hrvati sasvim iskreno o svojim poslovima

Bili smo 'Jugoslaveni', 'Soroševi plaćenici' i 'uhljebi', a čuli smo i da 'To rade samo bogataška djeca, lijepe cure i pederi'


Mia Peretić
28.06.2019.14:00
Bili smo 'Jugoslaveni', 'Soroševi plaćenici' i 'uhljebi', a čuli smo i da 'To rade samo bogataška djeca, lijepe cure i pederi'
Ilustracija / Goran Mehkek / CROPIX

sažeto

Bankari, umjetnici, aktivisti i državni službenici otvoreno su rekli kako drugi katkad doživljavaju njihov posao. Reakcije nisu uvijek dobre


Mia Peretić
28.06.2019.14:00

Svi smo se u jednom trenutku u životu susreli s konceptom stereotipa: uvriježenim, nekad i do karikature pojednostavljenim uvjerenjima o karakteristikama određene skupine ljudi. 

Također, sigurno smo mnogo puta i sami bili predmet stereotipa po nekoj osnovi: bilo da se radi o nacionalnosti, vjeri, društvenom položaju, rodu, seksualnoj orijentaciji, fizičkom izgledu ili nekoj drugoj kategoriji.

Istom smo logikom u nekom trenutku i mi formirali određeni stereotip o nekoj skupini, što je zapravo sasvim normalno i samo po sebi nimalo loše dok ne poprimi negativne konotacije, kada se već pretvara u predrasudu i stvara plodno tlo za diskriminaciju.

Pa iako o stereotipima, a kasnije i predrasudama u Hrvatskoj najčešće govorimo u kontekstu spolnih, odnosno rodnih razlika i različitosti po pitanju nacionalnosti, do njih dolazi na svim razinama. Iako se nebrojeno mnogo puta pisalo o poslovnim stereotipima u kojima se nešto percipira kao žensko, a nešto kao muško zanimanje, oni se javljaju i mnogo ranije: prilikom percepcije radnog mjesta kao takvog.

Iznenadila sam se koliko reakcija izaziva riječ 'novinar'. Ne nužno pozitivnih

Nije mi se jednom dogodilo da je moje zanimanje nekome 'krivo sjelo'. Zapravo sam se i sama iznenadila koliko riječ 'novinar', opravdano ili ne, kod određenih, često meni do tada nepoznatih ljudi, izaziva podizanje obrva i blagu suzdržanost za koju jednostavno nisam vidjela potrebu.

Naime, radilo bi se o privatnim, neformalnim druženjima, izlascima na pivu, kavu ili štogod drugo. Dakle, isključivo o mom privatnom vremenu u kojem me moje zanimanje ne bi trebalo definirati. Tada se ne predstavljam: "Dobar dan, ovdje Mia Peretić, novinarka portala 100posto". Ne, tada sam samo Mia.

Upravo me ovo zaintrigiralo da ispitam susreću li se ljudi drugih zanimanja sa stereotipovima, i ako da, s kojima.

Počela sam, naravno, od 'svojih'.

ZANIMANJE: NOVINAR

STEREOTIP: pijanac, klik bejter, boem, njuškalo, huškač, Jugoslaven

Screenshot / Meme center

Kakav je to novinar koji ne pije?

Jednom sam prilikom izašla na piće s prijateljem i njegovim meni do tada nepoznatim društvom. Zapravo sam odlučila popiti kavu jer mi je baš trebala. Bilo je oko sedam sati poslijepodne, dakle pristojno vrijeme u kojem je, barem po pitanju konzumacije pića, društveno prihvaćeno sve, od turske kave, pive, do vina i koktela. Došla sam do društva, privukla stolicu i sjela za stol. Nakon kratkog predstavljanja, naručila sam kavu s mlijekom i već se našao jedan pametan:

"Kakav si ti to novinar koji ne pije". Naime, da objasnim, za stolom se pilo samo pivo, a ja sam rekla da mi se ne pije alkohol.

Isti je momak, očito ohrabren povećom količinom piva, u jednom trenutku, ničim izazvan, sa mnom odlučio podijeliti svu svoju frustraciju suvremenim svijetom, životom i postojanjem, pa tako i medijima. 

"Svi ste vi novinari isti, ja više portale ne čitam - pri tome mi nabrajajući sve jučerašnje naslove koje je upamtio - samo crnilo i negativa".

Na to sam ga pitala što bi on volio čitati i zamolila sam ga da mi nabroji neke lijepe priče koje je zapamtio, koje su ga oduševile. Tu je nekako zašutio, a ja si nekako mislim da je vrlo teško da baš ne postoji ni jedan svijetao primjer kojeg se dotični medijski kritičar s tri promila može sjetiti. 

Rušitelji države i aktivni Jugoslaveni

Osim da širimo negativu, društveni pesimizam, te da ločemo ko' smukovi, idući je stereotip, zapravo već predrasuda, da, ako već napišemo komentar koji je kritika nekog aktualnog hrvatskog događaja, mi zapravo radimo na rušenju ove države. Jer, očito, postoje neke teme koje se jednostavno ne dira, a novinar bi na njih valjda, sukladno tim komentatorima desnijeg opredijeljena, trebao ostati gluh, slijep ili nijem. 

I tako u nekim prilikama novinari najednom postaju aktivni Jugoslaveni i protudržavni element.

'O tome ne smiješ pisati'

Zadnji stereotip o novinarima, koji je možda i donekle točan, no ne baš tako, glasi kako su novinari vječno na zadatku. Drugim riječima, pred novinarima trebaš paziti što govoriš. 

Na jednoj večeri s prijateljicama razvila se diskusija o financiranju nekih institucija, na što je jedna od njih iznijela neke svoje slutnje kako se troši novac. No, kako zaključujem, ubrzo je shvatila da je rekla nešto što nije trebala, pa se okrenula prema meni i ozbiljnim glasom rekla:

"Ali o tome ne smiješ pisati".

U tom sam trenu ostala iznenađena jer sam bila pod dojmom da sam u izlasku, odnosno da ne radim. I priznajem, sve te informacije mi ostaju u glavi, nesvjesno ih procesuiram u neki folder s drugim zanimljivim informacijama koje bi jednom i mogle biti priča, no svakako nisam namjeravala izvaditi blokić, olovku ili paliti snimač s rečenicom:

"Možeš li mi to ponoviti u mikrofon?".

ZANIMANJE: PSIHIJATAR

STEREOTIPI: luđaci s kojima izađeš na pivo i vratiš se s dijagnozom

Screenshot / Thoughts of a Simple Citizen

Informacija da u današnje doba netko posjećuje psihologa ili psihijatra zaista ne bi trebala biti nešto što izaziva čuđenje, zgražanje ili negodovanje. Mnogi od nas u nekom trenutku shvate da su došli pred zid, te da se sami više ne mogu nositi s problemima ili izazovima u životu. I to je sasvim OK.

No, svejedno ćemo o tražiteljima pomoći razviti stereotip, ma koliko god on bezazlen bio. U najboljem slučaju, u glavi će nam se javiti mentalna slika rastrojenog pojedinca koji jeca na kauču uz desetke pobacanih papirnatih maramica, dok ga, zavaljen u naslonjač, s druge strane promatra i sve bilježi psihoterapeut ili psihijatar. Ako nam osoba pak kaže da uzima lijekove, mogli bismo ju, poputno nepravedno, zamisliti na nekom zatvorenom odijelu. 

I to je strana pacijenata, no što je sa samim psihijatrima?

'Kada kažem da sam psihijatrica ljudima postane nelagodno, misle da ih analiziram dok sjedimo na piću'

Ana je 33-godišnja liječnica koja upravo završava 5-godišnju specijalizaciju iz polja psihijatrije. Iako svoj posao voli i smatra vrlo zanimljivim, nakon napornog radnog dana samo želi uživati u svom slobodnom vremenu. No, kako tvrdi, nerijetko joj se događa da njezino zanimanje izaziva i pogrešnu vrstu interesa čak i izvan bolnice.

"Redovito mi se događa da u izlasku ili na piću ljudi koji sam tek upoznala nastupaju s velikom dozom opreza, čak primijetim da im je nelagodno nakon što čuju da sam psihijatrica. Dakle, gotovo svaki put čujem nešto poput 'Psihijatrija? O, pa sad smo u problemu, tko zna što ćeš zaključiti o meni, sad ćeš me analizirati' ili 'Sigurno imaš neku tekicu u koju sve ovo bilježiš'.

'Na pivu po dijagnozu'

Ana kaže da se ovdje radi o normalnim ljudskim strahovima. U njezinom slučaju, ljudi se boje da će s pive odšetati s dijagnozom. 

"Ljudi se onda najčešće prepadnu i više se kontroliraju. Priznajem, nekada su djelomično u pravu, zna se dogoditi da to možda i nesvjesno radimo. No, u većini slučajeva i kada smo vani, u društvu, ne prakticiramo psihoterapije".

Od svih mogućih reakcija, Ana izdvaja dvije najčešće:

"Kod svih se vidi blaga nelagoda, no jedna skupina to uspješno prevlada pa me ispituju o poslu, a druga skupina, u kojoj su oni koji imaju psihičkih problema, postane jako zaintrigirana jer žele da ih izliječiš". 

Što se pak percepcije u samoj struci tiče, Ana kroz smijeh kaže da se među liječnicima psihijatre, kao i kirurge, smatra pojedincima koji teže za moći, a katkad i kao 'luđake' liječničke profesije. 

ZANIMANJE: AKTIVIST / VODITELJ PROJEKTA U NEVLADINOJ ORGANIZACIJI

STEREOTIPI: ‘Sorošev plaćenik’, parazit na državnom proračunu, Jugoslaven

Screenshot / Socialintercourse.blog

Često se na spomen aktivista nekog tipa sjetimo vizualnog stereotipa osobe vezane za drvo koje brani od rušenja. Ili kako u prvom redu prosvjeduje protiv neadekvatnog bavljenja klimatskim promjenama. U svakom slučaju, ne zamišljamo osobu koja sjedi za uredskim stolom, radi od 8-4 i jedva čeka vikend da s prijateljima može tračati zlog šefa. Ruku na srce, često uopće ne zamišljamo da aktivisti nešto zapravo i rade. Osim što galame na nekim skupovima i redoviti su 'klijenti' policijskih postaja nakon jednog od privođenja.

Tamara je voditeljica projekta i dugogodišnja aktivistica u nevladinoj organizaciji koja se bavi ljudskim pravima. Najčešći stereotipi uglavnom se odnose na izvore iz kojih dolazi njezina plaća koju, kako ljudi obično smatraju, ne zaradi krvavo radeći.

'Soroševi plaćenici' i paraziti

"Pravilo je da čujem kako sam 'Soroševa plaćenica' iako Georgea Sorosa nikada nisam ni vidjela ni čula. Ni njegovu zakladu, ni njegov novac. Često zastupamo stavove koji u javnosti nisu popularni, posebno po pitanju migranata ili nacionalnih manjina. Stoga smo nerijetko Jugofili, Jugoslaveni i slična gamad koja zaslužuje da im inbox bude krcat uvredama, katkad i ozbiljnim prijetnjama. Zatim kreće ona dobra stara 'sve vas treba maknuti s državnog proračuna, nećemo vas financirati'. Ljudi istovremeno ne znaju da se mi u najmanjoj mjeri financiramo iz proračuna Republike Hrvatske. No, onda opet kreće argumentacija da smo 'strani plaćenici'".

Kako kaže Tamara, ovdje se više ne radi o stereotipu, već ozbiljnim predrasudama koje mogu imati nimalo bezazlene posljedice.

"Naime, mi smo konstantno u potrazi i suradnji za projektnim financiranjem koje je sukladno ciljevima naše udruge. I kada nađemo takvog donatora, slijedi mukotrpno pisanje projektnog narativa i razrada financija, projektna prijava i velike šanse da budeš odbijen. A taj bi projekt, primjerice, u nekom zabačenom selu mogao pomoći da mladi dobiju neku edukaciju, priliku za putovanje, učenje o različitosti. Sve su to dokazane metode kojima se uspješno bori protiv diskriminacije i povećava tolerancija u društvu. Mnogo puta sam na svoje oči vidjela razliku u odnosima neke podijeljene zajednice prije i nakon odrađenog projekta".

ZANIMANJE: Referent u državnoj službi

STEREOTIPI: uhljeb, otimač novaca, parazit na proračunu

via MEME

Marko je referent u poreznoj upravi, tamo radi već nekoliko godina. S porezom nema neke naročite veze jer ne radi u odjelu koji se time bavi. No, kako kaže, kada nekome kaže gdje radi, prve rečenice glase otprilike:

"Blago tebi, ti si se osigurao doživotno" ili "Baš si se dobro uhljebio".

