Tito je bio nevidljiva ruka jugoslavenskog nuklearnog programa, a Aleksandar Ranković njegov glavni operativac, kaže dr. Marko Miljković iz Instituta ekonomskih nauka u Beogradu. Miljković je prvi povjesničar s prostora bivše Jugoslavije koji je doktorirao na temu jugoslavenskog nuklearnog programa, a danas je gostovao na Festivalu povijest Kliofest.
U razgovoru s povjesničarkom s Dorom Kosorčić Januš, Miljković je pojasnio kako je Jugoslavija, koja je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, radila na razvoju atomske bombe. - Zemlja je bila razorena, a ni predznanja ni iskustva ni odgovarajućih znanstvenih instituta ni kadrova. Praktički su samo trojica znanstvenika, Pavle Savić, osnivač Instituta za nuklearne nauke Vinča 1948., Anton Peterlin, osnivač Instituta Jožef Stefan u Ljubljani 1949., i Ivan Supek, osnivač Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu 1950., imali neka od potrebnih znanja. No, među Titovim suradnicima vladala je velika samouvjerenost, otprilike njima je samo nebo bila granica – rekao je Miljković.
Tijekom višegodišnjeg rada na doktoratu, istražio je dokumentaciju Arhiva Jugoslavije, Diplomatski arhiv ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije, Arhiv Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču, Nacionalni arhiv Indije te brojne američke arhive. Svoju disertaciju "Tito‘s Proliferation Puzzle: The Yugoslav Nuclear Program, 1948. - 1970." Miljković je obranio 2021. godine Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, a izdavačka kuća Srednja Europa iz Zagreba objavit će je uskoro kao knjigu.
- Službeno je jugoslavenski nuklearni program počeo 10. siječnja 1948. godine kad je osnovan Institut u Vinči. Treba imati na umu da je 1947. godine Vinča bila gola livada, a već 1955. godine jugoslavenski su fizičari već imali zapažene radove u vrhunskim znanstvenim časopisima. Tijekom razvoja nuklearnog programa Jugoslavija je stekla zavidnu razinu znanja ne zaostajući u tome za nuklearnim silama. Moja istraživanja idu do 1977. godine kad je Jugoslavija potpisala Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. U medijima sam čitao svjedočanstva aktera iz 1970-ih i 1980-ih koji tvrde da se rad na atomskoj bombi nastavio i kasnije. No, ne znam kako je to bilo moguće jer bi značilo kršenje svih međunarodnih ugovora i imalo bi za posljedice sankcije – zaključio je Miljković koji je bio i stručni suradnik na filmu „Čuvari formule” Dragana Bjelogrlića. Podsjetimo taj se film zasniva na istinitom događaju iz 1958. godine kada je i nesreći s reaktorom šest mladih znanstvenika Instituta u Vinči bilo je ozračeno visokim dozama zračenja, a jedan od njih izgubio je život i postao prva civilna žrtva nuklearnog reaktora u svijetu.