I dok hodam, putujem. Tako za sebe kaže Splićanka Lidija Jovanović-Marušić, jedna sasvim neobična umirovljenica u, dodaje, najboljim šezdesetim godinama, prepuna života i interesa. Vrijeme ispunjava slikanjem, skijanjem, planinarenjem, hodanjem, jogom, pisanjem i - a upravo smo je zato i kontaktirali - putovanjima. Putovati za nju znači živjeti. I upoznavati se.
- To je stanje povećane svjesnosti. Na putu se ne gubi vrijeme na trivijalnosti. Direktniji si, otvoreniji, iskreniji, učiš i upijaš i ono što u tekućem životu propuštaš i, što je najvažnije, spreman si se mijenjati. Bogatstvo koje stekneš tijekom putovanja je nematerijalno, ali trajno. To su uspomene i ljudi - objašnjava.
Putuje od mladosti, a s godinama ju je želja za novim odvela u desetke zemalja, među kojima i u Pakistan, iz kojeg se vratila nedavno. Dojmovi se, priznala je, još sliježu.
Iako su putovanja u jednom razdoblju njezina života, zbog drugih interesa, bila na počeku, znala je, kaže, da će ona uvijek biti dio spektra interesa koji će je pokretati. - Posljednjih 15 godina putujem intenzivnije i uglavnom na daleke destinacije. Pakistan je 59. zemlja koju sam posjetila - dodaje.
I njoj je pandemija pomrsila planove. Lani u ožujku vratila se s putovanja i odjednom, kaže, "zatvor". No, nije stala - prvo kratka putovanja pa višednevna po otocima i tjedan dana Istre u listopadu. U tom trenutku to joj je bilo važno kao da je otišla u Patagoniju, govori. A onda se cijepila i, kaže, poslala "vijest u svijet". Javila se prijateljima s prošlih putovanja s kojima je u kontaktu.
- Onda, idemo li u Iran? Kakav Iran, ide se u Pakistan, sjevernije, do Himalaja... Uvijek imam napisanu listu zemalja u koje bih željela otići. Pakistan je na toj listi, ali nije bio među prvih pet. Pakistan? Ok, možda čak i bolje. Ponekad nije važna zemlja u koju putuješ ili koliko god je važna zemlja, važni su ljudi s kojima putuješ. Ovaj put prevagnuli su ljudi - ispričala je ukratko kako je došlo do pustolovine u Pakistanu, u koji je putovala u organizaciji agencije Jungle Tribe.
Avantura je trajala dva tjedna. - Fokus je bilo putovanje prema sjeveru, prema Himalaji. To je ono što je pridonijelo odluci. Ipak je pandemija, treba biti razboritiji nego inače. Ići tamo gdje nema puno komplikacija iako su se mjere mijenjale svakodnevno. Ovo putovanje je garantiralo više vremena na svježem zraku, izvan civilizacije, distanciranje od ljudi, i zvučalo je veoma prihvatljivo i privlačno. Kada bih se inače odlučila za odlazak u podnožje Himalaje - kaže.
U Islamabad, glavni grad te egzotične i često kontroverzne zemlje, sletjeli su 18. travnja. - Teroristi, ekstremisti, činjenica je da su talibani nastali u Pakistanu, al-Qa‘ida je bila saveznik talibana... Dovoljno da pomislite je li to baš pametno i za mene. No, volim kombinaciju adrenalina i prirode. Na neki način sve je još dijelom istinito, ali ne čini to cijelu zemlju - govori. Dodaje da se Pakistan opet pojavljuje kao destinacija koju vrijedi posjetiti i da je vlada poradila na sigurnosti turista. Uostalom, predrasude padaju u vodu kad se sretneš s prostorom i ljudima. - Nema ljubaznijeg naroda na svijetu. Oni smatraju da su gosti Božji dar. Momentalno si uključen u taj pakistanski trenutak, razgovaraš s njima, svi se smiješe, hoće selfie, većina govori engleski... - prepričava prve dojmove.
Put ih je odveo mnogo dalje od Islamabada - među ostalim na Karakorumsku cestu, osmo svjetsko čudo zbog izazovne gradnje te najvišu autocestu na svijetu. Tom cestom slijedili su dio Puta svile, a putem do njihova krajnjeg cilja - baznog kampa za uspon na planinu Nanga Parbat - pratila ih je tirkizna rijeka Ind i pogled na snježni gorostas te, djelomično, prizori procvjetalog drveća. Sakura na Himalaji, prisjeća se.
