To je napredak“, tumači mi Ana Marija.

Bruno Konjevic / CROPIX

Cure, poput svih drugih glazbenika koji drže do svog zanata, rade naporno. Svakodnevno za instrumentom provode minimalno šest sati, često i više. „Ne možeš drugačije. Sviranje je kao i strani jezik. Što ga dulje ne koristiš, to više propada“, uključuje se ponovno Ana G. Često ih kolege klasičari, kaže, gledaju ispod obrve jer sviraju popularnu glazbu i ne nastupaju samo po koncertnim dvoranama, ali one na to samo odmahuju rukom. Sve one i dalje vole i sviraju Mozarta i Bacha, ali Vortex Strings im omogućuje da prošire svoje vidike. Upoznaju fantastične ljude, putuju širom regije, pokazuju svijetu da klasičari mogu biti i zabavni otvoreni ljudi koji se neće zatvoriti u svoju sobicu i družiti se jedino sa svojim instrumentom. „Ljudi na Akademiji ne shvaćaju koliko je to umrežavanje važno. Kak možeš očekivati da ćeš pronaći posao, a nikad nisi nigdje izašao, nisi nikoga upoznao. Ovo je mali svijet, naravno da će netko tko zna ljude prije dobiti posao jer smo svi mi koji smo izašli sa škole više-manje jednako kvalitetni muzičari“, usput će Ana Marija.

Pitam ih kako izgledaju audicije za orkestre. Ana Marija prepušta riječ Ani G. Kaže, davno je bilo kad je ona bila na svojoj zadnjoj. „Stresno je. Nitko te na školi ne uči kako se pripremiti za audiciju. Izađeš na scenu i sviraš pred čitavim orkestrom i to u nekoliko krugova. U prvom se krugu svira iza paravana, ljudi te vide tek ako dođeš do drugog i trećeg kruga. Svi članovi orkestra te slušaju, a odluku na kraju donose dirigent, koncert majstor i vođe dionica. Ja, recimo, prije audicije pojedem bananu i čokoladu. Ako je baš gadno, odem prije koji put udariti vreću da se opustim, to mi je ostalo iz mojih dana kad sam se bavila kick boxom. Sviraš 30 sekundi, rijetko više, a o tih 30 sekundi ti ovisi čitava egzistencija. No, sve je to sastavni dio posla, ali to ne znači da se na taj dio ikad do kraja privikneš“, kroz smijeh će.

Žene od akcije

A da imaju humora, imaju ga na izvoz. Smijeh je sastavni dio njihovih druženja. Violinistica Ana, kažu, ima najotkačeniji smisao za humor. „Ja, recimo, kad vidim granični prijelaz zašutim jer znam da bih mogla preći granicu“, započinje Ana Marija. “Ana Dražinić ne. Neću sad ulaziti u detalje, ali žena ima osebujan smisao za humor zbog kojeg smo skoro završile u buksi.“, prisjeća se. Na pitanje bi li pristale na svirku u donjem rublju da ih to zamoli neki uvaženi režiser, Ana Marija Šir mi je odgovorila: "Kad Jim Jarmusch dođe u HNK i ako me zamoli da sviram gola, rado ću to učiniti."

A ne nedostaje joj niti anegdota. Kad su pred par tjedana svirale na Lošinju na nekom eventu, Ana Marija je odlučila da je došlo vrijeme za promjenu imidža. „Probudim se ja ujutro i vidim da Ana Mariji nedostaje pola kose. Zaspale smo s kosom do lakta, a kad sam se probudila kosa joj je sezala do uha. Još sam se ja čudila kako je stigla do frizera tako rano, a kad ono: ošišala se sama i to grickalicom na balkonu“, opet će Ana G. „U moju obranu, taman sam si bila stavila minival i frizerka mi je rekla da se ne češljam. Shvatila sam je dosta ozbiljno pa sam se nakon nekog vremena probudila s dredlom na glavi. Kako sam ja cura od akcije, riješila sam to brzim postupkom. Kome danas trebaju škare za šišanje kad ima grickalicu“, odrešito će.

Bruno Konjevic / CROPIX

Ove nimalo tipične klasičarke nastupale su sa svima i posvuda. Svirale su s Tonyjem, Jinxima, Terezom Kesovijom, nastupale su na Exitu, u pulskoj areni svirale Carminu Buranu. Ana G. je čak, kao 17-godišnjakinja, odradila par nastupa s Ćolićem. „Ne znam bih li se danas tako hladna usudila izaći pred sto hiljada ljudi“, smije se. Ana Marija se hvali da je i ona svirala s njim. A bila je i na turneji s Maksimom Mrvicom, sve to prije dvadesete. Mene je, naravno, kao pravog seljaka najviše zanimala suradnja s Terezom. „Tereza je faca. Žena ima 78 godina i još uvijek je top glazbenica. Ona točno zna što i kako želi. Pamti k'o slon. Nije joj problem zaustaviti probu i opomenuti bubnjara da je na prošloj probi svirao drugačije. Ipak je kolegica, završila je na Akademiji flautu.“

Ovakvih priča imaju na izvoz, a novih neće nedostajati budući da rade konstantno. Trenutačno spremaju filmsku muziku, ne otkrivaju za koji film, ali najavljuju velike stvari. Uskoro bi se trebale prebaciti i na električne instrumente. Praktičniji su, kažu, u ovom vidu popularne glazbe, a najavljuju i album autorske glazbe. Sve one, naime, još i komponiraju – što je relativno rijedak slučaj, barem kod instrumentalista koje ja znam. „U jednom sam trenutku shvatila da sam ja interpret i da iza mene neće ostati ništa. Tad sam počela komponirati“, kaže Ana G. „Uvijek smo otvorene za nove stvari, nove suradnje. Ako se ne otvoriš svijetu, nema napretka, a to je ono što svi mi zapravo želimo“, zaključuje Ana Marija.

ana marija šir

vlasta crnogorac

vortex strings

ana gjud

ana dražinić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter