hrvatska učiteljica bez cenzure

'Brutalno me napala u zbornici, nazvala je tu djecu seljačinama, rekla sam joj: Ako je netko ovdje seljačina, to si onda ti, tvoja nespostojeća diploma i partija koja te ovdje uhljebila!'


Mia Peretić
06.09.2019.11:35
'Brutalno me napala u zbornici, nazvala je tu djecu seljačinama, rekla sam joj: Ako je netko ovdje seljačina, to si onda ti, tvoja nespostojeća diploma i partija koja te ovdje uhljebila!'
Cropix

Mia Peretić
06.09.2019.11:35

Bliži se početak nove školske godine što za neke predstavlja najgoru noćnu moru, a za neke, pak, iznimno veselje s obzirom da ulaze u obrazovni sustav u kojem će provesti najmanje 18, a neki i puno više godina života. Ova će školska godina biti krcata novostima s obzirom da kreće eksperimentalni program obrazovne reforme "Škola za život" koja je, stječe se dojam, podjednaka nepoznanica svim uključenim stranama: djeci, roditeljima ali i obrazovnom kadru. Već se nekoliko godina sustavno ukazuje na važnost obrazovanja, te potrebe za reformom istog, kako bi naši učenici gradivo usvajali po suvremenim metodama, te kako bi iz sustava izašli nešto spremniji za život no što su to sada. 

Upravo smo zato 10 pitanja odlučili postaviti Bernardi Jug, učiteljici engleskog jezika bez dlake na jeziku, koja na Facebooku vodi stranicu 'Hrvatska učiteljica bez cenzure' gdje otvoreno progovara o problemima učitelja i učenika, iznoseći anegdote iz učiteljske svakodnevice. Posljednja objava kojom je u javnosti otvorila raspravu o društvenoj valorizaciji strukovnih obrazovanja ticala se srama koji je jedan od njezinih učenika izrazio zbog činjenice da će "dalje moći upisati samo za zidara". 

Jug je javno stala u obranu profesora Franje Dragičevića, profesora strojarstva Tehničke škole Čakovec, koji se našao u fizičkom sukobu s dvojicom đaka zbog čega je dobio upozorenje pred otkaz. Tada su mediji pisali o njezinoj neprimjerenoj reakciji u kojoj je tražila imena učenika koji su sudjelovali u incidentu. Sada je sasvim iskreno ispričala sve o problemima u našim učionicama, zašto se uopće odlučila postati učiteljica, je li ikada zažalila, a osvrnula se i na navedene optužbe za linč.

Jeste li spremni za novu školsku godinu, odnosno s kojim izazovima mislite da ćete se suočavati ove godine?

Tresla se brda, punili se nečiji džepovi, a rodio se kaos. Onaj tko sije kaos, taj sije strah. Niti oni koji su nam napravili ovaj kaos s kvazi-reformom nisu spremni. I oni su u kaosu. Ja ću raditi svoju reformu kakvu uvijek radim, bavit ću se Čovjekom, a gluposti prepuštam birokratima koji su u školstvo i ministarstvo zalutali.

Zašto ste se uopće odlučili na zanimanje učiteljice, koja vam je bila inicijalna motivacija?

Čiste duše biraju raditi s najčišćima i mislila sam da ću raditi s najboljim dijelom društva – s djecom i s pravim intelektualcima, plemenitim učiteljima. O učiteljima sam imala najviše moguće mišljenje. Htjela sam sudjelovati u izgradnji boljeg svijeta. Htjela sam biti i odvjetnica i sutkinja, čistiti svijet od zla, htjela sam biti i liječnica i liječiti ljude i sve sam to mogla jer sam u svim predmetima bila odlična i to po ondašnjim kriterijima, a ne današnjim inflacijama petica.

Ubrzo sam shvatila da ću se i kao liječnica i kao odvjetnica i kao sutkinja baviti samo posljedicama dekadencije društva, a ne njihovim uzrocima i da ću sigurno žaliti ako ne poslušam srce i postanem učiteljica jer tada ću krenuti od korijena, od uzroka, od odgoja Čovjeka. Kao dijete sa sela nisam imala jednake šanse kao gradska djeca, nisam mogla učiti strane jezike koje sam htjela, niti jedna od tadašnjih "damica" učiteljica engleskog nije htjela dolaziti nama na selo držati engleski, iako je u gradu u 4. razredu držala nastavu (tako nam je škola tada rekla i nije lagala) pa sam prelaskom u gradsku školu godinu dana bila u zaostatku za ostalim učenicima.

Željela sam postati učiteljicom da bih radila u i na plemenitom svijetu. Škole i učitelje smatrala sam proizvođačima najboljeg u društvu. Vidjela sam školstvo kao šansu za sve nas da kroz školstvo razvijemo bolji svijet. Gledala sam školu kao potencijal za bolji svijet i život svima nama koju nismo dovoljno iskoristili, a nisam niti sanjala da je upravo ta karta tako zloupotrijebljena. O tome sam pisala radove na fakultetima zbog kojih su me pozivali na razgovore i zbog kojih sam bila nagrađivana sve dok mi jednoga dana nisu rekli:

"Kolegice Jug, Vi ili ćete biti ministrica prosvjete i školstva ili ćete otići iz nje."

Nisam se obazirala na to, ali mi se to duboko urezalo i mnogi kolege su me pitali što su mi time htjeli reći, no nikada mi to nisu htjeli objasniti. Valjda mi nisu imali srca ubiti ideale. Ili su možda htjeli da ipak pokušam, pa da vide hoću li uspjeti i da ne odustanem odmah, da barem netko dobro protrese taj tromi sustav u kojem je nepisano, ali svima dobro znano pravilo: "Ne talasaj!"

Screenshot / Youtube

Jesu li vam se neke od početnih, nazovimo ih, iluzija o tom zanimanju rasprsnule nakon što ste krenuli podučavati?

Od svega što vrlo detaljno opisujem u svojoj knjizi, ovdje ću izdvojiti samo nešto što me skoro dotuklo. Nakon samo tri tjedna rada u novoj školi, kolegica, također učiteljica engleskog, ali ne prava, nego zaposlena preko partije, bez ikakvih papira (dakle, nije uopće učiteljica, a kamoli engleskog), po starom zakonu ugurana je u prosvjetu pod izlikom da "nema stručnog kadra" pa ona može, nakon par godina zamjene, dobiti posao na neodređeno, umjesto da je dobila ugovor do pojave prvog stručnjaka. Brutalno me napala u zbornici, držeći noge na stolu i lakirajući nokte, sljedećim riječima:

"Šta ti glumiš?! Dosta mi te više! Dosta tog tvog rada! Nije ti to New York, nije ti ovo niti tvoj Zagreb, niti tvoje privatne škole, šta ti misliš da će se tvoj trud isplatiti, da će ove seljačine ikada znati engleski za pet?!"

Zaista je upotrijebila riječi "ove seljačine"!

Bila sam u potpunom šoku, od starijih kolega u zbornici svi su šutjeli, nitko ju nije opomenuo da tako ne smije nazivati učenike, niti se tako odnositi prema meni, ali sam se ipak sabrala i uspjela ju pitati:

"Koje seljačine?! Koga ti to nazivaš seljačinama?!"

"Pa to su sve djeca tu iz ovih okolnih sela!" – i dalje će ona bahato.

Tada sam odlučila da neću šutjeti o takvim "kolegicama", nego ću i to uvrstiti u knjigu i dati u javnost jer je zaista bilo dosta. Rekla sam joj:

"Prije svega, što ti imaš s time što se ja oko njih trudim?! Zašto ti smetaju papiri u boji, pet vrsta mojih šarenih škara kojima režem zanimljive listiće za nastavu i sama kupujem taj papir jer "škola nema", što imaš protiv mog Žapca -igračka koju sam nosila na nastavu svim razredima i koju su svi obožavali jer je govorila umjesto mene i imala kamere u očima pa ih nadgledala čak i kad ja okrenem leđa, iako su znali da se zezam, ali uživali su u predstavama i tome da ih žabac pita pitanja, a ne učiteljica -zašto ti smeta moj stol pretrpan mojim privatnim materijalima, slikovnicama koje sam sama kupila na engleskom jer ti sve ove godine ovdje nisi bila u stanju nabaviti im niti slikovnice na engleskom. I tko je uopće rekao da oni moraju znati za pet?! Ako se tebi ne radi, nemoj i mene vući na svoje dno. Ja tebe dirala nisam. Moje je da uložim maksimalno u njih jer ja želim svoju plaću pošteno zaraditi i mirno i ponosno spavati, a to što ih ti omalovažavaš zato što su sa sela i tako ih ružno zoveš, pokazuje samo jedno:

Ako je netko ovdje seljačina, to si onda ti, tvoja nespostojeća diploma i tvoja partija koja te ovdje uhljebila!

Nikada više me nije dirala, ali mi je zagorčavala život i rad u toj školi. Ona dan danas radi u Virovitičko-podravskoj županiji i uništava generacije djece, a uništavat će ih još barem 20-30 godina. Županija je znala da mene stipendiraju za to radno mjesto, da sam top student, ali su svejedno ugurali na to radno mjesto nju, potpuno nestručnu.

Meni su u županijskom uredu za prosvjetu, kada sam donijela papire da sam završila fakultet i stavila se na raspolaganje da me "bace" u koju god školu žele jer sam se vratila odraditi stipendiju i služiti svom narodu, ljutito rekli:

"Mislite da mi Vas trebamo?! Idite van. Imamo mi ovdje svoju djecu koju trebamo zaposliti!"

U šoku sam pitala koju djecu, možda i studiraju sa mnom, možda ih poznajem, ali ni blizu toga.

"Veterinu!"

U sebi sam se pitala kakve veze to ima s radnim mjestom učiteljice engleskoga jezika za koje sam primala stipendiju i koje je godinama deficitarno zanimanje kod nas?! U suzama sam otišla, no, tata mi je rekao da se vratim i da im kažem:

"Ako netko iz ove županije i ove zemlje mora van, to ste onda vi koji ste ovu zemlju uništili, a ne ja! Ja ću ostati i borit ću se. Nisam došla prositi, nego raditi, dati cijelu sebe i svoje znanje svom narodu, vratiti barem dio investicije koju je moj narod u mene uložio."

I onda meni ministrica maše nekakvom reformom, umjesto da prvo počisti ovo?! Nikakvi tableti, niti uvođenje informatike ovo neće riješiti.

I sada si zamislite dijete koje takva učiteljica u startu etiketira samo zbog njegovog mjesta stanovanja, kako da u takvom sustavu dijete i rad tog djeteta, njegovi talenti i trud dođu do izražaja i budu prepoznati i cijenjeni, ako već u startu iznad njega stoji etiketa koju mu je dodijelila učiteljica i time ga zabetonirala. Vrlo su rijetki oni koji se od takvih etiketa uspiju oporaviti. Hoćemo li i nad time zatvarati oči i reći tom djetetu:

"Tko ti kriv, nisi imao sreće s učiteljicom, vidi, ovi u Zagrebu nemaju takvih, oni su dobili prave?!"

Nedopustivo! Naš sustav na takve stvari uporno žmiri, a bavi se prikrivanjem diskriminacije, nereda, nerada, nemara, nestručnosti, negativne selekcije i korupcije pri zapošljavanju. Upoznala sam čak i one koje imaju status mentorica i savjetnica, a koje su se ovako odnosile prema djeci koju su trajno ranile. Možeš dijete povrijediti sitnicom čak i uz najbolju namjeru, nenamjerno, ali to se odmah ispravi, ispriča. No, ne u ovim slučajevima. Forsira se modernizacija školstva, a gubimo Čovjeka.

Svjedočili smo brojnim kupljenim diplomama. Samo je inspektorica na području Splitsko-dalmatinske županije otkrila čak oko 600 lažnih diploma i tko je doživio prijetnje i to iz samog minstarstva koje je taj slučaj zataškalo?! Upravo inspektorica. Jedna od rijetkih pravih. Lažnjaci nisu sankcionirani i tko zna koje dijete upravo sada zbog njih trpi i čiji život sada uništavaju. Čak i da lijepo rade, korektno, činjenica da su kupili diplome djeci šalje potpuno pogrešnu poruku za život i oduzimaju radna mjesta nekom pravom učitelju koji je svoju diplomu poštenim radom, znanjem i srcem zaradio.

Što sada kažete, je li to škola u koju biste poslali svoje dijete s potpunim povjerenjem? Pitate li se sada zašto učitelji nemaju podrušku i poštovanje koje bi htjeli imati?

Ako vam je teško ovo slušati ili čitati, znajte da je meni 100 puta teže. Ja sam to sve vidjela svojim očima i doživjela na svojoj koži. I odmazde i prijetnje i ucjene. Nisam zbog toga još uhljebljena na puno radno vrijeme i za stalno, ali sam ostala vjerna sebi i sretna sam jer da nisam, da sam se i ja prodala, da šutim, ne znam kako bih učenicima izašla na oči i odgajala ih. Ne bih to mogla, a nikakvog rada se ne bojim jer moj unutrašnji mir, moje zadovoljstvo svime što u sebi nosim nitko poremetiti ne može i tome poučavam sve oko sebe, i učenike i učitelje koji mi govore da ne mogu više izdržati zbog svega navedenoga i da odustaju, a takvih je sve više.

Screenshot / YouTube

Kako je raditi kao učiteljica u osnovnoj školi i kakva je situacija u manjim sredinama, a kakva u velikom gradu?

Nije isto raditi na miru i na jednom mjestu i raditi ovako kako radim ja. Razlika u opremljenosti škola i broju učenika u razredu je ogromna, ali je klima po školama svugdje slična.

Ako stalno radite po zamjenama, ako godišnje promijenite i po tri škole, kad se uspijete pravnim putem, bez partijske iskaznice, izboriti za radno mjesto zamjene, očistiti svu korupciju pri tome, preživjeti mobbing ravnatelja, diskriminacije, ponižavanja, prijetnje, ako pritom još svakoga dana praktički radite na drugoj lokaciji, drugoj školi, a do nje vozite i po 80 kilometara, a nerijetko u istom danu radite na dvije škole pa ste više na cesti, nego u učionici i ako unatoč tome dajete sve od sebe na svakom satu, čak i onda kada niste dobro, kada trpite mobbing ravnatelja/ice samo zato što ste slobodnomisleći i nepotkupivi, a u spletkama njenoga klana ne želite sudjelovati, nego želite samo maksimalnu predanost svom pozivu učiteljice i fokus na svakog učenika u razredu, a ne samo na one najbolje kojima ćemo se hvaliti po natjecanjima i na njima skupljati bodove -jer vas za predani rad sa svakim učenikom u razredu baš nitko ne nagrađuje, to nikome nije bitno, čak niti zakonu i pravilniku o napredovanju- onda je strašno stresno i iscrpljujuće.

No, ja se svejedno svako jutro budim kao da mi je to prvi i zadnji radni dan učiteljice, zadnja šansa da učinim nešto za njih i uživam u svakom trenutku u učionici s učenicima, trenutke kada zaista osjećam da činim ovaj svijet boljim.

Nitko u Hrvatskoj nikada nije otvoreno i javno progovorio o stravičnoj razlici u uvjetima rada učitelja koji su zaposleni na neodređeno, koji su odmah dobili posao jer ih je posao čekao i koji nisu osjetili bol i muku stravično stresnih i čestih zamjena, a pogotovo rada na tri do pet škola istovremeno i gubljenja 11 sati tjedno na putovanje do posla, što čovjeku mjesečno krade čitav jedan radni tjedan i više od toga, a o čemu svi šute jer očito nikome nije u interesu kvalitetno rasporediti učitelje da rade što bliže mjestu stanovanja te da država tako uštedi i na putnim troškovima i da učitelji ne gube energiju i vrijeme na sve to, nego da sve to ulože u učenike, u nastavu. Ne u projekte, nego u nastavu, u svakog učenika, u napredak baš svakog učenika.

Koji su, po vašem mišljenju, najveći problemi našeg obrazovnog sustava?

Previše ih je da bi ih ovdje mogla sve nabrojiti, baš zato sam i napisala knjigu i pišem i dalje. Mi nemamo obrazovni sustav, nego školski. Obrazovanje i školovanje nisu jedno te isto. Razlika je ogromna. Jedan zidar ne mora biti fakultetski školovan, ali može biti obrazovan, a ja sam upoznala strašno puno visoko školovanih ljudi koji su sramotno neobrazovani. Takvi nam upropaštavaju društvo.

Jeste li ikada, poput profesora Franje Dragičevića, doživjeli nasilni incident u učionici i kako izlazite na kraj s neprimjerenim ponašanjem?

To mi je izazov i prema meni se učenici vrlo rijetko nasilno ponašaju. Pokušaja uvijek ima, ali to su njihovi testovi. Naglašavam da stalno radim s novim učenicima koje nemam niti prilike dobro upoznati i to mi dodatno otežava stvar, ali zato se maksimalno dajem na svakoj zamjeni jer nisam od onih zamjenskih učitelja koji znaju da su "samo zamjena" pa se to sve onda svodi na "drži vodu dok majstori ne odu" i ignoriranje.

Zbog toga često dolazim na loše odrađen posao, na rupe, na slonovske probleme ugurane ispod tepiha koje godinama tamo skrivaju, trpi čitava škola, a onda ja dođem u osmom razredu i čim to detektiram, dirnem u tempiranu bombu na koju me nitko nije upozorio, a snimim sve u prva 3 sata i onda poduzimam mjere, počinjem rješavati problem koji je odavno trebao riješiti netko prije mene, ali je gurao pod tepih.

Jednostavno ne cijenim ljude koji bježe od rješavanja problema. Pogotovo kada taj problem uništava klimu i kvalitetu života i rada svim ostalim učenicima i učiteljima u čitavoj školi, ali i kvalitetan razvoj tog djeteta.  

Tada mi u pravilu učenici odmah kažu:

"Wooow, učiteljice, kako Vi to rješavate odmah! Gdje ste bili 7 godina do sada?! Bojimo se da ste došli prekasno..."

Zar to nije strašno? Onda mi uvijek dođe da se rasplačem.

Čak i da je samo jedan jedini takav slučaj i da sam baš ja pehist koji je naišao na takav slučaj (a u svakoj školi ima ih nekoliko "nedodirljivih" kojima učitelji ili vrh škole "štiti leđa", umjesto da ih preodgoji), za tih dvadesetak života to je čitav njihov život i to je nedopustivo!

Zbog takvih njihovih rečenica, njihovih pogleda, vjere koju imaju u mene, uvijek pronalazim novu snagu i ne odustajem, čak niti kada mi ravnatelj/ica zbog toga brutalno prijeti otkazom ili čak "potezanjem veza zbog kojih nikada neću dobiti stalan posao jer hrvatsko školstvo ne treba slobodnomisleće koje ne plešu kako netko svira". Ako hrvatsko školstvo mene ne treba, onda neka mi to svi ravnatelji i svi učitelji vlastoručno potpišu pa da budemo na čisto, da konačno sprovedemo tu lustraciju hrvatskoga školstva i da se vidi tko ili što tu smrdi. Ako ja odem iz hrvatskoga školstva, neću biti na gubitku ja, nego moj hrvatski narod kojeg predugo uče šutjeti i pokoravati se svemu i svakomu, bez ikakvih zdravih kriterija.

Za Franju sam organizirala peticiju "Dosta je bilo šutnje učitelja i nasilja nad učiteljima! Stop učeničkom nasilju i torturi". Na to sam ponosna! U samo nekoliko dana potpisalo ju je preko 13 000 ljudi, a svaka od tih osoba ostavljala je prekrasne i tako istinite komentare ili čak vlastita iskustva.

S tom temom još nisam završila. Takvo nešto učiniti učitelju u bilo kojem trenutku, na početku njegovog rada ili sada kada je pred mirovinom, jednostavno je ogromna rana i to ne smijemo dozvoljavati. Voljela bih te učenike dobiti u svoju učionicu pa da ih poučim onome čemu ih roditelji očito nikada nisu poučili i tim roditeljima ovim putem toplo preporučujem da mi se jave i da im pomognem.

Tada su učitelji prvi puta javno reagirali, ali opet kukavički – na ceduljicama "i ja sam Franjo" i opet anonimno. Čast onima koji su se imenom i prezimenom potpisali na peticiju i napisali zašto ju potpisuju. Takve izuzetno cijenim i zbog takvih ima nade. Ponosna sam na to što sve radim pod svojim imenom, ne skrivam se jer tome učim i učenike – što god radio, moraš iza toga biti spreman stati svojim imenom i prezimenom, biti dosljedan.