'Pljuju po uhljebima, a onda kažu da bi se i sami uhljebili'

"Ljudi reagiraju svakako, jedni misle da smo najgori u državi i da nas se bolje kloniti. Nekad smo svi kolektivni krivci za propast malih poduzetnika i tome slično. Drugi pak misle da svaka osoba koja je zaposlena u poreznoj zna sve o porezu, pa tako i ja. Iako radim u sasvim stotom odjelu koji s time nema veze. Treći pak misle da si uhljeb po kojima zatim pljuju, no vrlo je zanimljivo da nakon nekoliko minuta i sami izraze želju da bi se i sami negdje uhljebili", kaže Marko.

Svoj posao ne doživljava niti pretjerano dobrim, niti pretjerano lošim. Kao i svaki drugi, ima svoje prednosti i mane. No, smeta ga percepcija da mu se radni dan sastoji od ispijanja kave, premetanja papira iz jedne ladice u drugu i odbrojavanja minuta do kraja radnog vremena.

"Ja svoj posao radim pošteno i odgovorno. Istina, rad u državnim službama drugačije je dinamike nego u privatnom sektoru. No, ja zaista imam posla tijekom svih osam sati".

ZANIMANJE: BANKAR

STEREOTIPI: lihvar, lovaš, kamatar

Screenhot / Memes Monkey

Zaposlenike banke često se percipira kao ljude koji su pogodili zlatni rudnik što se posla tiče. Na kraju, rade u instituciji kojoj je glavni posao novac, nešto čega većina ljudi nikad nema dovoljno, a kada ga imaju, žele ga još. Marijana je direktorica u banci više od trideset godina. Iako je njezina pozicija relativno dobra, kaže nam da se u svom radnom vijeku pošteno naradila, donosila vrlo odgovorne odluke, a nerijetko je na poslu bila do kasnih večernjih sati. I vikendom. 

'Vi u banci plivate u parama'

"Često čujemo rečenice poput 'Vi u banci imate para ko' blata'. A prava je istina da je plaća dvije trećine ljudi zaposlenih u baci ispod prosjeka Grada Zagreba, a jedne trećina ispod prosjeka plaće Republike Hrvatske. Drugi kažu 'Lako vama, malo posla, puno para, a nas derete s kamatama", neki su od komentara koje je čula tijekom svog radnog vijeka.

ZANIMANJE: SLOBODNI UMJETNIK

STEREOTIPI: lijenčina, boem, narkoman

Contemporary Artist Meme (2012) Garnet Hertz

Na spomen umjetnika u kontekstu zaposlenja, većina bi ljudi odmahnula rukom i rekla: 'Ma kakav rad, ja bi njima dao lopatu u ruke, da vide kako pošten svijet zarađuje'. Realno, slobodne umjetnike percipira se kao boeme koji kao vinske mušice zuje od premijere do premijere i tamo razgovaraju o nekim apstraktnim stvarima koje nitko normalan ne razumije.

Od umjetnosti žive samo bogataška djeca, pederi i lijepe cure'

Moj prijatelj, kazalištarac koji je zamolio da ostane anoniman, potvrdio je sve navedene stereotipe:

"Ljudi misle da ne radimo ništa i da se u kulturi i umjetnosti jako puno zarađuje. Imaju neku iskrivljenu percepciju da je sve to jako glamurozno, te da si ili na državnoj cici ili posao dobivaš preko kreveta. Također, znao sam se susresti s komentarima da sam pijanac, narkoman i da ne radim ništa, te da bi trebao potražiti pravi posao jer se od ovoga ne može živjeti. Odnosno, da od umjetnosti mogu živjeti samo bogataška djeca, pederi i lijepe cure sve dok se bogato ne udaju". 

No, kako mi povjerava, realnost je sasvim drugačija.

"Iza našeg posla stoji mukotrpan rad i velika neizvjesnost. Nekad posla ima mnogo, nekad čupaš kosu od brige kako ćeš platiti račune. Ja sam s time OK, to sam izabrao i ne bunim se. No, daleko je to od glamura o kojem ljudi pričaju".

hrvati

predrasude

stereotipi

radna mjesta

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter