Ivana Blažoti Mijoč (33), beauty blogerica i jedna od prvih vlogerica u Hrvatskoj, posebno poznata po svojem make up tutorialu na bednjanskom koji je postao viralan na svom je Instagram profilu gdje ima više od 65.000 pratitelja odlučila hrabro progovoriti o borbi s čestim psihijatrijskim poremećajem koji ima 2 do 3 posto svjetske populacije.
- CD, OKP ili opsesivno-kompulzivni poremećaj nije simpatična navika slaganja lakova za nokte u boji uz hashtag #ocd – započela je Ivana, jedna od najpoznatijih hrvatskih YouTuberica, svoju objavu u startu pojašnjavajući bolest koja se često iz potpuno krivih razloga glorificira na društvenim mrežama.
- OCD je čudovište koje vas prati u stopu, tjera vam strah u kosti i govori vam da će se, ako ne napravite još jednu provjeru, dogoditi nešto strašno. Poput nesreće, eksplozije, smrti, gubitka voljene osobe. Pa onda napravite još jednu provjeru. I još jednu, za svaki slučaj. Iako znate da strah nema objektivno uporište i to vas dovodi do ludila – objašnjava.
Ivana je magistrica informatike iz malog zagorskog mjesta Bednja, koja je nakon nekoliko godina rada u korporacijama, sreću pronašla u vlastitom biznisu i stvaranju vlastite zajednice pratitelja.
- Ponekad u provjeravanju protratite sate, ponekad vas strah i provjeravanje toliko umore da nemate snage. Za hranu, igru s djetetom, odgovaranje na poruke i mailove, ustajanje iz kreveta. Stvari koje ljudi oko vas odrađuju malim prstom – govori Ivana koja je majka jednogodišnjeg Lennoxa, a suprug Dražen u ovoj borbi s bolesti joj je velika potpora.
- Ponekad smrt djeluje kao oslobođenje, barem na nekoliko sekundi u vašim mislima. Koje vam postaju najgori neprijatelj, gori od svih hejt komentara na okupu. Nekad imate sreće pa dijagnozu dobijete brzo. Nekad je dobijete nakon 10 godina skrivanja strahova iza instagramičnih fotografija i osmijeha na vlogovima koje ste već toliko dobro uvježbali. Jer život ne čeka. Ali - ima nade. Jer kad ga otkrijete, naučite i kako ga ukrotiti. Ne, OCD čudovište ne nestaje, ali ga naučite prihvatiti i izdvojiti. Jer ono nije vi, ono je samo vaš pratitelj, vaša sjena. Ponovno učite uživati u malim stvarima za koje, kada je sjena bila puno veća, niste imali snage. Osmijeh vašeg djeteta postaje blistaviji, a vaše srce veće – ispričala je Ivana poentirajući za kraj:
- Psihoterapija nije bauk. Život u sjeni jest.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u skupinu anksioznih poremećaja, a karakteriziran je pojavom opsesivnih misli i kompulzivnih radnji. Ljudi koji pate od ovog poremećaja shvaćaju iracionalnost svojih postupaka i doživljavaju ih neugodnim, ali ih ne mogu spriječiti. Shodno tome, svi aspekti života mogu biti zahvaćeni (posao, škola, međuljudski odnosi), a mnoge aktivnosti ograničene.
Glavno obilježje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije, najčešće u kombinaciji jednih s drugima.
Opsesije su misli, osjećaji i ideje kojima se pacijent ne može oduprijeti, a istovremeno ga čine tjeskobnim. Kompulzije su svojevrsni odgovor na opsesije i pokušaj da se smanji tjeskoba. Iako je svjestan nesvrsishodnosti ovih radnji, pacijent ih ne može kontrolirati. Najčešće opsesije povezane s opsesivno-kompulzivnim poremećajem su strah od zaraze, patološka sumnja, nametajuće misli te sklonost simetriji.
Treba naglasiti kako se ne može svako provjeravanje proglasiti kompulzijom. Mnogima se, naime, se može dogoditi da se vrate i dva puta provjere jesu li zaključali vrata ili isključili glačalo. To je bezazleno provjeravanje za razliku onog koje mori osobu oboljelu od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ona se ne može oduprijeti ovim opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama iako su svjesni njihove iracionalnosti, na ovakve aktivnosti troši najmanje jedan sat dnevno, a k tome, bavljenje opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama bitno narušava njihovo svakodnevno funkcioniranje.
Svim osobama koje prepoznaju simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja se savjetuje konzultacija sa stručnjacima. Rješavanje problema na svoju ruku se ne preporučuje jer se situacija može dodatno pogoršati. Iako opsesivno-kompulzivni poremećaj ima kronični tijek i traži dugotrajno liječenje, adekvatnim terapijskim pristupom tegobe pacijenata se mogu znatno umanjiti.
U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa.