Imala je bijelu haljinicu, a po njoj se prostiralo puno malih cvjetića, na nogama su joj se nalazile bijele čarapice i lakirane crne cipelice, kupljena je u Borovu koje je tada proizvodilo igračke, a uz nju je cijeli život. Ovako je kolekcionarka Silvija Štancir iz Koprivnice opisala svoju najdražu lutku.
„Kao curica od deset godina stradala sam u teškoj prometnoj nesreći i bila sam jako dugo u bolnici, a čak sam deset dana bila i u komi. Nakon što sam se probudila tata me upitao imam li kakvu želju. U bolnici sam bila vrlo usamljena pa sam ga zamolila može li mi kupiti jednu lutkicu da mi pravi društvo i drugi mi ju je dan donio“ ispričala je Silvija.
Tada joj ni na kraj pameti nije bilo da će jednoga dana postati kolekcionarka lutaka, no iznimno je ponosna na sebe što ovu posebnu čuva već nešto više od 30 godina.
„Ovu lutku ništa ne može zamijeniti jer je u najtežim trenutcima bila tu za mene, tješila me i bila je moja najbolja prijateljica. Kad sam se odselila u Njemačku išla je i ona, a kad sam se vraćala kući također je bila u kovčegu“, prisjeća se Silvija
Nakon godina korištenja i igranja lutka je ostala bez svojih cipelica i haljinice no Silvija se pobrinula i za to. Njezina joj je prijateljica sašila zelenu svilenu haljinu s plavom pregačom.
„Danas se ta lutka nalazi u sobi moje kćer koja je upoznata s njezinom pričom, nadam se da će ona ostati kao moje nasljeđe za unuke i praunuke kada mene više ovdje neće biti“, podijelila je svoje želje.
Kako je sve počelo
Uz ovu posebnu lutku Silvija ih danas u svojoj kolekciji ima dvjestotinjak, a svaka je, kako kaže, na neki način unikatna i ima vlastitu priču. Skupljati ih je krenula sasvim nenadano prije četiri godine, a sve je pokrenula njezina kćer.
„Moj je hobi intenzivno krenuo rasti kad je počelo ludilo s LOL lutkicama koje je skupljala moja kćer. Mene su te male lutkice s posebnim dodatcima baš fascinirale tako da je ona skupila 80 komada i onda je rekla da je dosta, a ja sam skupila još jednu kolekciju i krenula u potragu za drugim lutkama“, objasnila je Silvija trenutak kojim je njezina avantura započela.
Danas obožava stare i retro lutke, a kako kaže već kao mala je voljela bebe i stalno se s njima igrala no onda ih nije imala tako puno, prisjeća se da ih je bilo svega tri ili četiri.
„Kada sam bila manja, kao obitelj nismo imali puno mogućnosti. Lutke su bile jako skupe i nije bilo toga da djeca imaju punu sobu igračaka kao što je to danas slučaj. Bebe su tada bile veliki luksuz te nisam mogla dobiti sve što sam htjela i možda se od tuda isto rodila moja fascinacija starim lutkama jer si ih danas mogu sama priuštiti“, prisjeća se Silvija.
Lutku s kojom je započela sada već veliku kolekciju prvo nije kupila za sebe već kao poklon za svoju kćer, a kada je otvorila paket dočekalo ju je veliko iznenađenje.
„Prva lutka iz moje kolekcije bila je jedna crnkinja, našla sam ju na jednoj stranici i došla je iz Njemačke te je velika oko 30 centimetara. Žena koja ju je prodavala u ponudi je imala još jednu. Ona je bila umjetnički napravljena i vrlo slična pravoj bebi no bila je skuplja stoga sam rekla da ću štedjeti i nju naknadno kupiti ako će je još biti“, prisjeća se Silvija početka svoje kolekcije te nadodaje kao je nakon stizanja paketa bila šokirana jer je on sadržavao obje lutke kao poklon zahvalnosti.
Njezine lutke većinom dolaze iz Njemačke jer kako je primijetila tamo je više ljudi koji se bave ovim ili sličnim hobijima, dobivene su ili kupljene preko eBaya, raznih oglasa ili stranica na internetu no neke iz svoje kolekcije pronašla je i u Hrvatskoj.
„Volim ići na sajmove rabljene odjeće odnosno na buvljake i tamo znam naići na starinske lutke. Baš na početku kolekcije sam našla jednu staru preko 80 godina. Ona me oduševila i zatim sam počela na internetu pretraživati imena, godine, način izrade i porijeklo tih lutaka“, ispričala je Silvija te istaknula kako je zbog toga naučila puno o izradi starih lutaka te da ih može raspoznati po žigovima na vratu.
Kako kaže triput je prošla kraj nje, a ona kao da ju je dozivala i govorila nećeš li me valjda ostaviti ovdje pa ju je odlučila kupiti.
„Drago mi je da sam ju kupila i baš je posebna. Prije 80 godina su se lutke radile od papira i na njoj se vide ostatci papira koji se namakao u posebnom sredstvu i zatim su se formirali oblici, proces je bio sličan kao kod izrade kuće od blata“, ispričala je te dodala kako je lutka malo popucala no da su njoj ti ožiljci prošlosti vrlo simpatični.
Poseban projekt
Uz ovu četiri najstarije lutke koje Silvija posjeduje imaju više od 100 godina, sada su na popravku, a kako kaže svaka toliko stara lutka i mora imati tragove oštećenja jer to samo pokazuje godine i život koji je ona proživjela.
„Popravlja ih moja prijateljice, njihove ruke i noge su vezane posebnim gumama i za njih treba imati vrlo mirnu ruku, a ona je radila prije u bolnici tako da joj ovo nije problem“, rekla je.
Restauracija ovih lutaka od kojih je jedna također izrađena od papire i presvučena posebnom masom, a druga je jedna od onih u širokim haljinama koje su se nekada obavezno nalazile na krevetima baka iznimno joj je drag projekt, a s gospođom koje joj ih je poklonila ima posebnu vezu stoga ju želi usrećiti.
„Lutke sam slučajno našla u jednom oglasu koji je stavila gospođa iz Zagreba, ja sam joj ispričala priču o svojoj kolekciji i ona je odabrala mene da mi ih pokloniti. To su lutke od njezine pra pra bake možda još iz Drugog svjetskog rata. Obećala sam joj da ću ih obnoviti i obući ih u stilu kakav je bio nekad“, rekla je Silvija presretna što se gospođa odlučila baš za nju.
„Ona mi je poslala sliku svog pra pra djeda obučenog u mornara stoga sam joj ja obećala da ću jednoj od lutaka nakon popravka dati sašiti mornarsku haljinu, a drugoj mornarsko odijelo“, podijelila je Silvija svoj plan za posebne lutke.
Ističe kako posebno šivanje odjeće inače ne prakticira jer u svojoj kolekciji već ima puno krpica iz 50-ih i 60-h pa kada kupi neku bebu koja nije odjevena lako ju obuče u neku od tih kombinacija koje je pronašla na sajmovima ili preko interneta. Nekad je kupovala svaku lutku na koju je naišla no danas je malo izbirljivija.
„Došlo je vrijeme kada se na sajmovima više ne možeš s trgovcima dogovoriti oko cijene, uzmi ili ostavi. Nisam više fanatik pa da moram imati svaku lutku, na početku je bilo tako, a sada mi se lutka mora baš svidjeti kako bi ju kupila“, priznaje Silvija.
Sklapanje novih prijateljstava
Zbog svojeg je hobija upoznala predivne ljude s kojima je i dan danas u kontaktu i dobra prijateljica, mnogi joj od njih pomažu.
„U kontaktu sam s jednom gospođom Olgom, ona u Beogradu ima svoj muzej starih lutaka. Kada ima nekih pitanja odmah ju zovem i pitam za pomoć na primjer kada mi je na jednoj lutci falila ruka pitala sam ju ima li ih možda ona u skladištu i vrlo rado mi ju je dala“ ispričala je Silvija te nadodala kako lutka ne popravlja sama, ona kako kaže sanira samo sitnice kao što je krpanje perika lutkama koje nemaju šivanu kosu.
Što se same kupnje lutaka tiče ističe kako nema nikakvih negativnih iskustava, samo pozitivna, a brojni ju prodavači znaju ugodno iznenaditi.
„U sjećanju mi je ostao jedan gospodin koji je prodavao meni posebno drage tri lutke ostale od njegove majke. Zamolila sam ga može li mi ih sačuvati do plaće, no on je napomenu kako će mi ih poslati odmah pošto odlazi u bolnicu na duže vrijeme, a ja neka mu platim kada mogu da mi on vjeruje“, prisjeća se.
Njezina kolekcija, kako kaže nije za svakoga, a mnogi ju smatraju jezivom no kolege na poslu i članovi uže obitelji podržavaju njezin hobi i ljubav prema ovim, njoj posebno dragim, igračkama.
„Kada kolegicama na poslu pokažem slike lutaka znaju reći da ih hvata i prolazi jeza te da nisam normalna, ali sve je to u šali. Imam jako veliku podršku obitelji, muž pogotovo cijeni moj hobi, kupuje mi lutke ili me vozi gdje treba kako bi ih pokupila“, rekla je zahvalna Silvija.
Planira otvoriti muzej
Obitelj ju je zamolila da svoje lutke smjesti u jednu prostoriju tako da su one mjesto našle u jednoj sobi. Kako ih je puno Silvija ne čisti svaku posebno, ali onima delikatnijima posvećuje više pažnje.
„Imam par izrazito osjetljivih lutaka koje su odjeven u lanene tkanine ili narodne nošnje. Njih skidam svaka tri mjeseca i ručno im operem odjeću kako se ne bi oštetila u mašini“, pojasnila je Snježana.
Uz lutke skuplja i obnavlja razne gumene igračke, a posebno mjesto u srcu joj zauzimaju one marke Disney. U kolekciji ima figuru Mickeya Mousea iz 1964. godine u originalnoj boji što je dosta rijetko i vrijedno. Za svoju kolekciju ima velike planove.
„U dvorištu imamo obiteljske zgrade te mi je želja da ih za par godina pretvorim u muzej u kojem bi izložila sve svoje lutke. Planiram ih grupirati po starosti i imenima. Najveća mi je želja da muzej obilaze djeca i to potpuno besplatno kako bi upoznali ono s čime su se igrale njihove mame i bake“, završila je radosna Silvija.
Zbog financijskih ulaganja ovaj će projekt pričekati još koju godinu, a kako kaže glavni cilj joj je održati tradiciju starih igračaka. Želja joj je proširiti kolekciju, a ističe kako bi bila zahvalna za svaku lutku koja joj se pokloni i izbjegne bacanje u smeće.