Foto: ustaška Kontrola brakova

Javio nam se čovjek koji je u bakinoj torbici pronašao dokumente sa sablasnim procedurama za sklapanje braka u NDH za koje gotovo nitko ne zna. Povjesničar koji proučava NDH pojasio je o čemu se radi


Valerija Bebek
18.09.2019.16:00
Javio nam se čovjek koji je u bakinoj torbici pronašao dokumente sa sablasnim procedurama za sklapanje braka u NDH za koje gotovo nitko ne zna. Povjesničar koji proučava NDH pojasio je o čemu se radi
Privatna arhiva

sažeto

Dva dokumenta koje je slučajno pronašao čitatelj 100posto pokazuju što je sve morala proći njegova baka da bi se udala za njegova djeda


Valerija Bebek
18.09.2019.16:00

Nesvakidašnji dokumenti došli su do redakcije 100posto. Jedan čitatelj javio nam je kako je u generalnom pospremanju obiteljske kuće pronašao stare dokumente. Ništa neobično tu ne bi bilo da se ne radi o dokumentima na kojima se nalaze obilježja, pečati i biljezi Nezavisne Države Hrvatske. Dva presavinuta lista pronašao je jedan uz drugog u staroj bakinoj torbici. Ništa sličnog prije nije pronašao među obiteljskim dokumentima. Odlučio nam je poslati dokumente, jer ga je iznenadilo što je u njima pisalo.

Naime to su dvije svjedodžbe koje je njegova baka morala dobiti kako bi se mogla udati za njegovog djeda. "Moji svašta čuvaju, tako valjda i ovo. Pronašao sam dokumente u jednoj bakinoj torbici, tko zna možda je baka i zaboravila da to ima. Vjerujem da se to pronašlo za vrijeme SFRJ ne bi bilo baš zgodno", kazao nam je čitatelj D.V. Djed našeg čitatelja umro je daleke 1988., a baka 1995. Tako da ih o mnogo toga ne može pitati ništa.

Privatna arhiva

'Duševno i tjelesno zdrava za brak'

U liječničkoj svjedodžbi piše kako je baka neudata, ima 24 godine, kućanica je, a svjedodžba se daje u prilog molbi za stupanje u brak. "Duševno i tjelesno potpuno zdrava u porodici navodno niesu bolovali od duševnih i živčanih bolesti", spominje se da je i pregled krvi negativan te da nema prepreke za stupanje u brak. Ova potvrda je izdana 13. kolovoza 1943. u Zagrebu

Drugi dokument koji je bio presavinut zajedno s liječničkom svjedodžbom je uredovna svjedodžba koju je izdala Redarstvena oblast za grad Zagreb. Taj je list potvrđivao da je baka, pristigla iz Like u taj grad, bila moralnog vladanja. Ta je potvrda također išla u namjenu dobivanja dozvole za brak.

"Šokiralo me ovo, ispada kao da je baka imala neku bolest, ili netko u obitelji, ne bi dobili dozvolu za brak, možda ni mog tate ni mene ne bi bilo. Ne znam je li deda imao iste procedure, pretpostavljam da je, no njegovih dokumenata nema. Očito je baka ovo dobro 'spremila' budući da smo to pronašli u nekoj njezinoj torbici", ispričao nam je Darko.

Nikome baš nije jasno zašto su se vadile te potvrde

Za komentar smo pitali i nekoliko naših istaknutih povjesničara, jedan nam se ispričao da nije toliko detaljno proučavao NDH da bi znao komentirati. Drugi nam je rekao da pretpostavlja kako je to bila 'regularna procedura' koja je potrebna za stupanje u brak svakog državnog službenika u to doba.

"Od lugara, učitelja do vojnika, morali su svi ishodovati takve dozvole. To je ono što ja pretpostavljam. Tako je bilo i u Austro-Ugarskoj i u Kraljevini Jugoslaviji, a još neko vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. No za komentar trebalo bi dalje vidjeti što je radila baka, ili djed", kazao je drugi povjesničar kojeg smo pitali, ali nije želio davati službenu izjavu nego nam je rastumačio vjerojatni povijesni kontekst.

Privatna arhiva

"Očito su se vjenčali 1943., moj otac je rođen 1944. Tata je bio jedino njihovo dijete, nakon toga više nisu imali djece", kazao je D.V.

Što su njegovi baka i djed točno radili prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata ne zna previše, u jednom dokumentu piše da je baka bila kućanica, a u drugom da je bila radnica. Siguran je da su za vrijeme Jugoslavije oboje radili u Službi društvenog knjigovodstva. "Djed je radio u SDK, to je današnja Fina. Mislim da je i baka tamo kasnije radila. Moguće da je deda imao i neku državnu službu te im je zato trebala dozvola za brak. Ali svejedno mi je sumnjiv ovaj liječnički pregled", kazao je čitatelj u kasnijem razgovoru nakon što smo mu prenijeli što o takvim dokumentima kažu povjesničari.