Tada sam dobila neke ponude za suradnju jer su svi bili šokirani da se jedan pojedinac usudio sam pokrenuti tako nešto, pod vlastitim imenom, a ne skrivajući se iza raznih facebook grupica, udruga ili sindikata, no, kada su shvatili da nisam član niti jednog sindikata, niti ću biti te da slobodno kritiziram i raskrinkavam nerad sindikata i njihovu spregu s onima protiv kojih bi se morali boriti, osvanuo je naručeni članak u kojem se mene ocrnjivalo, klevetalo i prikazivalo kao učiteljicu koja poziva na javni linč učenika-nasilnika koji su zlostavljali profesora Franju. Znakovito, zar ne? 

To mi je bilo vrlo važno i snažno iskustvo i zahvalna sam im na tome. Sada su isti mediji, koji su me tada linčovali, objavili mene kakva zaista jesam kroz priču o zidaru. Pouka? Upravo ono što učim učenike; oslobodite se straha od osude, straha od mišljenja kukavica pod pravim ili lažnim imenima koji imaju sindrom krda, postanite stoici, vodite se svojim ciljem koji mora biti plemenit i za opće, a ne samo vlastito dobro i budite ikonoklasti, a ne ovce. Tek kad se oslobodite straha od mišljenja drugih, pozitivnih ili negativnih jer pohvala se treba čuvati još više nego kritika, bit ćete uistinu uspješni, slobodni i nezaustavljivi – bit ćete Čovjek.

Tako prolazimo mi, pravi borci iz naroda, koji nismo ničiji, koji se borimo zaista za Istinu i Pravdu i koji se nismo nikome prodali. I upravo zato se problemi ne samo u školstvu, nego u čitavoj državi uopće ne rješavaju. Bitno je naglasiti i to da onaj tko je problem stvorio, sam ga riješiti ne može jer da ga želi riješiti i da ga zna riješiti, ne bi ga niti stvorio i ne bi bijesnio na nas koji nudimo rješenja.

Uživam rješavati takve stvari sama jer čim se uplete itko izvan učionice, to se pretvara u montirani Kafkin proces za učitelja, što je nedopustivo i što treba zabraniti te učiteljima vratiti potpunu slobodu, ali i odgovornost te alate kojima će svaki problem moći riješiti odmah, trenutno, a ne putem besmislene i štetne papirologije i prebacivanja na stručne službe koje se onda igraju sudova u kojima nikada ništa ne riješe, nego stvar samo još pogoršaju i još zaštite nasilnika, a žrtvu i učitelja koji želi sankcionirati nasilno i svako drugo ponašanje koje uništava kvalitetu i zdravu atmosferu u razredu te sabotira zdrav razvoj kompletnog, zrelog Čovjeka, kažnjavaju.

O tome svi šute jer se boje da ih se ne proglasi nesposobnim pedagozima, psiholozima, učiteljima i onda učitelji sve više pribjegavaju tabletama kojima truju i uništavaju sebe, zataškavaju slučajeve, sve su bolesniji, prave se da nisu vidjeli, ignoriraju, a zbog svega toga pati i nastava, ali i cjelokupni odgoj Čovjeka, što je prvi i najvažniji zadatak. Ako tu padnemo, a školstvo u Hrvatskoj odavno je izgubilo tu bitku, nikakve kozmetičke reforme, niti tabletomanije, niti novi programi neće nas spasiti.

S učenicima često razgovaram o tome i to na njihov poticaj, sami mi dolaze o tome razgovarati jer vole moj istančan osjećaj za pravdu i trenutnu reakciju, a ne mlakost i ljigavost, kvazi-toleranciju kojom većina tolerira one zbog kojih svi ostali vrlo često strašno trpimo. O nekim brutalnim primjerima sam već pisala u medijima pa neću ponavljati, a za stravičan primjer o kojem se tek spremam govoriti jer sam zbog tog slučaja podigla čak dvije tužbe protiv te škole i kaznene prijave, ovaj intervju mi ne bi bio dovoljan. 

Jeste li ikada požalili što ste učiteljica i razmišljali da se preselite negdje gdje će vas više cijeniti, te jeste li ikada pomislili: Ja ovo više ne mogu, ne mogu s njima izaći na kraj?

Jedini razlog zbog kojeg poželim otići je bolest birokata i robova sustava koji čine ovaj prekrasni školski sustav bolesnim, nepravednim, nemoralnim, korumpiranim i koji su uredili ovaj sustav tako da se vrednuje i cijeni samo dijete koje dovedete pod svjetla reflektora, a sve one učenike koje dignete s dna i dovedete na prosječnu ili iznadprosječnu razinu (dijete koje mrzi engleski, boji ga se, ne zna, a odjednom mukotrpnim radom dogura do četvorke ili petice jer ga stalno potičete i trenirate kao pravi trener, mentor) sustav uopće ne prepoznaje, niti prepoznaje, ne cijeni, a kamoli nagrađuje trud takvog učitelja.

Učitelj dobije bodove za napredovanje samo kada nekog učenika odvede na natjecanje, ali sve ostale napore unutar četiri zida učionice sustav ne prepoznaje, pa se sve više naše škole pretvaraju u elitističke klanove među djecom koje si učitelji odaberu da samo s njima rade, a ostale se doslovno prepušta da propadaju i to me strašno smeta i zato svi razredi u kojima sam radila na zamjenama izgledaju kao dva potpuno suprotna tabora na kojima se s jedne strane nalazi mala skupina učenika s kojima se može raditi, a s druge strane puno veća skupina onih koji nisu uopće u stanju pratiti, a kamoli sudjelovati ravnopravno u nastavi i onda se ja uvijek primim tog preteškog posla da pokrenem upravo te koji su već navikli da im se poklanjaju dvojke i da ih se niti ne pokušava nečemu naučiti.

I onda upravo takvi u pravilu upisuju zanatska zanimanja (što je potpuno krivo!) i dolaze u ta zanimanja s potpuno narušenom slikom o sebi, o svojim sposobnostima i već su sami sebe zacrtali kao vječno neuspješne pa gube motivaciju da ikada dokažu suprotno. Za to su odgovorne isključivo osnovne škole jer roditelj ne drži nastavu, nego učitelji. Oni gledaju te pasivce i ne čine sve da ih "izuju iz cipela", već se mire s time da spavaju i propadaju u školi.

Meni su baš takvi najveći izazov i takvima se jako puno posvećujem, unatoč čestim osudama ili ismijavanjima kolektiva koji (čast iznimkama) ne mogu shvatiti da se potpuno jednako dajem i Romima koji mi u početku otvoreno govore "Mi smo Romi, mi ne moramo ništa, niti pisati, niti učiti, niti nositi knjige!" (ali učim romski, molim ih da oni mene uče jer njima je engleski često drugi strani jezik, hrvatski im je prvi, a strašno je teško preko jednog stranog jezika učiti drugi strani jezik, to uopće nije niti prirodno i zato se jako trudim, a to ih često dirne i napravi taj nužni "klik", most od mene do njih i jako sam ponosna na svoj rad s njima) i ne snižavam svoje kriterije, niti podilazim, već dižem sve na višu razinu.

Nikada neću zaboraviti ravnateljicu koja mi je rekla nakon nekoliko mjeseci rada u vrlo lošim uvjetima:

"Svaki dan sam te čekala, ali tebe nema. Mislila sam da ćeš se doći žaliti, plakati kako si frustrirana jer ništa s njima ne postižeš, kako su mi sve druge prije tebe dolazile i zato su i otišle, digle su ruke, ali ti si vesela, stalno imaš neke ideje, trudiš se, smišljaš, još mi dolaziš pokazati što si smislila i guraš, ne odustaješ, iako se patiš s njima dok bi druge učenike već do državne razine dovela da toliko s njima radiš." 

Ali ja nemam druge učenike. Radim s ovima koje imam i dajem se jednako kao da radim s izuzetno nadarenima. Zna se tko dobiva "elitne" razrede i kome se dodjeljuju kako bi "proslavili" podobne učitelje. Mi nepodobni dobivamo one koje se namjerno ili "slučajno" odvoji u poseban razred ili dobivamo škole u kojima podobni partijaši ne žele raditi jer ih čekaju bolja mjesta. O toj temi moram još jako puno pisati i to je činjenica i žalosna diskriminacija koja je postojala i prije 100 godina jednako kao i danas.

Ta ravnateljica vratila mi je dio vjere u hrvatske ravnatelje jer je barem taj dio truda i stručnosti, ali i ljudskosti prepoznala i cijenila.

Ovo nije samohvala, ovo je moj život i moj križ kojeg volim i žalim što učitelji puno stariji od mene nisu imali hrabrosti pisati autobiografsku dokumentarističku prozu o hrvatskome školstvu u vrijeme kada su radili, a koje bih pročitala prije nego uđem u učionice. Da je bilo takvih djela, sigurno bi mi puno olakšali. Da je unuka Mate Lovraka ranije objavila njegove rukopise o vlastitom učiteljevanju, puno bi mi pomogla i spasila me mnogih rana i razočaranja. No, zahvalna sam i na tome što je uopće dala to objaviti. Svakako svima preporučam Lovrakovu dokumentarističku prozu, njegovu "ispovijed", knjigu "Uzvišeno zvanje" o tome kako je njemu bilo biti mladim učiteljem u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskoga rata. Bože, koliko se i to siroče napatilo! Zamislite, njega, takvog predivnog intelektualca, Čovjeka i učitelja, narod je protjerao iz vlastitog sela! Njegovo rodno selo blizu je mog, podmetali su mu, zavidjeli, mrzili ga, linčovali, a sada se njime ponose! Zamislite licemjerja! Nisu bili u stanju uživati u tom plemenitom čovjeku dok im je zdušno služio i posvetio im svoj život. No, on je unatoč tome ostao predani učitelj i pravi intelektualac koji niti onda nije šutio, nego uporno budio narod i vlast. Jedva čekam da objave drugi dio, nastavak službovanja!

I upravo zato ja pišem. Ne želim da itko više u škole uđe nespreman i da mu prva iskustva budu bolna pa da imamo problem koji danas imaju mnoge razvijene države – nedostatak učitelja jer se ljudi razočaraju i bježe tamo gdje će ih se više poštivati, cijeniti i gdje će vidjeti trenutne plodove svoga rada. Želim da učenici imaju učiteljicu kakvu ja nisam imala, a kakvu sam od malih nogu sanjala.

Poludim kad mi onda učenici javljaju da im u zanatskim školama profesori već prvih dana govore i odnose se s omalovažavanjem kao da im njihov predmet ne treba jer će, eto, biti "samo majstori". Zbog ovoga će me mnogi napasti, ali suočimo se s činjenicom da učitelj može i mora dati puno više. Ima takozovanih "beznadnih slučajeva", ali su postali toliko brojni da definitivno više ne možemo kriviti druge faktore, nego se moramo pogledati u ogledalo i izvući i iz sebe i iz učenika ono najbolje. Tek tada smo zaista učitelji. Učitelj nije čarobnjak, ali je najbliže tome i pedagoški optimizam, maštu i vjeru nikada ne smije izgubiti. Kad ga izgubi, iz školstva mora otići, a ne se umrtviti i stagnirati jer stagnacija ne postoji nigdje u prirodi – ili rasteš ili truneš.

Nikada neću zaboraviti kada me jedan ravnatelj na razgovoru za posao pitao koji me učenici više motiviraju – nadareni ili oni "loši". Iako neću dozvoliti da mi nadareni pate i da ih ostali koče, mene daleko više pokreću i veći su mi izazov ovi drugi, brojniji, ovi koje moram "osvojiti", ovi oko kojih se moram potruditi, ovi koje moram "dići iz mrtvih", kojima moram pronaći "klik". Tada osjećam da zaista živim svoj poziv i da doprinosim ovom svijetu.

Ravnatelju se to nije svidjelo jer se radilo u elitnoj gradskoj školi koja je samo pumpala odlazak djece na natjecanja i hvalisanje tim podacima, što je potpuni promašaj odgoja i obrazovanja! Ne učimo da bismo se natjecali i uspoređivali bodove, nego učimo da bismo to znanje znali u životu primijeniti i ostvariti cilj koji imamo. Natjecanje nije i ne smije biti konačni cilj i jedino i konačno mjerilo uspjeha poučavanja, učenja i znanja. Osim toga, put do cilja je ionako daleko uzbudljiviji i važniji.

Još nešto. Prečesto si učitelji uzimaju zasluge za uspjehe nadarenih učenika. Iako je rad s njima bitan, svi geniji preživjeli su školski sustav i ostali su geniji, nisu ih uspjeli ubiti. Oni su jednostavno Božji dar. Oni su rođeni. Nisam ja nikome usadila dar, samo sam ga prepoznala i dalje njegovala. Leonardo Da Vinci, predivan svestrani renesansni Čovjek, nije proizvod školskog sustava, nije niti jedan od genija koji su nas sve zadužili svojim životima i svojim nesebičnim radom za sve nas. Benjamin Franklin također i svi oni geniji do čijih knjiga i autobiografija često ni ne možemo lako doći. Razmislimo malo o tome.

Rad oplemenjuje. Vratimo djeci ljubav prema radu jer oni se nisu promijenili – mi smo se promijenili. Mi smo im uništili prirodnu volju za radom i to radom rukama umjetno im nasadivši krive idole i uspjeh bez nesebičnog rada. Rad upravo to i jest – nesebični rad za druge, a ne za sebe. Ne radiš za ocjenu, nego da bi oplemenio svijet svojim plemenitim postojanjem, a onda rasteš i ti i predivno se samoostvaruješ.

Na ploču redovito pišem:

Rad = Dar

Rad je u školama postao kazna, učitelj kod kojeg se puno radi, osuđuje se, dok oni koji na nastavi "protrate vrijeme", a onda roditeljima poručuju da sami doma moraju raditi s učenicima, nikada nisu na meti osuda i to je isto ogroman problem. Kad bi se to sve uredilo i diglo na pravi nivo, rad u učionici bio bi pjesma, radost, čisti raj. No, ja sam učiteljica postala upravo zbog toga da svi učenici imaju jednaku šansu i da dobiju barem jednu cjelovitu odraslu osobu u svom životu koja od njih nikada neće dići ruke i zato ne samo da ne odustajem, nego sam sve jača.

Učiteljica je duhovna majka, druga i sve češće zbog dekadencije svih vrijednosti u društvu, i jedina prava majka, a mudra i zdrava majka ne hvali dijete ispraznim i nezasluženim komplimentima stvarajući tako male narcise kakve moderni pedagozi i psiholozi djeci često daju gurajući tako problem pod tepih, kad to dijete sebi uništava život ili drugima oko sebe, nego ga ispravlja i vraća na pravi put čak i po cijenu da ju to dijete u tom trenutku mrzi jer je rast bolan, ali nužan.

Spoznaja, shvaćanje i zahvala dolaze kasnije. Zdrav odgoj spašava život djetetu, a prezaštićivanje i nijekanje problema uništava dijete, često nepovratno. Učenici su željni zdravih oslonaca u životu, karakternih uzora, a ne relativista kakvima su okruženi i zbog kojih je sve veći broj samoubojstava djece i mladih jer lutaju dezorijentirani, bez pravog korijena i bez ikoga kome je uistinu stalo.

