U četvrtak izjutra zaputio sam se kroz samo srce zagrebačkog donjeg grada do Planićeva nebodera na uglu Bogovićeve i Gajeve da bih ondje u polukatu drugi put pogledao izložbu fotografija o Gradskom orkestru Stolac, s njezinim autorom, Sarajlijom, a zapravo znamenitim Parižlijom Milomirom Kovačevićem Strašnim.
Zagreb se valjda zbog jesenskog ugođanja ili jutarnje svježine doimao dosta dobro, pa ipak sam se, sigurno zbog pariške poveznice, sjetio očaja Bele Krleže kada se početkom tridesetih vratila iz Pariza, pa se kroz Preradovićevu i Bogovićevu zaputila mami na ručak u Đorđićevu, a ulice su je “prenerazile”, Zagreb je tako “mali, mali”. Mladu glumicu, koja je osjetila žamor velegrada, iz Pariza tješi suprug, koji je ondje ostao tražiti prolaz u tu drugu dimenziju, a već je vičan povratcima na zagrebačke kolodvore: “Tako se čovjek liječi od savršeno suvišne i potpuno neopravdane nostalgije.”
Kada je u Parizu, u koji je otišao nakon sarajevske apokalipse, pronašao prolaz u Louvre, i to noću, pa su njegove sjene, koje su po definiciji crno-bijele, postale senzacija, Strašni je taj neobični a veliki svijet izložio gradu – Stocu.
Pariška izložba
Nije teško zamisliti kako je izgledalo otvaranje te stolačke izložbe, sve dok za autora neočekivano izvana nisu doprli zvukovi Ode radosti, u kojoj se inače govori o tome da će “svi ljudi biti braća”. Te su se večeri kapelnik stolačke glazbe iz garaže i luvranski fotograf dogovorili o tome da taj orkestar učini veliki korak i sa svojim instrumentima, u odorama iz luksemburškog Remicha (!), pokuša ući u utjecajnu parišku galeriju Fait & Cause, što se za manje od godinu dana i dogodilo. Nije ni čudo, jer se na licima i u držanju stolačkih glazbenika čita toliko toga, ali ne i to tko od njih dolazi iz koje od tri još manje zajednice od maloga grada u kojem žive, a za koje se činilo da ih je povijest opet jednom nepovratno udaljila od zajedničke partiture.
Sa Strašnim smo dakle izložbu obišli prvi put u Parizu, ali ne u prestižnom salonu, gdje otad redovito izlaže svoje prividno nostalgične sesije, već u predvorju velikog, jer je u Parizu sve doista veliko, Conservatoire à Rayonnement Régional u osmom arondismanu i u quartiru koji se “slučajno” zove Evropski i gdje se ulice zovu po gradovima a ne pjesnicima. Izložba u konzervatoriju nije bila “dogovorena”, već pozvana, Pariz se uči svirci na razne dobre načine, i dok je Strašni otišao nešto konferirati s direktoricom, vjerojatno također u polukatu, ostali smo s facama, onim celuloidnih našijenaca sa zida, i drugim, u pokretu, koji žamore i provjeravaju raspored večernjih brzih vlakova kojima će u tren oka stići u franačku provinciju.
Vrstan portretist
Silazeći među nas, Kovačevićevi Stočani bili su i dalje u snu, ali drugoj vrsti sna od one o kojoj govori njihov pjesnički zavičajnik Mak Dizdar. Strašni svoje noćne scene i po danu, i u portretima izvodi tako da san ostane perspektiva. Vrstan portretist, kao i konavoski Parižlija Bukovac, Strašni uopće nije dekorater, pa se njegove sjene, čak i kada su na licu spuštaju, nisu prijeteće, ne vraćaju se, pa utoliko nisu ni nostalgične.
Kako kad, plakat izložbe sadrži dio od 48 portreta ili tek jedan od njih. Za stolačke premijere na plakatu je bila tek jedna figura. Pa ipak, ni taj se plakat, kao ni toliko toga što se u Stocu oglašava, nije probudio, nije dočekao jutro. Ali kada se ipak razjasnila pozadina noćnih korekcija, pokazalo se da je riječ o sentimentalnom a ne povijesnom sižeju. Dotičnome Kovačevićevu liku učinilo se da bi ga takva javna afirmacija mogla koštati - ljubavne veze.
Prije Zagreba, “Oda radosti”, u slici i tekstu, bila je i u Sarajevu, u galeriji Zvono, koja kao i pariški konzervarorij iz madridske ulice razumije fenomen kulture sjećanja. Ali ono Sarajevo, kojemu se kao i Zagrebu otme metropolitanski sentiment pa se voli sjetiti Strašnog kao vlastite kulturne zalihe, ne bi trebao izmaći iz sjećanja stolački poučak. Naime, prije nego se po svijetu, baš kao s Krležom, počelo na francuskom sricati to čudno ime Strasni, Milomir Kovačević upravo je ondje, zbog simboličnog potencijala svoga imena a ne genija, već bio na izlaznom rubu koji nije vodio u veliki svijet, nego u veliko ništa, u smrt. Upravo zato je kao u stolačkom gradskom orkestru važno razumjeti kako je dobro, pogotovo kada se to ne očekuje, držati se za zajedničko nešto, pa makar to bila i – truba.