Mnogo opsežniji odgovor dobili smo od britanskog povjesničara Roryja Yeomansa koji piše knjigu o svakodnevnom životu pod ustaškim režimom. Yeomans, iako nema nikakvih rodbinskih poveznica s ovim područjima godinama se bavi periodom Nezavisne Države Hrvatske. Za 100posto je kazao kako se s ovakvim dokumentima susreo prije nekoliko godina kada je započeo svoju disertaciju.

Krojenje moralnih vrijednosti u Endehaziji

"Nisam naišao niti na jedan zakon koji nalaže da muškarci i žene moraju imati ovakve potvrde i prilično sam uvjeren da ih je trebalo imati samo u većim gradovima, ne u gradićima ili selima. Pretpostavio bih da su i muškarci i žene trebali imati takav dokument iz niza razloga. Prvo, država je željela kontrolirati gdje se građani mogu seliti i bili su iznimno paranoični oko 'neželjenih elemenata' koji se doseljavaju u gradove. Dakle, ustaški režim je uveo stroga pravila protiv useljavanja u prazne nekretnine i slično. A ljudi koji su u gradovima boravili više od nekoliko dana morali su se registrirati kod vlasti", kazao je na početku razgovora za 100 posto Rory Yeomans.

"Ustaški pokret pokušao je također nametnuti normativno ponašanje svojim građanima u pogledu kako će se ponašati u javnosti, kako će kupovati i prodavati dobra (na primjer, nije se smjelo prodavati dobra ispod cijene koju je odredila država) i kakav će jezik koristiti, kako će se izražavati. Na primjer, korištenje valjanih pozdrava i da će prelaziti cestu na pravom mjestu. Ustaški režim htio je izmijeniti stavove i mentalitet javnosti zato su posezali za kontrolom svakog aspekta života, uključujući i seksualnost", kazao je britanski povjesničar.

Primjer koji je dao je jedan od prvih donesenih zakona prema kojem je izvođenje abortusa postalo zločin koji je mogao biti osuđen na smrt, a čak su i neke žene koje su se podvrgle abortusu osuđene na smrtnu kaznu.

Privatna arhiva

"Istovremeno zabranili su ponašanja poput skitanja i prošnje koje su se poistovjećivale s jugoslavenskom prošlošću. Prostitucija je još jedna aktivnost koju su zabranili. Kako je eugenika bila važan dio projekta ustaškog društvenog inženjeringa i zato što je ustaški pokret imao snažan katolički element bili su vrlo zabrinuti za suzbijanje i kažnjavanje seksualna odstupanja poput spolnih odnosa izvan braka, homoseksualnosti i slično", kazao je Yeomans.

Kontrola nad brakovima kako bi se rađala zdrava djeca

Što se samih brakova tiče, tvrdi britanski povjesničar, nisu postojali zakoni koji su zabranjivali međusobna vjenčanja Srbima i Hrvatima. "Čak i ako su neki aktivisti i ustaški ideolozi govorili protiv takvih brakova i djeca iz miješanih brakova doživljavala su diskriminaciju - pogotovo ako su očevi bili Srbi - i uvijek je bilo problematično za Srbe i Hrvate u brakovima", tvrdi povjesničar.

Brak je jedna od onih stvari nad kojim je ustaški režim pokušavao steći kontrolu kako bi osigurali da se samo ljudi koji su moralno i tjelesno zdravi vjenčavaju jedni drugima kako bi iz takve zajednice potekla zdrava djeca.

"Mislim da nisu nikad uveli ikakve formalne testove iako je bilo takvih prijedloga. Mislim da je to uvelike bilo provođeno da se dokaže kako niste imali veze s Komunističkom partijom, da nikad niste imali spolne bolesti ili abortus te da niste upleteni u protu-hrvatske aktivnosti. Zapravo je bilo vrlo lako saznati te stvari", objasnio je povjesničar u razgovoru za 100posto.

Nadalje, kaže nam kako je u početnoj, revolucionarnoj fazi NDH, ustaški režim pokušao uvesti nešto što su nazvali 'Ustaški brakovi', baš kao što su pokušali uvesti primjerice 'Ustaške ljekarne' i 'Ustaške dućane'.

Nakon što se uloga stranke smanjila pokret je pokušao postati više 'hrvatski', počele su nastajati ovakve inicijative da bi se nadzirali brakovi običnih građana na nacionalnim i eugenskim osnovama.

"Reflektirali su i paranoju oko političke aktivnosti građana u prošlosti i sadašnjosti kao i o njihovom moralnom zdravlju. Ova ideja da oni koji se žele vjenčati moraju dobiti svjedodžbe uvedena je 1943. kako smatram, u dosta kasnoj fazi režima nakon što su masovna ubojstva završila i režim je nastojao sve više policijski nadzirati živote običnih građana. Na ovakve dokumente naišao sam samo na području Zagreba, možda zato što je mnogo ljudi dolazilo tamo iz ostatka zemlje. Ali očekujem da je bilo pokušaja implementacije ovoga i u drugim gradovima poput Sarajeva i Varaždina. Mislim da je originalna ideja došla od Ministarstva pravde i religije, ali policija je imala zadatak da ga provodi", zaključio je naš sugovornik Rory Yeomans.

ustaše

NDH

dokumenti

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter