Na 70. godišnjicu mature generacije 1951./52. Vera Marčelja i Zlata Posarić ove su srijede do svoje škole u Kušlanovoj ulici došetale pješice. Njih dvije i Koraljka Kos, koju je dovezla kćer, sve su 'zrihtane' čak i prije dogovorenih 11 sati došle pred stepenice svoje III. gimnazije u Zagrebu. Sa savršenim frizurama, biserima oko vrata i svilenim bluzama ukrašenim broševima, odmah je bilo jasno da je povod svečan.
Izgrlile su se srdačno s 'dečkima' iz razreda, Vedranom Cvitanićem i Živkom Miladinovićem, koji su se sjetili da su visoki jablanovi u dvorištu škole baš posađeni sredinom '40-ih godina prošlog stoljeća, kad su krenuli u svoj B razred. Bilo je to potpuno drugo vrijeme, taman je završio 2. svjetski rat.
"Osnovnu školu smo imali po podrumima, nastava je bila u dvorištima, na livadama. Gdje smo stigli. Imali smo stolčiće i na koljenima smo pisali. Tada je bila mala matura i u današnjem 5. razredu se kretalo u gimnaziju. Kad je vojska otišla i nama je počela nastava, ova zgrada je bila uništena, prljava. Imali smo radne akcije, mi smo čistili ove prozore u hodniku", pokazuje nam Vera Marčelja, koju kolege iz razreda nazivaju svojom kroničarkom jer se svega sjeća. Ona ih i okuplja svake godine. Na papiru ima popis učenika, a na njemu je označeno tko je još na ovom svijetu. Kako vrijeme neumoljivo ide, ovaj poseban razred u kojem je maturiralo 52 učenika, broji šest živih. Od njih jedino Silvije Bruck nije uspio doći jer je imao operaciju kukova.
Zanimljivo, u razred su išli i jedan Eugen Kvaternik i Ante Starčević.
Mnogi iz razreda, prisjećaju se naši sugovornici, imali su respektabilne karijere. Čak ih je devet završilo Medicinski fakultet, a Koraljka Kos je akademkinja.
Na pitanje tko je bio najbolji đak, svi se slažu da je to gospođa Kos, a ona se veselo smije.
Izuzetno bistra gotovo 90-godišnjakinja diplomirala je povijest glazbe na Muzičkoj akademiji, a studirala je i povijest umjetnosti i njemački jezik na Filozofskom fakultetu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani (1967.), usavršavala se u inozemstvu (Velika Britanija, Njemačka – stipendija Zaklade Alexander von Humboldt). Od 1970. predavala muzikološke predmete na Odjelu za muzikologiju i glazbenu publicistiku zagrebačke Muzičke akademije, bila je redovita profesorica od 1984. do umirovljenja 1994. godine, a od 2014. profesor emeritus.
Vedran Cvitanić, iako je u školi nekad bio fakin, bio je ugledan liječnik. Sad je već u mirovini 20 godina, a kaže nam da mu je bilo žao kad se morao umiroviti jer je još mogao puno dati.
"Sad sam već počeo hlapiti", govori nam kroz smijeh, iako se to ni po čemu ne bi reklo. I danas zgodnom visokom muškarcu u odijelu nikad ne bi rekli da će uskoro ući u deseto desetljeće života. Svi 'bekavci' s kojima smo razgovarali iznimno su britki i mladenačkog uma, a posebno su se razveselili kad su sjeli u klupe u svom starom razredu na prvom katu.
"Imali smo ladice ispod klupa, koje su bile drvene. U njih smo umetali pisma", vrckavo se prisjeća gospođa Zlata. U razredu je i bilo nekoliko školskih ljubavi, ali nijedna se nije održala.
"O da, bilo je tu simpatija... Ali o tome se ne priča", dodaje gospođa Vera. Njih dvije i nakon srednje škole ostale su nerazdvojne jer su skupa studirale Filozofski fakultet i obje su svoj radni vijek provele kao profesorice.
Gimnazijalci s kraja '40-ih ipak se nisu puno razlikovali od današnjih, ispričali su nam. Osim što su marljivo učili, znali su pušiti u wc-ima, a neki su i markirali s nastave.
"Dečki su malo fulirali", govori ženski dio razreda.
Tako su jedan školski dan zamijenili utakmicom Dinamo - Hajduk.
"Sutradan razrednik nas muške složi i pita: 'Gdje si ti bio?' I ja si sad mislim reći da sam imao temperaturu, reći ću da me je boljela glava. Štogod sam ja smislio, drugi su već rekli. Digne me i pita: 'Cvitanić, di si ti bio?'. Odgovorim: 'Koza nam se tjerala pa sam ju mor'o voditi pod jarca'", prisjetio se Vedran Cvitanić. U to vrijeme su, naime, mnogi imali domaće životinje tako da ta isprika i nije bila čudna.
Vikendima su išli na plesnjake, a omiljeni su im bili u Glazbenom zavodu i u Fijanovoj. Izlazak je trajao do 22 sata.
Naši sugovornici jedino se nisu uspjeli dogovoriti oko toga gdje su bili na maturalcu.
Gospodin Živko živopisno je ispričao kako su bili na fenomenalnom putu u Dubrovniku dok se Vera sjeća da su bili na Hvaru.
"Verice, ma nije, u Dubrovniku smo bili. Bilo je fenomenalno. Pjevali smo, družili se i lijenčarili. U to vrijeme se nije pilo", prisjeća se Živko. Vera sliježe ramenima, ali se ne protivi. Tko bi se više i sjećao svega?
U razredu nikada nije bilo svađa, a iako ih je bilo puno, svi su se uvijek izvrsno slagali. Za to je bilo zaslužno i njihovo dvoje razrednika, prvo je to bio Dane Smičiklas, a kasnije im je bila profesorica hrvatskog Brigita Jelić.
Maturalna večer tad nije bila u modi, ali su to nadoknadili u godinama kasnije, na svaku godišnjicu družili su se po restoranima. Dolazili bi i kolege koji su odselili iz Zagreba. Voljeli su ići 'Kod Šime' na Kvaternikovom trgu, a ovaj put su se odlučili za Kaptolsku klet gdje su išli na ručak. Zato smo ih ostavili da sami dalje prebiru po uspomenama sa željom da se opet vidimo u istom broju i na 75-godišnjici.