Jasno, kao i svi, podnio sam ovu vijest jako teško, bez obzira na njegovu već dugu borbu s teškom bolešću. Zadnji put bio sam s njim prije 15-ak dana, pričali smo, ali bio je dosta loše. Bilo čija smrt utječe na ljude, a Ćirina pogotovo teško pada, svima nama. Ipak, on je bio na jedan način dio i moje karijere, ali i života, zato mi je teško.
Te, sada već davne, 1982. godine bio je poput našeg velikog vođe, to mi je prvo sjećanje na tu slavnu godinu. Držao je red, čvrsto je vodio našu momčad. Bio je to i njegov i naš početak za velike stvari koje su došle u budućnosti. Teško je riječima uopće opisati taj naš uvodni period, jednostavno se složila takva međusobna sinergija između njega i igrača od prvog susreta i prvog treninga, sve je išlo vrlo lako, "kliknuli smo". Na jedan način, kada je stigao iz Švicarske u Rijeku, pa onda i u Dinamo godinu kasnije, bio je nepoznanica gotovo svima nama. Nismo znali što možemo očekivati. Bez obzira na to što je u Švicarskoj imao veliku karijeru, radio ozbiljne rezultate, međutim, ja sam u tim godinama bio još mladi igrač, nisam previše niti mogao razmišljati o novom treneru. Samo sam se nastojao što više truditi, izboriti, nametnuti mu se, kako bih što više igrao, jednostavno sam morao slušati i upijati sve njegove riječi. Nije možda došao kao neko veliko, zvučno ime na klupu našeg kluba, ali onda je napravio jako velike rezultate.
Čim je došao, sve je krenulo. Od prvog dana, od one Dinamove turneje u Australiji, legao nam je njegov poseban pristup i način rada, ali i njegova uvijek neizbježna disciplina. Pogotovo taj njegov specifičan odnos, bilo je uvijek velike discipline i sve se znalo, tko šta radi, ali je bilo uvijek i vremena za zafrkanciju i opuštanje. Tu nas je odmah pridobio i mi smo to objeručke prihvatili, tu je bio zapravo ključ svih naših uspjeha.
Gdje ga smjestiti u povijest našeg nogometa? Bio je veličina u svakom slučaju, u svakom trenutku. On nas je zapravo promovirao, udario je glavni pečat na slavnu generaciju Dinama ‘82, na prvi naslov kluba nakon dugo vremena, ali isto tako, udario je pečat na sve ono što je kasnije radio u karijeri. Trasirao je put reprezentaciji za buduće pothvate brončanom medaljom 1998. u Francuskoj, nakon toga Hrvatska je konstantno bila prisutna na velikim natjecanjima, bilježila velike i važne rezultate, osvajala nove medalje. Ostavio je velik i neizbrisiv trag u hrvatskom nogometu, ako ne i najveći.
Što reći na kraju, osim - hvala mu na svemu što je napravio. Ćiro je bio jedan jedini. Neponovljiv.