- Vožnja po brdskoj, neravnoj, najužoj mogućoj cesti koju zovu i cesta smrti, koja izgleda kao da je samo prilijepljena uz bok planine, zahtijevala je hrabrost i izdržljivost. Sve se treslo, to je neravna šira staza, na mjestima udubljena, mjestimično odronjena. A i na najvećem njezinu dijelu može stati samo jedan džip pa mi se stalno motalo po glavi što ako netko dođe ususret. Mala nepažnja je dovoljna da se strmoglaviš 2000 metara dolje. Adrenalin puca - prepričava.
Nagledala se i ostalih čuda. Hunza dolina u regiji Gilgit-Baltistan, poznatija kao oaza mladosti i sjecište triju najvećih planinskih masiva, Himalaje, Hindukuša i Karakoruma. Tamo živi pleme Hunza, najdugovječnije na svijetu, s prosječnim životnim vijekom više od 110 godina. Zatim, viseći most Hussaini, najopasniji na svijetu, preko jezera Borit, samo jedan od mnogih sagrađenih od kabela, užeta i dasaka, a koji ljulja i najmanji vjetar, pa jezero Attabad, nastalo odronom jednog dijela planine, a i vidikovac na ledenjaku Hoper, na 2600 metara. - Uski strmi put koji vijuga planinom kao zmija, sivi makadam, nijedno drvo, tek pokoji usamljeni šetač ili penjač koji se nečujno približi i pažljivo prođe pored tebe. Slika ledenjaka me asocirala na satelitske snimke s Mjeseca. Pakistan je zemlja pogleda - tvrdi.
Put ih je vodio i sve bliže i bliže Fairy Meadowsu, u podnožju Nanga Parbata, devete najviše planine na svijetu od 8126 metara, zloglasne "planine ubojice". "Per aspera ad astra" bila joj je, kaže, prva pomisao kad je kročila u tu dolinu na visokih 3300 metara, djelomično prekrivenu snijegom. Idući dan slijedio je i sam uspon do kampa Bayal koji je na ruti za sam Nanga Parbat. Uspon nije pretjerano težak, no zahtijeva izdržljivost - neprekidno se penješ, zrak je sve rjeđi i sve se teže diše.
- Gledali smo u devetu najvišu planinu na svijetu, drugu najvišu u Pakistanu nakon K2. Cijeli krajolik je bio pod snijegom. Bijelo. Neobično bijelo. Vrhovi okupani suncem. To prirodno, najveće platno povremeno je mijenjalo sliku zbog otapanja snijega. Komadine snijega su se odvajale i u slapovima klizile planinom proizvodeći brdo snježne prašine... Iz neposredne blizine čak se čini i da bi se moglo popeti na vrh. Prošli su mi žmarci tijelom - prisjeća se, a zatim dodaje da su za kraj pakistanske avanture posjetili Peshawar, grad cvijeća.
Zanimalo nas je kako se pripremala za put. Lidija objašnjava da je pila probiotik, ponijela je putnu apoteku i vjeru da joj se neće ništa dogoditi. Najvažnije je biti pozitivan, tvrdi. Iako se cijepila, trebala se testirati kako bi ušla u Pakistan, ali i za transfer preko Turske. Jedino što je trajalo malo dulje bio je proces dobivanja vize.
A fizička spremnost, pitamo je. - Nadmorska visina može biti problem. Tamo sam zaključila da mi je sve što inače prakticiram omogućilo izdržljivost, ali uspon je uspon. U dobroj sam formi, skijala sam na ledenjacima visine više od 3000 metara, iskreno, bila sam i mlađa koju godinu, ali ovo je nešto potpuno drugo. Osjećala sam teškoće s disanjem kad smo se počeli penjati iznad 3000 metara. Iako, već drugi dan penjanja, tijelo se prilagodilo - tvrdi.
Za kraj, inspirirani njezinom energijom i zaljubljenošću u život, pitamo je ima li neku poruku za one koje vuku putovanja, no nikako se da odvaže. Ima ih nekoliko. - Ne pravite kompromise sa sobom, vi ste sebi sve što imate; nikad nije kasno za stvaranje uspomena i za kraj, narodna: more ne možeš prijeći zureći u vodu - kaže, a zatim nabraja buduće želje - treking na vulkanu, Iran, Etiopija i Patagonija.