Screenshot / Youtube

Jesu li učitelji i profesori uopće adekvatno poštovani?

Nisam sigurna da se kritična masa učitelja javno bori za išta drugo osim za bijednih par posto povećanja plaće, a ostali šute i prepuni su abnormalne količine straha koja ne priliči intelektualcima, a još manje učiteljima.

U Rumunjskoj su liječnici tri puta prosvjedovali i to svaki puta za 50% povećanje plaća (i dobili svaki puta, dakle, više od 150% povećanje plaća!), a nisu se sramotili i dali potkupiti s ovih bijednih par posto više kojima se naši učitelji daju ponižavati istovremeno šuteći na zatvaranje tvornica, minimalac na kojem realni sektor izrabljuje svoje radnike čiju djecu mi poučavamo i šuteći na masovni egzodus čitavih obitelji. Da su učitelji ustali za narod kad je trebalo, nikada ne bi morali prositi ovih par posto povećanja plaće, niti bi imali tako nisko poštovanje u društvu.

Koji vam je bio najljepši trenutak u karijeri učiteljice?

Svaki trenutak u kojem vidim ili mi djeca sama dođu reći da duboko cijene i shvaćaju sve ovo o čemu ja u ovom intervjuu govorim, a takvih trenutaka je jako puno. Ipak, izdvojit ću jedan trenutak.

Došla mi je u školu majka učenika nakon što sam razredu na satu razrednika održala predavanje o radu, uzorima, razgovarala s njima i osvijestila ih. Nitko nije shvatio, čak su se podsmjehivali u početku, a poslije su ostali zamišljeni. Samo jedan učenik u zadnjem redu istegnuo je vrat, bila sam im tek tjedan dana na zamjeni, a oči su mu toliko sjale oduševljenjem da sam bila sigurna da se isplatilo jer jer barem on shvatio. Očekivala sam da će mi doći to reći, no, nije. Prevarila sam se, moram ovaj sat ponoviti, izgleda da je situacija gora nego što sam mislila. Dok sam tako razmišljala, isti ili odmah sljedeći dan u školu mi je došla jedna majka i zamolila razgovor zbog te teme. Ooo, ne, pomislila sam, još jedna koja svoju djecu uči da je raditi sramota pa će mi sad prijetiti jer djeci govorim da je rad dar.

"Ne znam odakle ste pali, ali od sveg srca sam Vam došla zahvaliti i zaželjeli Vam sve najbolje u životu. Moj suprug i ja smo privatnici, naša djeca doma rade, druga djeca im se rugaju zbog toga, čak i roditelji njihovih prijatelja prigovaraju nam da smo grozni roditelji jer vide da naših 10 automobila za servis koji imamo, naš sin sam pere i to s guštom jer smo mu rekli da neće zasjesti na direktorsko mjesto, već mora proći sve poslove u firmi i krenuti od nule da nauči cijeniti svakog radnika i da zna sve poslove, a ne provodi vikende vani, opijen do besvijesti, iako ga potičemo da izlazi, ali ne želi, kaže da s tim snobovima nema niti jednu zajedničku temu..." Raspričala se mama, a ja sam plakala. I od sreće i od tuge i od šoka što je to jedini zdravi primjer i što ga još zbog toga napadaju i ismijavaju, zamislite, "jer je viđen da pere aute", umjesto da se vucara po ulicama i kafićima i rasipa novac koji nije sam zaradio.

Odmah mi je ta mudra mama rekla da vidi da nisam čisti uhljeb, točno je znala da sam pročitala knjige koje su i njoj inspiracija u poduzetništvu i odgoju djece te mi je rekla da joj je bitno da mi kaže još nešto:

"Moj sin, a niti druga djeca, niti moj suprug i ja osam godina u ovoj školi nismo susreli ovakav životni odgoj. Leonardo je došao doma sav oduševljen i s vrata vikao:

"Mama, zamisli, danas je nova razrednica govorila sve ono što nam ti i tata doma stalno govorite!!! Znaš kako zanimljivo, predobro! Najbolji sat razrednika ikad!"

"Inače uvijek kaže da u školi ništa nisu radili i ne priča ništa. Odličan je učenik, nemamo nikakvih problema niti sa školom, niti s njime."

Ta mi je žena otvorila oči još brojnim drugim problemima u današnjem odgoju djece i u obiteljima i u školi – odgoju protiv rada, a ne odgoju za rad. Pošten rad.

Kakvi su današnji klinci, kako biste opisali genracije kojima predajete?

To su sve prezaštitnički odgojene generacije, plišane generacije koje materijalno naizgled imaju sve, ali su žedni i gladni Čovjeka i zdravog odgoja, dosljednog učitelja i dosljednog odgajatelja koji će jasno reći što je dobro, a što zlo, bez licemjernog i nepoštenog relativiziranja, siti su robota i birokrata. Kao što sam u prethodnim odgovorima navela – oni se nisu promijenili. Oni dolaze čisti. Oni koji njih odgajaju su se iskvarili i zato su nam djeca i mladi tako često nesretni, razočarani, govore mi da već do 4. razreda osnovne škole gube vjeru u pravdu i poštenje već unutar same škole, što je prestrašno i nedopustivo!

10 pitanja za...

učiteljica

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter